Žena može ni od čega napraviti četiri stvari: šešir, salatu, svađu i usput muškarcu sjebati život.
Nasilje nad ženama od strane muškaraca postala je već uobičajena medijska floskula, stereotip i standard kojeg gotovo svaki dan susrećemo u novinama, slušamo o tom problemu na radiju, gledamo na televiziji neku ucviljenu ženu s velikom modricom na oku i sada, očekivanja javnosti trebaju ići u tom smjeru da se osudi muškarac zlostavljač i problem zlostavljanja žena u hrvatskom društvu.
Osuđujem i ja taj problem, naravno i prvi potpisujem da se za muškarce zlostavljače i u obitelji i na radnom mjestu propišu najstrože zakonske kazne.
No, međutim, što je sa ženama koje zlostavljaju u bračnoj zajednici svoje muževe, a na radnom mjestu svoje kolege, što je s problemom radnog mobinga nad muškarcima. To je najveći tabu našega hrvatskog društva i o toj tabu temi novinari zaposleni u različitim medijima ne žele ni razmišljati, a kamoli o tom društvenom problemu pisati i progovarati. O političarima sada možemo svi slobodno pisati što god nas je volja, možemo ih kritizirati, popljuvati i nitko nam neće ništa, jer eto, sada imamo demokraciju, sada imamo slobodu javnog govora. Što ne znači da ih smijemo vrijeđati pa makar oni bili i političari! Ali o ovoj temi nitko neće pisati.
Zašto je to tako?
Psihologija i filozofija daju vrlo jednostavno objašnjenje. Hrvatska je tradicijski vrlo konzervativna zemlja u kojoj je kult muškosti uzdignut do nebesa; crkva čak i javno i otvoreno daje pravo muškarcima da zlostavljaju svoje žene, Thompson nam je simbol macho muškarca koji kad drekne, skreni desno ili uzme mač i zabije ga u zemlju, sjedne na konja s dugom kosom u brzom kasu projaše pokraj TV kamera, tada sve tinejdžerice i sredovječne žene padaju u trans, a kada brkati epski junak, sinjski alkar slavodobitnik osvoji alku, to je veliko slavlje i pravi urnebes svih žena u Cetinskoj krajini; nacionalno napaljene majke Hrvatice plaču od sreće kada vide poster naših hrvatskih generala i heroja Domovinskog rata, od ushićenja i sreće ne mogu doći do zraka i više bulje u taj poster nego u svog muža. I to je jednostavno naša hrvatska zbilja i naša povijesna istina. Od nje ne možemo pobjeći sve da i hoćemo.
U takvoj konstelaciji stvari i muško ženskih odnosa, što znači, recimo telefonski poziv nekog ucviljenog muškarca koji se žali i traži pomoć institucija države da ga je žena istukla, da ga žena maltretira i zlostavlja.
Svi će se tome slatko samo nasmijati i reći: pa kakav si ti to muškarac kada dozvoliš da te žena maltretira i zlostavlja? Šta joj nisi zviznuo jednu šamarčinu pa te onda više ne bi maltretirala. U percepciji javnosti, takav muškarac, to je neki jado, mlakonja, slabić, koga treba popljuvati, a ne sažalijevati ili mu pružati još i pomoć institucija hrvatske države.
I zato muškarci nikada neće prijaviti policiji zlostavljanje svojih žena, maltretiranje na radnom mjestu, jer ih je to stid, to ih je sramota, i prije pristanu da budu zlostavljani nego da prijave žene za zlostavljanje. Tako nas je društvo odgojilo. Država nas svaki dan tome uči, mediji također.
Evo recimo, kod nas u Slavonskom Brodu, potpuno je nezapaženo prošao vapaj bivšeg ravnatelja Doma za starije i nemoćne Miše Matića da je bio mobingiran od svoje šefice, predsjednice Upravnog vijeća doma, Ružice Vidaković. Reakcija svih brodskih medija bila je jednoglasna i unisona. Kompletno svi brodski mediji; novine, radio, portali i televizija svi su jednodušno stali na stranu zamjenice župana Ružice Vidaković koja ga je smijenila upravo na tu foru: radnog mobinga i tobožnje nezakonitosti u radu, s aluzijama i insinuacijama da je maznuo još i neku lovu. A Dalmatinci bi rekli-ni luk jeo, ni luk miriso.
Senzacionalno, kroz sve medije, u špici Brodskog dnevnika, pojavila se Matićeva velika fotografija i odaslana je informacija da je zbog nasilja i zlostavljanja na radnom mjestu, zbog „mobbinga“ bilo čak dvadeset djelatnica na bolovanju; jadnih, istraumatiziranih i šokiranih od proživljenog stresa, sve zbog tog „monstruma“ Miše Matića. Ni manje ni više nego dvadeset. Ma zamisli, molim te!
I zanimljivo, nitko se od novinara, uopće i ne pita da li je to istina. Najvažnije je samo da je tu informaciju servirala željezna lady, svemoguća velika mama, bog i batina u Domu i Slavonskom Brodu, Ružica Vidaković i njezini poslušnici, pustila ju tu informaciju u medije i nitko uopće ne dovodi u pitanje istinitost te informacije. Da li je ta informacija uopće točna? Klasična shema-muškarac zlostavljač-žena žrtva zlostavljanja.
Kao bivši djelatnik doma mogu reći samo slijedeće. Da je to istina, da je zaista dvadeset njegovateljica i medicinskih sestara bilo zbog mobinga na bolovanju, onda dom uopće ne bi mogao funkcionirati. Ljudi moji, pa dođite malo pameti. Razmislite! Da je to istina onda bi morao dom odmah staviti lokot na vrata, jer bez toliko njegovateljica i medicinskih sestara dom uopće ne može funkcionirati. Kad samo jedna medicinska sestra kasni na posao to je odmah panika u domu, znak za uzbunu jer i bez te jedne odjel ne može funkcionirati. A kamoli bez njih dvadeset. Zašto onda nitko od novinara nije obavio razgovor s tih 20 žrtava zlostavljanja Miše Matića? Pa da svi u Slavonskom Brodu vidimo koja su to imena. Osim Ivice Alilovića, naravno. On je medijski eksponirana velika i najveća žrtva Miše Matića, jer ga je Mišo Matić mobingirao na način da ga je zaposlio i dao mu kruh u ruke i osigurao mu lijep posao te sigurnu i veliku plaću te doživotnu egzistenciju i njemu i njegovoj obitelji.
A lijepog li mobinga!
Da je i mene bar tako mobingirao, bio bih najsretniji čovjek na svijetu. Eto, čujem, jedna od ženskih žrtava mobinga, navodno, okrivljuje ga i za seksualni mobing. Zamislite, ona je bila u njegovoj kancelariji, naravno, svjedoka nema, nešto je od Matića tražila, a on se rukom uhvatio za penis i rekao joj je-evo ti moj kurac.
Eto, sad imamo još i seksualno nasilje i uznemiravanje jedne „nedužne“ djelatnice u Domu za starije i nemoćne. I ta djelatnica doma, naravno, odmah je zbog Mišinog kurca završila na bolovanju. A koja je to djelatnica, kako se ona zove, da li ona uopće postoji i da li je to uopće istina, to također, naravno, uopće nije bitno. Bitno je samo da je trač krenuo. Da je medijska hajka na Mišu Matića krenula. Tračevi su sastavni dio domskog života. A sad će vam Daky reći istinu kako djelatnice u domu postaju „žrtve“ mobinga Miše Matića na račun lažnih psihijatrijskih dijagnoza.
Psihijatrijske dijagnoze su odličan način kako da žena sjebe muškarca na radnom mjestu i usput, iskamči recimo, mjesec ili dva dana bolovanja. To su shvatile naše djelatnice u domu. Ode žena kod psihijatra, žena si, razumjet će te i odmah solidarizirat se s tobom, ti složiš turobnu i paćeničku facu kako te ravnatelj mobingira u domu, i smjesta, dobiješ ko od šale odmah mjesec dana bolovanja. Ne može sad psihijatar provjeravati jeli to istina ili ne, nije on policajac, samo ti može vjerovati, a ženi se vjerovati mora, i na kraju razgovora napiše ti dijagnozu: mobing na radnom mjestu i mjesec dana, dva ili tri, bolovanja. Ja kao muškarac takvu dijagnozu nikad ne bih mogao dobiti niti toliko bolovanje, čak i usprkos očiglednom i evidentnom radnom mobingu kojem sam bio izložen od strane svojih kolegica u domu i koje sam prijavio ravnatelju.
A žena to dobije bez imalo muke. Tako se priča o lažnim psihijatrijskim dijagnozama žena u domu proširila i postala odličan recept, put i način kako da žena sjebe muškarca na radnom mjestu i uništi mu život. I sva sretna, djelatnica doma onda izleti van iz ordinacije psihijatra, odmah ode u vikendicu okopavati vinograd, kartat se s komšijom ili jebat s ljubavnikom, a kolegice i kolege na radnom mjestu još ju sažalijevaju, dobije punu moralnu podršku, zaštitničku mrežu, a ona s figom u ruci gleda mjesec ili dva dana tv, plaća ide, sigurna i velika jer je državna, nitko iz poduzeća joj ne dolazi u kontrolu, žena okopava vinograd, ide u cinestar, uživa, a Mišo Matić postade zlostavljač. I to na udarnoj špici dnevnika brodske televizije.
Eto, tako otprilike u domu izgleda jedna žrtva mobinga Miše Matića o kojoj je pričao za medije novi ravnatelj i spasitelj žena Alilović.
Zanimljivo kako svi olako popušimo ono što nam politički moćnici prenesu. Podjednako je zanimljiva i fenomenalna lakoća kako možemo na pokvaren način jednom čovjeku sjebati i uništiti život. I tako, Brođani kolektivno puše priču o mobingu Miše Matića nad djelatnicama u domu, i priča se širi gradom kao požar. Matića smjenjuju po kratkom postupku, a na njegovo mjesto dovode domskog vozača, iscjelitelja Ivicu Alilovića, i fascinantno, sve mobingirane žene odmah doživljavaju katarzično olakšanje, čudotvorna psihička izlječenja i svih dvadeset „zlostavljanih“ žena odmah prekida bolovanje i vraća se na posao. Zanimljivo. Sve one, jedva čekaju da vide svog novog mesiju Ivicu jer on im je bogom dan, novi Zlatko Sudac koji ih je sve odjednom, preko noći, psihički izliječio, samo u jednom danu. Pa ljudi moji, to ni Isus Krist nije mogao.
Ivica Alilović, Ružičin pobočnik, trijumfalno i slavodobitno izvještava onda sve brodske medije da je osobno izliječio sve mobingirane žene u domu, izvještava o povratku na posao dvadeset „žrtava“ Mišinog „zlostavljanja“ i o njihovom čudotvornom izlječenju. Ivica Alilović tako postaje nova brodska zvijezda, iscjelitelj i guru, novi ravnatelj, Ivica postaje zaboga, novi brodski ZLATKO SUDAC.
Uspio je ono što ne bi ni Isus Krist, u samo jednom danu njemu su se vratile sve mobingirane žene s bolovanja, uključujući i onu koja je bila u šoku zbog Mišinog kurca.
Zbog Mišinog, velikog, hercegovačkog kurca. Barem tako kruži priča. Trač. A tračeva u domu kolko ti duša hoće.
A to što je sve to obična izmišljotina, manipulacija i laž, to uopće nije važno, važno je samo da se političkim moćnicima vjeruje, i to prenose svi brodski mediji. Brođani su popušili tu priču i ona je bila dovoljan razlog za sotonizaciju i medijsko paljenje na lomači Miše Matića. Oko mjesec dana prije isteka svoga ugovora, prijavio sam službeno Miši Matiću svoje kolegice, liberalke, na radnom mjestu zbog radnog mobinga. Njih dvije. A stari ljudi kažu-JEDNA ŽENA JE POLA VRAGA, DVIJE SU ŽENE DESET VRAGOVA.
A s tim sam, zapravo, samo sebi prepisao smrtnu presudu. Jer, sjebaše me tih deset vragova, ni Mišo Matić mi nije mogao pomoći. Kad žene odluče sjebati čovjeka onda to učine sistematski i temeljito.
Umreženi s Ružicom Vidaković obiteljski, kućni prijatelji, umreženi politički, nisam imao nikakve šanse. Jedni drugima čuvaju leđa, a ako nisi s moćnicima umrežen ili politički ili familijarno, prijateljski, ostaje ti jedino ili da štrajkaš glađu ispred županije ili da završiš u špici dnevnika kao „zlostavljač“ Mišo Matić.
Onako kako su mene samljeli u mašini za meso, na isti način, tako su i njega, prožvakali i ispljunuli poput starog duhana. Nismo imali nikakvih izgleda ni ja ni on. On je uzeo tri odvjetnika da dokaže svoju nevinost. Mogao je trideset, ništa mu ne bi pomoglo. I suci su kućni prijatelji naših političkih moćnika u gradu. Nije uspio i on je sada na kraju svoje radne karijere doživotno etiketiran kao zlostavljač. Završio u mirovini, a ja na Zavodu za zapošljavanje i u domu na klupčici ispod žalosne vrbe. Već sedam godina. Mojim kolegicama, onih deset vragova, sve to vrijeme ne pada uopće na pamet niti da me pozdrave na ulici, a kamoli da me priupitaju, kako si Darko, od čega živiš???
Stari ljudi kažu: žena je vragu iz torbe ispala. Teško onom tko s njima ima posla. Mišo Matić, osim što je mobingirao Ivicu Alilovića, i 20 žena, mobingirao je još, naravno, i svoju šeficu Ružicu Vidaković jer joj je eto, slao neprimjerene SMS poruke. Trebao je valjda šutjeti i gledati kako mu pičke iz županije i pičke iz doma uništavaju život. A evo kako izgleda pravi mobing Miše Matića nad Ružicom Vidaković-svaki dan se brinuo da bar pedeset medicinskih sestara i njegovateljica bude oko njezine mame i njezinog tate i da im ne fali ni dlaka s glave. Mobingirao ju je što je omogućavao da se stalno besplatno frizira u domskom frizerskom salonu. Mobingirao ju je što joj je omogućavao domske prostorije za sastanke njezinog HSLS-a, mobingirao ju je što joj je davao djelatnike doma da po cijeli dan umjesto da rade svoj posao, pune čokanjčiće rakije za njezin HSLS, da obavljaju njezine privatne poslove…A lijepog li mobinga!
I što reći za kraj?
Dalmatinci imaju jednu uzrečicu-VIŠE CIMA DLAKA OD PIČKE NEGO KANAP OD BRODICE. Mišo, sjebale nas pičke! I tebe i mene.
Moj grijeh je bio samo u tome što sam se zaljubio u svoju šeficu, sadašnju ravnateljicu Doma Mariju Filipović. A ona je liberalka. A tko se zaljubi u liberalku, gadno mu se piše.
Da se Mišo Matić zaljubio u Ružicu Vidaković, možda bi i bolje prošao od mene. Prijavio sam ih za radni mobing jer bilo je više nego očito da mi liberalke u domu smišljeno, ciljano i planski kopaju jamu, s ciljem da me eliminiraju s radnog mjesta, a zaposle djelatnicu koju oni žele, svoju prijateljicu. To je čisti nepotizam! Mišo Matić kao ravnatelj doma nije se uopće smio ni pitati oko zapošljavanja u domu. Njegovo stručno, profesionalno mišljenje i njegova odluka da mi produži ugovor, bili su potpuno irelevantni. Jer su liberalke odlučile drugačije.
Od straha pred velikom željeznom lady, Ružicom Vidaković, mene je Matić nagovarao da joj kažem da sam u domu zaposlen kao volonter. Od straha. Zbog straha nije smio ni reći Ružici Vidaković da me je zaposlio po zakonu, na raspisani natječaj, na Ugovor na određeno vrijeme. Strah od velike mame osjećali su svi u domu.
Jer Ružica Vidaković i njezini ljudi, njezine liberalke u domu odlučuju tko će se zaposliti, a tko ne, a pogotovo ne ravnatelj Mišo Matić. Način na koji su mene prožvakali i ispljunuli poput gorkog pelina, ili starog duhana, potpuno je isti načinu na koji su to učinili ravnatelju Miši Matiću. Nije li to radni mobing, nije li to nasilje nad muškarcima na radnom mjestu?
Jedna djelatnica u domu fotografskim aparatom snima sobu štićenika Zvonimira Olčara, on im je trn u oko jer kritizira nepravilnosti i nezakonito postupanje u domu, a to se njima ne sviđa. I zato i njega treba eliminirati iz doma. A nesređenu i neurednu sobu će iskoristiti kao povod. Psihičko i fizičko zlostavljanje jednog stopostotnog ratnog vojnog invalida. Nije li to radni mobing od strane žena nad jednim muškarcem, štićenikom doma, nad jednim ljudskim bićem koji je u vihoru rata ostao bez cijele obitelji, kuća mu srušena, on dobio snajper u kralježnicu i doživotno ostao paraliziran i prikovan uz invalidska kolica. Umjesto da mu pomognu, pokažu bar malo razumijevanja i humanosti, oni ga se žele riješiti jer im i on smeta. Zanimljivo, ta djelatnica, eto, nije fotografskim aparatom snimala neurednu sobu oca Ružice Vidaković, pa da zbog toga njega istjeraju iz doma. E, to se ne smije, jer to je tata Ružice Vidaković. Nije li to mobing nad jednim stopostotnim invalidom?
A što kaže župan Danijel Marušić na sve ovo?
Njega ne smijemo dekoncentrirati jer on stalno misli na svoj zavičajni bosanski gradić Prnjavor u kojem je rođen i odrastao. Stalno ga hvata nostalgija. S vremena na vrijeme, netko bi ga trebao probuditi iz dubokog sna i podsjetiti da radi u Slavonskom Brodu i da se brine za svoje građane te spriječava političko nasilje nad djelatnicima doma.
Cijeli dom je Ružica Vidaković pretvorila u poligon za njezino političko nasilje nad zaposlenicima i štićenicima u domu. Mišo Matić je bio hadezeovac, ali nikada nije provodio politiku u domu i dijelio djelatnike po političkoj osnovi. Znao je da sam ja ljevičar i u srcu i duši, i nikada mi zbog toga nije pravio nikakve probleme, nikada nije agitirao na radnom mjestu za HDZ, niti nagovarao djelatnike i štićenike doma da se učlane u HDZ. Nikada nije radio političko nasilje u domu za razliku od Ružice Vidaković. Nikada nije primao ni poklone ni novac od štićenika i djelatnika. Ja sam se po zakonu i natječaju zaposlio u dom, i za to mu nisam dao ni jedne jedine kune, ni lipe, niti je to ikada od mene tražio. Niti od mene niti od djelatnika i štićenika doma. Što se za liberalke baš i ne bi moglo reći. Cijenio je moj rad i rezultate rada, što sam u domu pokrenuo prvi domski časopis ZLATNE GODINE, pokrenuo parlaonicu i druženje štićenika doma, razne kreativne radionice i kulturno-umjetničke sekcije i zato mi je želio i dalje produžiti ugovor. Ali, liberalke su na moje mjesto htjele zaposliti svoju prijateljicu. I u svom naumu su i uspjele. Jer ravnatelja se ne pita nego liberalke Ružice Vidaković. Kad one odluče nekoga sjebati onda to učine sistematski i temeljito.
Sve više mi kroz glavu prolaze sjećanja na Prihvatilište za beskućnike u Splitu gdje sam nekada radio kao voditelj i vidio brojne tužne sudbine muškaraca beskućnika koje su žene iskoristile, oduzele im stan ili kuću i potjerale na ulicu. S jednim od njih, Vlado se zove, dobri duh Prihvatilišta, proslavili smo uz skromnu rođendansku tortu njegov sedamdeseti rođendan. Dočekati svoj sedamdeseti rođendan u Prihvatilištu za beskućnike- nešto je najtužnije što sam u svome životu vidio. O nasilju žena nad muškarcima danas nitko ne govori. Sve više razmišljam o ideji otvaranja jedne kuće-Autonomne kuće za zlostavljane muškarce u Slavonskom Brodu.
Što mislite kakva bi bila reakcija javnosti? Što mislite kakva bi bila reakcija naših lokalnih političara? Što mislite da li bi naši gradski oci podržali ideju otvaranja AUTONOMNE KUĆE ZA ZLOSTAVLJANE MUŠKARCE u Slavonskom Brodu? Kako bi žene reagirale?
Za ravnatelja te Autonomne kuće, predlažem, postavimo Mišu Matića, za radno-okupacionog terapeuta Darka Lončara, a za glasnogovornika Zvonimira Olčara.
Onda nas trojica na Autonomnoj kući istaknemo veliku parolu-NEKA VAS BOG ČUVA ZLIH ŽENA, A DOBRIH SE SAMI ČUVAJTE, potom tiskamo prospekte i promidžbeni materijal-PRIJAVITE NASILJE NAD MUŠKARCIMA, zatim napravimo crnu gorku kavicu bez šećera, natočimo si jedan gorki pelinkovac i međusobno se kucnemo i od muke počastimo riječima:
-ŽENE SU SVETICE U CRKVI, ANĐELI NA ULICI, VRAGOVI U KUĆI, SOVE NA PROZORU I SVRAKE NA VRATIMA.
PRIJAVITE NASILJE NAD MUŠKARCIMA!
