Skupina ljudi koja tvori Domovinski pokret mogla bi odlučivati o budućnosti Hrvatske iako se njihov program temelji na proustaškoj, antisrpskoj, antiradničkoj, mizoginoj i nedemokratskoj politici isključivosti čiji zagovaratelji streme maršu kroz institucije za ispunjenje svojih mračnih ideja
Gospodo, staviste teške verige mom narodu. Nametnuste mu jaram nedostižnog referenduma tako da njegov glas ne može doprijeti do vaših zakona; zavrnuste mu ruke protuhrvatskim civilnim društvom koje financirate; zavezaste mu oči antihrvatskom kulturom; naočigled svem narodu silujete i ponižavate Domovinski rat, heroje naše žive i mrtve, a prezreste i odbaciste našu raseljenu i izvandomovinsku Hrvatsku, to tkivo naše istog bića. To ne mogu i neću oprostiti. Premda sam tek mali David pred bahatim Golijatom, s pet probranih kamenčića pogodit ću gdje najviše boli.
S ovim patetičnim rečenicama biblijske intonacije Miroslav Škoro je započeo jučerašnje obraćanje javnosti. Nepotrebno je citirati ostatak te objave jer je srčika Domovinskog pokreta sazdana u navedenom pasusu. Imamo drevni narod koji pati, brojčano nadmoćne neprijatelje koji ga drže u političkom sužanjstvu i tračak nade u sitnoj moralnoj i intelektualnoj osobi Miroslava Škore. Preko puta Davida na tom bojnom polju je Golijat, utjelovljen valjda u Hrvatskoj demokratskoj zajednici, stranci koju Domovinski pokret zadnjih dana spominje kao mogućeg partnera u postizbornoj kombinatorici. S tom informacijom urušava se i Škorina biblijska analogija, poput kule babilonske ili zidova jerihonskih: suočen s nadmoćnom silom, bijedni David priopćio je uoči bitke izabranom narodu da će možda odložiti praćku i ući u savez s onima koji su ih terorizirali.
Banalne vjerske reference u tom trenutku ustupaju mjesto stvarnosti, sazdanoj od golog političkog nasilja. Nasilja nad ženama, gejevima, Srbima, slobodom govora, historijom, istinom i liberalnom demokracijom u cjelini. Kratka povijest našeg višestranačja pokazala je da su mnogi pojedinci s opasnim namjerama nastojali napraviti karijeru u izvršnim i zakonodavnim tijelima ove zemlje. No malo je kada ovakva skupina ljudi imala šansu da odlučuje o budućnosti Hrvatske. Sve relevantnije predizborne ankete, k tome, pokazuju da će Domovinski pokret možda biti neizostavni faktor u formiranju sljedeće vlade.
Dođe li do takvog scenarija, to će uključivati i mogućnost da se implementiraju stravične politike za koje se zalažu. Sadržaj Škorine objave s početka teksta transparentno je razrađen u programskim osnovama Domovinskog pokreta. Tamo se sugerira zabrana pobačaja, zabrana slobode mišljenja o Domovinskom ratu, zabrana financiranja nevladinog sektora i nepoćudnih kulturnih projekata, ukidanje postojećih izbornih i političkih prava srpskoj manjini. Jedna od stanaka iz Domovinskog pokreta u svom se programu zalaže i za oduzimanje prava Srbima da se izjašnjavaju kao Srbi u službenih državnim dokumentima. Jedno od obećanja je i olakšavanje provođenja referendumskih inicijativa, koje su vjerski fanatici jučer koristili za napade na LGBT zajednicu, a sutra će za nasrtaje na Srbe i reproduktivna prava žena.
Kao uzor u svome programu Domovinski pokret nameće Višegradsku skupinu, kulturno-politički savez istočnoevropskih zemalja poput Poljske i Mađarske, u kojima politički razbojnici provode institucionalne pogromaške politike prema najranjivijim društvenim skupinama. U pozadini, dakako, rade na pelješenju javnih dobara, u partnerstvu s oligarsima koji množe nule na kontima proporcionalno s brojem godina na vlasti njihovih političkih saveznika. U Hrvatskoj se takvi nazivaju ‘poduzetnicima’ i imaju važno mjesto u programu Domovinskog pokreta. Škorina politička opcija prikazuje ih kao žrtve ‘mentalnog komunizma’ i obećava rezanje poreza, novu privatizacijsku kampanju i grabež u vidu proširenih ‘javno-privatnih partnerstava’.
Pridodaju li se programu Domovinskog pokreta i stavovi većine pojedinaca na njihovim listama, među kojima je značajan i historijski revizionizam, na vidjelo izlazi proustaška, antisrpska, antiradnička, mizogina i nedemokratska politika isključivosti čiji zagovaratelji streme maršu kroz institucije za ispunjenje svojih mračnih ideja.
Iako su takve ideje prisutne koliko je i Hrvatske, i premda ih zadnjih godina ponajviše javno izgovaraju političari okupljeni u Domovinskom pokretu, važno je spomenuti nultog pacijenta. Ime mu je Velimir Bujanec. Svatko tko je gledao fašistoidnu emisiju medijskog glasnogovornika Miroslava Škore, svjestan je da se program Domovinskog pokreta gotovo u zarez preklapa sa sadržajem kojim Bujanec godinama truje javni prostor. No čak i šira publika koja nema morbidne porive da gleda prijenos punjenja septičke jame na televiziji Z1, inače u vlasništvu Škorinih poduzetničkih pokrovitelja, više-manje je upoznata s Bujančevim stavovima.
Nezasluženo malo se, međutim, spominje možda i ključna anegdota iz Bujančeva života. Sredinom devedesetih je priveden zato što je ispred Židovske općine u centru Zagreba dijelio letke na kojima je pisalo ‘Židovi van!’, što je pandan nacističke maksime ‘Juden Raus!’. Prispodoba je poučna jer je tada Bujanec bio ništa drugo nego sitna nacistička pojava. Danas je, međutim, utjelovljenje programa treće političke opcije u državi. Razlika je jedino da umjesto Židova taj program najavljuje progon seksualnih i etničkih manjina, ženskih prava, slobode govora i kulturnog stvaranja. Najprije iz institucija i proračuna, a onda iz javnog prostora i zakona.
Potencijalna sreća u nesreći nalazi se u činjenici što su liste Domovinskog pokreta dobrim dijelom sastavljene od poznatih prevrtljivaca. Dođe li do nemogućnosti sklapanja koalicije za formiranje vlade, izvjesno je da će se mnogi od njih poput rakove djece razbježati u smjeru HDZ-a, gdje će u zamjenu za kojekakve sinekure krotko dizati ruke za zakonska rješenja nad kojima se danas zgražaju. Uzme li se u obzir biografija Miroslava Škore, nije teško zamisliti ni da će on prvi izdati ekstremističke ideale s kojima ide na nedjeljne izbore.
Gospodo, staviste teške verige mom narodu. Nametnuste mu jaram nedostižnog referenduma tako da njegov glas ne može doprijeti do vaših zakona; zavrnuste mu ruke protuhrvatskim civilnim društvom koje financirate; zavezaste mu oči antihrvatskom kulturom; naočigled svem narodu silujete i ponižavate Domovinski rat, heroje naše žive i mrtve, a prezreste i odbaciste našu raseljenu i izvandomovinsku Hrvatsku, to tkivo naše istog bića. To ne mogu i neću oprostiti. Premda sam tek mali David pred bahatim Golijatom, s pet probranih kamenčića pogodit ću gdje najviše boli.
S ovim patetičnim rečenicama biblijske intonacije Miroslav Škoro je započeo jučerašnje obraćanje javnosti. Nepotrebno je citirati ostatak te objave jer je srčika Domovinskog pokreta sazdana u navedenom pasusu. Imamo drevni narod koji pati, brojčano nadmoćne neprijatelje koji ga drže u političkom sužanjstvu i tračak nade u sitnoj moralnoj i intelektualnoj osobi Miroslava Škore. Preko puta Davida na tom bojnom polju je Golijat, utjelovljen valjda u Hrvatskoj demokratskoj zajednici, stranci koju Domovinski pokret zadnjih dana spominje kao mogućeg partnera u postizbornoj kombinatorici. S tom informacijom urušava se i Škorina biblijska analogija, poput kule babilonske ili zidova jerihonskih: suočen s nadmoćnom silom, bijedni David priopćio je uoči bitke izabranom narodu da će možda odložiti praćku i ući u savez s onima koji su ih terorizirali.
Banalne vjerske reference u tom trenutku ustupaju mjesto stvarnosti, sazdanoj od golog političkog nasilja. Nasilja nad ženama, gejevima, Srbima, slobodom govora, historijom, istinom i liberalnom demokracijom u cjelini. Kratka povijest našeg višestranačja pokazala je da su mnogi pojedinci s opasnim namjerama nastojali napraviti karijeru u izvršnim i zakonodavnim tijelima ove zemlje. No malo je kada ovakva skupina ljudi imala šansu da odlučuje o budućnosti Hrvatske. Sve relevantnije predizborne ankete, k tome, pokazuju da će Domovinski pokret možda biti neizostavni faktor u formiranju sljedeće vlade.
Dođe li do takvog scenarija, to će uključivati i mogućnost da se implementiraju stravične politike za koje se zalažu. Sadržaj Škorine objave s početka teksta transparentno je razrađen u programskim osnovama Domovinskog pokreta. Tamo se sugerira zabrana pobačaja, zabrana slobode mišljenja o Domovinskom ratu, zabrana financiranja nevladinog sektora i nepoćudnih kulturnih projekata, ukidanje postojećih izbornih i političkih prava srpskoj manjini. Jedna od stanaka iz Domovinskog pokreta u svom se programu zalaže i za oduzimanje prava Srbima da se izjašnjavaju kao Srbi u službenih državnim dokumentima. Jedno od obećanja je i olakšavanje provođenja referendumskih inicijativa, koje su vjerski fanatici jučer koristili za napade na LGBT zajednicu, a sutra će za nasrtaje na Srbe i reproduktivna prava žena.
Kao uzor u svome programu Domovinski pokret nameće Višegradsku skupinu, kulturno-politički savez istočnoevropskih zemalja poput Poljske i Mađarske, u kojima politički razbojnici provode institucionalne pogromaške politike prema najranjivijim društvenim skupinama. U pozadini, dakako, rade na pelješenju javnih dobara, u partnerstvu s oligarsima koji množe nule na kontima proporcionalno s brojem godina na vlasti njihovih političkih saveznika. U Hrvatskoj se takvi nazivaju ‘poduzetnicima’ i imaju važno mjesto u programu Domovinskog pokreta. Škorina politička opcija prikazuje ih kao žrtve ‘mentalnog komunizma’ i obećava rezanje poreza, novu privatizacijsku kampanju i grabež u vidu proširenih ‘javno-privatnih partnerstava’.
Pridodaju li se programu Domovinskog pokreta i stavovi većine pojedinaca na njihovim listama, među kojima je značajan i historijski revizionizam, na vidjelo izlazi proustaška, antisrpska, antiradnička, mizogina i nedemokratska politika isključivosti čiji zagovaratelji streme maršu kroz institucije za ispunjenje svojih mračnih ideja.
Iako su takve ideje prisutne koliko je i Hrvatske, i premda ih zadnjih godina ponajviše javno izgovaraju političari okupljeni u Domovinskom pokretu, važno je spomenuti nultog pacijenta. Ime mu je Velimir Bujanec. Svatko tko je gledao fašistoidnu emisiju medijskog glasnogovornika Miroslava Škore, svjestan je da se program Domovinskog pokreta gotovo u zarez preklapa sa sadržajem kojim Bujanec godinama truje javni prostor. No čak i šira publika koja nema morbidne porive da gleda prijenos punjenja septičke jame na televiziji Z1, inače u vlasništvu Škorinih poduzetničkih pokrovitelja, više-manje je upoznata s Bujančevim stavovima.
Nezasluženo malo se, međutim, spominje možda i ključna anegdota iz Bujančeva života. Sredinom devedesetih je priveden zato što je ispred Židovske općine u centru Zagreba dijelio letke na kojima je pisalo ‘Židovi van!’, što je pandan nacističke maksime ‘Juden Raus!’. Prispodoba je poučna jer je tada Bujanec bio ništa drugo nego sitna nacistička pojava. Danas je, međutim, utjelovljenje programa treće političke opcije u državi. Razlika je jedino da umjesto Židova taj program najavljuje progon seksualnih i etničkih manjina, ženskih prava, slobode govora i kulturnog stvaranja. Najprije iz institucija i proračuna, a onda iz javnog prostora i zakona.
Potencijalna sreća u nesreći nalazi se u činjenici što su liste Domovinskog pokreta dobrim dijelom sastavljene od poznatih prevrtljivaca. Dođe li do nemogućnosti sklapanja koalicije za formiranje vlade, izvjesno je da će se mnogi od njih poput rakove djece razbježati u smjeru HDZ-a, gdje će u zamjenu za kojekakve sinekure krotko dizati ruke za zakonska rješenja nad kojima se danas zgražaju. Uzme li se u obzir biografija Miroslava Škore, nije teško zamisliti ni da će on prvi izdati ekstremističke ideale s kojima ide na nedjeljne izbore.
