Dotaći danas okom otok izgubljen u bajci znači čitati Susak.

Ili...slušati rapsodiju putujućeg rapsoda uz liru

Ili... ući u narodne predaje

Ili...tražiti ime rijeke na čijim nanosima je zaživio

Ili... pronaći ruku prošlosti koja ga je ucrtala u karte 13. stoljeća, ili

posjetiti sada živuća 203 stanovnika.

Dotaći danas okom otok izgubljen u bajci znači uplivati u jezičnu oazu starohrvatskog narječja.

Susresti se s kolonama kamenih kockica na čijim rubovima čame kuće izvađenih utroba i sakriti noge zrncima pijeska iz kojih izranja civilizacija.

Dotaći danas okom otok izbugljen u bajci je osjetiti ljude lica isklesanih od bura, okovanih u čekanja po rasutim kućama po kojima zidovi odišu prošlostima a otočka tišina usidrena po očima mirisa nadanja s  njihovih trepavica pretočena po samoćama udara notama koračnice postojanja.

Susak. Otok i more na krajnjim rubovima kopna, i more oplakuje obalu, i more odnosi tuge, i brodovi svojim nedolascima ranjavaju nutrine i svojim nedolascima samo još čvršće privezuju o dokove pamćenja izrovana po  terasama vinograda i sve to samo je nijemi film na početku 21. stoljeća, i sve to samo je krajnja ljudska tuga rasuta po ulicama američkih velegrada ispala iz svežnja brižljivo spakovanog zavičaja.

Susak. Pijesak. Onaj u čijim zrncima spava 1936. godina . Onaj u čijim nanosima ostaju tuge ispraćanja. Onaj u čijim igrama prošlost harači obojenim sutonima, i u svojim smirajima skriva duše otežale samoćama.

Otok poput kadrova crno-bijelih filmova. I crno zaskače bijelo i bijelo se rasipa pod crnim.

I nosi taj pijesak u sebi izgubljen kovčeg a nije kovčeg Godotovih lica, jer i odlazeći i ostajući ovdje imaju cilj. I vuče nit ludizma i stvara prokop od romantizma. I bijeg je to u daleko, nepoznato i egzotično i ne iskaču iz toga donquitovske nade pobjede samotinje.

Tu se samo prividno igraju razuzdane sjene prošlosti i sadašnjosti i tu iskaču s nekim novim vjetrom rasknjiževljene riječi jeans proze i onda sve  to pokida povijest i pustolovina zagospodari onima koji su vjerovali kako je otok samo jedan od onih u arhipelagu i sve se rastoči nečim na granici normalnog, onoliko normalnog i vjerojatnog kao što je  zateći barem dva puta zaredom isto zrno pijeska u dva dana na istom mjestu.

I onda dođe spoznaja.

Svaki od junaka, ucrtanih ili neucrtanih je zrno pijeska. Ljudi su živi. Smrtni. I kroz njih pratimo vrijeme. I pijesak je vrijeme.

Vrijeme koje ljubi, mrzi, osvećuje se, pati, nada se. I vrijeme koje ubija. Gubi samo u borbi s bezvremenima. A Susak je bezvremen. Ima tijelo. Dušu. Ima tišinu. Tišina se ne da ubiti. Tišina se poklanja. Tišina se poklanja notama. Tišina se poklanja stranicama. Tišina se daje jezicima glazbe i pisanja.

Univerzalnim jezicima osebujnošću umotanih duša. Duša ucrtanih na vremenskim kartografijama vremena pobijeđenih od ostanaka.

I tada ne traže se više koincidencije s prošlostima veće se slavi pobjeda Otoka izborenog za  novog stanovnika.

Novog stanovnika u kome je ljepota pobijedila. Ljepota neokovana po nanosima, ljepota protegnuta u zvukovima stopljenim s tišinama, ljepota osjećanja. Ljepota susreta začeta u tugi raseljavanja.

Ljepota nade povratka. Ona u kojoj nema vremena. I nema pitanja što je to prošlost, što je iza i izvan nje,  jer sve to što je, proteglo se zgusnuto snagama vjerovanja po rubovima stajaćih kopna i tekućih voda i sjedinilo se s pjenama modrih bregova izbjeljenih leđima dugo očekivanih pristignutih brodova.