[caption id="attachment_112735" align="alignleft" width="460"] Foto: Internet[/caption]
Mnogi bi se mrtvaci koprcali u zemlji i okrenuli tri puta u grobu, te potom i grohotom nasmijali, da pročitaju i vide kakvu im slavu i diku pišemo na mramornim pločama. Čudili bi se i sami zašto im tolike ogromne spomenike dižemo, zašto ih zaboga toliko veličamo i volimo kad smo im za života stalno jebali mater i zabijali nož u leđa.
Nitko na svijetu ne voli svoje mrtve toliko puno kao mi Hrvati. Naša ljubav i strast prema pokojnicima zavređuje pažnju istraživanja jedne posebne skupine psihologa, čak i filozofa koji bi pokušali dati i znanstveno tumačenje i obrazloženje ovome sociološkom fenomenu. Usudio bih se čak u pomoć pozvati i pokojnog čika Freuda, da nam on i psihijatrijski objasni i protumači posebno one svečane momente kada radimo gozbu za pokojnika, jedemo i žderemo pečenku, janjetinu, kobasice, kulen, paški sir, šljokamo lozovaču ili šljivovicu, u obiteljskim svađama za stolom sijevne nekad i nož, padne i krv i sve to u ime prevelike ljubavi prema pokojniku.
-Dis iz bjutiful, vot a wanderful moniment! Vaj du ju bild so big moniments?
-I dont nou…Jes, jes, hjuđ moniment!-odgovorim Mati
-Ez ingliš lords, ez Ingliš kingz! Vaj du ju love so mač jours ded men!
-Aj dont nou Mate, aj dont nou….
Našli smo se na našem brodskom groblju, moji rođaci iz Australije i ja. Oni su bili iznenađeni i osupnuti s tako velikim, ogromnim spomenicima naših pokojnika. Nikako im nije bilo jasno kako tako mala zemlja, siromašni ljudi, a svojim pokojnicima gradimo tako skupocjene i velike spomenike poput spomenika engleskim kraljevima.
To je za njih bio jedan čudesan kulturni događaj, podjednako zbunjujući i iznenađujući. Onda su skinuli sa sebe fotografske aparate i slikali, fotografirali naše velike, ogromne spomenike na groblju, slali odmah preko fesja i mejla u Australiju, dopisivali se i komentirali to kao neko svjetsko čudo, tražili objašnjenje i isčuđavali se, a posebno su bili šokirani kada su vidjeli da na grobnim, mramornim pločama stoje još i fotografije živućih osoba, ugravirano njihovo ime i prezime, godina rođenja, i sada samo čekaju da umru, pa da kao šlag na torti bude još dodana i godina njihove smrti. Kao da svi jedva čekamo da uskočimo u grob.
-Je li to neka neslana šala-pita me Ante, dok su se Mate i Adrijan smješkali i smijuljili. I dalje fotografirali, jer nisu mogli vjerovati onome što su vidjeli.
-Ante moj, a što da ti kažem-samo sam ga blijedo gledao i slijegao ramenima pokušavajući prizvati u pomoć duh pokojnog psihijatra čika Freuda da mi on malo pomogne u davanju obrazloženja ovome doista zbunjujućem sociološkom i psihijatrijskom fenomenu.
Oni su opet tražili objašnjenje, a ja sam i dalje samo slijegao ramenima, zbunjeno im pokušavajući dati odgovor, da je to naša tradicija, naša kultura, da mi u Hrvatskoj strašno volimo svoje mrtve i tako, svašta sam baljezgario i lupetao samo da opravdam taj djelić naše, očito bedaste i luckaste tradicijske hrvatske zagrobne kulture. Ante dobro govori hrvatski jezik, dok njegova dva sina, Mate i Adrijan, ne znaju ni jednu jedinu rečenicu hrvatskog pa sam se s njima dvojicom sporazumijevao na engleskom.
Ovo je prvi put da su njih trojica došli u Hrvatsku. Kada mi je stric umro u Fremantlu, u Australiji, njih trojica su odlučili prvi puta spakirati kufere i posjetiti rodnu grudu i rodno ognjište svoga oca, odnosno dide Ivana. Za njih je Australija samo formalno država, a Hrvatsku najviše vole i nazivaju svojom domovinom. Naoružani žarkim domoljubljem, dres našeg rođaka Ivana Perišića ponosno svima pokazuju i daruju tako da cijeli svijet zna da je on naš prvi rod i ponos. U Australiji su osnovali nogometni klub Cro-Fremantle i time se diče, mašu na sve strane zastavama i suvenirima s istaknutim šahovnicama, upijaju poput spužve sve što je vezano za našu tradiciju i hrvatsku kulturu. Sami su predložili i izrazili želju da posjete grob moga oca Dragutina, pa sam im uslišio i tu želju. Ante je tada na groblju u jednom trenutku izvadio iz svoga novčanika fotografiju i pokazao mi kako izgleda grob njegova oca Ivana u Australiji, i njihovo groblje; mala skromna, mramorna ploča, oko nje travica i to je to.
Isto kao i bijeli križevi u Americi. Moćna Amerika i bogata Australija rade skromne spomenike za svoje pokojnike, a mi se, kao siromašna i mala zemlja, takmičimo tko će svome pokojniku sagraditi veći spomenik, od dva tri metra, da cijelo selo priča, da cijeli svijet zna, da svi znaju pa i mali zeleni na Marsu, koliko mi Hrvati volimo naše mrtve.
A žive? A žive… ko jebe!
To je bio neki klik ili okidač koji me je nagnao na neka moja vlastita teoretska i filozofska promišljanja i razmišljanja na ovu temu.
Što kažete vi kao porota, čitatelji, zašto mi to radimo? Koje je vaše mišljenje?
Da li mi više volimo svoje pokojnike od bogatih Australaca ili moćnih Amerikanaca, zato što im pravimo i dižemo grandiozne velike spomenike? Da li mi misleći pretjerano na svoje mrtve, sažalijevamo zapravo svoje žive? Ili možda mrzimo svoje žive? Ili želimo na groblju dokazati svoj materijalni status, dižući visoke spomenike da paraju nebo?
Da li poštovanje naših mrtvih učvršćuje prijateljstvo živih? Mrtvi se ne stide, da li se mi zapravo stidimo svojih postupaka dok su oni bili živi, pa da onda operemo savjest, svoje grijehe, kada umru, dižemo im i gradimo velike sakralne spomenike. Kažu da mrtvi Hrvati bolje podnose jedan drugoga nego živi. Da li je to istina, ako je, zašto je to tako? Dragi čitatelji, vi ste porota i imate glavnu riječ.
Nakon posjeta našem gradskom groblju, zajedno smo otišli u posjet našem brodskom pjesniku, mome bratu, Dinku Lončaru Dinu, legendi i ikoni brodskog pjesništva. Još jednom velikom živućem spomeniku. Također vrlo zanimljiv slučaj za ovu priču, ili bolje rečeno fenomen.
Pjesnici su spomenici hrvatske kulture, to nije sporno, jer Hrvatska ima najviše na svijetu kvalitetnih i nadarenih pjesnika. I mi također, u našem gradu imamo jedan očigledan živući spomenik hrvatske kulture, čovjeka koji već evo, punih četrdeset godina stvara kulturu u našem gradu i piše poeziju, do sada je objavio najviše knjiga poezije u Brodu, točno dvanaest. Najviše od svih brodskih pjesnika.
No međutim, on je živ. To je njegov najveći problem, a mi ne volimo žive pjesnike. Da li netko pamti da je naša televizija, novine, radio, recimo ili neki od desetak naših portala s ovim čovjekom obavio ikada neki razgovor, neki intervju povodom izlaska njegove knjige, neku polemičku intelektualnu raspravu, da li je neka od naših brodskih institucija zaduženih za kulturu i razvoj kulture u našem gradu, ikada nagradila ili pohvalila neku Dinkovu pjesmu, neku njegovu knjigu, pozvala ga na neku pjesničku večer…NITKO NIKADA!
Kao da pjesnik s najviše objavljenih knjiga u Slavonskom Brodu uopće i ne postoji u našem gradu. Vjerojatno čekaju da Dinko umre, kao i svi pjesnici, a kada umre, eh, onda ćemo mu dizati veliki spomenik, onda ćemo ga hvaliti na sva zvona. Dinko je jedna karizmatična i kontroverzna osoba, izuzetno inteligentna, jedan briljantan i genijalni um i pitanje je samo vremena kada će se o njemu doista početi snimati filmovi. I tada mi Hrvati stupamo na scenu, ali tek kad on umre.
Eh, da, tada će se novinari rastrčati oko njegove kulturno-umjetničke baštine, definitivno najveće u gradu, veće i od baštine Dragutina Tadijanovića, tada ćemo mi Hrvati pokazati koliko volimo naše mrtve i koliko se o njima brinemo, pokazat ćemo jako puno interesa za mrtvog čovjeka jer nas živ uopće ne interesira.
Pa bar da ga poslije teške bolesti netko nazove i pita: Pjesniče, kako si? Jesi malo bolje? Jel se opravljaš? Nitko nikada!
Dinko je još uvijek živ. To je problem! A mi Hrvati očito ne volimo baš previše žive ljude. Zato mrtvima i dižemo tolike spomenike. No, da se društvo i institucije sistema i države ne bi baš previše mučile oko njegova spomenika, mi ćemo onda, nas dva brata, jedan pjesnik, a drugi pisac, sami sebi podići spomenik. Odlučili smo, to će biti WC GROBNICA BRAĆE LONČAR. Turistička atrakcija grada Slavonskog Broda. Tu grobnicu ćemo sagraditi u dvorištu kuće zaboravljenog pjesnika, na Jelasu, gdje Dinko danas živi. U našem dvorištu. Grobnica će prema našem arhitektonskom rješenju imati karakter dva izgrađena poljska WC-a jedanpored drugoga, a vizualni identitet se sastoji od dvoja vrata, unutar jednog i drugog WC-a će biti smještena WC-školjka, velika plazma na kojoj će turisti dok seru, moći gledati filmove o braći Lončar, a na nježniku-WC papiru, bit će ispisane Dinkove pjesme i Darkovi romani, tako da će turisti dok kake, moći čitati i naša djela, naše romane i pjesme, prije nego što s nježnikom obrišu guzicu. Mogli bi tad naći vremena za čitanje i proučavanje naših djela, kad do sad nisu pronalazili vremena za to. Desno od WC školjke stajat će knjiga dojmova, desno skener, na kojem će moći skenirati sve ono što im se iz našeg literarnog opusa sviđa.
U WC školjke bit će prosut naš prah, jer mi ne želimo da se sahranimo na gradskom groblju, nego da se spalimo, kremiramo i onda našoj djeci ostavljamo u amanet obavezu da naš kremirani prah pospu u tu WC školjku i onda puste vodu. U Dinkovom zahodu bit će istaknuta slika Franje Tuđmana, jer je on nacionalno obojen pjesnik i hadezeovac, a u mome zahodu slika Josipa Broza Tita, jer sam ja komunjara. U Dinkovom zahodu bit će križ jer je on Hrvat i katolik, desničar, a u mome zahodu bit će okačena crvena zvijezda petokraka, jer ja sam Hrvat i ateist, marksist, titoist i ljevičar.
Pa sada, u zavisnosti od ideološke i političke opredijeljenosti naših građana, po nama će svi moći pišati i srati koliko god žele.
Ispred zahoda bit će velika kolona i red domaćih i stranih turista koji će čekati strpljivo da dođu na red. WC GROBNICA BRAĆE LONČAR bit će, vjerujem, vrlo zanimljiva turistička atrakcija grada Slavonskog Broda, puno zanimljivija od spomen-sobe Dragutina Tadijanovića u koju je uloženo milijun kuna, a koju nitko ne posjećuje i nitko od brođana ne pokazuje nikakav interes za nju.
I sada neka mi netko samo kaže, da mi Hrvati nismo opsjednuti mrtvima, grobovima, pokojnicima, sakralnim, zagrobnim životom… Nadgrobnim spomenicima.
Pa makar svi po WC grobnici braće Lončar i pišali i srali!
Mnogi bi se mrtvaci koprcali u zemlji i okrenuli tri puta u grobu, te potom i grohotom nasmijali, da pročitaju i vide kakvu im slavu i diku pišemo na mramornim pločama. Čudili bi se i sami zašto im tolike ogromne spomenike dižemo, zašto ih zaboga toliko veličamo i volimo kad smo im za života stalno jebali mater i zabijali nož u leđa.
Nitko na svijetu ne voli svoje mrtve toliko puno kao mi Hrvati. Naša ljubav i strast prema pokojnicima zavređuje pažnju istraživanja jedne posebne skupine psihologa, čak i filozofa koji bi pokušali dati i znanstveno tumačenje i obrazloženje ovome sociološkom fenomenu. Usudio bih se čak u pomoć pozvati i pokojnog čika Freuda, da nam on i psihijatrijski objasni i protumači posebno one svečane momente kada radimo gozbu za pokojnika, jedemo i žderemo pečenku, janjetinu, kobasice, kulen, paški sir, šljokamo lozovaču ili šljivovicu, u obiteljskim svađama za stolom sijevne nekad i nož, padne i krv i sve to u ime prevelike ljubavi prema pokojniku.
-Dis iz bjutiful, vot a wanderful moniment! Vaj du ju bild so big moniments?
-I dont nou…Jes, jes, hjuđ moniment!-odgovorim Mati
-Ez ingliš lords, ez Ingliš kingz! Vaj du ju love so mač jours ded men!
-Aj dont nou Mate, aj dont nou….
Našli smo se na našem brodskom groblju, moji rođaci iz Australije i ja. Oni su bili iznenađeni i osupnuti s tako velikim, ogromnim spomenicima naših pokojnika. Nikako im nije bilo jasno kako tako mala zemlja, siromašni ljudi, a svojim pokojnicima gradimo tako skupocjene i velike spomenike poput spomenika engleskim kraljevima.
To je za njih bio jedan čudesan kulturni događaj, podjednako zbunjujući i iznenađujući. Onda su skinuli sa sebe fotografske aparate i slikali, fotografirali naše velike, ogromne spomenike na groblju, slali odmah preko fesja i mejla u Australiju, dopisivali se i komentirali to kao neko svjetsko čudo, tražili objašnjenje i isčuđavali se, a posebno su bili šokirani kada su vidjeli da na grobnim, mramornim pločama stoje još i fotografije živućih osoba, ugravirano njihovo ime i prezime, godina rođenja, i sada samo čekaju da umru, pa da kao šlag na torti bude još dodana i godina njihove smrti. Kao da svi jedva čekamo da uskočimo u grob.
-Je li to neka neslana šala-pita me Ante, dok su se Mate i Adrijan smješkali i smijuljili. I dalje fotografirali, jer nisu mogli vjerovati onome što su vidjeli.
-Ante moj, a što da ti kažem-samo sam ga blijedo gledao i slijegao ramenima pokušavajući prizvati u pomoć duh pokojnog psihijatra čika Freuda da mi on malo pomogne u davanju obrazloženja ovome doista zbunjujućem sociološkom i psihijatrijskom fenomenu.
Oni su opet tražili objašnjenje, a ja sam i dalje samo slijegao ramenima, zbunjeno im pokušavajući dati odgovor, da je to naša tradicija, naša kultura, da mi u Hrvatskoj strašno volimo svoje mrtve i tako, svašta sam baljezgario i lupetao samo da opravdam taj djelić naše, očito bedaste i luckaste tradicijske hrvatske zagrobne kulture. Ante dobro govori hrvatski jezik, dok njegova dva sina, Mate i Adrijan, ne znaju ni jednu jedinu rečenicu hrvatskog pa sam se s njima dvojicom sporazumijevao na engleskom.
Ovo je prvi put da su njih trojica došli u Hrvatsku. Kada mi je stric umro u Fremantlu, u Australiji, njih trojica su odlučili prvi puta spakirati kufere i posjetiti rodnu grudu i rodno ognjište svoga oca, odnosno dide Ivana. Za njih je Australija samo formalno država, a Hrvatsku najviše vole i nazivaju svojom domovinom. Naoružani žarkim domoljubljem, dres našeg rođaka Ivana Perišića ponosno svima pokazuju i daruju tako da cijeli svijet zna da je on naš prvi rod i ponos. U Australiji su osnovali nogometni klub Cro-Fremantle i time se diče, mašu na sve strane zastavama i suvenirima s istaknutim šahovnicama, upijaju poput spužve sve što je vezano za našu tradiciju i hrvatsku kulturu. Sami su predložili i izrazili želju da posjete grob moga oca Dragutina, pa sam im uslišio i tu želju. Ante je tada na groblju u jednom trenutku izvadio iz svoga novčanika fotografiju i pokazao mi kako izgleda grob njegova oca Ivana u Australiji, i njihovo groblje; mala skromna, mramorna ploča, oko nje travica i to je to.
Isto kao i bijeli križevi u Americi. Moćna Amerika i bogata Australija rade skromne spomenike za svoje pokojnike, a mi se, kao siromašna i mala zemlja, takmičimo tko će svome pokojniku sagraditi veći spomenik, od dva tri metra, da cijelo selo priča, da cijeli svijet zna, da svi znaju pa i mali zeleni na Marsu, koliko mi Hrvati volimo naše mrtve.
A žive? A žive… ko jebe!
To je bio neki klik ili okidač koji me je nagnao na neka moja vlastita teoretska i filozofska promišljanja i razmišljanja na ovu temu.
Što kažete vi kao porota, čitatelji, zašto mi to radimo? Koje je vaše mišljenje?
Da li mi više volimo svoje pokojnike od bogatih Australaca ili moćnih Amerikanaca, zato što im pravimo i dižemo grandiozne velike spomenike? Da li mi misleći pretjerano na svoje mrtve, sažalijevamo zapravo svoje žive? Ili možda mrzimo svoje žive? Ili želimo na groblju dokazati svoj materijalni status, dižući visoke spomenike da paraju nebo?
Da li poštovanje naših mrtvih učvršćuje prijateljstvo živih? Mrtvi se ne stide, da li se mi zapravo stidimo svojih postupaka dok su oni bili živi, pa da onda operemo savjest, svoje grijehe, kada umru, dižemo im i gradimo velike sakralne spomenike. Kažu da mrtvi Hrvati bolje podnose jedan drugoga nego živi. Da li je to istina, ako je, zašto je to tako? Dragi čitatelji, vi ste porota i imate glavnu riječ.
Nakon posjeta našem gradskom groblju, zajedno smo otišli u posjet našem brodskom pjesniku, mome bratu, Dinku Lončaru Dinu, legendi i ikoni brodskog pjesništva. Još jednom velikom živućem spomeniku. Također vrlo zanimljiv slučaj za ovu priču, ili bolje rečeno fenomen.
Pjesnici su spomenici hrvatske kulture, to nije sporno, jer Hrvatska ima najviše na svijetu kvalitetnih i nadarenih pjesnika. I mi također, u našem gradu imamo jedan očigledan živući spomenik hrvatske kulture, čovjeka koji već evo, punih četrdeset godina stvara kulturu u našem gradu i piše poeziju, do sada je objavio najviše knjiga poezije u Brodu, točno dvanaest. Najviše od svih brodskih pjesnika.
No međutim, on je živ. To je njegov najveći problem, a mi ne volimo žive pjesnike. Da li netko pamti da je naša televizija, novine, radio, recimo ili neki od desetak naših portala s ovim čovjekom obavio ikada neki razgovor, neki intervju povodom izlaska njegove knjige, neku polemičku intelektualnu raspravu, da li je neka od naših brodskih institucija zaduženih za kulturu i razvoj kulture u našem gradu, ikada nagradila ili pohvalila neku Dinkovu pjesmu, neku njegovu knjigu, pozvala ga na neku pjesničku večer…NITKO NIKADA!
Kao da pjesnik s najviše objavljenih knjiga u Slavonskom Brodu uopće i ne postoji u našem gradu. Vjerojatno čekaju da Dinko umre, kao i svi pjesnici, a kada umre, eh, onda ćemo mu dizati veliki spomenik, onda ćemo ga hvaliti na sva zvona. Dinko je jedna karizmatična i kontroverzna osoba, izuzetno inteligentna, jedan briljantan i genijalni um i pitanje je samo vremena kada će se o njemu doista početi snimati filmovi. I tada mi Hrvati stupamo na scenu, ali tek kad on umre.
Eh, da, tada će se novinari rastrčati oko njegove kulturno-umjetničke baštine, definitivno najveće u gradu, veće i od baštine Dragutina Tadijanovića, tada ćemo mi Hrvati pokazati koliko volimo naše mrtve i koliko se o njima brinemo, pokazat ćemo jako puno interesa za mrtvog čovjeka jer nas živ uopće ne interesira.
Pa bar da ga poslije teške bolesti netko nazove i pita: Pjesniče, kako si? Jesi malo bolje? Jel se opravljaš? Nitko nikada!
Dinko je još uvijek živ. To je problem! A mi Hrvati očito ne volimo baš previše žive ljude. Zato mrtvima i dižemo tolike spomenike. No, da se društvo i institucije sistema i države ne bi baš previše mučile oko njegova spomenika, mi ćemo onda, nas dva brata, jedan pjesnik, a drugi pisac, sami sebi podići spomenik. Odlučili smo, to će biti WC GROBNICA BRAĆE LONČAR. Turistička atrakcija grada Slavonskog Broda. Tu grobnicu ćemo sagraditi u dvorištu kuće zaboravljenog pjesnika, na Jelasu, gdje Dinko danas živi. U našem dvorištu. Grobnica će prema našem arhitektonskom rješenju imati karakter dva izgrađena poljska WC-a jedanpored drugoga, a vizualni identitet se sastoji od dvoja vrata, unutar jednog i drugog WC-a će biti smještena WC-školjka, velika plazma na kojoj će turisti dok seru, moći gledati filmove o braći Lončar, a na nježniku-WC papiru, bit će ispisane Dinkove pjesme i Darkovi romani, tako da će turisti dok kake, moći čitati i naša djela, naše romane i pjesme, prije nego što s nježnikom obrišu guzicu. Mogli bi tad naći vremena za čitanje i proučavanje naših djela, kad do sad nisu pronalazili vremena za to. Desno od WC školjke stajat će knjiga dojmova, desno skener, na kojem će moći skenirati sve ono što im se iz našeg literarnog opusa sviđa.
U WC školjke bit će prosut naš prah, jer mi ne želimo da se sahranimo na gradskom groblju, nego da se spalimo, kremiramo i onda našoj djeci ostavljamo u amanet obavezu da naš kremirani prah pospu u tu WC školjku i onda puste vodu. U Dinkovom zahodu bit će istaknuta slika Franje Tuđmana, jer je on nacionalno obojen pjesnik i hadezeovac, a u mome zahodu slika Josipa Broza Tita, jer sam ja komunjara. U Dinkovom zahodu bit će križ jer je on Hrvat i katolik, desničar, a u mome zahodu bit će okačena crvena zvijezda petokraka, jer ja sam Hrvat i ateist, marksist, titoist i ljevičar.
Pa sada, u zavisnosti od ideološke i političke opredijeljenosti naših građana, po nama će svi moći pišati i srati koliko god žele.
Ispred zahoda bit će velika kolona i red domaćih i stranih turista koji će čekati strpljivo da dođu na red. WC GROBNICA BRAĆE LONČAR bit će, vjerujem, vrlo zanimljiva turistička atrakcija grada Slavonskog Broda, puno zanimljivija od spomen-sobe Dragutina Tadijanovića u koju je uloženo milijun kuna, a koju nitko ne posjećuje i nitko od brođana ne pokazuje nikakav interes za nju.
I sada neka mi netko samo kaže, da mi Hrvati nismo opsjednuti mrtvima, grobovima, pokojnicima, sakralnim, zagrobnim životom… Nadgrobnim spomenicima.
Pa makar svi po WC grobnici braće Lončar i pišali i srali!
