To što si mali ne znači da moraš biti poltron. Ali ako si veliki u današnjem morbidnom svijetu, mahom znači da moraš biti silnik. Pa kad silnik poželi da kompromitira, nema boljeg nego da se zoveš Hrvatska. Tobožnja država, tobože suverena. Kad pomisliš da je zbog svoje grozomorne vlasti Hrvatska već dotakla dno demokracije i zaštite svojih građana, eto ga: u splitskoj se luci danima sidri najveći nosač aviona na svijetu, američki USS Gerald Ford. Na nuklearni pogon! Naivno je pitati kako je to moguće.
I čemu izlagati svoje građane mogućoj prijetnji u jeku rata na Bliskom istoku? Ali građane u autokratskoj državi nitko ne pita, niti su oni sami spremni protestirati jer je Split odabran kao mjesto remonta jednog čudovišta s više od 4.000 članova posade, a koji je prethodno zbog oštećenja bio u Grčkoj. Od tamo je međutim pristojno odaslan dalje zbog snažnog protivljenja građana Krete gdje je bio vezan.
U Splitu pak ploveći se ubojica tretira kao kruzer krcat turistima, ugostitelji su oduševljeni marincima koji posjećuju njihove objekte, svi su, kaže jedna bena iz nekog restorana, divni i dobri potrošači. Kao da do jučer nisu bili logistika za ubojite rakete odaslane na Iran. Raduje i saopćenje američke ambasade da će „tokom posjete Gerald Ford ugostiti dužnosnike vlasti kako bi se potvrdio snažan i trajan savez SAD i Hrvatske jer je Hrvatska cijenjena saveznica NATO-a i prijateljica“. Čija prijateljica? Poludjele američke i izraelske administracije za kojom ostaju spaljena Gaza i destruirani Iran. Iz ambasade danas najsramotnije države svijeta kažu i da „posjet najvećeg nosača aviona na svijetu omogućuje posadi važnu prigodu da uživa u bogatoj kulturi i prirodnim ljepotama Hrvatske a SAD-u dodatnu priliku za komunikaciju s ključnim saveznikom i jačanje američko-hrvatskog odnosa, ukorijenjenog u zajedničkim vrijednostima i sigurnosnim interesima“. I eto nas otvoreno na strani zla.
U međuvremenu meštri krpaju Fordove zahode i kabine nakon požara koji je izbio dok se raketirao Iran, a američki vojnici obilaze Dioklecijanu palaču, kao da koliko jučer nisu uništavali neke tuđe kulturne znamenitosti, usput i civilno stanovništvo, a malo prije toga bili stacionirani uz obalu Venezuele dok im je mahniti vrhovni vođa tamo „uvodio demokraciju“, hapsio predsjednika države, sve kako bi tamošnjim sirovinama osnažio američki kapital. Ali ništa ne smeta ovdašnjoj vladi da skine gaće pred američkim fašistom ili onim izraelskim zločincem koji je Gazu pretvorio u groblje koje je svijet već i zaboravio.
I dok se posada opasne grdosije „zasluženo“ odmara u Splitu, izraelski mediji ističu da je taj nosač aviona bio ključni igrač u masovnoj zračnoj kampanji protiv Irana, te da ostavlja prazninu u američkim snagama na Bliskom istoku. I da je zajedno s nosačem USS Abraham Lincoln bio „premijerni instrument nacionalne moći u odvraćanju agresije“. Tko je tu agresor, a tko žrtva, nisu rekli. Ali podrazumijeva se. Vječita je žrtva Izrael, a izmaštani se agresor preko plota lako nađe.
Razumije to dobro režim u Hrvatskoj, uvijek na pravoj strani povijesti, ako bismo se šalili, pa otuda ne samo odbijanje da se prizna Palestina, nego i stalna kupovina oružja upravo od Izraela, a odnedavno žamori premijer kako će od istog majstora nabaviti i takozvanu Davidovu praćku, proturaketni štit koji bi Hrvatsku imao obraniti od onoga srpskog luđaka, Aleksandra Vučića koji se pak hvali posjedovanjem neke dalekometne rakete kojom bi, ako mu se ćefne, mogao napucati susjede Hrvate. Inače, Davidova se praćka referira na biblijsku priču o pastiru Davidu koji je kamenom iz praćke ubio diva Golijata. I doista, majstorski je sarkazam pretvaranje biblijske bajke o domišljatosti slabijeg u militantno profiterstvo – Palestinci nisu imali ni obične, a kamoli Davidove praćke – a svako se protivljenje bezumnom naoružavanju proglašava antisemitizmom. Taj je epitet hrvatskom predsjedniku okačio izraelski ambasador u Hrvatskoj, jer Zoran Milanović rat u Gazi naziva pravim imenom, to jest genocidom, a protivnik je i američko-izraelske koalicije u agresiji na Iran. Potom se usudio oštro osvrnuti i na tvrdnju toga Korena da je ambasada Irana u Hrvatskoj puna špijuna, pa bi Zagreb trebao prekinuti diplomatske odnose s Teheranom. Zamisli samo: špijuni u ambasadi Irana! Kao da ih nema u svim ambasadama, dabome i u onoj izraelskoj.
Izraelski ambasador ne vidi ništa loše čak ni u vrlo živahnom veličanju NDH, zločinačke tvorevine koja je eliminirala većinu Židova na svom teritoriju, no to je paradoksalno tek na prvi pogled. Jer Netanjahuov režim traži suglasnost čitavog svijeta za svoju genocidnu politiku u Gazi i za očigledno promašeni rat protiv Irana s ogromnim ekonomskim i svim drugim posljedicama za opću sigurnost. I eto malog, ali dobrodošlog hrvatskog prijatelja. Pa dok milijuni Amerikanaca na ulicama protestiraju protiv rata u Iranu i upozoravaju da ne žele svijet kojim vladaju kraljevi i oligarsi, a isti se antiratni skupovi održavaju i u brojnim evropskim državama, dotle je Hrvatska svoje more ponudila kao parkiralište za opasnu ratnu brodusinu. A praćki niotkuda. Ni pastira. Samo pokorno stado.
