Dejan Jović za Novi list: 'Mit o Domovinskom ratu glavna je prijetnja slobodi Hrvatske'

Rat i mit - Politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj« nova je knjiga Dejana Jovića, profesora na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. Autor raspravlja, diskutira i polemizira o stvorenom narativu, utemeljiteljskom mitu, o hrvatskoj državnoj samostalnosti i Domovinskom ratu, zapravo ne dovodeći u pitanje postojanje i mogućnost postojanja tog i tako interpretiranog mita, nego izražavajući svoje duboko neslaganje i zabrinutost time što je tako interpretiran utemeljujući mit jedini dopušten. Posljedica toga je, u konačnici, smanjenje slobode, a upravo je sloboda centralni pojam i centralno pitanje o kojem Jović piše u knjizi.

Glavna teza knjige je da je mit o Domovinskom ratu glavna prijetnja slobodi u Hrvatskoj i za njene stanovnike, u većoj mjeri za pripadnike manjina, ali ne nužno samo manjina. Zašto je on prijetnja slobodi?

– Svaki je mit prijetnja slobodi govora, istraživanja, mišljenja i naročito slobodi javnog izražavanja mišljenja. Naime, mitotvorci nam još nekako, velikodušno, i dozvoljavaju da mislimo što hoćemo, ali u svoja četiri zida – ne u javnosti. Dakle, dopuštaju da ljudi misle što žele sve dok ne postoje u javnosti. Mit je prijetnja slobodnom formiranju i iskazivanju identiteta, posebno onih koji su drukčiji od dominantnog ili poželjnog, i koje se zato što su drukčiji stavlja, praktički, u kućni pritvor. Time se sloboda ograničava samo na privatnu sferu, a u javnosti je nema. To je, uostalom, svojedobno najavio Tomislav Karamarko, kad je rekao da će se u četiri zida smjeti sve, ali u javnoj sferi to neće biti slučaj. U istom je duhu i prijedlog suca Turudića da treba razmisliti o kažnjavanju pojedinih tumačenja karaktera Domovinskog rata. A da ne govorim o raznim samoproglašenim »stvoriteljima Hrvatske« koji si uzimaju za pravo da određuju što bi se u Hrvatskoj smjelo a što ne bi smjelo reći u javnom prostoru…

Ako se netko doživljava kao stvoritelj, onda se doživljava i kao vlasnik.

– Da, u Hrvatskoj se razvio državni kreacionizam, kao da je povijest počela 1991., a prethodno nije bilo ničega. Paradoksalno je da je to u totalnom neskladu s izvorišnim osnovama ustava, u kojem se govori o dugom kontinuitetu hrvatske državnosti – i to se čini, također na mitski način. Mitovi su ponekad sasvim kontroverzni sami u odnosu na sebe. Ovi novi »stvoritelji Hrvatske« sebe vide kao vlasnike Hrvatske i traže da samo oni o i u njoj odlučuju, jer im pripada vlasničko pravo na nju. No, time Hrvatsku svode na predmet. A predmet nije suveren. »Stvoritelji« zapravo negiraju hrvatski suverenitet, jer se postavljaju iznad Hrvatske. Negiraju i demokratski karakter vlasti, jer oduzimaju narodu pravo da odlučuje. Kad narod odabere nekoga tko im se ne sviđa, oni tu vlast proglase nenarodnom, pitajući samo: gdje si bio 1991…

Crno-bijelo, bez dubine

To je rečeno za Milanovićevu vladu i Josipovića kao predsjednika.

– Da – i još usput su im najavili da će proći kao dva neprijateljska zrakoplova koji su srušeni oružjem. Za mene je to bio poziv na nasilje i na rušenje demokratski izabrane vlasti. Nisam siguran ni kako gledaju na premijera Plenkovića, iako im i on – kao što su i Milanović i Josipović – pokušava udovoljiti, umjesto da radi ono što je premijerova dužnost, a to je da štiti suverenitet, demokraciju i slobodu od onih koji ih ugrožavaju. Oni koji tvrde da legitimitet proizlazi iz sudjelovanja u ratu, a ne iz statusa državljana onemogućavaju Hrvatsku da postane dovršena i demokratska država.

Tvrdite i da taj mit ograničava razvoj nerazvijene zemlje. Čime bi ograničavao razvoj zemlje?

– Taj mit ograničava slobodu, a bez slobode nema stabilnosti ni napretka. Društvo koje nije slobodno, u kojem se ne dopušta alternativa i gdje je od sve proizvodnje najprofitabilnija proizvodnja straha i mržnje, dugoročno je nestabilno jer razara sebe iznutra. Ako želimo naprijed, ne možemo stalno gledati unazad, a nema dana kad se u političkom prostoru ne bavimo više prethodnim ratovima nego razvojnim pitanjima.

Mit bi u ovom slučaju bio nešto poput službene interpretacije?

– Mit je konstrukt koji nije isto što i laž, nego u sebi ima i ponešto istine – ili čak i više od toga – ali je jednodimenzionalan i vrlo selektivan. Sve se predstavlja u crno-bijeloj tehnici, nema nijansi ni sjena, i naročito nema dubine. Pritom se ignoriraju one činjenice koje nisu »korisne«. Službene interpretacije često mogu biti to isto, ali – kao što sam rekao ranije – ako se trenutna vlast ne uklapa u viziju onih koji tvore mit, mitotvorci će je proglasiti nelegitimnom. Pitanje je, naravno, tko je »gazda« u domu: oni koji su ga »stvorili« ili oni koje je narod izabrao.

Spominjete da postoje teoretičari koji se pozivaju na utemeljujući mit kao konstruktivni dio demokracije. Gotovo svaka europska država, ako ne i sve, ima utemeljujući mit, bilo u nekom događaju, obično ratu, bilo u ustavu gdje izvorišne osnove ili temeljne vrijednosti poprimaju mitsku funkciju u smislu društvenog ugovora. Hrvatska po tome nije posebna.

– Samo po tome što ima utemeljivački mit nije, ali je posebna po tome koliko mitotvorci žele imati utjecaja na sfere koje su u drugim demokratskim i slobodnim zemljama autonomne. Posebna je i po tome koliko se trudi spriječiti svaku alternativnu interpretaciju prošlosti. Ona sekuritizira pitanja koja nemaju veze sa sigurnošću. Upravo je obrnuto – bez slobodne diskusije našu zemlju pretvaramo u polje neprekidnog ratovanja, a to je opasno. I Velika Britanija, u kojoj sam živio, studirao i radio 16 godina, ima svoje utemeljivačke mitove, ali je prostor slobodne diskusije daleko veći. Recimo, smije se dovesti u pitanje i sam opstanak države – kao što smo vidjeli prilikom škotskog referenduma. Postoje i tamo tabui. Ali, pisanje povijesti nije posao nikakvih komisija niti političara i njihovih deklaracija u parlamentu, a posebno ne samoproglašenih »stvoritelja« i »domoljuba«. U liberalnom, slobodnom društvu uvijek mora postojati mogućnost alternativne interpretacije. Bit slobode je u postojanju najmanje dviju opcija, i u mogućnosti da biramo između njih. Najčešće biramo pomalo iz jedne, a pomalo iz druge, ali moramo birati slobodno. Bez alternative nema slobode. Koju točno alternativnu interpretaciju rata iz 1990-ih naši »stvoritelji« dopuštaju?

Posljedica toga, a što se može zaključiti na temelju čitanja knjige, je da Hrvatska danas nije liberalna demokracija.

– Mislim da nije. Čini mi se da možemo reći da 25 godina nakon međunarodnog priznanja Hrvatska nije dovoljno slobodno društvo. Nije se dovoljno napredovalo u slobodi, a nema pravog razloga za to. Strah od slobode je početak autoritarnosti, a ponekad i totalitarizma. Moja knjiga je poziv na isticanje alternative kako bismo razmislili i potom sami odlučivali, a ne da nam drugi nameću »državno« ili neko drugo mitsko »sjećanje« nasuprot našem osobnom životnom iskustvu i pamćenju. Ona je i poziv da stvorimo pluralističko društvo u kojem će se govoriti, a time i živjeti, s daleko manje straha, ako je strah već nemoguće potpuno uništiti. A ne da onoga koji kaže nešto drukčije proglašava rušiteljem države i neprijateljem Hrvatske…

Ili Srbinom.

– Ili Srbinom, ili – još gore - Jugoslavenom.

Koristite pojam »etnototalitarizam«. U tom poglavlju navodite da iz vizure etnototalitarista Hrvatska nije suverena, dok postoji i jedan drugi ili drugačiji, a istovremeno etnototalitaristi bi izgubili razlog postojanja ako ne bi bilo bar jednog drugog ili drugačijeg.

– Tu imamo opet jedan paradoks. »Stvoritelji« stvaraju Srbe i Jugoslavene jer im trebaju neprijatelji i jer žele da živimo u permanentnom izvanrednom stanju, da se spremamo za novi rat. S druge strane, oni nisu zadovoljni rezultatima prethodnog rata jer sve dok u Hrvatskoj ima i jedan jedini Srbin ili Jugoslaven, taj, tvrde oni, predstavlja prijetnju. Totalitaristi gledaju na domovinu kao na dom – zato i koriste tu riječ tako često – a dom nije naš ako u njemu imamo makar suvlasnike koji »drže« sedam i pol posto vlasništva. Etnototalitarizam ne dopušta ratu da ikad završi, to je rat nakon rata, to je pokušaj da se broj onih drugih smanji ili da ih se potpuno ukloni, ako može. Uklanjaju se, pritom, njihovi identiteti – kroz asimilaciju, politiku ignoriranja, kroz de facto zabranu isticanja njihovih simbola, korištenja pisma koje je za njih specifično itd. Treba stvoriti neprobojnu granicu između »nas« i »njih«, pa se provodi politika jezičnog purizma. U sferi interpretacije prošlosti, kao što je rekao Vladimir Šeks, bitka za interpretaciju Domovinskog rata je sastavni dio, treća faza, samog rata. Postoji i etnototalitarizam svakodnevice, koji je suptilniji oblik ovog procesa. No, rezultat je isti: pretvaranje većine u cjelinu, a time i istiskivanje svih manjina – najprije iz javne sfere, prebacivanjem samo u četiri zida, a potom i iz svih sfera. Hrvatska je, zbog rata, imala priličnog uspjeha u tome. Nijedna zemlja u Europi nije nakon 1989. tako drastično reducirala broj pripadnika manjina kao ona. Sa 22 posto pali su na sedam i pol, a trend smanjivanja se nastavlja. No, to je bio i cilj etnototalitarizma, a ne njegov usputni i slučajni proizvod.

Nacija važnija od države

Spomenuli ste Šeksa, sama činjenica da postoji borba za interpretaciju znači da postoji i strah od poraza. Povlačite paralelu, a to je nešto što je Dobrica Ćosić volio citirati govoreći o Srbima, o pobjedi u ratu, porazu u miru. Dakle, strahuje se od poraza u miru i poraza interpretacije, a to bi moglo dovesti do propasti Hrvatske.

– Oni strahuju od propasti Hrvatske. Naime, znaju – iako ne žele prihvatiti – da se 1991. raspala i Hrvatska, a ne samo Jugoslavija. Iako mit danas kaže da su 1991. svi bili jedinstveni, i nudi nam tu »jedinstvenost« kao putokaz u budućnost, Hrvatska je 1991. bila raspadnuta zemlja. Strah od raspada država je opravdan, posebno ovdje gdje su se države raspadale često i uvijek nasilno. Ali, ako se od Hrvatske ne želi stvoriti novu Jugoslaviju, zašto koriste iste ili vrlo slične matrice stvaranja mitova koje je koristila Jugoslavija? Jer, i Jugoslavija – i to i ona iz 1918. i ona iz 1945. – je gradila »jedinstvo« na mitovima o ratovima, isključujući pritom alternativne interpretacije i zabranjujući ili obeshrabrujući sve koji su dovodili u pitanje »državnu istinu«. Pa su se na kraju, unatoč svemu tome, ipak raspale. Oni koji smanjuju slobodu i zazivaju represiju kad se radi o identitetskim pitanjima, rade protiv stabilnosti Hrvatske. Oni, zapravo, nisu domoljubi. Domoljubi su oni koji žele slobodno društvo i koji rade na tome da živimo u slobodi.

Koliko su se u posljednjih četvrt stoljeća promijenili hrvatski nacionalni identitet, a koliko nacionalni identitet Srba u Hrvatskoj.

– Identiteti su jako fleksibilne kategorije. Mitomani i nacionalisti smatraju da nisu, nego da postoji dugi kontinuitet jedno te istog. Tvrde da tisuću godina sanjamo uvijek samo jedan te isti san – san o državi. Ali, u knjizi pokazujem da su čak i etnički identiteti – možda upravo najviše oni – podložni dramatičnim promjenama. Recimo, u Crnoj Gori je u zadnjih 20 godina 20 posto ljudi promijenilo etničku pripadnost: prije su rekli da su Crnogorci, a sada kažu da su Srbi. Nekadašnji Muslimani su promijenili ime – u Bošnjaci, ali ne bez unutarnjih »raskola« na Bošnjake i Muslimane, posebno izvan same Bosne i Hercegovine. U Hrvatskoj je »nestalo« 380 tisuća Jugoslavena, koliko ih je bilo na popisu 1981. godine. Srbi i Hrvati su preživjeli Jugoslaviju, a Jugoslaveni nisu. Ta činjenica da je moguće promijeniti vlastiti nacionalni identitet stvara nelagodu kod mitotvoraca i nacionalista. Jer, ako neka druga nacija može tako nestati, onda možda sutra može i naša. Oni zato pokušavaju utemeljiti naciju u krvi i tlu, a ne u slobodnoj volji. Iz hrvatstva se, u totalitarističkom konceptu nacije, ne može izaći niti se u njega može ući. Naravno, to je nasilje nad slobodom izbora. No, još su veće promjene kad se radi o sadržaju pojmova kao što su »Srbin«, »Hrvat« ili »Jugoslaven«. Tu tek postoji velika promjena. U Jugoslaviji se smatralo da je moguće imati dva identiteta: nacionalni i opći, jugoslavenski. Hrvatstvo i jugoslavenstvo mogli su koegzistirati, pa smo imali narativ o »dvije domovine«: užoj i široj. Mene su tako učili u školi, kao i sve druge đake moje generacije. Normalno je bilo imati dvije himne: i »Hej Slaveni« i »Lijepu našu«. Današnji službeni narativ ne dopušta tu mogućnost. Preferira se monizam, i u vertikalnom i u horizontalnom smislu. Recimo, popisi stanovništva ne dopuštaju da imate dva nacionalna identiteta, iako se neki od nas osjećamo pripadnicima dvaju naroda istodobno. Ja kao Srbin i kao Hrvat, a ne samo kao jedno ili samo kao drugo. Ali, za državu - državljanstvo može biti višestruko, ali nacionalnost ne. A to samo pokazuje da je onima koji oblikuju službeni identitet važnija nacija od države.

Njih nazivate etnonacionalistima. Zašto bi oni, ako govorimo o hrvatskim etnonacionalistima, odustali od toga. Iz njihove vizure stvar po pitanju ostvarenja ciljeva funkcionira. Stvorena je suverena, samostalna država, postala je članicom EU-a i NATO-a, a broj Srba u njoj je znatno smanjen.

– Neće oni odustati od toga, ali je pitanje hoće li se njihov narativ uspješno prenijeti na nove generacije. Identiteti nisu upisani u kamen, oni su promjenjivi, a ključni moment je u prelasku s jedne generacije u drugu. Oni su svjesni toga. Predajem generaciji koja je rođena 1995. i ima 23 godine koliko su 1968. imali oni rođeni 1945. U šezdesetosmaškoj generaciji je bilo ljudi koji su počeli postavljati ozbiljna, i za generaciju svojih roditelja neugodna pitanja. Neizbježno je da će do toga doći i kod nas. Zato se mitotvorci toliko trude da spriječe javno postavljanje takvih pitanja. Ali, u tome jednostavno ne mogu uspjeti. Nove generacije imaju pravo na svoj identitet.

Umjereni optimist

Centralno pitanje knjige je pitanje slobode. Jeste li vi što se tiče Hrvatske, neke nove generacije, ako smo sada u nekadašnjoj 1968., pa generacije koja bi došla poslije nje, u nekadašnju 1989.-1990., a što bi bila njena recimo 2040. godina, optimist ili pesimist?

– Hrvatsko društvo je u ovim pitanjima dubinski podijeljeno, a normalizacija se može dogoditi samo ako slobodno govorimo i djelujemo. Pogrešno je svu Hrvatsku smatrati mitotvoračkom i antiliberalnom: postoji i otpor trendu širenja neslobode. To će se nastaviti. Nitko ne mora pristati živjeti u neslobodi. Mnogi su već otišli iz zemlje zbog toga što ne žele živjeti u takvom društvu, ali sloboda se ne može trajno suspendirati. Iako sam u knjizi naveo stotinjak primjera pokušaja da nam se ograniče misao i govor, ipak sam umjereni optimist. Možda stoga što vjerujem u snagu razuma i u to da nitko ne želi živjeti u neslobodi. Iako, kao politolog, naravno znam da je želja za sigurnošću, pa makar i pod cijenu reduciranja slobode, također vrlo snažna. Međutim, slobodno je društvo za svoje građane ujedno i najsigurnije.

novilist