„Svake godine upozoravamo na besmisao obilježavanja 22. lipnja kao Dana antifašizma i državnog praznika. Čitav niz povijesnih činjenica nas navode na ovakav stav. Bolna je istina kako je upravo šuma Brezovica veliko poslijeratno stratište na kojemu je živote izgubilo oko šest tisuća osoba za što nitko nije odgovarao. Dana 22. lipnja 1941. ovdje se nije dogodilo baš ništa već je grupa sisačkih komunista u strahu zbog raskidanja pakta između Njemačke i Rusije pobjegla u šumu. To je zatajena činjenica… treba uputiti zahtjev za osnivanjem povjerenstva koje bi utvrdilo žrtve zločina iz Brezovice, čime će se stvoriti preduvjeti za ukidanje Dana antifašističke borbe.“
E sad, tko bi mogao ovako blebetati o počecima antifašizma u Hrvatskoj i osnivanju prvog partizanskog odreda u Hrvatskoj i Evropi? I tko su onih „šest tisuća osoba“ koje su partizani u Brezovici tobože pobili? To bi naime trebali biti nevini pripadnici ustaške vojske, a te je „povijesne činjenice“ možda izgovorio onaj Skejo, lik poznat po brčićima a la Hitler, pa su ga ovu godinu strani mediji uvrstili u poseban naci raritet koji bi mogao postati turistička atrakcija? A koji je i opet, 10. travnja, na dan osnutka ustaške NDH, po Splitu arlaukao ustaški pozdrav „Za dom spremni“. Ili je to onaj drugi redikul koji svako malo pod prozorima redakcije srpskog tjednika Novosti urla: Četnici, četniciii…?
Ne, nisu oni, nego ova „povijesna istina“ o prvom partizanskom odredu, formiranom u šumi Brezovica nedaleko mjesta Sisak, izlazi iz usta dame koja na Hrvatskim studijima drži kolegij Povijest Nezavisne države Hrvatske i upravo čeka da je Senat Sveučilišta u Zagrebu potvrdi za dekanicu toga fakulteta. Nastalog 90-tih kao retorta za uzgoj studenata filovanih nježnim odnosom prema ustaškoj prošlosti, a što im između ostalih tumači dotična pripadnica akademske zajednice, koja inače Dan antifašizma čestita slikajući se ispod ustaške zastave.
Uvažena povjesničarka i skora dekanica Hrvatskih studija – jer ne treba sumnjati da će je Senat Sveučilišta potvrditi na tu funkciju – ne razgrađuje samo istinu o začecima antifašizma u Hrvatskoj i naziva je povijesnim falsifikatom, nego kontinuirano razotkriva brojne laži o strahotama Nezavisne države Hrvatska, pa tako i „laž o dječjem koncentracijskom logoru u Sisku“ nedaleko Zagreba, te je studentima i javnosti objasnila kako u Drugom svjetskom ratu tamo uopće nije bio logor nego brižno prihvatilište za djecu. Baš kao što je svojevremeno njen kolega, šef Akademije znanosti, diplio da je krvavi konclogor Jasenovac bio komforan sanatorij gdje se čak „muziciralo arije iz Male Floramy“.
Nasuprot toj znanstvenici, brojni su bezvezni povjesničari utvrdili kako je u Sisku NDH 1942. osnovala logor za djecu s Kozare, odvojenu od zatočenih majki ili onu oduzetu majkama, da je kroz logor prošlo oko 7.000 djece do njegova zatvaranja ’43., a umrlo njih čak 1152. Ali ne, „povjesničarka“, skora dekanica, zna bolje, negira da su na tom strašnom mjestu tifusa i gladi tolika djeca umrla, te tvrdi kako „ne postoji nijedan dokument koji dokazuje nasilno oduzimanje života i postupke mučenja izbjegličke djece“.
I pitate se kako je moguće da takva osoba odgaja mlade ljude, napaja ih ustaškom ideologijom, i sve to uz znanje čitave akademske zajednice i vladajuće strukture? Moguće je. U Hrvatskoj! Da se uz profesuru još i mjesto dekana daje osobi koja bezobzirno negira strašna stradanja djece, jer da je logor „područje izmješteno iz naseljenog mjesta, okruženo žicom, u nadležnosti policije, a to u ‘dječjem prihvatilištu’ u Sisku nije bio slučaj“. Nego su se, kaže, institucije ustaške države brinule za djecu. Koja su onda umirala po Duhu svetom. A one medije, židovske i antifašističke organizacije koje na ustaštvo dotične upozoravaju, ona podučava revizionizmu kao „ekskomunikacijskoj anatemi kojom se pozornost javnosti pokušava odvratiti od relativno lako provjerljivih povijesnih činjenica o naravi jugokomunističke vladavine i zločinačke prakse“.
Upravo je tako, „relativno lako“, ona utvrdila da nije bilo genocida nad Židovima, da ustaški režim u NDH nije bio zločinački, da su logori u kojima su djeca umirala bili zapravo humana prihvatilišta za siročad, itd. No problem svakako nije samo u još jednoj promotorici ustaške ideologije, ovoga puta s katedre jednog fakulteta, nego u njenom premoćnom izboru od strane kolega za dekanicu koju još samo treba potvrditi Senat Sveučilišta, što bi se već i dogodilo, e da nije medijskih napisa i upozorenja opozicijske ljevice. Opasni je to revizionizam što bi u pristojnom, posebno akademskom, svijetu bio kažnjiv, ali ovdje se eto funkcijom dekana ionako ideološki zatrovanog fakulteta nagrađuje ljubiteljica zlokobne ustaške države, još i članica konzervativne, moćne udruge U ime obitelji koja se protivi pobačaju i unižava sva ženska prava.
Mrko se lice Hrvatske opet otkriva ovim slučajem i to u godini njenog predsjedanja Međunarodnim savezom za sjećanje na holokaust. Kojega naravno nije ni bilo. Baš kao što ni ona 1152 srpska djeteta nisu mučki umorena u ustaškom „prihvatilištu“.
