Ove priče pričaju o ljudima iz različitih društvenih slojeva a jedino što im je zajedničko jest trenutak ka se nađu na rubu, razdirani sumnjama, oklijevanjima i razočaranjima.

One su zapravo dvanaest velikih samoća.

Onih samoća u kojima se ne zna kada više boli: kad si tu ili kad te nema.

Jer, svi su oni jednom imali nekoga.

I onda je taj netko postao dio života odloženog na policu. Zatrpan uspjesima i neuspjesima, očekivanjima i porazima, nadanjima i ponorima.

A imali su možda samo nespretan korak, koji je onda, u trenutku nepažnje, nenamjerno zalutao u samoću.

A i ako ne pričamo o samoćama, možda se one i ne događaju. Možda će onda prestati očekivanja da kad god stižemo, posljednjim noćnim vlakom, uvijek se potajno nadamo kako će nas netko dočekati.

Da bar mene netko negdje čeka….

Pa nije to baš tako često.

Ona je znala za sve njegove ljubavnice.

Na njenom licu one su se vidjele.

I ona ispraznost odlaska u stilski uređenu, skupu vikendicu koju joj je on darovao…

A darovao ju je jer je to bilo najlakše.

Kupiti šutnju preko koje plaze nevjere. A njoj nije trebala vikendica. I nije joj trebala šutnja.

I ona prelazi onda u neku drugu priču.

I neka druga žena okreće nakon 12 godina telefon.

I u pozadini se čuju djeca, i nečiji novi život.

A ona 12 godina pamti broj telefona.

I negdje sanja njegov pogled.

Dok on, promatrajuću usnulo lice svoje žene pokušava poraziti svoju prošlost. I željeti biti sretan.

Jer jednom, u jednoj večeri uslijed gužve izgubio je zadnju misao o njoj.

U trenu, kad su tone stresa spale s njega, poželio je da ona ode na drugu stranu beskraja, daleko iza snova.

Jer više nije znao kad više boli: onda kad se daje ili onda kad se moli.

Poslije da bi ju tražio i pronašao štitile su ga ograde… Troje prekrasne djece…zbog kojih vrijedi namjerno izgubiti svoju prošlost.

I vjerojatno bi tako i bilo, da ona ne umire, i da nije okrenula njegov broj, i da nije poželjela posljednji put ga vidjeti.

A bilo je trenutaka, u tih 12 godina, kad mu je bilo drago ponovno se naći s njom u nekom od njegovih usamljenih trenutaka. I tada bi prepoznao, među tisućama koraka njen. U bijegu od stvarnosti, naravno, i tada bi znao , kojom brzinom se otkopčava njena košulja i kako je topla njena ruka.

Njeno lice je mjesto koje je njemu obilježilo život. Bojao se biti onaj koji ne zna što hoće i svugdje vuče sa sobom svoju osrednjost. Bojao se biti muškarac koji živi u krletci poraza i sjećanja. Njegova nesreća uvijek je mogla pričekati dan dva. Ništa se nikada ne mijenja samo zato što bismo željeli… osim spoznaje o kratkoći ili dužini života.

Njoj je ostalo još malo. I ona mijenja svoju mladenačku grešku. I okreće telefonski broj. I oni se nalaze. I ne varaju nikoga, jer im je posljednje. I prvo viđenje nakon 12 godina.

A mogla ga je slijediti u koraku. I bili bi brži od svih… mogla je .

Mogla…  Nije…

Ponekad ne zovemo da bismo vratili prošlost ili sipali pijesak u more.

Ona zove jer joj nije ostalo još puno.

I sate provode u razgovoru.

Noć im prekida vrijeme.

Želi još samo osjetiti njegov miris.

I ne traži sijede, i njegov sutrašnji dan, jer će on opet piti onaj u kome ga nema.

Traži samo da se ne okreće za njom dok odlazi.

I on se ne okreće.

I ne mora, on zna korak kojim ona odlazi.

I ne može se okrenuti, jer kako objasniti suzu u kojoj klizi svih njegovih 12 godina. I nije ona sad otišla. I neće se pojaviti kad nikoga nema kraj njega. Njihovi  životi davno su se izgubili. Ostala su sjećanja. Ona, za koja, ma koliko se trudili da ih izgubimo, ne poznaju zaborav. Ostale su sekunde, sitnice , sjete. Ostao je jedan drugi život. Žena usnula lica i tri anđela.

Ostao je put s jedne strane slijep. I ne vrijedi njime ići jer se ne može nikamo stići.

Ostao je dio njega, sakriven u suzi, koju je ruka pokupila i u dodir sakrila. Sakrila i od samog sebe.

Tako je lakše. Ili tako treba.

Svejedno. Ostala je istina nehajno prebačene ruke usnula tijela druge žene i dan poslije.

Dan u kome će ona ponovno, kao i svih 12 godina željeti: „da bar mene negdje netko čeka.“

A on, one je svoja čekanja otkinuo od sjećanja i porazio ih ručicama troje anđela. Za oboje.

I za oboje, život je negdje drugdje. A znaju li uopće vrijeme koje je boje… i  ima li istu boju za oboje…

do prije 12 godina… možda da… danas …vjerojatno ne… ali kome to još treba…