Pogovoriti o poeziji žena značilo bi smjestiti ju u zrcalo bezvremena, a onda – namjerno ili nenamjerno – u iščitavanju, razbiti to zrcalo. I rasuti komadi, noseći u sebi ovire zadanosti poezije žena, u raskomadanosti, zrcalili bi i obrise stvaranja, i orise umjetnosti, i obrise žena, i orise poezije, i obrise trajanja.
Stvaralaštvo je obrana poezije. A poezija je umjetnost. I žena je druga polovica ljudskog roda. I njezin život je kratak ali život svijeta može biti gotovo beskonačno dugačak. I koliko god tren ne posjedovao vrijeme ona, žena, se može zakačiti o rubove neba i zakopčana u poeziju sakriti se u dugmad i poništiti misao kako u tišini, u polumraku, kad nema nigdje nikoga čovjeku se zna učinit da ga je netko ostavio bez duše.
U njenoj duši začelo se stvaranje. Pisanje, možda po Barthesu, počinje iz osjećaja nedostajanja, iz samoće, one koja stoji kao talog šutnje, one kojoj smo odani, ali, dati osjećajnom sadržaju umjetnički oblik je i dati mu pečat sveobuhvatnosti, pa u tom smislu, univerzalnost i umjetnički oblik su zapravo dvojedno.
Riječi žive u svijetu slobode. One su čežnja na granici prikaza, na mjestu gdje čežnja znači jedino prikaz, a prikaz jedino čežnju.
Snaga poezije je u snazi ljudske slabosti, u intimnim krajolicima duše, u tananosti čije puno značenje uvijek, i nanovo uvijek izmiče, u univerzalnom zvjezdanom jeziku, u moći prikaza poznatih predmeta takvima kao da su nepoznati, u baudleaireovskoj užasavajućoj ljepoti, u estetičkoj osjetljivosti, u činu duše, u duhovnom stihobitku, u ritmičkom stvaranju ljepote, u potrebi stanovanja u stihu.
I snaga poezije I bude šuma, imanentna je snazi stihova drugog roda.
Ili je za poeziju jednostavnije reći kako ona u svojoj prirodnoj postojanosti ne rađa ovu podvojenost. Jedino univezralno se može beskonačno ponavljati, u svakoj stvarnosti.
A stvarnost je duhovno jedinstvo u kojem se ništa ne gubi, u kojem je sve i uvijek vječno imanje. A imanje ne traži rod. Ono je ustvari stvaranje mnoštva ljudi kroz vjekove. Realnost budućnosti nije i realnost sadašnjosti. Ali zato tamo gdje si nježan, tvoja nježnost postaje i mojom.
Univerzalno opstaje.
Po rubovima beskraja, u nastambama vjekova, ugnježđuje se i odgnježđuje se čovjek. I uvijek traje kroz neku stvarnost. I poput ruskih babuški ulazi u većeg sebe i ponire u manjeg sebe, i čezne biti kozmičko tanano vlakno, i dolazi ili ne dolazi do spoznaje da sve ono što nas može izmijeniti posjedujemo u sebi. Posjedujemo svijet koji možemo sastaviti riječima. U maloj studiji o poeziji žena to je i učinjeno.
Njihovi svjetovi izmiču rječničkim objašnjenjima. Njihovi stihovi nose imena Gordana, Ana, Marija, Jozefina, Tatjana, Božica, Vesni, Sanja, Ljerki, Sibila, Dora, Andriana i Anki.
Njihovi svjetovi su se raspleli iz šutnje. I uselili se u one razbijene komadiće zrcala s početka pričanja.
U paškoj oporosti svijeta jedne Andriane vjetrovi noću prevrću dane, i u zjenicama zaspalo svitanje budi rub jutra, a na putu preuzetom od tišina, onkraj nemoćne ljepote mora, raskriljuje krila jedna Ptica vremena. U neuhvatljivoj rasutosti riječi i njenom neobuzdanom divljaštvu valjaju se lave stihova.
I bajkovito se pretače u mitsko, i senzualnost i putenost i dobrota i praštanje, poput paukove mreže, vezani su, ma i lagano, ipak svim rubovima uz život. Onaj život u kojem najviše zapostavljamo ono što nas se uistinu tiče. A Sartreova istina sebstva u ja sam onaj koji sam bio, i svi oni koji su bili ja, svi ja koje sam htio biti, svi oni ja koje jesam i koje ću htjeti biti, ujedno je i istina o ja sezibilnosti, i ja putenosti ja dobroti, i ja praštanju i ja u bijegu u utočište mitskog i ja u smirenju u očipkanosti bajke.
I sve je to jedan svijet. I bezbroj jednosti. I uz rub njega, svoje zidove od versa podiže jedna Dora, i piše o ljubavi, i ljubav poprima konture bola, i jezik u svojoj pokretljivosti ljubav kao najčudnije čudo useljava u zatvorene kutije pjesama u prozi i stih se u svojoj snazi ispetljava kroz rešetkastu imaginaciju čuđenja o prirodnosti i neprirodnosti svijeta.
A u neprirodnosti jednog svijeta zimuje Jozefinina sarajevska zima i Tatjanine su pjesme priče i u nadrečeničnim tišinama rubni pjesnički oblici viđenog i doživljenog pretapaju se u konkretno, a Sibiline se pjesme oslobađaju trčanja za lijepim i one su naga današnja stvarnost. Uz njihove svjetove, priklanja se eliptičnost jedne druge poezije kao preslika kljastosti doba kraja dvadesetog stoljeća.
I jedna Marija zapravo se ispisuje kao da je više nema.
I sve one, i svaka od njih ponaososb, bore se za vlastiti poetski izričaj i pokušavaju uhvatiti nebeski korak do savršenstva i izmoriti tišine.
I u svitanja, kad svijet snova još ne zna da se rađa svijet stvarnog, uz sveprisutnost neba, u sveprisutnosti pjesničkog prostora iz nutrina njihove postojanosti, u začudnosti spoznavanja nose se s otkrivanjem neznanja koliko nas ima u nama samima.
