Tekst je trebao biti objavljen na lokalnom portalu www.sbplus.hr. Zabranjen je od strane urednika i vlasnika. Uvršten je u autorovu knjigu Mein Kampf
Jedan od šampiona hrvatskog estradnog domoljublja, osječki fiškal Vladimir Šeks, devedesetih godina je, navodno, nazočio nekakvom skupu pravnika u Osijeku. Uoči zvaničnog početka skupa pitao je organizatore jesu li predvidjeli intoniranje hrvatske himne. Odgovor je bio niječan, jer čemu himna za jedan nižerazredni skup sluškinja politke. No Šeks je inzistirao. Uvjeravali su ga da je to, u tom trenutku, i tehnički nemoguće izvesti. «Onda ćemo je otpjevati» - uzjunio se Sova. I bi tako. Skup je otvoren i najavljeno je pjevanje himne. Nakon prve strofe ispostavilo se da nitko ne zna kako himna tekstualno teče dalje. Nelagodu je Šeks glasno komentirao: «Pa, normalno da ne znamo riječi kad su nam komunisti pedeset godina branili tu našu hrvatsku svetinju...». A od 1945. godine pa nadalje u svim osnovnoškolskim čitankama nakon himne «Hej, Slaveni» nalazila se i hrvatska himna «Lijepa naša», koju su učenici učili napamet.
Na lažima i od njih svjetlonoša[1] Šeks živi otkad zna za sebe. A laž je čisti udio Đavla. Lažju se Đavao uključuje u ustroje bića i djeluje pomoću nas okrenut od ciljeva koje je Bog predvidio. Jedan od razloga pometnje na početku 21. stoljeća leži i u tome što se čovjek boji pogledati u lice stvarnim uzrocima pojava i sve više vjeruje u laži. To mu je lakše. Obmanjuje samog sebe, pa su mu i djela obmana: «Glavni dokaz da Đavao postoji, da djeluje i uspjeva» – drži Denis de Rougement – «nalazi se upravo u tome što više ne vjerujemo u njega». On je šmignuo u nas i mi ga više ne znamo vidjeti. Slijepi smo tako postali i za stvarnost. Ne vidimo koliko je politka odista slaboumna, gospodarstvo bez reda i nadzora, moral u rasulu i koliko narod živi od zaglupljujućih zabava.[2
Kao kod najprimitivnijih plemena Melanezije odgovorni, za naša zla i nesreće, su uvijek drugi. Onima tamo oblak ili komad obojenog drveta, nama oni preko puta. Međutim, protivnik je uvijek u nama i trebalo bi se plašiti samo onog neprijatelja koji počiva u nama. To je Đavao. Zlo koje je ukorijenjeno u našim rukama i našoj glavi. Zlo koje mi ustvari volimo.
Đavao ima sve izglede odigrati svoju igru tamo gdje iščezava smisao. Gdje nerazboritost pobjeđuje u svim smjerovima. Gdje država, ustanova ili institucija gubi glavu i počinje funkcionirati protiv ljudi, a da više nitko ništa ne može protiv toga. Sve što nema smisla pripada Đavlu. I uopće sve nije počelo na onoj Šeksovoj paradi u Osijeku. Počelo je onda kada je Eva u raju zagrizla jabuku. Đavla se hvata na djelu u našim životima. «Ako vam je ozbiljno stalo da ga ukebate, odati ću vam tajnu gdje ćete ga najsigurnije naći: u fotelji u kojoj sjedite» piše Denis de Rougement u svojoj knjizi Udio Đavla, napisanoj davno prije hrvatskog, osječkog i brodskog iskustva.
A posljednji hrvatski dosljedni borac protiv Đavla bio je Franjo Tuđman. On je na povratku iz SAD-a u studenome 1996. godine rekao: «Nećemo dopustiti jugokomunističkim ostacima, ali ni ostalim političkim diletantima, bezglavim smušenjacima, koji ne vide o čemu se zapravo danas radi u Hrvatskoj i u svijetu s kojekakvim regionalnim planovima! Nećemo dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo crnim, nego i zelenim i žutim vragovima, ne samo povezuju nego im se i nude, ne samo da im se nude nego im se prodaju za Judine škude! A povezuju se od fundamentalističkih ekstremista do kojekakvih lažnih propovjednika, pseudodemokratskih obmanjivača, koji nam danas propovijedaju velike ideje o ljudskim pravima i slobodi medija.»
Kockastog šaljivdžiju, bivšeg crvenog vraga, sivo maslinastog generalissimusa JNA, predsjednika beogradskog crno-belog Partizana, potom prozirnog doktora povijesnih znanosti s redovno završenih šest razreda srednje škole - najvjerojatnije su ozračili u Americi, pa je umro ne od raka nego od vrijeda. A u vječnoj nam i jedinoj Hrvatskoj, što se tiče slobode, samostalnosti, nezavisnosti i šire - sve je ostalo ondje gdje je i bilo. Kod Đavla.
Odnio vrag i šalu i šaljivdžiju.
Jedan od šampiona hrvatskog estradnog domoljublja, osječki fiškal Vladimir Šeks, devedesetih godina je, navodno, nazočio nekakvom skupu pravnika u Osijeku. Uoči zvaničnog početka skupa pitao je organizatore jesu li predvidjeli intoniranje hrvatske himne. Odgovor je bio niječan, jer čemu himna za jedan nižerazredni skup sluškinja politke. No Šeks je inzistirao. Uvjeravali su ga da je to, u tom trenutku, i tehnički nemoguće izvesti. «Onda ćemo je otpjevati» - uzjunio se Sova. I bi tako. Skup je otvoren i najavljeno je pjevanje himne. Nakon prve strofe ispostavilo se da nitko ne zna kako himna tekstualno teče dalje. Nelagodu je Šeks glasno komentirao: «Pa, normalno da ne znamo riječi kad su nam komunisti pedeset godina branili tu našu hrvatsku svetinju...». A od 1945. godine pa nadalje u svim osnovnoškolskim čitankama nakon himne «Hej, Slaveni» nalazila se i hrvatska himna «Lijepa naša», koju su učenici učili napamet.
Na lažima i od njih svjetlonoša[1] Šeks živi otkad zna za sebe. A laž je čisti udio Đavla. Lažju se Đavao uključuje u ustroje bića i djeluje pomoću nas okrenut od ciljeva koje je Bog predvidio. Jedan od razloga pometnje na početku 21. stoljeća leži i u tome što se čovjek boji pogledati u lice stvarnim uzrocima pojava i sve više vjeruje u laži. To mu je lakše. Obmanjuje samog sebe, pa su mu i djela obmana: «Glavni dokaz da Đavao postoji, da djeluje i uspjeva» – drži Denis de Rougement – «nalazi se upravo u tome što više ne vjerujemo u njega». On je šmignuo u nas i mi ga više ne znamo vidjeti. Slijepi smo tako postali i za stvarnost. Ne vidimo koliko je politka odista slaboumna, gospodarstvo bez reda i nadzora, moral u rasulu i koliko narod živi od zaglupljujućih zabava.[2
Kao kod najprimitivnijih plemena Melanezije odgovorni, za naša zla i nesreće, su uvijek drugi. Onima tamo oblak ili komad obojenog drveta, nama oni preko puta. Međutim, protivnik je uvijek u nama i trebalo bi se plašiti samo onog neprijatelja koji počiva u nama. To je Đavao. Zlo koje je ukorijenjeno u našim rukama i našoj glavi. Zlo koje mi ustvari volimo.
Đavao ima sve izglede odigrati svoju igru tamo gdje iščezava smisao. Gdje nerazboritost pobjeđuje u svim smjerovima. Gdje država, ustanova ili institucija gubi glavu i počinje funkcionirati protiv ljudi, a da više nitko ništa ne može protiv toga. Sve što nema smisla pripada Đavlu. I uopće sve nije počelo na onoj Šeksovoj paradi u Osijeku. Počelo je onda kada je Eva u raju zagrizla jabuku. Đavla se hvata na djelu u našim životima. «Ako vam je ozbiljno stalo da ga ukebate, odati ću vam tajnu gdje ćete ga najsigurnije naći: u fotelji u kojoj sjedite» piše Denis de Rougement u svojoj knjizi Udio Đavla, napisanoj davno prije hrvatskog, osječkog i brodskog iskustva.
A posljednji hrvatski dosljedni borac protiv Đavla bio je Franjo Tuđman. On je na povratku iz SAD-a u studenome 1996. godine rekao: «Nećemo dopustiti jugokomunističkim ostacima, ali ni ostalim političkim diletantima, bezglavim smušenjacima, koji ne vide o čemu se zapravo danas radi u Hrvatskoj i u svijetu s kojekakvim regionalnim planovima! Nećemo dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo crnim, nego i zelenim i žutim vragovima, ne samo povezuju nego im se i nude, ne samo da im se nude nego im se prodaju za Judine škude! A povezuju se od fundamentalističkih ekstremista do kojekakvih lažnih propovjednika, pseudodemokratskih obmanjivača, koji nam danas propovijedaju velike ideje o ljudskim pravima i slobodi medija.»
Kockastog šaljivdžiju, bivšeg crvenog vraga, sivo maslinastog generalissimusa JNA, predsjednika beogradskog crno-belog Partizana, potom prozirnog doktora povijesnih znanosti s redovno završenih šest razreda srednje škole - najvjerojatnije su ozračili u Americi, pa je umro ne od raka nego od vrijeda. A u vječnoj nam i jedinoj Hrvatskoj, što se tiče slobode, samostalnosti, nezavisnosti i šire - sve je ostalo ondje gdje je i bilo. Kod Đavla.
Odnio vrag i šalu i šaljivdžiju.
