Za pripovjedača velikih emocija, Drugi poljubac Gite Danaon skupljen u melankolične kronike poput šara bosanskih ćilima, pretače se iz stoljeća u stoljeće, iz sadašnjosti u prošlost, iz bajki  i legendi u povijesnu fikciju i stvarnu prozu i priča priču jednog naroda pomahnitalog od  nesreće. Priče su ovo u kojima se osjeti onaj miris lepinje i ćevapa, u kojim je Sarajevo kultni grad triju naroda i u kojima bosanske ratne ljubavne priče nemaju kraja. Isto onako kao što nemaju kraja ratovi, i isto onako kao što nemaju kraja ljubavi.

Drugi poljubac Gite Danon siloviti je krik čežnje i ona se pretače u Hanumicu, u tugu koju je život mijenjao za voljenu, i ulazi ta tuga u Najljepši moj Johannesburg, u uzaludan poraz jednog čekanja koje nikada  neće biti uslišeno, a onda se sve to prekida i tka u bajku u kojoj vilinski ugođaj boje slavenstva, zapravo je boja bosanske ljubavi, i sjete, i velikih emocija, i poetičke kompleksnosti, i tragičnosti, i spoznaje kako nijedna izgovorena katastrofa ne može biti toliko strašna kao što stvarni život jest.

Inventar uspomena ovih naroda u ovoj jednoj državi uvijek će biti ratni.

Ovog posljednjeg rata, onih bivših i onih što slijede, i kao da je to kob, kob koja ciklično bljuje rat.

U zemlji u kojoj vrijeme kao da  ide sporije od koraka njenih ljudi, na mjestu različitom od svih drugih na svijetu i snijeg se premišlja hoće li pasti, i mrak je nužno pust, i kazna je gora od grijeha.

U ovoj zemlji vrh minareta stoji zaboden u nebo. I križ na crkvi traži pod tim istim nebom svoje mjesto. I prvi susjed mu je krst. I svi su nerazmrsivo zapetljani.

I vječnost je tamo prošla prije vremena.

I ostavila tugu neka vreba u čije će srce ući.

I stanjila dušu.

A tamo žive i umiru ljudi očiju punih sna… Samo treba pronaći vrijeme da se probuđeni sjete sebe.

A dok se sjete njihove oči su već crni isplakani bunari. I sjaje se kao da je netko greškom pustio more u ovu državu.

A narod, za dobro ne pita, zlo brzo zaboravi.

I gleda na patriotizam kao na ljubav prema vlastitim uspomenama.

A životi sazdani od uspomena.

Adema i Havu razdvojio je jedan od ratova.

I ostavio neizrečeno volim te, negdje u zraku, između njih.

Nju u Sarajevu, njega u Johannesburgu.

I zaboravivši jedno da drugo, odživjeli su komadić neba života i odrastanja koji im je nedostajao da i budu jedno za drugo.

On je zaboravio da, kad odlaziš od kuće moraš nešto biti. Inače, doguraš do kraja preko reda.

Proguta te bosanski usud.

Jer, tko srce iščupa, taj i bez srca živi, samo više ne ljubi.

A prokletstvo se prenosi. I sigurno nastanjuje u sljedećem koljenu.

Sigurno poput ratova koji tamo uvijek stižu.

A u ratu, samo u ratu tako su duge i strašne noćne sjedeljke.

I u nekim narednim, sjećanja se vraćaju na sirene i eksplozije, na one kojih više nema, i one koji su svojim životima izgradili legende i stvorili bajku, a onda, život se zaigrao u svojoj surovoj bahatosti i dao im jedino ostalo od ljubavi – to da mogu zajedno plakati.

A ondje, u zemlji iz koje jedino suze nikada i nikuda ne bježe, ne može se mimoići nesreća i ne mogu se baciti ključevi kuće koje više nema, jer onda, više ništa ne stoji između života i odlaska.

Bosna se jednostavno voli. Nju se živi. U melankoliji, strasti i tuzi.

I likovi ovih priča, kao pobjegli od Andrića, zapravo nisu ni bježali.

Vrata im je ovaj put otključao Jergović, a nije im pojasnio, kako je državu otključao istim ključem.

I sve stoji nedirnuto, isto stotinama godina, i tamo se užitak planiranja plaća time što se planovi kad tad ostvare.

A kad se ostvare, suze se opet rode.

Ljudi ne znaju lagati kako im je dobro.

Ne znaju ni u tami, u onoj koja kao da je, nekad davno rečeno, krv ranjenih stvari.

Ne znaju jer oni imaju dušu u kojoj živi iskrenost.

I kod njih ne prolazi priča o politici kao borbi za slabijeg.

I kod njih još uvijek usud planira budućnost.

Onu za koju ne znaju imaju li ju uopće sutra.