NAPOMENA: Idućih mjeseci, jednom tjedno, SBPeriskop će objaviti dijelove romana Darka Lončara. Lončar je romanopisac, feljtonist i suradnik u nekoliko brodskih portala.


POGLAVLJE I

Ne znam kakav je vaš život, ali život psa lutalice je život jednog izgubljenog stvorenja u prostoru i vremenu, bića koje je cijeli svoj život u potrazi za srećom. A sreća je varljiva, katkad lažljiva, ponekad nepravedna, a u većini slučajeva ju zapravo doživljavam kao neki mali dućan u skrovitom dijelu srca, čiji je izlog prepun darovanih osmjeha i nevidljivih suvenira, iskrene pohvale i vječnog, tihog radovanja u životu, malim stvarima i sitnim zadovoljstvima. Uf, sad sam već počela filozofirati, a kad počnem pametovati, dođe mi da uzmem neku košćuru s ulice i sama sebe zviznem po glavi. Ali eto, šapnem si u bradu, Žućka moja, stara moja, to ti ponekad ostaje jedino od života jer bih vam u suprotnom trebala pričati o razlozima zbog kojih sam postala lutalica, a to ne želim. Ne želim jer iza toga stoji velika bol, a ako o toj boli stalno pričam kao da ju iznova proživljavam. A kome je danas stalo da sluša tuđe boli kad je svakome danas dovoljno i svojih vlastitih problema koje im život svakodnevno priušti.

I što mi onda preostaje, onda mi preostaje još jedino da malo mudrujem jer kao lutalica sam svega prošla na ulici i katkad s nekom novom misli ili uzrečicom iznenadim i samu sebe i tješim se kako sam ja jako, jako pametna. I s ovim svojim raskupusanim mozgom i tijelom čupavim i dlakavim, volim reći da je život psa lutalice umjetnost, kao ulični performer sam još i konceptualna umjetnica, ali i veliki filozof, a filozofija kao kraljica znanosti uvijek može nešto ukrasti iz našega bogatog životnog iskustva. Mi lutalice, mi smo djeca ceste, mi smo ulični zabavljači,  za nas je cesta filozofija, mi ljubimo slobodnu širinu ulice u potrazi za svojom srećom i ja slavim slobodu kao najuzvišeniji kumir naše skitničke duše. I na toj cesti života srećemo istinski čudna i neobična bića naoružana životnim mudrostima i znanjima koje nismo naučili na fakultetu nego na ulici, zaboga. Hoću reći, ja sam nakon dugog životnog lutanja pronašla svoju sreću i to baš ovdje u kampu, Zimskom kampu za prihvat izbjeglica u srcu lijepog grada na rijeci Savi, Slavonskog Broda. Još jučer sam besciljno lutala, tražila svoje mjesto pod ovim nebom, zvijezdu na nebu koja će mi pokazati put kojim trebam krenuti. I iznenada, kao da me sunce obasjalo kad sam ugledala ovaj kamp. U početku sam bojažljivo ušla u njega, a kad sam osjetila da mi tu ne prijeti nikakva opasnost, svi su me prihvatili i tad sam shvatila da tu pripadam. Sad sam i ja nečija, sad i ja konačno znam kome pripadam, sad i mene konačno neko voli i želi, sad se osjećam društveno korisnom.

Hoću reći, život je čupav i dlakav, baš onakav kakva sam i ja sama. Da, i u ovom kampu ima puno boli također. I previše. Bol potiče čovjeka da misli, misao čini čovjeka mudrijim, a mudrost čini život podnošljivijim. Ovo nije moja izreka  ukrala sam je, ne znam otkud, nema veze, samo znam da mi se jako sviđa.

Ali dozvolite mi prvo da vam se predstavim. Moje ime je Žućka, ja sam kuja lutalica, a od neki dan sam i službeno postala čuvarica Zimskog kampa za prihvat  izbjeglica sa Dalekog Istoka.

Moj najbolji prijatelj, ministar unutarnjih poslova, gospodin Ranko koji je šef ovoga kampa me osobno imenovao za čuvaricu kampa i ja sam tu dužnost vrlo ozbiljno shvatila i svoj posao obavljam vrlo odgovorno. Ja to nisam htjela, ali ovdje u kampu postala sam njihova miljenica, zaista jesam. Stojim rame uz rame s policajcima i osiguravamo ovaj kamp, tu sam i kad naša hrvatska vojska podiže šatore. Najvažnije je da ljudi koji dolaze ovamo osjećaju tu sigurnost, osjećaju pripadnost svijetu topline i humanizma barem samo na dan-dva dok ne nastave svoje životno putovanje dalje.

Eto, što ti je život!

Cijeli svoj prokleti  život lutam poput hijene za komadićem mesa ili što li već, da malo zavaram glad, da malo utažim glad. Nitko me uopće nikad u životu nije doživljavao, ljudi su me šutali i pljuvali po meni, gledali me sažaljivim pogledima, a ja sam bila sretna što nađem neku košćuru koju čuvam kao suvo zlato i jedem ju mjesec dana, svijet me već odavno prožvakao poput starog duhana, a onda ispljunuo poput gorkog pelina. A sada, a sada odjednom postadoh kraljica ovoga kampa. Prva princeza o kojoj pišu novine, slikaju me fotoreporteri ko neku mis svijeta, postala sam televizijska zvijezda poput neke filmske glumice, a ni sama ne znam zašto. Pitam se čime sam zaslužila takvu popularnost. Pa ja sam uvijek bila ono što sam i sada: običan pas lutalica i ništa više, stara dobra Žućka, raskupusanog mozga, čupava i dlakava, običan pas lutalica i ništa više. Mala skitnica. Čupava i dlakava. Što želim reći, ja uvijek u životu bacam kartu na stol apsurda i paradoksa, jer oni su jedini džokeri u rukavu koje imam i koji mi ostaju u borbi sa životom. A život mi se otvoreno ruga i smije mi se u lice, shvatila sam da život izgleda kao neki rulet na kojem treba zaigrati, baciti kocku sreće i čekati da vidiš na koje polje će ta kocka pasti, polje na kojem sve gubiš ili sve dobivaš, ne znam,  jer sredine izgleda nema, bar za mene kao psa lutalicu.

Jel netko vidio gdje je moj prijatelj Ranko, nedostaje mi danas, nisam ga vidjela cijeli dan i jako mi nedostaje. Njuškam cijeli prokleti dan po kampu i tražim, a njega nema pa nema. Ali nema veze, naći ću ja njega već, ne može on pobjeći nigdje svojoj najboljoj prijateljici.

Da, to sam vam htjela reći,  tako vam je to u ovom prokletom surovom svijetu, život je rulet, i često se pitaš za kojim kartaškim stolom čekati pravu kartu, na kojem peronu čekati svoj vlak sreće, ja živim čekajući jedan osmjeh, i pitam se, tko sam ja zapravo u ovom prokletom svijetu, da li sam ja bar netko, bar točkica na zidu, bar žrtva pjesničke žudnje i hoću li ikad taj osmjeh dočekati, osmjeh nekog psa lutalice u kojeg ću se iskreno zaljubiti i zavoljeti ga, a on mene također. I u tom lutanju već sam pomislila da sam postala skroz naskroz nesretna.

Tako sam do sada mislila, sve dok mi se nije sreća malo nasmiješila, sve dok nisam došla u ovaj kamp zajedno sa sirijskim izbjeglicama. I sad mi je ovdje dobro, i više nego dobro, osjećam se kao čuvarica kampa, prvi put u svom životu društveno korisnom. I ne žalim se ni na šta. A šta ću se kog vraga žaliti kad ovdje imam sve, hranu, dobru klopu, dobro društvo. Hoću reći,  ne treba se žaliti kad ti je u životu dobro, ne treba brate mili, kad ti je dobro. Ne pitaj zašto je to tako, možda je Bog ili sudbina tako htjela, možda je za kartaškim stolom sudbina tako promiješala karte da i ja, ovakav baksuz i fatalna kuja, dobijem jednog asa, ili poker asova, da i ja konačno pronađem svoj kutak, svoj komadić sreće. Komad napuklog plavog neba.

Hrvatska vojska mi je u kampu sagradila kućicu, hrvatska policija nas sve čuva kao oko u glavi, volonteri pomažu izbjeglicama, i evo, svi nekako u ovom kampu funkcioniramo kao neka mala obitelj, prvi puta u svom životu imam i krov nad glavom, svoju kućicu, svoj topli dom, svoju obitelj. Za jednog psa lutalicu ovo je Bingo, neočekivani dobitak na lutriji. I velika sreća. Bože ako te ima, nek ovo samo potraje što duže. A sad bi bilo dosta priče, nema ništa od priče i filozofiranja, treba malo i raditi. Ja sam čuvarica ovoga kampa i moram voditi brigu o svemu što se događa u ovome kampu.

Idem sad obići malu Asju u našem bolničkom stožeru, tu je  naša doktorica teta Maja koja nas liječi sve u kampu. Asja je nastradala još u Srbiji, dok su lutali nekim poljanama i šumama, po noći su zapalili vatru, to često rade, po noći zapale vatru da se ugriju, a onda od umora zaspu. I njezin prijatelj je također zapalio vatru, ali je na žalost zaspao, i on i mama i mala Asja također. Dok je bila u dubokom snu, ručica joj je skliznula u vatru i tako je zadobila teške opekline. Naš volonter Brada je odmah reagirao i čim su sišli s vlaka Brada je uzeo dijete u naručje i doveo ju u našu bolnicu gdje su joj uspješno sanirali rane i opekline. Umirivala sam njezinu mamu, tješila sam ih da će biti sve u redu. Dok je teta Maja, naša doktorica previjala rane maloj Asji, mi ostali smo bili ispred naše bolnice u kampu i mama Arijeta me pita koliko će koštati ukazivanje prve pomoći i sve to, a ja joj odgovorim da je to besplatno, da ništa ne brine, da je sve to naša država Hrvatska za njih organizirala i da imaju svu potrebnu pomoć i pažnju dok su u kampu.

Uplašena i isprepadana žena nije mogla vjerovati da je to istina, lice joj je odavalo strah i zabrinutost, na glavi je nosila burku i veliki ruksak na leđima u koji je strpala sve ono što joj je ostalo od života. Pitala me je kome treba platiti kartu za prijevoz vlakom, još joj nije bilo jasno da su se vozili i vlakom besplatno. Brada se onda nasmije i veli joj da je i to besplatno, a ona ne može vjerovati. I povjeri mi se onda, kaže mi da su Hrvatska i ovaj kamp za njih ko neki lijep san poslije svega onog ružnog što su proživjeli na Balkanskoj ruti očajnika, kako su je sami nazvali.

Tu odmah ispred bolnice u kampu je i moja kućica pa smo malo razgovarali, dok smo čekali malu Asju. Baš me zanimalo sve o toj Balkanskoj ruti očajnika pa nam je mama Arijeta počela polako otvarati dušu i počela nam je pripovijedati što im se na tom putu sve događalo, a ja i Brada smo  pažljivo slušali i dobro naćulili uši. Sve nas je to jako zanimalo. Brada jer malo napadno gledao u njezine zelene predivne oči koji su se nazirale ispod crne burke koju je nosila sve do zemlje, ali opet ne toliko i ne previše napadno što bi trebalo zabrinjavati. Možda mu se svidjela, ne znam, bar za sada još uvijek ne znam.

-nastavlja se-