Budući da Hrvatski bog Mars i Alfa mužjak nikako ne mogu biti poraženi, deus ex machina, u nedostatku već potrošenog crnog labuda, razlog nemogućeg pronađen je u vječnom neprijatelju – svemu lijevom.
Otvorio je paljbu iz svih kalibara Andrej Plenković prekomjerno granatirajući lijeve novinare i medije svaljujući na njih krivicu za izbornu katastrofu njegovog i kandidata HDZ-a za zagrebačkog gradonačelnika Davora Filipovića koji se nije ni na puškomet uspio približiti drugom krugu. I ne bi to bilo ništa čudno za premijera koji je hereditarno opterećen mržnjom prema svima koji se usuđuju ne misliti kao on, baštineći taj DNK od svog političkog oca Franje Tuđmana, kojem su se priviđali zeleni, žuti i crni vragovi, dok se Plenkovićeva voodoo magijska praksa kreće od crnih labudova do hibridnog ratovanja, da nije svoje osvetničke iglice počeo zabadati u novinarske lutkice koje su omađijale njegovog kandidata i učinile ga neprijemčljivim biračima. Kako? Namjerno ustrajući i izgovarajući pogrešno njegovo ime – umjesto Davor Filipovića su zvali Damir, i to je to!
Kolos s kokosa
Na stranu sada što netko tko je samo par sati ranije obznanio svoju i HDZ-ovu „kolosalnu pobjedu“ na izborima i koga smo držali za ozbiljnog političara pa ga izabrali za premijera, sada pronalazi razloge poraza u tako bizarnom razlogu kao što su ta dva slova kojima se razlikuju dva muška imena, kao da je kokos a ne Kolos s Rodosa! No imputirati da se u ta dva slova krije namjera, dakle podmuklost, kako bi se nekoga javno gadilo a onda i zgadilo biračima koji su, samo zbog tog paklenog plana hibridnih ratnika koji su sada upregli i lingvistiku u svoje mračne ciljeve, pohrlili dati svoj glas Tomislavu, puno više, i Miroslavu, značajno manje, više je od pukog cinizma i još jednom, kao i u slučaju dvostrukih konotacija, ukazuje na mogući bipolarni poremećaj!
Da su spram HDZ-a neprijateljski nastrojeni novinari Filipovića nazivali, recimo Demir ili, nedaj Bože, Gvozden, kako bi zvučala srpska inačica, kalk tog muslimanskog imena, sugerirajući na taj način njegovo „nečisto“, nehrvatsko porijeklo, baš kao što su mu tu prljavštinu pokušavali u izbornoj kampanji podvaljivati ultradesni nastrojeni mediji, čije je laži velikodušno financirala iz proračuna i Plenkovićeva Vlada, mogli bismo eventualno pomisliti na namjeru odnosno gađenje. Naime, sve što nije hrvatsko, pa čak i osobno ime, jako je gadno za ostvarivanje bilo kakve političke karijere u „suverenoj, samostalnoj i neovisnoj“ Hrvatskoj.
Imena luda
No, Davora se prekrstilo u Damira, što nije ništa manje hrvatsko, a možda čak i znatno više katoličke ime, u Hrvata. Kažu oni koji se bave imenima da je Damir ime izvedeno iz „davati“ i „mir“, te spada u jedno od najčešćih imena, među prvih stotinu u Hrvatskoj, u kojoj danas živi više od trideset tisuća Damira! Samo u Zagrebu živi više od šest tisuća imenjaka, u Splitu više od tisuću, u Rijeci oko tisuću! Dakle, i da se Filipović uistinu zove Damir, to mu ne bi odmoglo na ovim izborima, dapače da su svi njegovi imenjaci upravo iz tog razloga njemu dali glas, sigurno bi uspio preskočiti psihološku granicu HDZ-a na izborima za zagrebačkog gradonačelnika i statistički prebaciti 10 posto dobivenih glasova.
I Davor je u Hrvatskoj jedno od najčešćih imena, među prvih stotinu, koje nosi više od dvadeset tisuća srčanih muževa, od toga u Zagrebu više od tri tisuće, a u Splitu odnosno Rijeci više od pet stotina je imenjaka. Davor je i slavenski bog rata, pa se eto i naš Andrej hrabro uključio ne bi li ga obranio od gađenja lijevih aktivista, lijevih novinara, lijevih urednika, lijevih intelektualaca, lijevih žmigavaca, My Left Foot, baš u skladu sa svojim imenom koji dolazi od grčke riječi andreas što znači „snažan i muževan“. Doduše, nomen est omen logikom Davor i Andrej su trebali ove izbore za gradonačelnika glatko dobiti a ne kolosalno izgubiti, no budući da Hrvatski bog Mars i Alfa mužjak nikako ne mogu biti poraženi, deus ex machina, u nedostatku već potrošenog crnog labuda, razlog nemogućeg pronađen je u vječnom neprijatelju – svemu lijevom.
Prosto zrakom ptica leti
Da desni mozak Andreja Plenkovića funkcionira na normalnom broju obrtaja, onda bi tu sporadičnu i ničim bitnim motiviranu zamjenu dva slova u dva imena kojima je Davor bezazleno prekršten u Damira pripisao grešci i kao takvu je i imenovao lapsusom, bio on calami ili linguae, u tiskanim medijima to se uobičajeno zove tipfelerom. Ovako, proglasiti pad jednog netalentiranog političara urotom svega lijevog i udruženim zločinačkim pothvatom komercijalnih televizijskih kuća, ako već nije bipolarni poremećaj može se samo zvati lapsus mentis.
Plenković je zbog Davora završio u davorijama, samo što se nije ugledao na Dimitrija Demetra i svoje programske borbene ratne pjesme (Kriegslied) sročio osmercem već udarajući ritam toj svojoj patetičnoj koračnici lupkajući prstima po mikrofonima subverzivnih medija sklonih gađenju svetih hadezeovskih krava. Pardon, kandidata. Baš kao što je Demetar svoju davoriju, poznatu po prvom stihu „Prosto zrakom ptica leti“, i poemu „Grobničko polje“ posvetio 600. obljetnice bitke na Grobničkom polju i pobjedi Hrvata nad Tatarima, koja se u stvarnosti nikada nije dogodila, tako je i Plenković svoje „davoranje“ usmjerio na neprijatelja kojeg u stvarnosti nikada neće pobijediti.
Buuuu!
Prosto zrakom ptica leti,
Prosto gore zvijer prolazi,
A ja da se lancim speti
Dam tuđincu da me gazi?
Tko ne voli umrijet prije,
U tom naša krv ne vrije!Znam da moji pradjedovi
Cijelim svijetom gospođahu;
A ja jezik da njihovi
U robskome tajim strahu?
Tko ne voli umrijet prije,
U tom naša krv ne vriije!Sam ću ubit mog jedinca,
Nož u srce rinut žene;
Neg da vidim od tuđinca
Slobode mi porušene.
Tko to izvest gotov nije,
U tom naša krv ne vrije!Sâm ću palit krov nad glavom,
Pripravit si grob gorući;
Neg’ da tuđin mojim pravom
U mojoj se bani kući.
Tko to izvest gotov nije,
U tom naša krv ne vrije!
