Darko Daky Lončar: Posljednja bosanska kraljica Katarina Kotromanić Kosača skrivala se u jednom od tajanstvenih brodskih tunela

„ Arhitektura je kronika svijeta; ona govori onda kada već šute i pjesme i

Legende i kada ništa ne govori o nestalom narodu.“ Gogolj

Jedan narod gotovo da je nestao s područja Bosne i Hercegovine nakon osmanske okupacije i haračenja davne 1463. godine. To je naš hrvatski narod. Jedna legenda još uvijek živi među našim starim Brođanima, a to je ona koja se prepričava s koljena na koljeno, kako se  zadnja bosanska kraljica Katarina Kotromanić Kosača u bijegu pred turskom vojskom sa svojom kraljevskom pratnjom sakrivala u staroj Tvrđavi Vukovac i tajanstvenim brodskim tunelima.

Ako bi tu legendu ili taj mit pokušali opravdati ili obraniti među nekim našim brodskim intelektualcima ili knjigama o povijesti Broda onda je to svakako knjiga  STARI BROD od našeg poznatog pisca i povjesničara Vladimira Rema, koji u njoj tvrdi isto.  Jedan od mojih sugovornika, također stari Brođanin, mi ukazuje na stare predaje iz Franjevačkog samostana u Sarajevu u kojem naši franjevci već stoljećima prenose narodnu predaju o tome kako se zadnja bosanska kraljica Katarina  Kotromanić Kosača u bijegu pred turskim osmanlijama sakrivala upravo u našem Brodu, u staroj srednjovjekovnoj Tvrđavi Vukovac i tajanstvenim brodskim tunelima.

Vjerovati tome ili ne, ostaje na svakome ponaosob. Kada su u pitanju mitovi i legende, nekima je to čak i smiješno dokazivati njihovu istinitost.  Jeli postoje negdje službeno pisani tragovi o postojanju brodskih tajanstvenih tunela. Ne postoje nigdje. Znači li to onda da njih nema? Oni ipak postoje a pisani tragovi o njihovom postojanju nisu nigdje kroz povijest zabilježeni. Treba li onda vjerovati pisanim povijesnim tragovima ili istini?

Treba li vjerovati u postojanje Gospe iz Međugorja ili ne? Da li se ta priča bazira na istini ili samo legendi, djeci vidjelicama, djeci s kojima je najlakše manipulirati. Istina ili ne, ali oni su od svoje priče i legende u Međugorju napravili pravu hit turističku atrakciju od koje svi u Međugorju imaju koristi. A što je s nama Brođanima?

Mi i ako imamo neke svoje mitove i legende kod nas će se već naći neki nadobudni i prepametni pojedinci koji će pokušati osporiti istinitost tih mitova i legendi. Ja sam također jedan od njih, jer službeni pisani povijesni tragovi ne idu nam u prilog, jer oni kažu da se zadnja bosanska Kraljica Katarina Kotromanić Kosača prvo sklonila u Dubrovnik, odakle je pobjegla u Rim gdje je i umrla nakon dvanaest godina. No, tko kaže da Dubrovnik i Dubrovčani nisu samo bolje od nas kapitalizirali svoju legendu u turističke svrhe. To se radi u svim kulturnim gradovima svijeta. Pametni i mudri političari vrlo vješto kapitaliziraju svoje mitove i legende u turističke svrhe, pri čemu je najmanje bitno da li je ta legenda istinita ili ne.

Ako ona postoji i ako ona živi u jednom narodu onda je to za njih istinita i tu počinje i završava svaka priča. Dok mi u našem Slavonskom Brodu  budemo i dalje vjerovali u mit o licitarskom srcu ili klasteru slavonska košarica s kojim se naši turistički djelatnici blamiraju već dugi niz godina,  onda s takvom turističkom ponudom nećemo daleko dogurati.  No, ako već želimo biti cjepidlake i rekonstruirati povijesne događaje da sami sebe uvjerimo u povijesnu istinitost ili opravdanost ove legende, onda valja reći slijedeće.

Kraljica Katarina Kotromanić Kosača rođena je u Blagaju kod Mostara  1425. godine, a umrla je u Rimu, u progonstvu godine 1478. Bila je po predaji iznimno lijepa žena, supruga hrvatskog kralja i bana u Bosni Stjepana Tomaša.  Proglašena je u Vatikanu blaženom, i članica je franjevačkog svjetovnog reda. U narodu se tradicionalno naziva posljednjom bosanskom kraljicom.

Sa Stjepanom je imala dvoje djece: Sigismunda i Katarinu. Stolovali su u kraljevskom gadu Bobovcu pokraj Kraljeve Sutjeske. Kralj Stjepan Tomaš umire ili je ubijen 1461. god. a nasljeđuje ga njegov sin Sjepan Tomašević iz prethodnog braka. Kraljici Katarini je dodijeljena titula KRALJICA MAJKA i ona i dalje nastavlja živjeti u kraljevskom dvoru.  Za svog života podigla je više kapela i katoličkih crkvi. Kada se s turskom okupacijom više nije mogla nositi, po jednoj legendi sklonila se u Dubrovnik o čemu svjedoče i službeni povijesni podaci, ali a po drugoj, franjevačkoj predaji iz samostana u Sarajevu, sklonila se u naš Bod u potrazi za Kotromanićima, koji svoje podrijetlo vuku iz Kutine. Provjerio sam ovu priču i to je istina.  A onda je Katarina otišla u Rim gdje je u dubokoj boli i patnji za svoje dvoje djece koju su Turci zarobili i poturčili i svojom domovinom Bosnom i svojim napaćenim hrvatskim narodom, u progonstvu i umrla.

Po jednoj drugoj legendi u okolici sela Kruševica kod Slavonskog Šamca došlo je u močvarnom tlu do propadanja i nestanka dvorca Kotromanića koji se također povezuju sa dolaskom kraljice na ova naša područja. Što je u svemu tome istina a što ne, ostavimo povjesničarima na raspravu. No, međutim, da li je istina uopće i bitna?

Istina je da je u našem Brodu izgrađena stara vojna utvrda Berislavića u 15. stoljeću, ili stara Tvrđava Vukovac na ušću Mrsunje u Savu. Teško je danas govoriti, u stvari nemoguće, kako je ta stara brodska tvrđava izgledala, zna se samo da su ju podigli Berislavići koji su u srednjovjekovnom Brodu, imali i svoju bansku palaču. Naziv Tvrđave Vukovac, neki naši povjesničari i kroničari povezuju s imenom Vuk, kako se navodno zvao jedan knez koji je vladao teritorijem bivše Marsonije. Brodski plemić Benedikt Berislavić dao je srušiti tadašnju staru srednjovjekovnu utvrdu, a njegovi sinovi podigli su 1475.  novu Tvrđavu Vukovac, s kapacitetom za smještaj 300 vojnika.

Dakle, ako vremenski i kronološki gledamo,  priča bi mogla držati vodu da se kraljica skrivala u staroj brodskoj vojnoj srednjovjekovnoj utvrdi koja je postojala prije nove Tvrđave Vukovac. Jeli se posljednja bosanska kraljica skrivala i zaštitu našla u našoj staroj srednjovjekovnoj utvrdi, i tajanstvenim brodskim tunelima iz tog doba, ostaje samo priča, mit i legenda.

Zašto ju ne iskoristi u turističke svrhe i promociju našega grada. Mitove i legende u turističkoj promociji svojih gradova koriste mnogi pametni i mudri političari širom svijeta, bez obzira bili ti mitovi i legende istiniti ili ne. Zašto ne bismo prvom tunelu kojeg službena vlast prizna i podaste javnosti, zašto mu ne bismo recimo nadjenuli ime posljednje bosanske kraljice Katarine Kotromanić Kosače?

A u tunel smjestili povijest napaćenog hrvatskog naroda iz Bosne i Hercegovine koji je davne 1463. morao bježati pred turskom okupacijom, a 1991. pred velikosrpskom agresijom. Mnogi bi se kroz tužnu sudbinu posljednje bosanke kraljice Katarine Kotromanić Kosače prepoznali i za mnoge to ne bi bila ni legenda ni mit nego žalosna povijesna istina prognanog i napaćenog hrvatskog naroda.