Priča je ovo o sudbini dvojice glazbenika iz sedamnaestog stoljeća, gotovo nepoznatom Saintu Colombeu i njegovom slavnom učeniku Marinu Maraisu.
Saint Colombeo imao je talent, živio glazbu, dalek, nepoznat, u svom dvoru vrba, vode koja teče i cvjetova bazge.
Marin Marais je želio slavu…želio dušu glazbe koju nije mogao uhvatiti. On je bio samo svirač viole. A instrument nije glazba.
Za glazbenike glazba je tu kako bi govorila o onome o čemu riječi ne mogu govoriti.
Ona je bila Saint Colombeova tuga za prerano izgubljenom ženom, žal za jutrima ovoga svijeta u kojem nje nema, strah od života kroz koji treba voditi kćeri, ushit zbog trenutka kojim pobjegne u zaborav. Kad on povlači gudalo on trga komadić svojega živog srca. I nosi tugu svih jutara svijeta u samoći koja dolazi sigurna sa svakim danom kao red vlakova nesretnih duša.
Njegove kćeri su sjene vremena… uspomena i neznanja. Prostor samoće ne dozvoljava im ulazak u život umjetnika, oca, osim ako će svirati. I one sviraju. Ali ne prelaze rukom tako nasumce preko pragova žica iz kojih cure riječi pretočene u zvuk. Kao on.
On ima sjećanje. I svako sjećanje koje je sačuvao na svoju suprugu, djelić je radosti koji nikada više neće naći. U kolibi, skriven vrbama od svijeta, živeći u ljubavi koju ništa nije moglo umanjiti, svjestan kako nikada neće objaviti ono što je skladao, gleda na svjetlo zalazećeg sunca na svojim rukama kao na zlato zlatnije neizbrojivi broj puta od zlata koje mu nudi kralj. Previše je on svoj, i previše je umjetnik da bi ispunjavao hirovitom kralju glazbene želje.
I možda baš zato samo umjetnici znaju kako bi svijet trebao izgledati.
I možda baš zato Marin Marais može svirati violu na kraljevu dvoru. Zbog ravnoteže.
On dolazi učiti svirati kod velikog umjetnika, ali ne osjeća priču koju glazba svira. Ljubuje s obje kćeri, naravno potajno, rastrzan između mladosti, umjetnosti i slave.
Ostavlja Madeleine, djevojku krhke ljepote, jer… u snovima više ne sanja o njenim grudima.
Vidio je i druge ljepote. I željan svega, pohrlio uzeti sve.
Možda i nije znao kako je život lijep isto onoliko koliko je i surov.
Tankoćutnost svijeta i nijanse lijepoga su ga izbjegle. Ili on njih.
Ljubujući s drugom sestrom, ostavlja trudnu Madeleine i odlazi i bez druge sestre na kraljev dvor.
Bježeći od postolarstva svoga oca previše se zatrčao.
Madeleine, skrhana nevoljenjem, kao treća samoća ove kuće tone do krajnjih granica… i nestaje iz jutara ovog svijeta.
A otac, sa staračkim rukama, prošaranim mrljama smrti, otvara vrata, nakon niza godina, svoje kolibe, Maraisu jer po prvi puta zna da i ovaj, sad, osjeća glazbu. I traži ju.
Onu glazbu koja je i čežnja, i utjeha, i žudnja, i smirenje, i tuga, i spas, onu koja je razgovor s onostranim.
Možda tada, možda jednom sva jutra ovog svijeta postanu jedno jutro u kome će traženje susresti nalaženje.
