Kada se crno pokušava preinačiti, prebojiti, posvijetliti i dokinuti ne ostaje na kraju ni tuga što se to ne može učiniti. U svijetu divljeg crnila ni sjene ne žele biti svjetlije.

Otklon od očekivanog.

Rađa se ulica New Orleansa  isflekana ljudima, nastanjenim po marginama početaka dvadesetog stoljeća, ljudima u kojima poput podstanara stanuju njihove želje i snovi i neprekidno im prijeti opasnost iseljenja i neprekidno ih dočekuju margine ulica. Ulica crnih svjetiljki.

Na ovim ulicama sunce se rijetko iskrcava.

I tu žive ljudi anonimni poput sekundi jednog stoljeća i oblaci se guraju kroz komade neuspjeha.

Uspjeh u neuspjehu i neuspjeh u uspjehu – Buddy Bolden. Čovjek koji je svirao kornet. Jedini tada znao. Osjećao, svirao jazz, svirao dušu.

Buddy Boleden.

I … osjećao i svirao i doživljavao.

I … pio, šišao, varao i bježao.

Čovjek čiji je život progutalo ludilo. A bio je pjesnik glazbe. Nada otkrivanja. Ton iznijansiranog mogućeg čuda.

A skončao kao dijete bezdana.

Buddy Bolden. Krvava zvijezda.

Demonski začetnik glazbe kretanja, glazbe ekspresija, improvizacija, različitih instrumentalnih boja, glazbe dovučene iz folklora američkih crnaca negdje s juga SAD-a, glazbe u kojoj hirovito titraju zvuci spirituala i blueza, glazbe neomeđenih dalekih blizina i bliskih daljina, glazbe u kojoj se zvuk izbojava krvlju.

Buddy Bolden. Crnac u bijelim vremenima bijelih ljudi. Onaj na čijem se licu rijetko budilo jutro.

Lomljen između bijelog i crnog. Umjetnosti i šišanja. Žene i žena. Bijega i ostanka. Čovjek pomiren između poraza i poraza. A pobjednik samo na oknima zvuka korneta. Razoren ne ljudima već samo preslicima sebe u njima; grešan i ne više od onih koji se dobrima zovu; ostavljen i opet ne od ljudi već od samog sebe u sebi. I on u njemu izgubio se u putovima, a bio je mrak onih oko njega, bila je smrt, pad i propast a možda i nikada uspon, bili su svodnici, žene za pola dolara, bila je glazba, a glazba koja je hroptala.

Bila je samoća. Skliskija i od najiskrenije suze. Buddyja je progutalo ludilo. A živio je utapajući se u glazbi. Ostavio je mozak. Ostavio je kornet. Ostavio je ljude. A nije iskliznuo iz sjećanja.

U ovoj postmodernoj fragmentarnosti Zvuka krvi  divlja i smiruje se jedan Buddy  a  u zvucima novih umjetnika ostaje pomirenje njega u njemu i postaje sve veća crvena mrlja u koracima zvuka na ulicama crnih ožiljaka.