Bila je to nedjelja, dana 11.04. 1941. god. njemački avioni bombardirali su Slavonski Brod. Brođani bježe u podrume, spašavaju se tko može, ali na žalost ima i puno žrtava.

Jeli to opomena i najava   nacističke okupacije našega grada?

Mjesec dana kasnije, 5.svibnja, nacistički tenkovi ulaze u naš grad, a korzo bruji od motora tenkova, oklopnih vozila i transportera čija pojava na našem korzu ledi krv u žilama. Odmah po uspostavi NDH-10.04. samo četiri dana poslije, 14. 04. 1941. ustaše su zapalile Sinagogu, reprezentativnu arhitektonsku građevinu u centru grada, koju su potom i opljačkali, a  rabine i Židove počeli protjerivati, hapsiti, sve su ih zatvorili i zaključali u hotel Jankomir i odatle  ih odvodili na likvidacije i logore smrti.

Među naše Brođane uvlači se strah i jeza.

ORTSKOMANDA-njemačka mjesna komanda u Brodu zavodi strahovladu i nacističke zločine nad Brođanima koji se suprotstavljaju fašističkoj ideologiji.

I tako počinje nacistički teror u našem gradu. Nad gradom se nadvio mračni oblak nacističke strahovlade. Na  korzu, na Radosavljevićevoj zgradi, zavijorile su se tri nacističke zastave, svastike kao simbol dominacije „plave krvi“ i jedne rase. Smetalo im je ime hrvatsko i HRVATSKI DOM, čije su ime odmah skinuli,  te Hrvatski dom pretvorili u nacistički dom, pod imenom-SOLDATENHAIM.

Svatko od Brođana tko im se suprotstavio bio je likvidiran i strijeljan.

Hrvati u Slavonskom Brodu više nisu smjeli ulaziti u svoj nekadašnji Dom, mogli su njemačkim časnicima samo čistiti cipele, a svoj nekadašnji Hrvatski Dom mogli su gledati samo izdaleka,  jer je ova zgrada sada postala privilegirana samo i isključivo za časnike „plave krvi“.

Oni koji su pristali nacistima čistiti cipele i staviti se u službu okupacije našega grada, postali su uskoro nacistički saveznici-domobrani i ustaše. Jedan od njih, Mile Budak, „proslavio“ se govorom na korzu 15. Lipnja 1941. kada je i sve druge Brođane pozvao na suradnju s okupatorom. Za nagradu brodska vlast mu je dala da danas jedna ulica nosi njegovo ime. U „čast“ nacističkog terora i ustaških zločina. Na Marijanu su očito zaboravili.

Oni koji nisu pristali nacistima biti sluge i vazali, oni koji se nisu htjeli staviti u službu nacističkog terora-ti su se odmetnuli  u šume i pokrenuli partizanski pokret otpora okupatoru i domaćim izdajicama.

Josip Antolović-HRVAT nije borio samo protiv nacista nego nije mirovao ni sve dok četnike nije potjerao preko Drine i tek tada se vratio u Slavonski Brod. Za svoje zasluge Hrvat je kasnije odlikovan ordenom NARODNOG HEROJA. U antifašistički pokret priključuje se i neki poznati brodski umjetnici- slikar Albert Gruber koji je imao konspirativno partizansko ime VRAG, te slikar Vasilij Antipov konspirativnog imena-STARI.

Među antifašiste se vremenom priključuje  i jedna mlada djevojka. Ime joj je  Marijana. Imala je tek 18 godina kada je uzela pušku u ruke i otišla u partizane. O ovoj jedinstvenoj i neobičnoj djevojci, mladoj Brođanki, pričam s njezinom rodbinom u kafiću Jack Daniels, na Hebrangu.

Tko je zapravo ta mlada i hrabra, neobična i zanimljiva djevojka?

Marijana Josipa Jurišić, Hrvatica, rođena je 1925. god. u Slavonskom Brodu. Još kao učenica postaje Skojevka, ali dušmani je odmah cinkaju i ustaše  hapse i deportiraju u koncentracioni logor Stara Gradiška.

Marijana je kao djevojka proživljavala u logoru pravi pakao i sama je dragovoljno pomagala i bila zadužena za grupu od 800 kozaračke djece, od kojih je svaki dan od gladi i žeđi umiralo oko dvadesetak nemoćnih i nedužnih kozaračkih siročića.

Kao Hrvatica znala je da će se prema  djeci druge vjere i nacije ustaše zločinački odnositi, pa ih je branila i štitila, donosila im mlijeko i hranu, ali nije mogla ni pojmiti da će ustaše djecu bacati o zid i razbijati im glave. O ovim ustaškim zvjerstvima Marijana piše u tajnim džepnim novinama 1. Bataljona, lipnja 1944. godine.

Citiram:

„Bila sam u logoru. Nisam prosto vjerovala u to što se pričalo, ali me zadesi sudbina, da  budem otjerana u logor i sve to vidim na svoje oči i iskusim na vlastitoj koži.

Prvi korak kojim sam stupila u logor, na logorsko tlo, bilo je popraćeno s raznim psovkama. Ali to nije bilo tako strašno, kao kad sam vidjela kako djeca tu pate. To su bila djeca pohvatana na Kozari, sa majkama i starcima, koji nisu mogli pobjeći u Kozaračkoj ofanzivi, pred njemačkom mnogobrojnom vojskom. Banditska propaganda je tvrdila da je Kozara pala i da su partizani pohvatani i pretučeni.  Međutim, to nije bila istina, pa su onda po obroncima Kozare hvatali nevin narod, starce i starice i malu djecu, koje su dopremali u logor. Tu su odvajali djecu od majki, koje su bile sposobne za rad u Njemačkoj, a bolesne, nesposobne, nejake i starce su najprije mučili, a onda bi ih krvnički ubili.

Djecu su ostavljali u logoru, bilo ih je oko 800, davali su im 20-25 litara mlijeka, prepuštali ih da umru od gladi i bolesti.

Svaki dan je umiralo 15 do 20 djece, a nekad i više. Ali to nije bilo dovoljno brzo umiranje za krvnike, upravljače logora, pa je banda dolazila svaki dan s pitanjem; koliko ih je danas krepalo. Ustaše tako uzmu dijete za noge i lupe ga o zid tako  da mu se glava razmrskala.

Bilo je to svakim danom grozno promatrati. Mi koji smo se brinuli i pazili na djecu, ( a bili smo i sami djeca) svaki dan smo očekivali svaki dan smo očekivali kad će nas ta sudbina stići, gledajući u te njihove mučne, krvave zločine.

Ne može se to opisati riječima. Za takve krvave zločine, riječi nema. Zato treba da osvetimo majke i njihovu djecu koja su poginula u logoru samo zato što su druge vjere. Krvoločni pokvareni pojedinci nastojali su na vjerskoj osnovi zavadit narod, raspirujući bratoubilačku mržnju među nama. Napominjem da su u logor slani i dovođeni svi bez razlike na vjeru, ja sam Hrvatica) pogotovo ako su bili poznati da ne simpatiziraju fašizam i pomagače fašista.

Vjerujem da nije daleko dan kada će svi ti krvnici primiti dostojnu kaznu za svoja zlodjela, za svoja nedjela.“

Završen citat.

Saznali su borci Kozare za jedno ime, ime Marijana, hrabro ime jedne djevojke iz Slavonskog Broda koja spašava i pomaže nedužnu i nemoćnu kozaračku djecu, dobar glas daleko se čuje. Oni Marijanu nikada nisu zaboravili. A da li je vlast u  Slavonskom Brodu zaboravila na Marijanu Jurišić???

U jesen 1943. kozarački partizani  su u borbama zarobili 25 njemačkih  oficira. Za zarobljene fašističke oficire tražili su iz logora Stara Gradiška zatvorenike za zamjenu. Posebno su se zanimali za jedno ime. Marijana. Ime odvažne, hrabre i plemenite mlade Brođanke o kojoj je pričala cijela Kozara. I Marijana se našla na slobodi. Postala je partizanka među hrabrim kozaračkim partizanima. A onda je dobila prekomandu, i postala borac ponosne 25. Brodske brigade.  Evo Marijane ponovo među svojim Brođanima, postala je uskoro i politički delegat 3. Čete 1. bataljona. Kao terenski radnik 21. prosinca 1944. zanoćila je u selu Metković  Mala. U toku noći, na spavanju, njemačke jedinice su je zarobile, i sprovele u zatvor u Slavonskom  Brodu.

Najprije se našla u zatvoru „Festung“ u Tvrđavi, a onda u zatvoru na Ribnjaku. Možemo samo pretpostaviti i jezivo slutiti što su joj sve ustaše i nacisti radili u ova dva zatvora. Posebno prema njoj nisu imali milosti. Da joj se osvete i psihološki ju dotuku u zatvor su doveli i pred njene oči zarobili i njezinog oca, majku i brata Vladu.

Tako se cijela porodica Josipa Jurišića našla u na okupu u ustaškom zatvoru. Opet, možemo samo sluti i jezivo pretpostavljati što su sve Marijani radili u tom zatvoru. Ali, Marijana se nije dala slomiti. Jednog proljetnog dana, 1945. god. zatvor je došao posjetiti i obići zloglasni ustaški bojnik i zapovjednik svih koncentracionih logora u NDH-MAKS LUBURIĆ.

Sve je zatvorenike postrojio u jednu vrstu i počeo odabirati zatvorenike za logor Jasenovac. Odabrao je i Marijanu. Krvnik je Marijanu prepoznao iz logora Stara Gradiška. I sjetio se da je Marijana bila razmijenjena za njemačke i ustaške oficire. Zapamtio je da su baš nju tražili kozarački partizani. To joj Luburić nije mogao oprostiti. Tada ju je izdvojio iz vrste i rekao joj nasamo:

-Oca, majku i brata ti neću dirati, ali mi ti ovoga puta nećeš izmaći!

Marijana mu je tada pljunula u lice.

I 15.04. 1945. otjerana je brutalno u koncentracioni logor Jasenovac.

Marijana se drugi put nije vratila iz logora.