Besmrtni su smrtni, a smrtni besmrtni, jer je to kad se promijeni ono, a ono kad se ponovno promijeni to, davno je izrekao Heraklit.
Šegedin je u svojim novelama proživio Heraklitovu misao. Svih četrnaest priča je na granici pjesničkog i filozofskog doživljaja, i svaka od njih ima zaseban motiv, ali u gotovo svakoj od njih izostaje fabula u klasičnom smislu. Riječ je o autorovu viđenju događaja, preispitivanju razloga, uzroka, povoda, nečega što je dovelo do nečega drugog. Motivi, sitni za obične ljude običnih života, su događaji; nešto što se nalazi na marginama naših promatranja u kojima veličina malenih stvari zaokuplja svijet usamljenika, nekoga tko u ničemu ni ne pokušava pronaći nešto, nekoga tko se davno lišio ideala i tko svijet doživljava kroz ustajalu prizmu nihilizma, a onda napravi kratak izlet misli pretočenih u smislena, a prividno bez smisla rečenice, i ostane zabilježen. I ono ništa – sada više nije ništa.
A život hramlje. I dalje za Šegedina ostaje samo privid i Istine nema, Dobrota je varka, Ljubav zamka.
U njegovim novelama tišina ima dušu, planina ima dušu, more ima dušu, čovjek...
U rastrganim uvalama, on, čovjek tame, koga progoni Nepoznato, a to Nepoznato zove se život, oživljuje tišine, izjednačuje Ništavilo i Božanstvo, dovodi stvarnost do granice fantastike i rađa za čovjeka previše mrtvih likova. Ulazi u živote tih likova, stavlja na svoja ramena njihova ludila i igra se ljudskom sviješću do granice bestijalnosti, a onda sitnim ljepotama starog sata i Romea i Julije evocira neke davne uspomene, onda ponovno ruje po liku Marka Postojka i transportira svoj um u njegov, i njegov u svoj, i u toj igri ljudskih života i smrti on se igra smrću jednog i smrću drugog, i nije više važno tko je živ, a tko mrtav, jer:
Život u život, život koji mora živjeti do drugog života, životi koji se među sobom proždiru...
Vidiš život kao svoju vlastitu smrt.
I sve te novele, ako ih samo jednom pročitamo, imat će u sebi crtu morbidnosti, a možda su samo obljubljene od realnosti jer: Biti progonjen od nepoznatog, to se zove život.
Govoriti Šegedina je, ustvari, teško.
Svaka njegova rečenica, koliko god govorila o ništavnosti – samim ispisivanjem, poništava tu istu ništavnost.
Sudbina lika dovodena do ludila od života, ili do života od ludila, dobiva smisao u svijetu besmisla i apsurda, i mi, obični smrtnici, zaokupljeni svakodnevnim bezličnim stvarima nismo ni svjesni jesmo li samo promatrači ili smo akteri života koji živimo.
I zato se možda ponekad, kako kaže Marinković, vučemo kao bolesni psi o plotove tuđih sreća, a da toga nismo ni svjesni.
