Ako voljeti, kako kaže Leibnitz znači smjestiti našu sreću u sreću drugog bića, onda ljubavlju mi postajemo jedinstveni dio čovječanstva i dalje pogrešivi ali i neponovljivi, i svi oni brojni prozori postojani između duše i tijela poprimaju obrise u bespućima maštanja i pretaču se sjajem zvijezda po orisima nekih novih neproživljenih čekanja.

U romansiranoj dnevičkoj ispovijesti Pođi kamo te srce vodi, ma koliko godina i ugašenih treptaja iza sebe imali, pronaći ćete se vjerojatno u jednoj od tri generacijske, obiteljske ispovijesti ili ćete doživjeti nešto što samo stidljivo prosipa svoj prah po pomalo otužnim listovima već viđenog, i možda ćete poželjeti reći nešto prije nego Vam godine skliznu na dno izbrazdanih, bez sjaja bezbrojnih  zagrljaja smještenih u nikada poslana pisma.

Bile su tri žene. Tri zvijezde. I nijedna od njih nije dosegnula nebo. Brzinom svojih želja prolazile su svjetovima i samo rubno doživljavale sudbine nekih drugih ljudi, susretale neke druge živote. Svaka u sebi nosila je svoje divlje i bezimene nemire, nadanja, opiranja i boli...

Greške uočene u svom životu pokušale su izbjeći u odgoju sljedećeg života.

Bol ih je činila zrelijima i nije ih povezivala, ali ih nije ni dijelila.

Dijelio ih je i povezivao grijeh jedne. Grijeh ili svetinja.

Nijedna nije odustajala od svog života.

Jer... odustajanje samo po sebi donosi prezir...

Od prezira do bijesa malen je korak...

Nosile su boju tog grijeha kao svetinju ni ne znajući da ih ona neraskidivo povezuje.

Ovaj grijeh i nije grijeh. Srce kao središte duha njegov je počinitelj, i svjetlost koju je ljubav prosula po otužmnim ispraznim pogledima prve, ucrtala se u budućnost sljedećih.

Koliko god one napuštale svoje živote, vraćala ih je snaga duha i individualnosti ponovno u ljušture koje ni more svojim dubinama nije moglo progutati, već ih samo obojiti u plavo i zasaditi u njih biser.

Dati im komad neba.

Svaka svjesna ili nesvjesna da je biser, opet je uzela svoj komad ni ne sluteći kako tik do nje postoji jedan drugi u kojem opet ima i dio nje.

Nikada nisu pustile jedna drugu u svoj život, i živjele su na istom stablu u različitim  dobima, a ono se korijenom približavalo srcu zemlje, krošnjom nebu, i u svim svojim upinjanjima da sjedini rastočene dijelove nesretnih a bogatih bića, pronašlo snagu u jednolikom rastu korjenja  i krošnje, u postojanju u stvarima i iznad i izvan njih.

Uzaludnost postojanja otklonjena je ispisanim stranicama života bake unuci, i smrti koje su se dogodile samo su produžetci života koje su živjele.

Možda će ih zore u nekim dalekim svitanjima odvesti putem raja i tada grijeh više neće biti grijeh, već jedna velika ljubav pronađena u noćima dugogodišnjih opiranja.