Sjetno bajkovite priče ispričane lakoćom i prozirnošću priče su čarolije i razočaranja.
U njima ima puno osamljenosti.
I zanimanja za najsitnije sitnice života.
I očajnog i ljupkog brkanja stvari.
I ljubavi opore , divlje i nostalgične.
I mora.
Puno mora.
Onog mora koje izgleda kao da je bačeno u nebo.
I koje u tirkizu zarobljava jedan otok.
A otok naseljen u školjku.
I na njemu žive oni koje je neke davne godine, po legendi ili doista, Hotu Matna, kraljev sin doveo iz prenapućenih mjesta, i dao im slobodu prostora... i vjetar prepun daljina ... i oblacima nastanjeno nebo,...ali, i oči oprane suzama.
Ponekad se utočište pretvori u zatvor.
Naipuni je bila njegova žena. I umrla je.
A on ju je snažno volio. I kako vrijeme prolazi, sve više blijedi njen lik u njegovu sjećanju. A on sam vjeruje kako je sjećanje jedina veza s drugim ljudima, sidro u oceanu samoće.
I on ju gubi iz sjećanja. Gubi obrise njena lica, boju njena glasa, zvonkost osmijeha.
Jedino netaknuto ostaje nedužno plavo nebo.
Otok mu postaje kazna.
Ne može otići, a ne želi ostati. I smisao jednog života postaje sentimentalna odiseja.
I priča ostaje nedovršena.
Marisa Madieri je umrla, i ostavila priču rečenu do negdje, bez kraja, na zemlji koja čeka... i njenom smrću mnogi su izgubili dio svog života.
Život i starost poklonila je Eleni. Ona živi u priči Travanj, i samo izdajnička smeđa mrlja na njenoj ruci odaje znake starosti.
Život je proživjela sa svojim mužem. I voljela ga je sada još više i zbog toga zajedničkog starenja. Bili su uvijek jedno drugome dovoljni.
Do trena kad ona osjeti miris eukaliptusa, onaj miris neostvarenih nježnosti i neopipljivih sjeta. Onoga što ju je u zajedništvu godišnjem i dugogodišnjem razdiralo, poput dana koji neumitno prolaze.
Gledajući trudnicu, u pogledu koji nije mogao odustati od zaobljena trbuha koji uskoro donosi novi život, iznenada joj se učinilo kako su sva ta ljubav, mladost i riječi uzajamnog razumijevanja, pa i suze i bol, uzaludno prošli.
Nikakada nije saznala koliko bezgranično i bezrezervno se može nekoga voljeti, a on je toliko mal i nemoćan da mu i dlanovi mogu biti staništa.
I onda se priča i život obrnu.
Rikardovamajka u priči Rikardo i sirene je umrla.
I on s ocem seli iz grada, iz mnoštva sjećanja i uspomena, baki na more... u kamenu kuću koja svojom stamenošću štiti.
Nedostatno. Štiti.
Rikardo ima more. I osjeća kako su sve ljudske priče zapisane negdje na dnu mora.
Pa i njegova i priča njegove majke.
Ali, i stvari žive svojim životom, a katkad se i same premještaju... i iz sjećanja u stvarnosti, i iz stvarnosti u nostalgiju.
U morskim dubinama on pronalazi sirenu. I ne smije ju dodirnuti jer će nestati.... nešto kao čežnja.
I ona nestaje ostavljajući mu okvir za slike, stari, a zapravo pronađen možda negdje na bakinom tavanu. Jednom davno.
Rikardo u njega stavlja fotografiju majke uronjene u more, i zaista, blistava i lijepa blizu je sirene, blizu je nestvarnog.
I tako, pripovijedanje Marise Madeiri obraća se životnim šutnjama . Šutnjama koje katkad titraju značenjima a katkad pak jekom očaja.
A možda smo nekoć...
Možda smo svi bili božanske ptice...
A onda kažnjene, u jednom trenutku vremena kazni, zbog nepriznatog grijeha... pa zato sada naš dom ne može biti slobodni nebeski svod.
Zaboravile nas i okovale svakidašnjice od tuga, poraza i nemoći obrušene na naše živote.
A mogli smo, možda, ponirati poput slapa u plava prostranstva između neba i mora. Trebalo nam je ili mogli, ili možda...
