Godine jednako otvaraju kao što i zatvaraju neke predjele u našoj duši.
I one, te godine, postaju mreža u koju se hvataju misli.
Chagallov rođendan zbirka je priča o postojanju onih dana kada nas mašta ne služi i kada se predmeti otuđe od uspomena, osamostale se, a čovjek se brani ravnodušnošću.
Središte Turmalina je priča u kojoj su se sa sjećanja oljuštili detalji.
Jedna buduća slikarica, na čiji život kao da je zabunom popadala harmonija, hvata korak sa svojim snovima, stvara na granici želje i života, i u prostoru jednog ateljea vrijeme pretvara u ideje, i ideje u potez kista, i... opire se zvonjenju na vratima. Onom zvonjenju koje prodire u njen mir i razbija spokoj jedne uravnoteženosti za koju se čak nije ni izborila.
Imala ju je dao datost. A datost se ne zaslužuje.
I ona je ljuta na zvonjenja, a ljuta je zapravo na nešto na što ne može utjecati.
Ljuta je na nekoga za koga ne zna tko je. Njeno lice biva napućeno nervozom.
Zbog nemoći...
Isto onako kao i lice Maria u jednoj drugoj priči u kojoj mu se čini kako njega i Lenu više spajaju razlike nego sličnosti.
I istodobno i želi i još više ne želi biti s njom, odgovoriti joj na pismo, na ono pismo koje dopušta svakakva iskliznuća, i istodobno raščlanjujući se, vraća se na praiskonsko pitanje: zar stvarnost zaista nema izbora?
Život postoji sam po sebi. I mi smo u njemu.
U zimama u kojima snijeg pravilno pada bijelim na crno, pokretom na nepokretno, i more se ustaljenim zakonima povlači u mjesečevu oazu, i mrak liježe na krajolik, i same tišine zalijevaju glasove.
Ponekad, ili najčešće, moćni smo samo u željama, u nadama, nesvjesni kako i vječnost može biti na čekanju.
A vječnost dolazi u misao kad smo sami. Samoća je savršena upravo stoga jer želi iskočiti iz svog tijela.
I svi usamljeni žele izaći iz nje, i svi neusamljeni žele ući u nju.
I ovo su rečenice o tim usamljenicima koji riječju skupljaju misli i tijelo u jedno.
Alma je imala sastanak s Nikolom u muzeju.
Po prvi puta, nakon dugih pisama, susret na neviđeno. Znali su štošta jedno o drugom, ali se nisu poznavali. I nisu izdržali pritisak stvarnosti i nisu uspjeli san pretvoriti u život.
On je kasnio.
I sat je, deset minuta nakon četrnaest sati, počeo ranjavati njeno strpljenje.
I ona se uplašila odmicanja vremena. I onda ugledala pogled i razglednicu Chagallova rođendana i znala je da je to on.
Barem je trebao biti...
Nije znala da je pogriješila. Ni u onom trenutku kada je uletjela u zagrljaj s predznakon zbunjenosti, ni u onom trenutku kada je pobjegla iz zagrljaja u kojem je ostavila poljubac na njegovom obrazu i nije ga uspjela povući, a zapravo je bio otisak vlastite radosti.
Nade su se polomile.
Neka druga žena zatečeno je gledala nešto za što nema racionalnog objašnjenja.
I da se ne bi moralo uzaludno objašnjavati, Alma je pobjegla. U svoju samoću.
I nije dočekala susret koji je možda mogao biti ključ za otključavanje samoće. One koju je trebalo pustiti na slobodu i pustiti neka se iseli iz nje.
Susret u muzeju, s razglednicom Chagallova rođendana u rukama nije uspio.
Greška se ispružila poput pukotine između nje i nečega što je moglo biti s njim koji je trebao biti onaj pravi.
Za Katu je Bolfek bio pravi.
I samo za nju, a, ionako roditelji najčešće najmanje znaju o stvarnom životu svoje djece.
On je obećavao mnogo. I bio mjera uspjeha za cijelo mjesto. I onda se dogodio život.
Toliko bešćutan da se ne može utjecati na njega.
Od potencijalnog nobelovca za područje kemije, on se zaustavio na putu propalog studenta.
Vratio se kući i uzgajao povrće.
I mjesto je promijenilo uvjerenje.
Stigma uličnih priča najteže se skida. Ne može se dugo biti dobar.
Ponor između dobrih i onih drugih onda se povećava. A to nije dobro za ravnotežu, za one i onu prosječnost za kojom čeznu svi koji ne mogu biti prvi.
I svi uvijek zaboravljaju, ili se namjerno ne podsjećaju, kako je samo jedan prvi. Svi drugi su drugi...
Kata bira prvog za sebe.
Ali on više nije željeni neženja.
Njena radost istovremeo gleda i demonsko lice stvarnosti koje se ruga svakog odgonetavanju osjećaju.
U trenutku kad mu umire majka, ostaje slijepo mjesto između nje i sina.
U sljepoći žive samoće. I jedana Kata, u vrijeme sutona koji sade sjene, u vrijeme jednog obiteljskog ručka, između sati učenja i uspješnog studiranja, prekida idiličnost života svojih roditelja smještenu u krajobraz obećavajuće studentice i obznanjuje svoju udaju.
Za Bolfeka.
Dvije moguće uspješnosti, utopljene u neuspješnosti, spajaju se.
Za malo mjesto jedna priča više, za Katine roditelje propast duboka kao smak svijeta, a za Katu i Bolfeka...
Njih u ovoj priči više nitko ništa i ne pita.
Poremetili su tuđe sreće.
Za svijet u kojemu oni žive, i u kojem svi mi živimo, samo je to važno.
Ljudi oko nas, daju si za pravo biti sudci i osuditi tuđu moguću sreću.
Daju si za pravo ulaziti u naše živote i svoje samoće oblačiti u priče o nama.
Ne vide li kako su kaputi preveliki i cipele pretijesne.
Ne vide. Jer tako je lakše. Dokle god se oni bave tuđim životima smanjuju mogućnost da i sami postanu priča.
U vezu u kojemu je motiv zrak očekuju kako će isplesti šaru.
Bolju i postojaniju od drugih.
I ne pitaju se nikada trebaju li, barem jednom u vremenu svojih slijepih rečenica kojima prvo stvore krila a onda daju oblik, objasniti usamljenicima života: čemu ulazak u prostor tuđih postojanja?
I ne pitaju se nikada: boli li samoća i više od njihovih priča?
