Kratak insert iz kviza “Potjera” kruži društvenim mrežama. Pita Joško Lokas: “Koji je Međimurac 2023. napisao roman ‘Slučaj vlastite pogibelji’”. U krupnom kadru lovac Kotiga, izgubljenog pogleda, veoma zbunjen u duši, izgovara tek da bi nešto rekao: Žmirić. Stvar postaje lokalno viralna, ozarim se čim mi je Ana pokaže, više puta je gledam. Kao da se čovjek okliznuo na koru od banane, pao i nije slomio vrat, pa nama smiješno. Zoran Žmirić insert objavljuje na svom fejsbuku, uz neki duhovit i pametan komentar. Svima je, čini nam se, jasno što se dogodilo: na stranu to što ne moraš znati naslov novoga Novakovog romana, ne kažnjava se to smrću, kao što ne moraš znati odakle je Žmirić – većina građana Hrvatske, koji umišljaju da su pismeni, nemaju pojma tko su ta dvojica – ali Kotigi se dogodio klasični blackout, zamračenje stroja za povezivanje pojmova, iskočio mu je iz čista mira osigurač, zaplavio mu se ekran u glavi, pa najednom nije imao pojma o Novaku, i izgovorio je nešto što je sadržavalo tu neku prozodijsku, zvukovnu i pojmovnu začudnost, koja nas je nasmijala: Žmirić. Od svih ljudi koje znamo, i svih pisaca koje znamo, Žmirić je iz nekog razloga najmanje – Međimurac.
Ali onda se počelo događati nešto gadno, što srećom nisam ispratio. Komentatori na Žmirićevom otvorenom fejsbuku krenuli su vrijeđati Kotigu i njegovo tobožnje neznanje pretvarati u nešto drugo. Zorana Žmirića koji, osim što je dobar pisac, oličenje je neke starinske ljudske korektnosti, pa su ga događanja ispod njegove objave tako ojadila da je objavu izbrisao i umjesto nje objavio nešto što bismo mogli shvatiti i kao ispriku, i kao konačnu kapitulaciju. Fejsbuk je zaljuljana i nesigurna platforma, koja katkad izbaci iz ravnoteže svakog fejsbučara. To je dio grada kroz koji se ne krećeš nenaoružan i suptilan. Fejsbuk podnosi samo izričite i ekstremne stavove i reakcije: nema tu nijansi, nema ironije, prijelaza iz suza u smijeh, nema višeznačnosti ni dvostrukih emocija… I tako dobri Žmirić, umjesto da blokira, umjesto da veslom po zatiljku tresne sve te glupane i glupače što su mu se mrijestile podno objave, osjetio se odgovornim za vrijeđanje Kotige, pa se posramio i obrisao objavu. Pravi čovjek na pogrešnom mjestu.
Vrijeđanje Kotige na fejsbuku je, međutim, kompliment. Da je netko drugi nešto neznao – što je, pazite, druga stvar nego reći: da netko drugi nešto nije znao – recimo da su nešto neznali urednica kulture Turalija, ministar Dabro ili neko treće neznajuće čeljade, ne samo da se nitko ne bi ni počešao, nego bi se svaka primjedba o neznanju doživjela kao pretjerivanje. Ili kao mržnja prema svemu što je hrvatsko. Ali kad Kotiga (ili Morana Zibar, ili Krešimir Sučević Međeral, ili Mladen Vukorepa, ili Sven Marcelić…) nešto ne zna, pogotovo ako je riječ o nečemu što si glupan ili glupača umisle da znaju, nastupa hajka. Nastupa trenutak u kojem se čopor uroti da stvori stvarnost u kojoj će Kotiga biti jednak Turaliji i Dabri, i u kojoj će akademik Gavran, Kolinda i Lukica biti konačna mjera svehrvatske izvrsnosti. Ona stvarnost u kojoj će uzalud biti Kotigi ako se već u sljedećem trenutku sjeti koji je Međimurac 2023. napisao roman “Slučaj vlastite pogibelji”, jer on to nije znao dok su mu oni sudili po fejsbucima i inim intelektualnim sudištima.
Deana Kotigu upoznao sam jednog ljeta u Segetu Gornjem, na jednom od tradicionalnih okupljanja skupine načitanih autsajdera i autsajderki. Pojavio se kao turist na plaži, na nekom proputovanju s kraja na kraj obale, smjeran i pomalo sramežljiv, prepun poštovanja za ljude među kojima se našao. Upravo onakav kakvim bivaju majstori nekog posla ili prvaci nekog umijeća i umjetnosti, kada se sve oči u njih zapilje, a oni su izvan svojih profesionalnih uloga. Urar izvan svoje minijaturne urarije, plesač tanga koji sjedi daleko od podija, s japankama na stopalima… Trebalo mu je vremena da se oslobodi, ali čim se to dogodilo, postalo je više nego jasno da mu je svakako mjesto na ovom skupu načitanih i maštovitih, gdje mačke prolaze kroz ogledala i tek predvečer vraćaju se iz zemlje čudesa.
Kotiga jedan je od nekoliko profesionalnih hrvatskih kvizašica i kvizaša, redom prilično obrazovanih urbanih likova srednje i mlađe generacije. Studirao je komparativnu književnost i povijest, Morana Zibar također je komparatistica, Krešimir Sučević Međeral doktor je lingvistike i hungarist… Oni su lovci u “Potjeri”, i što je njihov posao? Njihov posao je da više puta tjedno sve svoje neznanje izlažu poruzi rulje. Opasan i neugodan posao. Neobičan su oni svijet za hrvatske prilike. Premda možda ne znaju zamijeniti osigurač u stanu ili žarulju na automobilskom faru (premda to na novijim i boljim autima ne zna više nitko), ti ljudi imaju više humanističkog obrazovanja, znanja o svijetu oko sebe, civilizacijske i kulturološke samosvijesti, nego Vlada, Sabor, Vrhovni i Ustavni sud i svi znanstveni instituti u Hrvatskoj, zajedno. Oni su, tako ćemo to reći, ona druga i drukčija Hrvatska, koja ima svijest o sadržaju pojma kojim smo se kao učkurom opasali. Jedinog sam Kotigu upoznao, ali mi se čini da se ni ovi drugi ne razlikuju. Humanistično znanje, ako ga ne primi neko baš divlje ili pokvareno čeljade, što je ionako rijetkost, donosi ljudima neku specifičnu pristojnost i obzirnost.
Ali to znanje nikako ne bismo smjeli miješati s kvizaškim znanjem. Kvizaško znanje na svaki je način disfunkcionalno. Ne može poslužiti ničemu, osim kvizovima. Nije u izravnoj, pa ni neizravnoj vezi s obrazovanjem. Nije povezano u skupove suodnosećih informacija i podataka, ne govori ništa o svijetu. Kvizaško znanje možda je i najsličnije znanju ili znanjima dobrog romanopisca. On također raspolaže kontingentima bespotrebnih podataka i saznanja, koje katkad organizira u romanesknu građu, ali, mnogo češće, u njima nalazi nadahnuće ili ideju za roman. Razlika između kvizaškog i romanopisačkog znanja je u bizarnosti ovoga prvog. Dobar kvizaš – a Kotiga je genijalan kvizaš, jesenas je u Španjolskoj pobijedio na “International Quizzing Championships”, što će reći na svjetskom prvenstvu kvizaša – dobar je po tome što ima informacije s rubova i okrajaka raznih sustava znanja. On zna sve ono što je nekad davno postojalo na drugoj stranici Politikinog zabavnika, u rubrikama “Ripley: Vjerovali ili ne” i “Jeste li već čuli – da”. Pitanje u svakom dobrom suvremenom kvizu mora samo po sebi biti zabavno i zanimljivo, a takva nikad nisu pitanja o onome što je stvarno važno. Recimo, kako se zvao pas u romanu “Poniženi i uvrijeđeni” F. M. Dostojevskog, nije neko naročito dobro, premda jest teško pitanje. Ali dobro je ono koje je, zapravo mnogo lakše: u kojem klasičnom hrvatskom romanu Maestro u krčmi postavlja pitanje kako se zvao pas u romanu “Poniženi i uvrijeđeni” F. M. Dostojevskog. (Odgovore na oba pitanja znat će oni koji ih i trebaju znati.)
Dean Kotiga, osim što je svjetski kviz prvak, i što je lovac među lovcima u “Potjeri”, tipična je figura nove kvizaške generacije. Amblematska figura one prethodne bili su, recimo, Zadranin Mirko Miočić ili Ljubušak Radoslav Dodig, ljudi iz provincije, koji su mogli imati ozbiljno formalno obrazovanje, ili su mogli biti posve neškolovani, mogli su biti samostvoreni sveznalice, ali su, na neki način, bili s društvenog i zemljopisnog ruba, sve dok ih kviz nije doveo u centar i u metropolu. Oni su se bavili saznavanjem i živjeli su daleko od onog što bi im oduzimalo vrijeme. Daleko, dakle, od kavane, puba, pivnice i caffea, daleko od suvremene popkulture. Kotiga i društvo proizašli su iz svakodnevice metropole, iz duše i suštine popkulture.
Prve kvizove kojih se sjećam vodili su Ivan Hetrich i Mića Orlović, nakon čega je došao besmrtni Oliver Mlakar. Prvi veliki šampion bio je stanoviti Minić, “vojno lice”, kako su ga predstavljali, a po pravilu kviza koji se, mislim, zvao “Sve ili ništa”, sudionik je birao područje iz kojeg će mu biti postavljana pitanja. Taj Minić znao je sve o Napoleonu i ratovima iz antičkih vremena. Bilo je zanimljivo i uzbudljivo. U to vrijeme se, početkom sedamdesetih, znanje silno cijenilo, znanje je bilo najistaknutija osobna supermoć. U kvizovima postavljana su specifična i vrlo teška pitanja, da bi onda, na isteku epohe, stigao Lazo Goluža i stvorio “Kviskoteku”, zabavnu i dobro postavljenu igru znanja, u kojoj je, kao i u svakoj igri, čovjeku mogao pomoći i sretan slučaj. Ali to je i dalje bilo – znanje.
Kvizovima je, pa tako i “Kviskoteci”, popularnost pala onda kada su se prestali visoko cijeniti znanje, obrazovanje i načitanost. Sve dok HTV nije kupio licencu “Milijunaša”, u kojem ne samo da potpuna neznalica može osvojiti milijun nečega, nego natjecatelju znanje zna biti smetnja, pošto ga dekoncentrira u kockanju. Ali opet, srećom, nastupila je planetarna moda pabovskog i kafićkog kvizovanja, koja je izrodila format “Potjere”. A “Potjera” je potpomogla modu kafićkog i amaterskog kvizovanja, koja je u Hrvatskoj u paradoksalnom suodnosu s kultom općeg neznanja, nenačitanosti i neinformiranosti. Morana Zibar, Krešimir Sučević Međeral i, naravno, Dean Kotiga današnji su hrvatski prosvjetitelji, matere, tetke, ujaci i očevi naše žive pismenosti, širitelji znanja, koje će fejsbučne neznalice spaljivati na lomačama, sve u ime ideala dabre, turalije i turud-kadije.
