Hrvatska je uz dobar honorar pritekla u pomoć vodećim evropskim zemljama da se napokon otarase štetne politike radikalne štednje, ali taj je austerity, vidi vraga, kod kuće ostavila na snazi
Eh, reforme, reforme. Nema u hrvatskom političkom bogoštovlju riječi koja se upotrebljava češće od nje, počevši od dokazanih neoliberala do navodne ljevice. Ali nitko od njih nikada nije stavio na papir barem nekoliko suvislih rečenica koje bi objasnile što te navodno čudotvorne reforme dođavola znače. Neki su napravili i prava mala čudesa u politici pozivajući se na tu presvetu riječ, ali čak ni čuvari tog bogotvornog pečata nisu htjeli odati u čemu je zapravo štos. Zato si morao čitati između redaka, što, srećom, nije bilo osobito teško. Da, naši reformisti žele neki drukčiji kapitalizam, u kojem će se država povući na zadnje linije obrane svojih interesa, a navodno spasonosno privatno poduzetništvo dobit će zraka koji mu, kao, nedostaje. Tu su zagovornicima takvih tvrdnji pale kao zrele kruške u krilo najave da se BAT povlači iz istarske duhanske industrije, a Meggle iz slavonske mljekarske prerade. Oni su, naravno, proglašeni žrtvama tobožnje porezne represije, malone poreznog totalitarizma hrvatske države, ali se nitko ne pita kako te i druge bjelosvjetske zvijezde današnjeg kapitalizma izdržavaju u drugim zemljama, pogotovo onim skandinavskim, u kojima je taj porezni ‘totalitarizam’ još i puno veći.
Tu je mjesto da se udjene jedan slatki detaljčić. Hrvatska uopće ne spada u te porezno grabežljive, skupe države, naprotiv, prema meni dostupnim evropskim statistikama smjestila se negdje u sredinu. Dakle, ima jeftinijih, ali ima i skupljih, a vidi vraga, među njima je debeli prstohvat najbogatijih zemalja Evropske unije. Kako sada to? Nisam ekonomist nego politolog, ali lako mi je zbrojiti dva i dva, a moralo bi biti lako i svima drugima. Te bogate i budžetski zahtjevne zemlje ne ubiru poreze zato da bi njima punile vanjske i unutrašnje zašivene džepove (sjetite se primjera nekih tamošnjih ministara koji su morali posramljeno otići zbog obične čokoladice kupljene o državnom trošku), nego zato da se taj novac tzv. socijalnim transferima vrati u džepove građana, koji time postaju platežno sposobniji kupovati ono što se proizvede u njihovim zemljama, što znači da postaju ugrađeni motor privrednog napredovanja svojih navodno preskupih zemalja. To su, uostalom, morale preko volje priznati i neke vodeće financijske institucije sadašnjeg kapitalističkog svijeta, čime su priznale da je dosadašnja politika famozne radikalne štednje (austerity) doživjela kolaps. Pa se tragom toga ovih dana u Bruxellesu prvi put i javila ideja zajedničkog fonda solidarnosti, istina mukotrpno i s još neizvjesnom perspektivom na što će to izaći.
Sada, međutim, slijedi još jedan zgodan detaljčić. Hrvatska podržava spomenuti fond, što je razumljivo jer joj se odande smiješi lijepih dvadesetak milijardi eura, a usto sigurno i zbog briselskog miljenika Andreja Plenkovića, koji se kao desnocentristički federalist pridružio struji u EU-u koja napokon počinje dominirati (da je na nedavnim hrvatskim izborima pobijedio desni konfederalist Miroslav Škoro, spomenutih dvadesetak milijardi sigurno bi se istopilo barem na polovicu). E, ali sada imaš jedan paradoks koji je nemoguće zaobići. Ako je Hrvatska pomogla uz pristojan honorar evropskim federalistima da napokon počnu micati štetočinski austerity s tla EU-a, kod kuće kao da je zaustavila sve satove. Škrtački austerity i dalje ostaje dio službene politike, čak zakovan u doktrinarne zvijezde otprilike kao katolička religija ili domovinski rat. Što je zapravo taj nesretni austerity dobro se zna iz nedavne evropske prošlosti, to je odbijanje bogatog evropskog sjevera da pomogne siromašnijem jugu da izađe iz krize, čemu je glavni ton davala Njemačka, pa sada od toga ipak oprezno odustaje, ali se tu ubacio glavni današnji evropski ‘škrtac’, Nizozemska. Ona jeste veliki uplatitelj u evropski budžet, ali je istodobno, iako relativno mala, i najveći izvoznik poslije Njemačke u ostale zemlje EU-a, a to sigurno ne bi radila da joj se ne isplati. Ili, malo drukčije rečeno, ne bi radila kada bi relativno siromašni jug iskorištavao bogati sjever, dok sada, sasvim suprotno, sjever iskorištava jug.
Kada to preslikate na Hrvatsku, dobivate isto. Ovdje imućni slojevi i njihovi politički i medijski propagatori uporno tvrde da ti imućniji uzdržavaju, čak ‘hrane’ slojeve ispod sebe, iako ne moraš biti nikakav marksist nego naprosto s dovoljno zrna soli u glavi da shvatiš kako je upravo obratno. Oni ispod hrane one iznad, iz jednostavnog razloga što jedini stvaraju novu vrijednost i, ako nema nekakvih revolucionarnih prevrata, pristaju da se dio te nove vrijednosti prelije u džepove njihovih poslodavaca. To je maksimalno pojednostavljena i ujedno maksimalno točna definicija kapitalizma, koja je oduvijek vrijedila, a jedino novo je to da se i unutar kapitalističkog tabora počinje u najnovije doba shvaćati da nešto s njom nije u redu. Nije u redu to da teret očito zakonomjernih kapitalističkih kriza snose samo siromašniji, dok one bogatije jedva dotiče, zbog čega se u sve većem broju zemalja uvodi tzv. progresivno oporezivanje imućnih. Ali ne i u Hrvatskoj. Ovdje je već uhodano, a najave govore da će se ta deformirana reforma i nastaviti, da porezne olakšice uživaju najviše oni imućniji, dok idući naniže socijalnom skalom one kopne ili čak sasvim nestaju.
To je nešto kao socijalni darvinizam ugrađen u temelje države, a time već zalazimo u područje samoproždirućeg kapitalizma, kao što je samoproždiruća i ova kuknjava oko odlaska Megglea i BAT-a, uz obavezno lelekanje da je to dokaz ‘antipoduzetničke klime’, koju navodno dokazuje bodljikava žica koja se raznim birokratskim barijerama postavlja pred strane investitore. Evo, nudim stranice ovih novina da se jave svi strani investitori koji su preuzeli hrvatsku energetsku, bankarsku, farmaceutsku, medijsku, turističku i druge industrije da nas obavijeste o tim barijerama. Neće se javiti nitko jer tih barijera jednostavno nije bilo, naprotiv, spomenuti su se investitori u hrvatsku ekonomiju uvukli lako kao u mekani kravlji sir, otprilike onakav kakav u hrvatskim trgovinama nudi, ili je dosad nudio, razmaženi Meggle. Ovo nije kraj priče, čelična metla radikalne štednje mete i drugdje gdje ne bi smjela. Ima, doduše, izuzetaka. Navodno pijano rastrošno zdravstvo trenutno je na poštedi zbog više nego očitih razloga vezanih uz koronavirus. Ali zato dodatno fasuje lokalna samouprava, kojoj slijedom najavljenih poreznih reformi predstoji značajno smanjenje budžetskih isplata, ali se nju i dalje smatra parazitom koji treba srezati. Ne, doduše, županije, jer su one utvrde HDZ-a, a ni SDP nije za to zbog koalicijskog partnera IDS-a. No zato će dobiti po repu općine ako se nisu u stanju samofinancirati, jer ih je, kao, previše.
Da, duplo ih je više nego u Sloveniji, ali i Hrvatska je duplo veća zemlja, pa se vidi da je i to zapravo nategnuto histeriziranje. Osim toga, namjerno se prelazi preko toga da općine služe nekakvim vražjim životnim potrebama građana, pa bi ubuduće ionako odbačeni Ličani, Slavonci ili otočani morali putovati možda i stotinjak kilometara do prve preostale općine za nekakav gruntovni izvadak ili čak za potvrdu o cijepljenu psa. Pa dobar vam put, pseći podanici, dok se budete drndali malobrojnim preostalim autobusnim i još malobrojnijim željezničkim linijama, pokušajte se sjetiti koga ste zaokružili na nedavnim izborima.
sbperiskop
Eh, reforme, reforme. Nema u hrvatskom političkom bogoštovlju riječi koja se upotrebljava češće od nje, počevši od dokazanih neoliberala do navodne ljevice. Ali nitko od njih nikada nije stavio na papir barem nekoliko suvislih rečenica koje bi objasnile što te navodno čudotvorne reforme dođavola znače. Neki su napravili i prava mala čudesa u politici pozivajući se na tu presvetu riječ, ali čak ni čuvari tog bogotvornog pečata nisu htjeli odati u čemu je zapravo štos. Zato si morao čitati između redaka, što, srećom, nije bilo osobito teško. Da, naši reformisti žele neki drukčiji kapitalizam, u kojem će se država povući na zadnje linije obrane svojih interesa, a navodno spasonosno privatno poduzetništvo dobit će zraka koji mu, kao, nedostaje. Tu su zagovornicima takvih tvrdnji pale kao zrele kruške u krilo najave da se BAT povlači iz istarske duhanske industrije, a Meggle iz slavonske mljekarske prerade. Oni su, naravno, proglašeni žrtvama tobožnje porezne represije, malone poreznog totalitarizma hrvatske države, ali se nitko ne pita kako te i druge bjelosvjetske zvijezde današnjeg kapitalizma izdržavaju u drugim zemljama, pogotovo onim skandinavskim, u kojima je taj porezni ‘totalitarizam’ još i puno veći.
Tu je mjesto da se udjene jedan slatki detaljčić. Hrvatska uopće ne spada u te porezno grabežljive, skupe države, naprotiv, prema meni dostupnim evropskim statistikama smjestila se negdje u sredinu. Dakle, ima jeftinijih, ali ima i skupljih, a vidi vraga, među njima je debeli prstohvat najbogatijih zemalja Evropske unije. Kako sada to? Nisam ekonomist nego politolog, ali lako mi je zbrojiti dva i dva, a moralo bi biti lako i svima drugima. Te bogate i budžetski zahtjevne zemlje ne ubiru poreze zato da bi njima punile vanjske i unutrašnje zašivene džepove (sjetite se primjera nekih tamošnjih ministara koji su morali posramljeno otići zbog obične čokoladice kupljene o državnom trošku), nego zato da se taj novac tzv. socijalnim transferima vrati u džepove građana, koji time postaju platežno sposobniji kupovati ono što se proizvede u njihovim zemljama, što znači da postaju ugrađeni motor privrednog napredovanja svojih navodno preskupih zemalja. To su, uostalom, morale preko volje priznati i neke vodeće financijske institucije sadašnjeg kapitalističkog svijeta, čime su priznale da je dosadašnja politika famozne radikalne štednje (austerity) doživjela kolaps. Pa se tragom toga ovih dana u Bruxellesu prvi put i javila ideja zajedničkog fonda solidarnosti, istina mukotrpno i s još neizvjesnom perspektivom na što će to izaći.
Sada, međutim, slijedi još jedan zgodan detaljčić. Hrvatska podržava spomenuti fond, što je razumljivo jer joj se odande smiješi lijepih dvadesetak milijardi eura, a usto sigurno i zbog briselskog miljenika Andreja Plenkovića, koji se kao desnocentristički federalist pridružio struji u EU-u koja napokon počinje dominirati (da je na nedavnim hrvatskim izborima pobijedio desni konfederalist Miroslav Škoro, spomenutih dvadesetak milijardi sigurno bi se istopilo barem na polovicu). E, ali sada imaš jedan paradoks koji je nemoguće zaobići. Ako je Hrvatska pomogla uz pristojan honorar evropskim federalistima da napokon počnu micati štetočinski austerity s tla EU-a, kod kuće kao da je zaustavila sve satove. Škrtački austerity i dalje ostaje dio službene politike, čak zakovan u doktrinarne zvijezde otprilike kao katolička religija ili domovinski rat. Što je zapravo taj nesretni austerity dobro se zna iz nedavne evropske prošlosti, to je odbijanje bogatog evropskog sjevera da pomogne siromašnijem jugu da izađe iz krize, čemu je glavni ton davala Njemačka, pa sada od toga ipak oprezno odustaje, ali se tu ubacio glavni današnji evropski ‘škrtac’, Nizozemska. Ona jeste veliki uplatitelj u evropski budžet, ali je istodobno, iako relativno mala, i najveći izvoznik poslije Njemačke u ostale zemlje EU-a, a to sigurno ne bi radila da joj se ne isplati. Ili, malo drukčije rečeno, ne bi radila kada bi relativno siromašni jug iskorištavao bogati sjever, dok sada, sasvim suprotno, sjever iskorištava jug.
Kada to preslikate na Hrvatsku, dobivate isto. Ovdje imućni slojevi i njihovi politički i medijski propagatori uporno tvrde da ti imućniji uzdržavaju, čak ‘hrane’ slojeve ispod sebe, iako ne moraš biti nikakav marksist nego naprosto s dovoljno zrna soli u glavi da shvatiš kako je upravo obratno. Oni ispod hrane one iznad, iz jednostavnog razloga što jedini stvaraju novu vrijednost i, ako nema nekakvih revolucionarnih prevrata, pristaju da se dio te nove vrijednosti prelije u džepove njihovih poslodavaca. To je maksimalno pojednostavljena i ujedno maksimalno točna definicija kapitalizma, koja je oduvijek vrijedila, a jedino novo je to da se i unutar kapitalističkog tabora počinje u najnovije doba shvaćati da nešto s njom nije u redu. Nije u redu to da teret očito zakonomjernih kapitalističkih kriza snose samo siromašniji, dok one bogatije jedva dotiče, zbog čega se u sve većem broju zemalja uvodi tzv. progresivno oporezivanje imućnih. Ali ne i u Hrvatskoj. Ovdje je već uhodano, a najave govore da će se ta deformirana reforma i nastaviti, da porezne olakšice uživaju najviše oni imućniji, dok idući naniže socijalnom skalom one kopne ili čak sasvim nestaju.
To je nešto kao socijalni darvinizam ugrađen u temelje države, a time već zalazimo u područje samoproždirućeg kapitalizma, kao što je samoproždiruća i ova kuknjava oko odlaska Megglea i BAT-a, uz obavezno lelekanje da je to dokaz ‘antipoduzetničke klime’, koju navodno dokazuje bodljikava žica koja se raznim birokratskim barijerama postavlja pred strane investitore. Evo, nudim stranice ovih novina da se jave svi strani investitori koji su preuzeli hrvatsku energetsku, bankarsku, farmaceutsku, medijsku, turističku i druge industrije da nas obavijeste o tim barijerama. Neće se javiti nitko jer tih barijera jednostavno nije bilo, naprotiv, spomenuti su se investitori u hrvatsku ekonomiju uvukli lako kao u mekani kravlji sir, otprilike onakav kakav u hrvatskim trgovinama nudi, ili je dosad nudio, razmaženi Meggle. Ovo nije kraj priče, čelična metla radikalne štednje mete i drugdje gdje ne bi smjela. Ima, doduše, izuzetaka. Navodno pijano rastrošno zdravstvo trenutno je na poštedi zbog više nego očitih razloga vezanih uz koronavirus. Ali zato dodatno fasuje lokalna samouprava, kojoj slijedom najavljenih poreznih reformi predstoji značajno smanjenje budžetskih isplata, ali se nju i dalje smatra parazitom koji treba srezati. Ne, doduše, županije, jer su one utvrde HDZ-a, a ni SDP nije za to zbog koalicijskog partnera IDS-a. No zato će dobiti po repu općine ako se nisu u stanju samofinancirati, jer ih je, kao, previše.
Da, duplo ih je više nego u Sloveniji, ali i Hrvatska je duplo veća zemlja, pa se vidi da je i to zapravo nategnuto histeriziranje. Osim toga, namjerno se prelazi preko toga da općine služe nekakvim vražjim životnim potrebama građana, pa bi ubuduće ionako odbačeni Ličani, Slavonci ili otočani morali putovati možda i stotinjak kilometara do prve preostale općine za nekakav gruntovni izvadak ili čak za potvrdu o cijepljenu psa. Pa dobar vam put, pseći podanici, dok se budete drndali malobrojnim preostalim autobusnim i još malobrojnijim željezničkim linijama, pokušajte se sjetiti koga ste zaokružili na nedavnim izborima.
sbperiskop
