Krajem lipnja u Hrvatskom dizajnerskom društvu održana je izložbe „Što, kako i za koga i tako dalje“, dosad najobuhvatniji prikaz rada dizajnera Dejana Kršića koji se proteže od osamdesetih do danas. Zaslužan za prelamanje izrešetane stvarnosti devedesetih njegov će potpis nadahnuti generaciju koja je naučila živjeti u kontinuumu pasivnog otpora. Kao grafički urednik Arkzina, pokretač edicija Bulgarica i Bastard, brusio je jagodice već sa 68-aškim mentorima u Studentskom listu i Poletu, a osamdesetih suoblikovao obrise kulturne javnosti kroz časopise Quorum, Svijet, Start i Danas. Devedesetih se, uz književno nakladništvo i časopise, bavio i glazbenim izdavaštvom, a zaslužan je za prve objave Mancea i Lunara. Kroz tu se mrežu polako formiraju obrisi vizualnog identiteta kolektiva WHW koji će u novom mileniju postati jedan od najvažnijih brandova kustoske prakse u nas. Kao službeni dizajner svojim radom prati ovaj kolektiv od samih početaka. Aktivirajući se i u inozemstvu, postavljaju međunarodni projekt Kolektivne kreativnosti u Kunsthalle Friedericianum (2005.), Istanbulskom bijenalu - Od čega čovjek živi (2009.) i Stvarno korisno znanje u madridskom Muzeju Reina Sofia (2014.). No, svoju aktivnost kolektiv ne odmjerava dugim pogledima iz ptičje perspektive, jer je njihovo djelovanje kroz Galeriju Nova ostvareno nizom malih gerilskih akcija kao što su predavanja, izložbe, diskusije ... U razgovoru smo se dotakli najrazličitijih tema kojima je Kršić bio svjedokom i osobno u svojoj dugačkoj karijeri, kao i o perpetuirajućem odnosu između politike, kulture, ideologije i umjetnosti u kojem stvara i živi.
"Iskustvo novinara, urednika i grafičkog urednika je možda najvažnije za moj kasniji rad" - Dejan Kršić (FOTO: Privatni album)
Prošli ste kroz redakcije SL-a, Poleta, Quoruma, Svijeta, Starta, Danasa, Arkzina... Koliko je za 'brušenje' zanata značilo odgovoriti na izazove konkretnih situacija, svakodnevnu disciplinu i fiksno radno vrijeme - stavki koje danas polako nestaju iz novinarstva, kao takvog, iz novinarstva na webu pogotovo?
- Te novinske redakcije bile su, ne samo za mene, nego i za mnoge ljude tih generacija, “naši univerziteti”. Tu se radilo, obrazovalo, socijaliziralo, zaljubljivalo... Mada smo kao gimnazijalci prvo došli u tada bujajući Polet, prva prava redakcija u kojoj smo se smjestili i nešto ozbiljnije radili bio je Studentski list. Redakcija je bila na Trgu žrtava fašizma, blizu škole u Križanićevoj. Umjesto uobičajenog dangubljenja na Džamiji, mi smo išli u redakciju. Tamo je vladao post 68-aški, ljevičarski, anarhistički duh: Mario Rubbi, Nenad Fanuko, Marjan Jurleka, grafički urednik danas nepravedno zapostavljeni Boro Ivandić, samo su neka od imena kojih se na prvu mogu sjetiti. Kako je i tamo došlo do neke smjene uredništva, opet smo otišli u Polet.
Koliko vam je važno to iskustvo?
- To iskustvo novinara, urednika i grafičkog urednika je možda najvažnije za moj kasniji rad, ne samo u Arkzinu, što bi vjerojatno bilo očekivano, nego i za dizajnerski rad općenito, na različitim knjigama, publikacijama, katalozima. Gdje god je to moguće, a često je ne samo moguće nego i nužno, ulogu dizajnera vidim i kao posao vizualnog urednika. U lijepoj tradiciji El Lisickog to bi se nazivalo “konstruktorom knjige”. Sve redakcije imaju taj razbarušeni duh kaosa. Uvijek izgleda kao da tekstova nema, sve kasni. A onda se nekako pojavi tiskani primjerak. Ipak, uz svu tu divnu kaotičnost, iza toga je postojala institucionalna organizacija, i omladinska organizacija koja je to financirala, i struktura redakcije, stariji novinari, urednici, fotografi i dizajneri koji su stvarno radili s mladim suradnicima. Imali su povjerenja, davali nam zadatke za koje ni mi sami nismo mislili da ih možemo obaviti, i onda kritizirali, pomagali, doista uređivali tekstove. I taj rad se relativno pristojno plaćao. Sve je bilo upravo suprotno od današnje medijske situacije gdje nema pravih urednika i redaktora, gdje se ne vodi briga ni o suradnicima ni o sadržaju, novinare zlostavlja i ne plaća. I to se, naravno, vidi na novinskim proizvodima.
Prilikom nastanka kolektiva WHW dolazi do sinergije između ljudi s iskustvom u novinarstvu, primarno onima društveno-humanističkih korijena, i kustosi/ca. Koliko je takav spoj odredio ono čime ćete se baviti u povijesno-društvenom kontekstu? Djelovanje tog kolektiva pokrenuo je vizualni identitet sukladan Arkzinovu propitivanju političke situacije kroz teorijski tekst (Buden, Štefančič Jr., Žižek)?
- Ustvari, već je Arkzin bio takav amalgam ljudi različitih iskustava, generacija pa i interesa: aktivista, novinara, ekologa, feministkinja, punkera, geekova, gayeva, filmofila, filozofa, dizajnera ... Valjda se obično najbolje stvari dogode bez nekog velikog planiranja i mudrovanja. Tako je i WHW nastao i rastao, razvijao i profilirao, u hodu, promišljeno ali bez posebnog predumišljaja. Oko temeljnih političkih stavova smo odmah bili na istoj liniji pa tu nije trebalo velikih diskusija, dogovora i planiranja. Često ponavljam da je jedan od razloga zašto je Arkzin izgledao upravo tako kako je izgledao, bio i ideološki stav da takav sadržaj nužno zahtijeva drugačiji vizualni jezik. Ista je stvar i s WHW-om. Kako je riječ o angažiranim i kritičkim umjetničkim praksama bilo bi pogrešno koristiti jezik korporativnih komunikacija. Dizajn je jako važan za umjetničku produkciju, bilo da je riječ o kazalištu ili likovnim umjetnostima, jer predstave i izložbe prolaze, a knjige, katalozi, plakati ostaju.
Plakat povodom deset godina WHW-a (ILUSTRACIJA: dizajn.hr)
Osamdesete su bile jako bitno razdoblje za definiciju povijesnih avangardi, uspostavu diskursa retrogarde (Laibach)... Kao dizajner stasali ste i oblikovali se u razdoblju visokog socijalističkog modernizma, da bi se društveni kontekst pretvorio u neokonzervativizam. Vaša je reakcija bila da objavite reizdanje Komunističkog manifesta, a onda i Deborda i Močnika i druge?
- Zanimljivo, u ono doba je to što danas nazivamo “visokim socijalističkim modernizmom”, ili čak “socijalističkim estetizmom” bilo sveprisutni mainstream. Stoga je za nas koje je tada zanimao dizajn, to bilo prilično dosadno. Udaljavanje od visokomodernističke paradigme kod Arsovskog i Bućana već je bilo zanimljivije, ali pravi utjecaji dolazili su iz pop kulture, s omotnica ploča, bilo da je riječ o domaćim (prvenstveno radovi Dragana S. Stefanovića, Mirka Ilića, omota prvog albuma Buldožera itd.) ili stranim, od klasika poput albuma Beatlesa i Velvet Underground, radova Hipgnosis, Nevillea Brodyja, Petera Savillea ili čitavog identiteta kompanije 4AD…. Medijska, pop kultura je bilo ono što određuje naše shvaćanje dizajna. Rekao bih da je “crvena nit” od 80-ih preko Arkzina do WHW-a je ta vjera u političku ulogu kulture, posebno popularne kulture. Istodobno, to znači prihvatiti da je svaka umjetnost uvijek ideološka. Političnost umjetnosti ljudi često svode na sadržaj, ili na parolu. Međutim, i apstraktna umjetnost, koja se ne bavi klasičnom naracijom, je podjednako politična/ideološka...
Po edukaciji ste povjesničar umjetnosti, a bavili ste se monografijama i izložbama spomenutih klasika našeg grafičkog dizajna, Mihajla Arsovskog, Borisa Bućana, Mirka Ilića...
- Ustvari, mislim da je povjesničarsko-umjetnički pristup pogrešan kad je riječ o dizajnu. Privilegira formu, autorstvo, stilsku periodizaciju, inovaciju... a dizajn je puno šire od toga: sadržaj i namjena, kolektivni rad, politika i ideologija, upotreba i recikliranje itd. Studentima pokušavam objasniti da bavljenje onim što nazivamo dizajnom kao diskurzivnom praksom, ne uključuje samo formalna pitanja oblikovanja - dizajn nikad nije samo oblikovanje - nego je neizostavno povezano s dokumentacijom, analizom, kritikom, historiografijom, teorijom… Dizajneri moraju poznavati i prošlost vlastite profesije i razmišljati o društvu u kojem djeluju. Zato sve više mladih dizajnerica i dizajnera ima neke svoje projekte "iskopavanja" i dokumentacije dijelova te zaboravljene, često i potisnute tradicije.
U posljednje se vrijeme često govori o ponovnom buđenju Feral Tribunea, časopisa koji je upravo zahvaljujući svom satiričkom i vizualnom jeziku javnosti nudio ispušni ventil za neokonzervativistički diskurs koji je svima išao na živce, a mnogima i na - živote... Znao si reći kako nikad nisu pokazali pravo razumijevanje ni za izvaninstitucionalnu scenu, kao ni za pop-kulturu, što se evo prenosi i u Novosti. Možete li to malo pojasniti?
- Feral je bio važan, kao što je izuzetno važno i ovo što Novosti, u kojima je završio velik broj Feralovih novinara, danas rade, ali to ne znači da ih se ne smije kritizirati. Posebno u onim aspektima gdje politički promašuju. Neki će prigovoriti da je riječ o tipičnom ljevičarskom cjepidlačenju, narcizmu malih razlika i da ljevica treba prevladati sitne razlike, da nam treba zajedništvo. Ali šta je zajedništvo, kakvo zajedništvo? Smatram da se upravo desnica i ljevica u tome bitno razlikuju. Desnica fetišizira zajedništvo kao takvo. Znamo taj diskurs, “Mi Hrvati trebamo prevladati razlike ...” Nasuprot tome ljevica naglašava solidarnost u zajedničkoj borbi. Politički je apsolutno najvažniji dio Ferala bila njihova satirička produkcija, pjesme, priče, fotomontaže ... To nisu bili komentari, nego direktna politička intervencija u svijet popularne kulture i masovnih medija koja se nije ticala samo aktualne vlasti, Tuđmana i HDZ-a, nego i šireg stanja društvene, političke i kulturne scene u Hrvatskoj. Nažalost, u jednom trenutku je uredništvo Ferala važnost takvog tipa direktne političke intervencije pobrkalo s važnošću svoje dnevnopolitičke, opozicione pozicije, pa je komentatorski pristup nadvladao i taj satirički ali i onaj reporterski. Općenito, hrvatski mediji protekla valjda dva desetljeća pate od te inflacije kolumnista. Naravno da nije u pravu Mirjana Hrga koja je sad našla docirati Dežuloviću. Kolumnistički žanr je legitiman, ali ima pravog smisla u nekom balansu ozbiljnih vijesti, intervjua, reportaža, komentara, kritika itd. Kod nas su svi drugi žanrovi usahli, čitave rubrike su praktično nestale (npr. niti jedna dnevna novina više nema ozbiljnu rubriku vanjske politike ali se evo takmiče koja će objaviti veću poluobnaženu fotografiju “pravih žena”, s tim što su gle čuda, sve te “prave žene” isključivo mlade, vitke, zgodne), a novinske stranice ispunjavaju kolumnisti. To u biti moralističko dociranje kolumnista, ustvari je samo drugo lice standardnog novinskog žutila i fabriciranja skandala.
Što se tiče tretmana kulture u Feralu?
- Tko se ne sjeća instruktivno bi bilo pogledati arhivu. Feral se uporno držao klasično građanskog shvaćanja “progresivne” kulture. Uostalom, isti je problem bio i s hrvatskim ogrankom Soroševog Instituta otvoreno društvo. Oni su kontinuirano proizvodili nadomjestke za oficijelne kulturne institucije, časopise i organizacije, koje su 90-ih zauzele konzervativne, nacionalističke snage. Arkzin je bio jedan od rijetkih projekata koji je bitno iskakao iz te paradigme. Naravno da je nužno konzervativnim se politikama i polemički suprotstaviti, ali kako nikakvim argumentima nećemo pridobiti desničare, baš kao što Cipras i Varufakis nisu mogli argumentima uvjeriti Trojku da odustane od potpuno pogrešne ekonomske politike, mislim da je stvaranje vlastite, drugačije kulture, očuvanje i stvaranje, otvaranje novog simboličkog prostora puno efikasnija politička strategija. Kad je Dubravka Ugrešić bila praktično izgnana iz hrvatske kulture, mislili smo da je najbolje objaviti njenu knjigu, "Kultura laži". U trenutku kad su, ne hadezeovci, nego i tzv. liberalni intelektualci “objašnjavali” da nas sad srpska književnost treba zanimati kao i bugarska, pokrenuli smo niz izdanja tzv. “srpskih” autora pod nazivom Bulgarica. Kad se govorilo da je ta lijeva, marksistička teorija završila u “ropotarnici povijesti”, objavljivali smo lijeve autore, Komunistički manifest, Društvo spektakla Guy Deborda, Slavoja Žižeka, Rastka Močnika ... Takve stvari smatram direktnom političkom intervencijom u dominantnu kulturu. To nema neposredni dnevnopolitički efekt, ali mijenja situaciju, kulturnu klimu, održava otvorenim ili iznova otvara neki simbolički prostor.
"Predstave i izložbe prolaze, a knjige, katalozi, plakati ostaju" (FOTO: Privatni album)
Kako je došlo do toga da ste za Galeriju Nova počeli raditi njihove novine i zašto ste se odlučili za retro izgled, crno bijeli prijelom?
- Većinu publikacija WHW-a odlikuje ta tehnološka skromnost, reduciranost na jednu ili dvije boje, nepremazni papir, odsustvo “specijalnih efekata”. To je s jedne strane bio rezultat budžetskih ograničenja, a s druge politički stav. Sam format novina ili čak fanzina sugerira i urgentnost, dostupnost i pokušaj udaljavanja od elitizma tradicionalnih umjetničkih institucija. Utoliko nam je i kontinuirana veza s drugim inicijativama, tzv. nezavisnom i aktivističkom scenom od početka bila izuzetno važna. Nažalost, mislim da još i danas političke inicijative i dio te aktivističke scene na razumiju važnost kulture i umjetnosti.
Dolazite iz generacije koja je zajedno s utjecajima iz povijesti umjetnosti, kao neodvojiv dio svog identiteta držala i događanja u glazbi. Što mislite, koji je razlog što postoji tako veliki jaz u kontinuitetu glazbenih časopisa na našem tržištu? Je li stvar u dizajnu?
- Čak ni “loš” dizajn ne može ubiti dobar magazin ili novine, isto kao što dugoročno “dobar” dizajn ne može spasiti loše. Proteklih desetljeća, kao i u nekim drugim područjima, povezalo se nekoliko tendencija koje se međusobno pojačavaju i utječu jedna na drugu. Jugoslavija je bila relativno veliko tržište, koje je moglo održavati magazin poput npr. Džuboksa. Devedesetih se tržište radikalno suzilo, a glazbena scena dodatno fragmentirala. K tome, proteklih godina pojava i razvoj novih digitalnih medija dovodi stare u dodatnu krizu, a s novim načinima i medijima distribucije mijenjaju se i načini slušanja odnosno društvena uloga glazbe. Često se u vezi spomenutog Laibacha govori o raspadu SFRJ, ali je epohalno mjesto i uloga Laibacha kao muzičkog, kulturnog i popkulturnog projekta, upravo u tome da je jasno označio, pa i svojim radom performativno proizveo, trenutak simboličke smrti one sekvence u povijesti popularne glazbe koju smo nazivali popom ili rockom. Ono što smo površno nazivali “rock” glazbom čak niti u svom najširem mogućem opsegu više nije centar interesa mlade generacije na način na koji je to bilo prije četrdesetak godina. To ne znači da se glazba ne sluša i ne proizvodi, ali se njen društveni položaj, način “konzumacije” bitno promijenio, ono što se nazivalo rockom više nije dominantna kulturna forma, baš kao što je i tehnološka i kulturna povijest njenog dominantnog medija, 12" vinilne ploče, u stvari gotova. Kao što se i danas još uvijek sviraju pa i komponiraju opere, ali je povijest opere kao kulturne i umjetničke forme gotova, završena. Vinilne ploče se i dalje objavljuju (prvenstveno kao collectors items, za specifične tržišne niše, pa se čak i sve više prodaju), ali povijest razvoja tog medija u punom smislu već je davno zaključena. U takvoj situaciji nije čudno što i tradicionalni glazbeni magazini imaju problem prilagodbe novoj medijskoj situaciji.
Kako danas gledate na polemiku Glavan-Ilić u vidu pitanja “što će nam alternativa kad nema establishmenta”, s kraja 70-ih? Takva je orijentacija na glazbenoj sceni kumovala politici Jugotona da okrene leđa mnogim izvrsnim bendovima.
- Nekoliko godina pred smrt čak je i Darko Glavan priznao da nije baš bio u pravu, dakle tu stvar bi mogli smatrati zaključenom. Nekadašnji glazbeni urednik Siniša Škarica sigurno se ne bi suglasio s vašom tvrdnjom i za uredničko-izdavačke poteze tadašnjeg Jugotona imao bi jamačno niz objašnjenja i opravdanja. Za nas koji smo i tada djelovali negdje na marginama, zagovarali tipove glazbe različite od komercijalnog mainstreama, ta objašnjenja ni onda nisu bila baš uvjerljiva. Siguran sam da je takva izdavačka politika bitno osakatila scenu u cjelini. No ne treba tu krivnju svaliti samo na Škaricu. Drugi izdavači bili su još i gori, a osim muzičke rubrike Poleta u doba Tomislava Wrussa, čitava naša medijska scena - uključujući tu i slavljeni Radio 101 - nije baš pružala medijski prostor ili neku veliku potporu izvođačima koji su izlazili iz mainstreama. Upravo zbog toga smo, kad se krajem 90-ih pružila mogućnost, u Arkzinu organizirali objavljivanje CD-a Zhela, HC Boxera, Lunara i naravno Mancea. Jedino mi je žao što nismo uspjeli objaviti planiranu knjižicu s CD-om projekta pod imenom Jean-Luc Gloddard i Grobovi (ili Legende) Korduna. Tih desetak pjesama u muzičkom smislu predstavlja apsolutno najbolju glazbenu transpoziciju tuđmanovskih 90-ih.
Bili ste u povjerenstvu za izbor rješenja novih registracijskih tablica. Što mislite o epilogu čitave priče?
- Ustvari, još uvijek ne znamo šta je pravi epilog! Razočaran sam, mada ne i iznenađen, da je premijer olako popustio pred populističkim pritiskom Tomislava Karamarka. Predsjednik opozicijske stranke - koja i sama koristi crveni kvadratić kao minimalni vizualni kod Republike Hrvatske - po ko zna koji put stavio je partikularni dnevnopolitički interes stranke ispred općeg interesa javnosti, osuvremenjivanja vizualnog identiteta države. No, ne zavaravajmo se. Diskusija se tu uopće nije vodila o dizajnu. Karamarko je raspravu prebacio u iracionalnu sferu neukusnog natjecanja u domoljublju. A svi racionalni razlozi kažu da grbu nije mjesto na registracijskim tablicama. Čak se i po zakonu državne oznake poput zastave i grba ne smiju stavljati na neprimjerena mjesta. S druge strane, grb označava državno vlasništvo. Želimo li grbom na tablicama reći da su i Mercedes ML 350 Bluetec 4Matic i vaš autić za koji banci otplaćujete kredit, ustvari državno vlasništvo? Nasuprot tome, suvremeni vizualni kod crvenih i plavih kvadrata već je široko usvojen i sinergijski bi djelovao s drugim sustavima vizualnih komunikacija, od Croatia Airlinesa, niza poduzeća, turističke zajednice do sportskih dresova. Meni bi prvenstveno bilo važno da se ipak upotrijebi novo pismo koje je kolega Nikola Đurek upravo za tu namjenu razvijao. To je najvažniji, funkcionalni element tablice, ali u biti i daleko važniji izraz identiteta od grba. Busamo se hrvatstvom i navodnom brigom za nacionalni identitet, razbijamo ćirilične natpise ali nam je sasvim prihvatljivo da koristimo karakteristično njemačko pismo. Možda to i nije čudno u vremenu kad opozicionoj stranci ekonomski program pišu njemački stručnjaci, a vladajućima predizborni PR radi američka tvrtka.
lupiga
