Na razmeđu Istoka i Zapada stoji grad. Posljednji trag svijeta koji nestaje.

Konstantinopolis.

U izdisaju jedne civilizacije, jednog svjetonazora Konstantinopolis završava svoju povijest… dugu 1125 godina.

U Tamnom anđelu, dnevničkom zapisu,   filozofsko mističnom izrazu jednog erudite, pisac  nadmašuje prosječnost čovjeka koji se pisanja uhvatio zbog oticanja vremena. Waltari piše ovu povijesnu dramu sa svoje četrdeset i četiri godine.

Fascinacija ovim romanom, osim fabularne razine nevjerojatnih razmjera i neograničene snage ljudskog promišljanja, leži i u spoznaji kako netko, sa samo 44 godine, zapravo je slika hodajuće povijesne enciklopedije, prepune izvornih podataka koje je teško naći i u najstarijim otiscima povijesti.

Ivan Angel posljednji je stup grada koji se nužno ruši. Padom grada pada i Istočno Rimsko Carstvo, isto ono koje je nakon više od 1000 godina postojanja oslabilo i zatvorilo se u zidine, odolijevalo 53 dana, i onda nestalo.

Ivan Angel posljednji je zakoniti nasljednik Romejskog carstva.

Ivan Angel ne prihvaća ono što razum nameće.

Ivan Angel umire kao čovjek izgrađen na istočnom podrijetlu i zapadnjačkom učenju.

Ivan Angel naznaku budućih događanja razbija ljubavlju.

Iz mraka jedne povijesti koja nadolazi pali se svijeća ljubavi.

Ana Notaris njegova je ljubav. I ta ljubav rađa se unutar zatvorenih zidina Konstantinopolisa, bori se s teškoćama i patnjama u svom naglom uzletu, dolazi do vrhunca i doživljava istu kob kao i grad. Ana Notaris žena  je koju se voli. Bezgranična u davanju, u svojoj ljubavi, potpuno predana čovjeku kojeg opet vrijedi voljeti, na suprotnoj je, ili, na pravoj strani, onoj koja nema budućnost.

Jer u gradu, koji nema budućnost, ne može opstati ni ljubav.

Ili može… ako dobije dimenziju nadljubavi, dimenziju koja uzima samo tijelo, kojem se, Ivan Angel ne želi pokloniti. I ne želi mu odati počast. Mrtvom tijelu svoje žene. Ne želi, jer vjeruje kako će jednom izniknuti crni cvijet kako bi namjerniku okovanom prostorom i vremenom pokazao ruševine Konstantinopolisa. Ruševine grada, dolaskom Turaka natopljene krvlju, patnjama, nasiljem i pljačkama. Taj crni cvijet je ona. Zasad neprocvala.

Mehmed ll. sin Muratov osvojio je grad. Osvojili su ga Turci i Mehmed ll., osvajač, častohlepan i slavohlepan silnik opsjednut  željom osvajanja. I on je najava… novog svijeta i novih odnosa. Svijeta strave, otimanja i patnje. Svijeta u kome se crkve u staje pretvaraju… u kome grad, mijenjajući identitet mijenja i ime. Konstantinopolis postaje Carigrad i postaje prijestolnica turskog carstva, a Mehmed ll. anđeo tame.

Mehmed ll. bira istinu koju čovjek može vidjeti poklonivši se radije tjelesnom životu nego Božjoj istini. Ali time, iako u svojoj ljudskoj oholosti osnažen do neizmjerljivih razmjera, dobiva za uzvrat i istinu kako je tjelesna smrt i kraj ljudskog života. Okovi prostora i vremena nagrizaju tijelo i guše duh. I iako glave padaju i na najmanji pokret njegove ruke, i iako se nemilosrdno igra životom i smrću pokorenih, i iako i najmanji neposluh, ili čak i posluh ovisi isključivo o njegovoj volji, i iako misli kako je nešto više  od bilo kog smrtnika i iako se po njemu ni sam bog ne može uspoređivati s njim u zemaljskoj moći, zaboravlja u raskalašenosti svog osvajačkog duha kako je zemlja samo dio života…koji dolazi i prolazi. Stiješnjen u prostor i vrijeme, vlada. Unutar te stiješnjenosti. Poput zidina Konstantinopolisa, tu stiješnjenost stišće prolaznost. I glavni osvajač je prolaznost. Neumitniji i oholiji nebrojeno puta od živućeg neprijatelja čijoj se smrti možda i može pobjeći. Mehmed je zarobljen u silu i moć. I ne toliko u želji za blagom ovoga svijeta, koliko za vlašću.

A vlast…

Nije li vlast moć? Nije li bogatstvo? Nije li sila?... za sve one čiji svjetonazor ne dopire do čovjeka, već se istače i utače uvijek i samo u sama moćnika.

Ivan Angel je druga strana svijeta.

Druga strana čovjeka.

Ivan Angel je čovjek kojemu se i sam Mehmed divi, jer je jedini na ovoj zemlji, konstantinopoliskoj, i na ovom svijetu konstantinopoliskom koji ne čezne za vlašću. On se razlikuje od svih osuđenih u gradu. Rođen je s purpurnim čizmicama i u njima ostaje do smrti. On je carske krvi i podrijetla.

I Mehmed poštuje njegovo podrijetlo i njegovu želju smrti, ali na svoj način.

Držeći ga čvrsto za ruke, rasjekli su mu krvnici žile na natkoljenicama. Krv je potekla, bojeći crveno koljena, listove i natkoljenice.

Umirao je u purpurnim čizmicama.

I kao putnik, putnik na ovom zemaljskom svijetu, zna kako gubitnici nikad ne pobjeđuju, a  pobjednici nikad ne odustaju jer nespoznatljivi i nedokučivi Bože, cijelog svog vijeka žudio sam za istinom tvojom. A sad u trenutku svoje smrti, preklinjem te, otpusti me, reći će umirući Ivan, i Bog će ga otpustiti.

Ivan Angel završit će svoj život samo za ovo vrijeme i za ovakav Konstantinopolis koji to više i nije.

Ivan Angel je umro.

Ana Notaris je umrla.

Veličanstveni grad je umro.

Samo za ono vrijeme i onaj prostor. Sudbine su se stopile.

I svi su umrli jer nisu željeli/mogli živjeti u takvom svijetu. U svijetu Mehmeda ll., u svijetu u kome se kupuje sloboda, kupuje mir, trguje narodima i državama, u svijetu u kome je vladar čovjekova zloća, niske strasti, moć i uskogrudnost politike i ratova. U svijetu u kome vlada Tamni anđeo.

Život ljudski je prolazan…i ništavan ponekad… ljudska djela su prolazna i ništavna ponekad…ali, pamćenje, pamćenje nema amneziju.

Život je toliko darežljiv da nam daje mogućnost izbora. I u svijetu u kom i sami živimo možemo umrijeti i kao Mehmed ll. i kao Ivan Angel.

Izbor je naš. I život poslije nas određuje nas upravo tim našim izborom.

Istina je uvijek jedna. Neistina je onoliko koliko i tamnih anđela u ljudima.