[caption id="attachment_120848" align="alignnone" width="460"] Mijo Lovaković i Darko Lončar[/caption]
Najljući protivnici slobode su sretni robovi. Stanislav Geza Milošić nije se htio uspoređivati s njima, niti svrstavati s njima, sanjao je san o hrvatskoj slobodi i suverenoj i samostalnoj državi Hrvatskoj, radio je u Brodskom listu i Radio Brodu, te poslije hrvatskog proljeća emigrirao u Austriju, pa onda u Njemačku.
Uspomenu na Gezu čuva još jedino Mijo Lovaković, ali i edicija „Brodski pisci“ s Gezinom fotografijom na kojoj dominira oštar pogled pjesničkog zanesenjaka, a cigara u ustima neodoljivo podsjeća na boemskog buntovnika iz sedamdesetih godina. No, kakav je uistinu bio Stanislav Geza Milošić?
To znaju samo dva njegova najbolja prijatelja iz redakcije: Nikola Jurić, tata Dunje Vanić današnje zamjenice glvnog uredika Posavske Hrvatske. Na žalost, Nikola je već davno umro, a jedini svjedok njihove prijateljske bliskosti ostao je još jedino Mijo Lovaković, koji s potpuno sijedom frizurom više liči na nekog ruskog komunističkog generala i boljševika, nego hrvatskog nacionalista.
Daky, stara komunjaro, pa ti baš u svakom moraš prepoznati svoje ljude.
Sjedimo u kasnim večernjim satima na klupčici, Mijo Lovaković i ja, ko dvije stare babe tračare čavrljamo o starim Brođanima i hrvatskoj prošlosti.
-Pa, dobro, kakav je uistinu taj Geza bio? Jel' bio recimo ženskaroš?
-Ne, ja sam ženskaroš, a Geza nije volio švrljati, niti tuđe žene dirati, bio je vjeran svojoj Radojki.
-Radojka??? Veliki Hrvat i hrvatski nacionalist, pa bio oženjen pravoslavkom.
-Mali, ne seri. Radojka Šverko je Hrvatica, a zove se Radojka.
-Dobro, opišite mi onda malu tu atmosferu koja je vladala među novinarima u u vašem Brodskom listu, u tim bremenitim vremenima hrvatskog proljeća. Tko je tu koga, tko protiv koga, tko su bili naši, tko njihovi, tko pozitivci, tko negativci. Tko udbaši i kosovci, a tko hrvatski domoljubi…
-Nas trojica smo se uvijek držali skupa.
-Koja trojica?
-Nikola Jurić, tata Dunje Vanić, sadašnje zamjenice glavnog urednika Posavske Hrvatske, Geza i ja.
-Tri mušketira?
-Tako nekako.
-Pa kako su vas sredili, tko vas je sredio poslije hrvatskog proljeća, Kos, Udba, vrag ili sotona, dragi bog, glavna urednica, tko?
-A ne… glavna urednica Tanja Kovačević je uvijek govorila Srbima; pazite se dobro, ako nešto pokušate, katolika ima 90 posto. To im je stalno govorila.
-Znači, ona je bila pozitivka. A tko je onda bio negativac?
-Sustav.
-Kako to mislite sustav?
-Sud, Centralni komitet, naš Komitet, Savez komunista….Partija….Osmislili su takav sustav u kojem manjina vlada većinom.
-Hoćete reći da su u tom sustavu tada Srbi bili na svim najvažnijim rukovodećim mjestima i položajima, te o svim najvažnijim stvarima i u vašoj redakciji i Hrvatskoj, oni su odlučivali.
-Tako je.
-A teško onom tko se pobuni protiv sustava.
-Tako je. Sustav možeš ignorirati, možeš o njemu misliti u sebi što god hoćeš, ali ako se pobuniš protiv njega, ili kažeš nešto javno protiv njega, najebo si. Tako je bilo u komunizmu. Mogao si nadrapat i zbog najobičnijeg vica. Tako je najebo i Nikola.
-Kako?
-Pričao je vic u redakciji Brodskog lista o Stanetu Dolancu. I zbog vica završio na robiji.
-Zbog vica završio na robiji??? Pa, dobro, šta je pričao, kako ide taj vic.
-Stane Dolanc je imao veliku gušu, podvoljak. I nije nikako mogao zavezati kravatu. Pa to mu je to morao raditi njegov ađutant koji također nije znao kako da mu pomogne. Pa je onda upitao za savjet mesara. A mesar mu je odgovorio, da on kad kornjači želi capnuti glavu, da joj prvo stavi prst u guzicu, kornjača isplazi jezik i on joj tada capne glavu. Pa da to isto učini i Stanetu Dolancu. Neka mu stavi prst u guzicu, Stane Dolanc će tada ispružiti glavu, isplaziti jezik i onda neka mu ađutant zaveže kravatu.
-I što se onda dogodilo?
-Taj vic su odmah špijuni i udbaši redakcije prijavili u Komitet i Nikolu su poslali na robiju. Više je ljudi u Yugi robijalo zbog Staneta Dolanca, nego zbog Tita.
-Gdje je robijo?
-U Požegi. Usred ljeta tamo su ga namjerno silili da čisti govna i septičke jame. Kada se vratio s robije, ja sam ga zbog toga nazvao ĐUBRETAR.
-Jel' se ljutio na vas?
-Ma jok, mi smo bili odlični prijatelji. Spasio ga je Zdravko Tomac koji mu je ublažio kaznu i skratio vrijeme na robiji.
Tada je ispred nas prošla jedna dobra koka. Prestali smo pričati o politici jer nam je pogled bludničio na njenim dugim nogama i kratkoj suknji do koljena. Mijo Lovaković mi je tada rekao:
-Koja dobra guza!
Pa smo onda nastavili dalje pričati o politici.
-A što je bilo s Gezom? Kakav je on bio izbliza? Možete li ga malo opisati, jel imao recimo, neki hobi?
-Pisanje, pisanje i samo pisanje.
-A drugi neki hobi?
-Pisanje, pisanje i samo pisanje.
-Pa dobro pobogu i pisanje, jel znao nekad sjesti u auto i zapalit na neki koncert, recimo?
-Geza nije znao voziti auto.
-A motor?
-Nije znao voziti ni motor ni bicikl. Ja sam vozio malu poljsku peglicu, pa smo onda išli skupa.
-Veliki Hrvat, vozi malu peglicu.
-Mali, ne seri.
-Jeste li imali neki nadimak? Kako vas je Geza zvao?
-Kolega. Geza je morao emigrirati, prvo u Austriju, pa onda u Njemačku. Rekao mi je u povjerenju; Kolega, ja moram sada ići na dalek put. Zvao me je, Kolega. Bilo mi je u duši teško. Znao sam što ga sve čeka u emigraciji.
-Pa dobro, koji je bio okidač, gdje je kliknulo, za što su ga konkretno optuživali i proganjali?
-Godine 71. u vrijeme hrvatskog proljeća Geza je izdao jednu zbirku domoljubnih pjesmama DOMOVINA HRVATA i tada su ga proglasili hrvatskim nacionalistom. TAJ SONETNI DOMOLJUBNI VIJENAC-To je Srbima bio trn u oku. I morao je bježati.
-Vama se jedino povjerio da će emigrirati iz Hrvatske, Vi ste jedini znali, jel tako?
-I Nikola je znao, samo nas dvojica i nitko više.
-Koliko je godina bio u emigraciji?
-Deset točno. Vratio se 81. godine, šlagiran.
-Jel' od stresa, proživljenih šokova, traume?
-Pa vjerojatno od svega pomalo. Udbaši su mu i na sprovodu bili, vratio se iz emigracije 29. ožujka, a 26. svibnja iste godine je i umro. Geza nije znao mrziti. Geza nikad nije pljuvao po Srbima. Nikad ih nije vrijeđao i nikad ni jednu ružnu riječ nije rekao o Srbima. Volio je samo svoju Domovinu Hrvatsku, svoj hrvatski rod, o tome stalno pisao svoje pjesme i sanjao da jednoga dana dočeka samostalnu i suverenu državu Hrvatsku.
Na žalost, za svoga života, to nije doživio.
Tada je Mijo Lovaković iz svoje torbe izvadio jednu malu knjižicu. Zove se Domovina Hrvata. Autor, Stanislav Geza Milošić. I poklonio mi. Onda smo se pozdravili, zahvalio sam mu se na razgovoru i poklonu, a on je onda ustao s klupčice i otišao negdje u daljinu, u gluhu noć. Prije toga smo se slikali, par fotografija za uspomenu.
Vratio sam se svojoj kući, upalio noćnu lampu i sve Gezine pjesme čitao do kasno u noć. Jedna žica tuge zatitrala mi je tada u srcu. Zbog onog dijela priče kada se Geza vratio iz emigracija šlagiran i odmah za dva mjeseca i umro. Da čovjek nije mogao bar još koju godinu u zdravlju i veselju poživjeti u svome gradu Slavonskom Brodu, u svojoj Domovini. Geza je zbog hrvatstva nadrapao 71. godine, a Mijo Lovaković 20 godina poslije.
Čudno je to, zaista čudno. U Gezino vrijeme hrvatskog proljeća, veliki Hrvati morali su bježati u političku emigraciju zbog malih Hrvata. A danas kada tobože imamo demokraciju i svoju Domovinu, danas mali Hrvati moraju bježati u emigraciju zbog velikih Hrvata. Sve je ostalo isto samo se red veličina promijenio. Možda je i bolje da Geza danas više nije živ, da ne vidi što nam se sve ovo u državi događa.
Gledam onda jesu li uspjele fotografije u mobitelu, bila je mrkla noć. Gledam tu sijedu kosu. Mijo Lovaković, svjedok jednog vremena.
Gezinu Domovinu Hrvata stavljam na počasno mjesto. Gasim onda svjetlo i odlazim na noćni počinak.
Najljući protivnici slobode su sretni robovi. Stanislav Geza Milošić nije se htio uspoređivati s njima, niti svrstavati s njima, sanjao je san o hrvatskoj slobodi i suverenoj i samostalnoj državi Hrvatskoj, radio je u Brodskom listu i Radio Brodu, te poslije hrvatskog proljeća emigrirao u Austriju, pa onda u Njemačku.
Uspomenu na Gezu čuva još jedino Mijo Lovaković, ali i edicija „Brodski pisci“ s Gezinom fotografijom na kojoj dominira oštar pogled pjesničkog zanesenjaka, a cigara u ustima neodoljivo podsjeća na boemskog buntovnika iz sedamdesetih godina. No, kakav je uistinu bio Stanislav Geza Milošić?
To znaju samo dva njegova najbolja prijatelja iz redakcije: Nikola Jurić, tata Dunje Vanić današnje zamjenice glvnog uredika Posavske Hrvatske. Na žalost, Nikola je već davno umro, a jedini svjedok njihove prijateljske bliskosti ostao je još jedino Mijo Lovaković, koji s potpuno sijedom frizurom više liči na nekog ruskog komunističkog generala i boljševika, nego hrvatskog nacionalista.
Daky, stara komunjaro, pa ti baš u svakom moraš prepoznati svoje ljude.
Sjedimo u kasnim večernjim satima na klupčici, Mijo Lovaković i ja, ko dvije stare babe tračare čavrljamo o starim Brođanima i hrvatskoj prošlosti.
-Pa, dobro, kakav je uistinu taj Geza bio? Jel' bio recimo ženskaroš?
-Ne, ja sam ženskaroš, a Geza nije volio švrljati, niti tuđe žene dirati, bio je vjeran svojoj Radojki.
-Radojka??? Veliki Hrvat i hrvatski nacionalist, pa bio oženjen pravoslavkom.
-Mali, ne seri. Radojka Šverko je Hrvatica, a zove se Radojka.
-Dobro, opišite mi onda malu tu atmosferu koja je vladala među novinarima u u vašem Brodskom listu, u tim bremenitim vremenima hrvatskog proljeća. Tko je tu koga, tko protiv koga, tko su bili naši, tko njihovi, tko pozitivci, tko negativci. Tko udbaši i kosovci, a tko hrvatski domoljubi…
-Nas trojica smo se uvijek držali skupa.
-Koja trojica?
-Nikola Jurić, tata Dunje Vanić, sadašnje zamjenice glavnog urednika Posavske Hrvatske, Geza i ja.
-Tri mušketira?
-Tako nekako.
-Pa kako su vas sredili, tko vas je sredio poslije hrvatskog proljeća, Kos, Udba, vrag ili sotona, dragi bog, glavna urednica, tko?
-A ne… glavna urednica Tanja Kovačević je uvijek govorila Srbima; pazite se dobro, ako nešto pokušate, katolika ima 90 posto. To im je stalno govorila.
-Znači, ona je bila pozitivka. A tko je onda bio negativac?
-Sustav.
-Kako to mislite sustav?
-Sud, Centralni komitet, naš Komitet, Savez komunista….Partija….Osmislili su takav sustav u kojem manjina vlada većinom.
-Hoćete reći da su u tom sustavu tada Srbi bili na svim najvažnijim rukovodećim mjestima i položajima, te o svim najvažnijim stvarima i u vašoj redakciji i Hrvatskoj, oni su odlučivali.
-Tako je.
-A teško onom tko se pobuni protiv sustava.
-Tako je. Sustav možeš ignorirati, možeš o njemu misliti u sebi što god hoćeš, ali ako se pobuniš protiv njega, ili kažeš nešto javno protiv njega, najebo si. Tako je bilo u komunizmu. Mogao si nadrapat i zbog najobičnijeg vica. Tako je najebo i Nikola.
-Kako?
-Pričao je vic u redakciji Brodskog lista o Stanetu Dolancu. I zbog vica završio na robiji.
-Zbog vica završio na robiji??? Pa, dobro, šta je pričao, kako ide taj vic.
-Stane Dolanc je imao veliku gušu, podvoljak. I nije nikako mogao zavezati kravatu. Pa to mu je to morao raditi njegov ađutant koji također nije znao kako da mu pomogne. Pa je onda upitao za savjet mesara. A mesar mu je odgovorio, da on kad kornjači želi capnuti glavu, da joj prvo stavi prst u guzicu, kornjača isplazi jezik i on joj tada capne glavu. Pa da to isto učini i Stanetu Dolancu. Neka mu stavi prst u guzicu, Stane Dolanc će tada ispružiti glavu, isplaziti jezik i onda neka mu ađutant zaveže kravatu.
-I što se onda dogodilo?
-Taj vic su odmah špijuni i udbaši redakcije prijavili u Komitet i Nikolu su poslali na robiju. Više je ljudi u Yugi robijalo zbog Staneta Dolanca, nego zbog Tita.
-Gdje je robijo?
-U Požegi. Usred ljeta tamo su ga namjerno silili da čisti govna i septičke jame. Kada se vratio s robije, ja sam ga zbog toga nazvao ĐUBRETAR.
-Jel' se ljutio na vas?
-Ma jok, mi smo bili odlični prijatelji. Spasio ga je Zdravko Tomac koji mu je ublažio kaznu i skratio vrijeme na robiji.
Tada je ispred nas prošla jedna dobra koka. Prestali smo pričati o politici jer nam je pogled bludničio na njenim dugim nogama i kratkoj suknji do koljena. Mijo Lovaković mi je tada rekao:
-Koja dobra guza!
Pa smo onda nastavili dalje pričati o politici.
-A što je bilo s Gezom? Kakav je on bio izbliza? Možete li ga malo opisati, jel imao recimo, neki hobi?
-Pisanje, pisanje i samo pisanje.
-A drugi neki hobi?
-Pisanje, pisanje i samo pisanje.
-Pa dobro pobogu i pisanje, jel znao nekad sjesti u auto i zapalit na neki koncert, recimo?
-Geza nije znao voziti auto.
-A motor?
-Nije znao voziti ni motor ni bicikl. Ja sam vozio malu poljsku peglicu, pa smo onda išli skupa.
-Veliki Hrvat, vozi malu peglicu.
-Mali, ne seri.
-Jeste li imali neki nadimak? Kako vas je Geza zvao?
-Kolega. Geza je morao emigrirati, prvo u Austriju, pa onda u Njemačku. Rekao mi je u povjerenju; Kolega, ja moram sada ići na dalek put. Zvao me je, Kolega. Bilo mi je u duši teško. Znao sam što ga sve čeka u emigraciji.
-Pa dobro, koji je bio okidač, gdje je kliknulo, za što su ga konkretno optuživali i proganjali?
-Godine 71. u vrijeme hrvatskog proljeća Geza je izdao jednu zbirku domoljubnih pjesmama DOMOVINA HRVATA i tada su ga proglasili hrvatskim nacionalistom. TAJ SONETNI DOMOLJUBNI VIJENAC-To je Srbima bio trn u oku. I morao je bježati.
-Vama se jedino povjerio da će emigrirati iz Hrvatske, Vi ste jedini znali, jel tako?
-I Nikola je znao, samo nas dvojica i nitko više.
-Koliko je godina bio u emigraciji?
-Deset točno. Vratio se 81. godine, šlagiran.
-Jel' od stresa, proživljenih šokova, traume?
-Pa vjerojatno od svega pomalo. Udbaši su mu i na sprovodu bili, vratio se iz emigracije 29. ožujka, a 26. svibnja iste godine je i umro. Geza nije znao mrziti. Geza nikad nije pljuvao po Srbima. Nikad ih nije vrijeđao i nikad ni jednu ružnu riječ nije rekao o Srbima. Volio je samo svoju Domovinu Hrvatsku, svoj hrvatski rod, o tome stalno pisao svoje pjesme i sanjao da jednoga dana dočeka samostalnu i suverenu državu Hrvatsku.
Na žalost, za svoga života, to nije doživio.
Tada je Mijo Lovaković iz svoje torbe izvadio jednu malu knjižicu. Zove se Domovina Hrvata. Autor, Stanislav Geza Milošić. I poklonio mi. Onda smo se pozdravili, zahvalio sam mu se na razgovoru i poklonu, a on je onda ustao s klupčice i otišao negdje u daljinu, u gluhu noć. Prije toga smo se slikali, par fotografija za uspomenu.
Vratio sam se svojoj kući, upalio noćnu lampu i sve Gezine pjesme čitao do kasno u noć. Jedna žica tuge zatitrala mi je tada u srcu. Zbog onog dijela priče kada se Geza vratio iz emigracija šlagiran i odmah za dva mjeseca i umro. Da čovjek nije mogao bar još koju godinu u zdravlju i veselju poživjeti u svome gradu Slavonskom Brodu, u svojoj Domovini. Geza je zbog hrvatstva nadrapao 71. godine, a Mijo Lovaković 20 godina poslije.
Čudno je to, zaista čudno. U Gezino vrijeme hrvatskog proljeća, veliki Hrvati morali su bježati u političku emigraciju zbog malih Hrvata. A danas kada tobože imamo demokraciju i svoju Domovinu, danas mali Hrvati moraju bježati u emigraciju zbog velikih Hrvata. Sve je ostalo isto samo se red veličina promijenio. Možda je i bolje da Geza danas više nije živ, da ne vidi što nam se sve ovo u državi događa.
Gledam onda jesu li uspjele fotografije u mobitelu, bila je mrkla noć. Gledam tu sijedu kosu. Mijo Lovaković, svjedok jednog vremena.
Gezinu Domovinu Hrvata stavljam na počasno mjesto. Gasim onda svjetlo i odlazim na noćni počinak.
