Zašto danas svi političari bježe ili izbjegavaju u svojim govorima izgovarati riječ –sreća? Pa sreća je smisao postojanja svakog čovjeka i kada govorimo o smislu i besmislu ljudskog postojanja onda je uz obitelj, politika ta koja nam može puno pripomoći da budemo, ako ništa drugo, bar malo sretniji ili nesretniji u ovoj našoj današnjoj kaljuži koju zovemo život.
Može li biljka koja iščupana iz zemlje biti sretna?
Ne može, uvenut će, pa tako na isti način i duhovno i tjelesno vene i čovjek koji je isključen ili izopćen iz socijalne sredine u kojoj živi. A tu socijalnu sredinu nam ponajčešće određuje i nameće politika. Što bi se danas dogodilo, kada bi recimo naš gradonačelnik Mirko Duspara među svojim građanima, Brođanima, starijim od 50 godina, izvršio jednu ozbiljnu anketu s jednostavnim pitanjem: jeste li bili sretniji prije u socijalizmu ili danas u kapitalizmu, da li ste bolje živjeli u bivšoj državi ili našoj sadašnjoj.
Mirko Duspara obišao je sva ratišta Hrvatske, branitelj i dragovoljac iz domovinskog rata, svi kažu vrlo hrabar i odvažan čovjek, ali duboko vjerujem da nikad ne bi imao hrabrosti ili preciznije rečeno muda, obaviti jednu takvu anketu među svojim građanima, jer bi rezultati te ankete, za njega osobno kao gradonačelnika, mogli biti poražavajući.
Ako isključimo ono jeftino politikanstvo i nekulturno i bezobrazno etiketiranje ljudi i građana tipa; on je komunjara ili jugonostalgičar zato što smatra da su neki segmenti života u bivšoj državi bili bolji nego danas i kada bismo napravili doista jednu ozbiljnu studiju i komparativnu socijalnu i političku analizu dobrog ili lošeg života u ove dvije države, sadašnjoj i bivšoj, onda bi rezultate te studije i analize, ili čak ankete o kojoj govorimo, doista mogli biti razočaravajući ili poražavajući za današnju političku svitu koja nam vodi grad i državu.
Hrvatu i Hrvatici, mužu i ženi, koji se nekada oboje radili u Đuri Đakoviću, imali sigurnu, dobru i veliku plaću, osiguranu egzistenciju do mirovine; u Đuri, koji je tada imao 16 tisuća zaposlenih i hranio cijeli grad, a danas spao na svega tisući ili dvije, tom bračnom paru sada već u poznim godinama, kada se bliže šezdesetim, koji je zbog svih Đurinih problema morao završiti na Zavadu za zapošljavanje, pa onda na buvljaku sa Romima prodajući obiteljske uspomene da bi preživjeli dan, jako je teško, čak i vrlo opasno pokušati objasniti da su oni loši Hrvati ili komunjare, zato što se s nostalgijom sjećaju prošlih vremena kada su oboje sretno živjeli i njih dvoje i njihova djeca i cijela obitelj.
Još je opasnije čovjeku koji kopa po kontejneru, tražeći plastičnu bocu da ju preporoda, reći da je jugonostalgičar, jer količina bijesa i gnjeva u njegovoj duši je velika i pregolema, jer je u bivšoj državi imao siguran i stalan posao, svoje dostojanstvo i svoj ponos, a sada se mora pod okriljem noći šuljati oko kontejnera da bi zaradio koricu kruha.
Osobno, ne bih imao hrabrosti i ne bih se usudio takvog čovjeka vrijeđati i nazivati ga jugonostalgičarom, jer bi mogao sijevnuti nož i mogao bih vrlo lako završiti na gradskom groblju.
Nekad su u potrazi za koricom kruha po kontejnerima kopali su samo Romi, a danas bogami i naši Brođani, naši Hrvati, više nego Romi. Urbanu ikonografiju našega grada danas čine luksuzni i skupi Audiji, Mercedesi, Pegoi, a nekad u bivšoj državi to su bili popularni Fićeki, Lade, Moskviči, Stojadini, Spačeki, Trabanti…
Ako su auti mjerilo životnog standarda građana, onda po tome ispada da se danas puno bolje, kud i kamo živi nego prije. No, da li je baš tako? Zahvaljujući upravo i ponajviše baš Duspari, grad nam je danas sređen, imamo kružne tokove, rasvjetu, nove ceste i kolnike, moderne semafore, a prije nam je grad u Yugi, iskreno govoreći, izgledao nekako otužno, pa bismo po ljepšem i sređenijem, uređenijem urbanom dijelu gradu opet mogli zaključiti da nam je danas bolje. I da sretnije živimo. No, da li je to baš tako? Jesmo li sretniji danas sa skupim Audijima ili prije sa skromnim Yugom?
Jugoslavija je bila pizdarija od države. Ali u toj pizdariji, živeći u toj državi, moj dojam je da su ljudi bili nekako, ipak više sretniji nego danas. Danas nitko nije sretan, od anđela do noja. Mito i korupcija nam cvjetaju na sve strane, lopovluk i krađa postali su sastavni dio kulture življenja. Komunisti su u bivšoj državi krali ali su i davali, a ovi danas kradu, ali nikome ne daju.
Kada se danas otac, baka ili djeda na autobusnom kolodvoru sa suzama u očima opraštaju od svoga sina, kćeri ili unučice koji svoju sreću idu tražiti u Irsku, pa što njima onda vrijede kružni tokovi i moderni semafori u našem gradu, sređene ulice i asfaltirani pločnici.
Apsolutno ništa.
Njihova duša je ranjena. Njihovo srce krvari i njihove suze u očima ne mogu oprati nikakvi kružni tokovi ni novi stadioni, ni bazeni, ni skupocjeni Audiji u kojima se vozikaju naši političari. Istina, išli su i u bivšoj Yugi vani raditi, ali mogli smo kao djeca, na prste jedne ruke nabrojati sve naše komšije koji su otišli raditi u Njemačku.
Ali ovakav egzodus Hrvata iz našega grada kao što vlada danas, nije zabilježen još iz davnih vremena kada smo morali bježati pred Turcima. Ljudi danas ne odlaze iz našega grada-oni bježe.
Komunistička diktatura zamijenjena je domoljubnom diktaturom. Domoljubi su postali novi soj i nova politički podobna kasta našega društva. I tko god se ne uklapa u image domoljubne političke ikonografije sa raspelima, krunicama i veličanjem Stepinca, taj mora pakirati kufere i seliti iz Slavonskog Broda. Cijeli društveni, kulturni i politički život u gradu nam se sveo na bahate i agresivne „domoljube“. Sa domoljubljem se do te mjere politički i marketinški prostituira da čak i ako želiš danas vlastitu ženu iznenaditi ili obradovati za rođendan, onda joj moraš kupiti domoljubnu šivaću mašinu ili domoljubni toster.
Inače, nisi dobar Hrvat.
A u svojoj autobiografiji ili životopisu za radno mjesto, obavezno moraš apostrofirati da si dragovoljac Domovinskog rata, jer ako nisi dragovoljac, onda ćeš postati vrlo brzo moljac, koga će politika zgaziti i pregaziti kao politički nepodobnog građana i sumnjivog elementa.
I tako mislimo graditi demokraciju???
Stvaranjem slobodne i samostalne Republike Hrvatske, oslobodili smo se velikosrpskog jarma i velikosrpske hegemonije, ali smo još uvijek daleko od suverene i samostalne države, jer ni jedan zakon ne možemo donijeti bez tutorstva EU i ni jedan ozbiljniji i malo veći projekt ne možemo realizirati bez financijske pomoći i fondova EU.
JESMO LI MI DANAS ONDA UOPĆE SUVERENA I SAMOSTALNA DRŽAVA?
Radujemo se svi skupa pobjedama naše nogometne reprezentacije, rukometne i naših tenisača, košarkaša; uz naše nacionalne crveno bijele kockice i pokoje pivce za živce skačemo i veselimo se njihovim pobjedama i uspjesima, ponosni smo što naši sportaši pronose slavu naše Domovine širom svijeta, osjećamo zbog toga u svome srcu ponos što smo Hrvati.
A što kada prođe ta euforija?
Što kada se vratimo opet u normalu? U ovu surovu kapitalističku realnost koja lomi ljudske duše pogotovo, recimo, žene koje rade na normu u Boxmarku i proživljavaju svaki dan šokove i traume da zarade taj jebeni minimalac.
Radnik se u bivšoj državi cijenio i poštivao, radnička klasa bila je temelj bivše Yuge, prava radnika su se morala znati i poštivati, a maltretiranje i zlostavljanje žena u radu na normu bili su tada potpuno nepoznata pojava.
A koliko se danas u našoj državi radnik cijeni i poštuje? Poštovane čitateljice i čitatelji, moje pitanje glasi:
JESMO LI BILI SRTETNIJI PRIJE U SOCIJALIZMU ILI DANAS U KAPITALIZMU, DA LI SE BOLJE ŽIVJELO PRIJE ILI DANAS.
Drage Brođanke i Brođani, Vi ste porota i porota ima riječ! Hvala.
,
Može li biljka koja iščupana iz zemlje biti sretna?
Ne može, uvenut će, pa tako na isti način i duhovno i tjelesno vene i čovjek koji je isključen ili izopćen iz socijalne sredine u kojoj živi. A tu socijalnu sredinu nam ponajčešće određuje i nameće politika. Što bi se danas dogodilo, kada bi recimo naš gradonačelnik Mirko Duspara među svojim građanima, Brođanima, starijim od 50 godina, izvršio jednu ozbiljnu anketu s jednostavnim pitanjem: jeste li bili sretniji prije u socijalizmu ili danas u kapitalizmu, da li ste bolje živjeli u bivšoj državi ili našoj sadašnjoj.
Mirko Duspara obišao je sva ratišta Hrvatske, branitelj i dragovoljac iz domovinskog rata, svi kažu vrlo hrabar i odvažan čovjek, ali duboko vjerujem da nikad ne bi imao hrabrosti ili preciznije rečeno muda, obaviti jednu takvu anketu među svojim građanima, jer bi rezultati te ankete, za njega osobno kao gradonačelnika, mogli biti poražavajući.
Ako isključimo ono jeftino politikanstvo i nekulturno i bezobrazno etiketiranje ljudi i građana tipa; on je komunjara ili jugonostalgičar zato što smatra da su neki segmenti života u bivšoj državi bili bolji nego danas i kada bismo napravili doista jednu ozbiljnu studiju i komparativnu socijalnu i političku analizu dobrog ili lošeg života u ove dvije države, sadašnjoj i bivšoj, onda bi rezultate te studije i analize, ili čak ankete o kojoj govorimo, doista mogli biti razočaravajući ili poražavajući za današnju političku svitu koja nam vodi grad i državu.
Hrvatu i Hrvatici, mužu i ženi, koji se nekada oboje radili u Đuri Đakoviću, imali sigurnu, dobru i veliku plaću, osiguranu egzistenciju do mirovine; u Đuri, koji je tada imao 16 tisuća zaposlenih i hranio cijeli grad, a danas spao na svega tisući ili dvije, tom bračnom paru sada već u poznim godinama, kada se bliže šezdesetim, koji je zbog svih Đurinih problema morao završiti na Zavadu za zapošljavanje, pa onda na buvljaku sa Romima prodajući obiteljske uspomene da bi preživjeli dan, jako je teško, čak i vrlo opasno pokušati objasniti da su oni loši Hrvati ili komunjare, zato što se s nostalgijom sjećaju prošlih vremena kada su oboje sretno živjeli i njih dvoje i njihova djeca i cijela obitelj.
Još je opasnije čovjeku koji kopa po kontejneru, tražeći plastičnu bocu da ju preporoda, reći da je jugonostalgičar, jer količina bijesa i gnjeva u njegovoj duši je velika i pregolema, jer je u bivšoj državi imao siguran i stalan posao, svoje dostojanstvo i svoj ponos, a sada se mora pod okriljem noći šuljati oko kontejnera da bi zaradio koricu kruha.
Osobno, ne bih imao hrabrosti i ne bih se usudio takvog čovjeka vrijeđati i nazivati ga jugonostalgičarom, jer bi mogao sijevnuti nož i mogao bih vrlo lako završiti na gradskom groblju.
Nekad su u potrazi za koricom kruha po kontejnerima kopali su samo Romi, a danas bogami i naši Brođani, naši Hrvati, više nego Romi. Urbanu ikonografiju našega grada danas čine luksuzni i skupi Audiji, Mercedesi, Pegoi, a nekad u bivšoj državi to su bili popularni Fićeki, Lade, Moskviči, Stojadini, Spačeki, Trabanti…
Ako su auti mjerilo životnog standarda građana, onda po tome ispada da se danas puno bolje, kud i kamo živi nego prije. No, da li je baš tako? Zahvaljujući upravo i ponajviše baš Duspari, grad nam je danas sređen, imamo kružne tokove, rasvjetu, nove ceste i kolnike, moderne semafore, a prije nam je grad u Yugi, iskreno govoreći, izgledao nekako otužno, pa bismo po ljepšem i sređenijem, uređenijem urbanom dijelu gradu opet mogli zaključiti da nam je danas bolje. I da sretnije živimo. No, da li je to baš tako? Jesmo li sretniji danas sa skupim Audijima ili prije sa skromnim Yugom?
Jugoslavija je bila pizdarija od države. Ali u toj pizdariji, živeći u toj državi, moj dojam je da su ljudi bili nekako, ipak više sretniji nego danas. Danas nitko nije sretan, od anđela do noja. Mito i korupcija nam cvjetaju na sve strane, lopovluk i krađa postali su sastavni dio kulture življenja. Komunisti su u bivšoj državi krali ali su i davali, a ovi danas kradu, ali nikome ne daju.
Kada se danas otac, baka ili djeda na autobusnom kolodvoru sa suzama u očima opraštaju od svoga sina, kćeri ili unučice koji svoju sreću idu tražiti u Irsku, pa što njima onda vrijede kružni tokovi i moderni semafori u našem gradu, sređene ulice i asfaltirani pločnici.
Apsolutno ništa.
Njihova duša je ranjena. Njihovo srce krvari i njihove suze u očima ne mogu oprati nikakvi kružni tokovi ni novi stadioni, ni bazeni, ni skupocjeni Audiji u kojima se vozikaju naši političari. Istina, išli su i u bivšoj Yugi vani raditi, ali mogli smo kao djeca, na prste jedne ruke nabrojati sve naše komšije koji su otišli raditi u Njemačku.
Ali ovakav egzodus Hrvata iz našega grada kao što vlada danas, nije zabilježen još iz davnih vremena kada smo morali bježati pred Turcima. Ljudi danas ne odlaze iz našega grada-oni bježe.
Komunistička diktatura zamijenjena je domoljubnom diktaturom. Domoljubi su postali novi soj i nova politički podobna kasta našega društva. I tko god se ne uklapa u image domoljubne političke ikonografije sa raspelima, krunicama i veličanjem Stepinca, taj mora pakirati kufere i seliti iz Slavonskog Broda. Cijeli društveni, kulturni i politički život u gradu nam se sveo na bahate i agresivne „domoljube“. Sa domoljubljem se do te mjere politički i marketinški prostituira da čak i ako želiš danas vlastitu ženu iznenaditi ili obradovati za rođendan, onda joj moraš kupiti domoljubnu šivaću mašinu ili domoljubni toster.
Inače, nisi dobar Hrvat.
A u svojoj autobiografiji ili životopisu za radno mjesto, obavezno moraš apostrofirati da si dragovoljac Domovinskog rata, jer ako nisi dragovoljac, onda ćeš postati vrlo brzo moljac, koga će politika zgaziti i pregaziti kao politički nepodobnog građana i sumnjivog elementa.
I tako mislimo graditi demokraciju???
Stvaranjem slobodne i samostalne Republike Hrvatske, oslobodili smo se velikosrpskog jarma i velikosrpske hegemonije, ali smo još uvijek daleko od suverene i samostalne države, jer ni jedan zakon ne možemo donijeti bez tutorstva EU i ni jedan ozbiljniji i malo veći projekt ne možemo realizirati bez financijske pomoći i fondova EU.
JESMO LI MI DANAS ONDA UOPĆE SUVERENA I SAMOSTALNA DRŽAVA?
Radujemo se svi skupa pobjedama naše nogometne reprezentacije, rukometne i naših tenisača, košarkaša; uz naše nacionalne crveno bijele kockice i pokoje pivce za živce skačemo i veselimo se njihovim pobjedama i uspjesima, ponosni smo što naši sportaši pronose slavu naše Domovine širom svijeta, osjećamo zbog toga u svome srcu ponos što smo Hrvati.
A što kada prođe ta euforija?
Što kada se vratimo opet u normalu? U ovu surovu kapitalističku realnost koja lomi ljudske duše pogotovo, recimo, žene koje rade na normu u Boxmarku i proživljavaju svaki dan šokove i traume da zarade taj jebeni minimalac.
Radnik se u bivšoj državi cijenio i poštivao, radnička klasa bila je temelj bivše Yuge, prava radnika su se morala znati i poštivati, a maltretiranje i zlostavljanje žena u radu na normu bili su tada potpuno nepoznata pojava.
A koliko se danas u našoj državi radnik cijeni i poštuje? Poštovane čitateljice i čitatelji, moje pitanje glasi:
JESMO LI BILI SRTETNIJI PRIJE U SOCIJALIZMU ILI DANAS U KAPITALIZMU, DA LI SE BOLJE ŽIVJELO PRIJE ILI DANAS.
Drage Brođanke i Brođani, Vi ste porota i porota ima riječ! Hvala.
,
