Uključim li unutarnji pretraživač da sam od sebe radi i izbacuje pojmove i podatke koje ne koristim i na um mi ne padaju, ali možda upravo zato u sebi nose moćan memorijski potencijal, meni ovog časa prvo na um pada Agostinho Neto, pjesnik i prvi predsjednik Angole, u Moskvi su ga kasnoga ljeta 1979. pokušavali spasiti od raka gušterače, umro je 10. rujna, da bi se nekoliko tjedana zatim iznova razbuktao građanski rat u Angoli. Melodije njegova imena i naziva suparničkog, proameričkog desnog pokreta UNITA, te njegova vođe Jonasa Savimbija, zauvijek su obilježile prozodiju mojih sjećanja.
Zatim Front Polisario, ili na španjolskom Frente Popular de Liberación de Saguía el Hamra y Río de Oro, Frente Polisario, oslobodilački pokret naroda Zapadne Sahare, koji se najprije borio protiv španjolskih kolonizatora, a nakon što su oni otišli, protiv marokanskih i mauretanskih okupatora. Zatim su se i Mauretanci povukli, ali je sve do danas nastavljena marokanska okupacija najvažnijeg dijela Zapadne Sahare, koju Ujedinjeni narodi i Europa toleriraju, bez obzira na to što je UN 1979. priznao Polisario za legitimnog predstavnika Zapadne Sahare.
Onda Jomo Kenyatta i Léopold Sédar Senghor, pa na kraju FRELIMO i RENAMO, dva suparnička pokreta, prvi koji uz potporu Sovjetskog Saveza predvodi Samora Moisés Machel, i drugi predvođen Afonsom Dhlakamom, kojeg zajednički financiraju CIA, te rodezijski i južnoafrički rasistički režimi. FRELIMO – RENAMO je rima i srok, dadaistička poezija iz televizijskoga dnevnika u kojem najnovija zbivanja u Mozambiku dramatičnim glasovima komentiraju, na Televiziji Zagreb Dane Roško, na Televiziji Sarajevo Stjepan Brzica…
Kada je 1984. objavljen Haustorov “Treći svijet”, Sacherovo i Rundekovo remek-djelo, nakon kojeg su se razišli, upravo onako kako su se po Africi razilazili vođe revolucionarnih pokreta, za mene, a možda i za dobar dio moga tadašnjeg društva, bilo je to glazbeno- romaneskno ostvarenje onoga što je nastalo iz te muzike pojmova i imena iz vanjskopolitičkih izvještaja televizijskog dnevnika naših odrastanja. Kraju je već došlo kolonijalno doba, a uskoro će kraju doći i socijalizam, radnička klasa je upravo odlazila u raj, u kojem će nanovo spoznavati Boga, naciju, te herojstva i pijanstva bratoublilaštva. Taj album, na kojemu su svoj fikcionalni smisao nalazili i Agostinho Neto i Front Polisario, i Jomo Kenyatta, i Léopold Sédar Senghor, i FRELIMO, i RENAMO, i još dugi niz imena i pojmova, koji ni četrdeset godina kasnije neće iz ove glave, bio je moćna umjetnička i pjesnička gesta postkolonijalnog doba, te izazov i inspiracija nekoj budućoj književnosti. U glazbenom je smislu bio to rad na dekonstrukciji ritmova i melodija nekoga čudesnog i nemogućeg globalno-lokalnog svijeta. Rafalom razlomljeni reggae s krvavih plaža Angole, i neka prisna međimurska melodija s tranzistora iz tamnih i vlažnih iličkih dvorišta.
I nakon tolikih godina, lani objavljeni remasterirani “Treći svijet” zvuči sudbonosno. U međuvremenu, međutim, ovaj Sacherov i Rundekov rad dobio je svoj kontekst, a s kontekstom i objašnjenje. Stvoren je World Music, došla su do nas djela afričkih velikana (početkom osamdesetih, jedini afrički band za koji se u nas znalo bila je Osibisa…), pojavila se Mano Negra, iz koje se izdvojio zatim Manu Chao, čije će cjelokupno djelo na kraju biti nehotična i nesvjesna interpretacija Haustorovog “Trećeg svijeta”. S tom značajnom razlikom što je Haustorov, kao i kasnije Rundekov, politički angažman vazda bio osamljenički i posve dekontekstualiziran unutar kulture u kojoj je nastajao. Manu Chao štićeno je dijete kapitalizma, demokratske procedure i ideologije ljudskih prava. Rundek je, kao i Sacher, odrastao u procjepu između tektonskih ploča, na mjestu nemogućem i suštinski neopisanom. Mi smo djeca sivih mrlja na geografskim kartama Europe i svijeta.
Zatim je, nekoliko godina i nekoliko albuma kasnije, Darko Rundek otišao u emigraciju. U Pariz ga je, kao i naraštaje umjetnika u različita vremena sa svih strana svijeta, naplavio rat. Neobično osjetljiv na muzike i zvukove, oni su, a ne sama naracija, predstavljali njegov izvještaj o izbjeglištvu. Koji će od prvog trenutka, i od albuma “Apokalipso”, snimljenog 1996, zvučati fascinantno. Kao da je, otišavši u Pariz, istovremeno pošao na Zapad i Istok, istovremeno. Pa u Saharu i na Bliski istok, na sljedećim albumima, a onda jednom u skoroj budućnosti na Balkan i u balkanski karasevdah, u opojnu i mrklu levantinsku krčmu, u kojoj počivaju Mario Kolonja i junaci nekih naših obiteljskih pretpovijesti. U tom će vremenu, između “Apokalipsa” i “Brisanog prostora”, Rundek stvoriti svijet jedinstvene globalne intime ili intimizirane globalnosti, koji bi se mogao uspoređivati sa svjetovima iz emigrantskih dnevnika Sándora Máraija, iz testamentarnih knjiga Stefana Zweiga i Josepha Rotha. Za razliku od Máraija, Zweiga i Rotha, Rundek je imao muziku u uhu, sviračko umijeće i društvenost. Bio je sposoban da okuplja orkestre. To ga je u isto vrijeme spašavalo, i stvaralo mu platforme s kojih će bez kraja pripovijedati o sebi i svom svijetu. Taj svijet svojom širinom a istovremenom lokalnošću, svijet je boli – nepreboli. Godine 2006. Rundek je za Piranhu, tog elitnog izdavača muzike svijeta, objavio album obezjezičenog naziva “Mhm a-ha oh yeah da-da”, u čijem je podnaslovu savršeno precizno određeno o čemu on u sva ova vremena pjeva: “Migration Stories and Love Songs”. Još od prvog albuma Haustora, to je bilo upravo to. Dok su Márai, Zweig i Roth dopali hude sudbine, Rundek je bio pripremljen. Pjevao je o nečemu što će se tek dogoditi.
Na kraju, on se možda vratio iz svoje emigracije. Kažem možda, jer povratak vjerojatno i nije moguć. O tome, recimo, govori početak pjesme “Kuba”, s albuma “Ruke”: “Kad prođem starim kvartom kestena/ Na bivšoj granici Zagreba/ Osjetim se sasvim nespreman/ Za to što vidim tu/// Kako je samo lako nestala/ Stara slika stvari/ Ova boja nije moja/ Ja drugoj tajnu znam” I zatim slijedi očajnički bijeg, sav u raskoši melodije i ritma: “Na Kubu/ Pođimo na Kubu/// Tamo nema bajnih dama/ S ogromnih reklama/ Ali ima ruma puno/ Da nas mine sumnja/ Da nas mine sumnja…” I doista, u svom tom prividnom eskapizmu, ne pjeva li upravo “Kuba” o nemogućnosti povratka tamo odakle smo jednom otišli? Ili odakle smo, recimo konačno i to, bili primorani otići, jer da smo kojim slučajem ostali, osjećali bismo se kao da je naš svijet otišao od nas?
Moj gramofon boravi nekoliko stotina kilometara dalje, u tihom i tamnom primorskom gradu, u sjeni mrtvog brodogradilišta. Čim na nekoliko dana odem tamo, ja opet kao nekad slušam ploče. Krajem ovog kolovoza uglavnom slušam Haustor i Darka Rundeka. Vjerojatno postoji neki razlog. Uostalom, nije ni neočekivano. Prije četrdeset i dvije godine isto sam tako slušao Haustor, na Tosci 20, koju sam dobio na dar za petnaesti rođendan. I s prvog albuma Haustora rastvarao mi se Zagreb, grad koji sam sa svojima posjećivao, ali je, ipak, bio s druge strane doživljenog iskustva. Zagreb je, petnaestogodišnjaku, recitiran Rundekovim glasom bio: “Stanica s pogledom na kukuruz/ Bicikl naslonjen na nabijeljenu topolu/ U nekoj kancelariji zvoni telefon/ Dijete bi napisalo, dijete bi napisalo/ ‘Nebo je nježno plavo/ Po njemu lete oblaci i ptice/Lišće mi se igra oko nogu/ Dolazi jesen’” Pa tako i sad, gle tog nepojmljivog čuda, dolazi jesen, uz istu recitaciju, na nešto boljem gramofonu, s moćnijim pojačalom i zvučnicima.
Jedan mladi bosanski omladinski funkcioner, danas bi se reklo – dužnosnik, u Super Rifle trapericama i sakou, s tankom kožnatom kravatom na najlonskoj košulji, u intervjuu za sarajevski dnevnopolitički tjednik Svijet godine 1984. pita se što znači stih u pjesmi “Patuljci u vrtu”: “Iz crvenih magli ih mame fantomi slobode”? I kome to “gavran je ptica slobode”? I tko to naše građane naziva patuljcima? Njegovi upitnici tobože sliče srpovima (bez čekića), ali uskoro će se on preobraziti u nekoga tko će opet tako glupo sličiti zamišljenom objektu njegove kritike iz intervjua Svijetu. Antikomunist po obrascu plitke mašte jednoga komunističkog omladinca iz bosanske provincije.
U toj cirkuskoj vrtnji koju su nam u ovih četrdesetak godina priređivali ti pomalo tupi i nenadahnuti dečki i cure iz provincijskih komiteta i središnjica, prema Rundekovim se pjesmama trajno orijentiramo. Kada vam Hraste-Sočo i slični uzapte i uškope Krležu, spasonosno biva saznanje da s Rundekom, barem za njegova i za vaših života, to neće moći učiniti. I da ćete, zahvaljujući i njemu, znati tko ste, čak i ako više niste sigurni gdje ste.
