Ništa ne dolazi u pravo vrijeme.

Zbog nereda u našem životu, očekivanja, željenja, zbog kašnjenja…dugotrajne su naše boli.

Ester, dvadeset godina svojih čekanja čeka nešto što nema smisla čekati.

I ona zaboravlja smisao i čeka.

Njega, koji je snagom za koju se ne može reći kakva je, zaustavio cijeli njezin život.

Beznadne ljubavi ne prolaze.

Nesretne ljubavi ne prolaze.

Je li to Ester znala ili ne prije dvadeset godina, ili je ona učiteljica te beznadnosti u protekloj mladosti jednog života?

Voljela je Lajosa. Ili jednostavno nije imala izbora. Nije imala mogućnost ne voljeti ga… oduprijeti se…

I nije se morala odupirati, oženio je njenu sestru.

A Lajos…

Znate onu: vezani smo uz naše neprijatelja, a ni oni nam ne mogu pobjeći…

Lajos je lagao prirodno kao kad vjetar puše. I znao, kako će vrijeme sagorjeti sve, pa i svaku laž.

Život se zasniva na zakonu prema kojemu: sve ono što je jednom započeto mora se jednom i dovršiti.

On dolazi nakon dvadeset godina.

I ona zna da će Lajos krivotvoriti čak i ljude, a ne samo obično kamenje jednog prstena obiteljske baštine.

I ona zna kako se možemo bojati i nekoga koga volimo ili preziremo, i nekoga tko je jako dobar, jako okrutan ili istinski podao prema nama.

I zna kako čovjek cijelog života šuti o nečemu što je uistinu važno.

U jednom trenu i: ideali su bezazleni i lako se s njima nagoditi.

Nije dovoljno samo nekoga voljeti. Ponekad…

Ili, nisu se voljeli dovoljno hrabro pa je onda u tome njihova nesreća. Ona je trebala biti njegov karakter, ono što on nije imao. Ona to nije mogla.

Nije joj ostavljen prostor, ostavljen joj je razum.

I pretekla ju je njegova ženidba. A on iz revolta, iz nemoći, iz nedostatka ljubavi, iz laži koje su iz njega jednostavno curile na sve strane, odlazi na put kao netko tko ne može podnijeti bol, pa bježi od sjećanja.

Voljeti je možda, za njih, značilo potpuno upoznati radost, a zatim umrijeti.

Izostalo je oboje.

Nije bilo vremena za susret ljudi u trenutku kad sazrije vrijeme.

vrijeme prošlo pored njih… jednostavno prošlo…

i izostao trenutak dodira dvoje u beskonačnom prostoru i vremenu.

Život u tišini se, i nakon susreta poslije dvadeset godina nastavlja.

Ništa i nikada ne dolazi u pravo vrijeme, život nam ništa ne daje u onom trenu kad smo spremni.

A postoji li uopće vrijeme kad smo spremni i znamo li kakve je boje to vrijeme?