Sagledavamo različite psihologijske i komunikološke teorije na primjeru Slavoja Žižeka.
Neovisno o današnjem preispitivanju javne sfere, Slavoj Žižek u njoj je uspješna pop ikona. Stvaranje imidža temeljem vlastitog "elastičnog identiteta" (Sierakowski, 2013: 35) podrazumijeva popularni pristup temama i određenu komercijalizaciju, što ga svrstava u srednju struju. Riječ je, dakle, o Žižeku kao brendu čija se prepoznatljivost odlikuje specifičnim verbalnim i neverbalnim jezikom kojim uspješno ostvaruje auto-prezentacijske i argumentacijske ciljeve. Sadržaj kojeg izlaže dodatno je potvrđen ponašajnim dijelom stava, što pozitivno utječe na njegovu vjerodostojnosti u smislu preklapanja imidža i identiteta. Njegova strategija govori sljedeće: "Da, ja sam zvijezda, ali baš kao i vi, povezan sam sa svojim frustracijama. Osjećam ih kao običan 'tip' u stvarnom životu i dijelim ih s vama." U tom je smislu primjer izvrsnosti argumentiranog prikaza. Poruka koju odašilje je konzistentna, kognitivno zasnovana i vođena načelima logike. Drugim riječima, "…Žižek /je/ najbolja reklama za "pamet". On ostavlja dojam da je strašno uzbudljivo biti pametan, načitan, brza mozga, duhovit…" (Roško, Tuksar Radumilo, 2015).
Nakana je ovog rada prikazati Žižekov okvir kao argumentiran i interpersonalan. Strateški ključ opažajne kontrole ponašanja u verbalnoj komponenti sadrži nekoliko stavki: (1) Otvaranje publici putem primjera i priča; (2) Odabir tema iz segmenta afektivnog i kognitivnog dijela stava; (3) Uvjeravanje publike kroz humor; (4) Šokiranje konceptima u domeni utjecaja na subjektivnu normu. Također, nenamjerna komunikacija je u konsolidaciji s namjernom putem dinamične gestikulacije. U okviru teorije planiranog ponašanja ovakav pristup ne samo da ojačava stav i strategiju već i kultivira publiku u pozitivnom smislu.
Što se pak Žižekove publike tiče, potrebno je osvijestiti da ne podliježe (masovnoj) nekritičkoj inerciji stoga sadržaj poruke ima znatniji utjecaj od same prezentacijske forme. Drugim riječima, Žižekova je publika možda šarolika, ali nije naivna, neće imati pasivni stav i svakako će izbjeći uprosječivanje. Strategija dohvaćanje ovakve publike vrši se u okvirima donekle hibridiziranog pojma kulture koji jednako uključuje standardnu kulturnoumjetničku produkciju kao i posve nekonvencionalan diskurs u performativnoj praksi. Žižek na ovaj način kreira novu subjektivnu normu pri čemu elementi persuazije kao takvi ne utemeljuju nužno i recepciju zato što je ona uvjetovana govornikovim kredibilitetom. U tom se kontekstu razmatraju Žižekovi javni nastupi popraćeni komentarima docentice Silvije Ručević, psihologije i teoretičara Zorana Roška koje je autorica intervjuirala za potrebe ovog rada.
NEVERBALNA KOMUNIKACIJA KAO KINETIČKA ENERGIJA
Osnovne odrednice Žižekova uspjeha su da je logičan, konzistentan i u ravnoteži s publikom. Time potvrđuje tezu da za kreiranje uspješnog imidža nije potrebno mijenjati osobnost te da je najbolji upravo onaj imidž koji se ne može odglumiti (Leinert Novosel, 2012: 57). Što se neverbalnog jezika tiče, kod Žižeka su dominantne tri stvari. Prvo, dirigentski znaci u svrhu dočaravanja ili proživljavanja izrečenog. Drugo, gestikulacija partikularnih značenja pri čemu su ilustratori, regulatori, adapteri i pokazivači efekata intenzivno zastupljeni. Na kraju artefakt, odnosno segment fizičkog izgleda, kojim se promiče dio stava i poruke te kojim Žižek nadopunjuje stereotipna očekivanja publike.
a) Gestikulacija generalne orkestracije
Žižekova gestikulacija orkestrira dinamikom, akceleracijom i motivacijom. Točnije, pri njegovim izlaganjima događa se refleksija dviju stvarnosti. S jedne strane dirigentski signali odražavaju njegovu afektivnu osobnost, a s druge prate verbalnu i vokalnu kvalitetu nastupa u afektivnom dijelu poruke. U tom su smislu mimički, izrazni i simbolički znaci intenzivno zastupljeni i doprinose dinamici i ubrzanju misaonog procesa, što ujedno receptivno motivira publiku.
Ovakvom intenzivnom gestikulacijom Žižek upravlja kanalima za prijenos informacije koji djeluju vizualno, auditivno, a u metaforičkom smislu i kinetički. Na ovaj se način može uspostaviti ravnoteža "VAK" (McPheat, 2010: 19). Dakle, nadopunjuju se kinetički elementi unosa podataka za publiku jer ritam pokreta prati govor tako da gotovo fizički (npr. taktilno ili osjetilno) zaokružuje misaonu cjelinu. Obzirom na izbor glagola uz geste (engl. verbal clues), rječnik mu najvećim dijelom pripada neodređenom kodu unutrašnjeg reprezentativnog mišljenja, ali Žižek ionako uspijeva kreirati novu paradigmu svog vlastitog parajezika (engl. paralanguage; Krauss i Fussel, 2002:15).
Foto: Mara Bratoš, HNK (Objavljujemo fotografiju uz dozvolu autorice)
Za uspješnu recepciju poruke vrlo je važna uloga motivacije. Žižek ostavlja dojam da je i sam u kognitivističkom smislu motiviran tijekom svojih izlaganja (slika 1), a to pozitivno djeluje na publiku i sugovornike pa tako i sami crpe nadahnuće iz ovakvog autentičnog modela. Time se potvrđuje spoznaja da intrinzična i ekstrinzična motivacija često istovremeno utječu na pojedinca. Žižek otvorenim gestama uključuje publiku u kognitivni proces, direktno joj se obraća i time apelira na nju kao svoje saveznike, a ne rivale kojima je potrebno razuvjeravanje. Na koncu, na jednak način tretira i svoje sugovornike s kojima sjedi u položaju suradnje sugerirajući time da se radi o prijateljskoj i ravnopravnoj komunikaciji (slika 2).
Foto: Mara Bratoš, HNK (Objavljujemo fotografiju uz dozvolu autorice)
b) Gestikulacija partikularnih značenja
Obzirom na navedeno, iz ovakvog ansambla pokreta moguće je izdvojiti neke geste neverbalnog "curenja" (Morris 2002: 47). Prvo, Žižek vrlo često koristi varijante dodira palac - kažiprst (engl. the hand purse signal) s ciljem iznošenja glavne misli ili biti. Time se pojačava utjecaj na subjektivnu normu publike, na primjer pri izjavama: (1) "Igrale su značajnu progresivnu ulogu…"; (2) "Zar se ne slažete, postoji način…?!"; (3) "Apsolutno nije bio rasizam…!"
Također su ilustrativni primjeri u kojima prvo najavljuje poantu riječima: "Vidite li smisao…?", a potom pojašnjava te dolazi do kulminacije: "Bilo je apsolutno zabranjeno…!"
Dodatni primjeri energičnih zahvata kojima se želi vladati situacijom i kojima Žižek iskazuje želju probiti se do slušatelja su npr. ručni zasjek te kažiprst-palica, ispruženi kažiprst, prst-kažiprst i sl. Ovim se gestama izražava ekstremno pristajanje uz neki stav te intenzivno dočarava snaga i dosljednost koje dodatno naglašava i često upiranje kažiprstom. Naime, u govoru kojeg je Žižek održao tijekom pokreta "Occupy Wall Street" afektivna i ponašajna sastavnica udružuju se, kao uostalom i tijekom njegova gostovanja u Filozofskom teatru.
Dakle, što se Žižekovog stava tiče, njegova je troslojnost transparentna, a pobudljivost vidljiva kroz njegovo spontano ponašanje. Naime, svojim sudjelovanjem na spomenutom skupu poslao je ponašajno snažnu poruku jer osim što inače djeluje pišući, sada se i aktivno angažirao. Stoga ovakav prikaz gesti šalje poruku dostupnosti stava. Međutim, ono što treba spomenuti je da su ovaj Žižekov govor i geste dominacije (slike 9 i 10) namijenjene publici koja se nalazi u neposrednom okruženju te ima izravno iskustvo pa će time i promjena stava, ukoliko je uopće potrebna, biti lakša. Drugim riječima, ovdje se naprosto zanemaruju individualne razlike pa su u tom smislu stavovi u kognitivnoj ravnoteži s publikom.
c) Autokontaktna gestikulacija
Nesvjesnu gestikulaciju Slavoja Žižeka možemo svrstati u domenu nervoznog tika. Dodirivanje nosa najizraženije je Žižekovo autokontaktno ponašanje (Morris, 2002: 72 - 73), a uočene su i druge mehaničke radnje poput simultanog dodirivanja nosa i majice ili znakova trupom koji se mogu tumačiti kao izražavanje nervoze. Dakle, radikalnost iznenadnih pokreta Slavoja Žižeka neosporna je, ali ovakvi pokreti djeluju spontano, a u funkciji su afektivne sastavnice stava.
Važno je reći da gestikulacija ne odašilje kontradiktorne znakove niti je ovakva vrsta neverbalne komunikacije u funkciji nadoknađivanja mogućih govornikovih verbalnih nedostataka. Naprotiv, ona u Žižekovom izričaju prati verbalne amplitude i smješta publiku u ugodno motivacijsko stanje uslijed logične i konzistentne poruke koju prima. Točnije, ovakvo usklađivanje kinetičke energije pokreta i dinamike govornog procesa stvara akciju. Spojivši misao s pokretom, Žižek je uspostavio osobni ritam, autentični iskaz i djelovanje po kojem je poznao prepoznatljiv. Ručević (2016) o tome kaže sljedeće:
"Neki ga nazivaju 'Elvisom Presleyem' filozofije te se u skladu s tim Žižek ponaša poput prave rock zvijezde. Pri tome svakom riječju, gestikulacijom, odjećom itd. prenosi specifičnu poruku koja je u skladu s njegovim doživljajem svijeta. S druge pak strane, prema njegovim kritičarima, kako se jedan slikovito izrazio, on je 'Borat' filozofije. U svojim nastupima vrlo često daje šokantne izjave kako bi izazvao skandal ili isprovocirao. Imam dojam da mu cilj nije mijenjati stav već ljude natjerati da počnu 'koristiti mozak'."
U tom se smislu Roško (2015) nadovezuje na tezu da ovakav izričaj ne može negativno utjecati na Žižekov kredibilitet kod publike već je, dapače, pozitivan obzirom na argumentaciju samog sadržaja:
"To čak postaje nešto što olakšava percepciju, jer smanjuje monotoniju. Profesor koji odmjereno, stameno izgovara svoje teze lakše će postati 'dosadan'. Ta performativna samoironija na neki način Žižeka čini 'običnim čovjekom', i utoliko 'bližim' slušatelju ili gledatelju. Ne nastupa kao božanski autoritet, nego kao kavanski brbljavac. No presudno je da je on uvijek strašno suvisao i lucidan."
d) Artefakti
"Prvo što uočimo na čovjeku je njegov fizički izgled" (Leinert Novosel, 2012: 74). Odjeća i slični artefakti ne čine čovjeka, ali su u funkciji prenošenja njegove poruke i dijela stava. Govore o odnosu prema publici, ali i samome sebi. Gronow (1991) odijevanje tumači u kontekstu mehanizma društvenog razlikovanja i identifikacije. U Žižekovom slučaju možemo konstatirati da se radi o "neformalnoj uniformi" (Rijavec i Miljković, 2002: 52), točnije, svjesnom ignoriranju ili čak namjernom izuzeću " pravila". No premda u odijevanju nije "komunikološki ispravan", Žižek je uglavnom dosljedan. Naime, obične majice (engl. T-shirt) također mogu biti simbolički prikaz stava ili ideje, tim više što često sadrže poruku ili crtež. Žižek u tom kontekstu izgovara riječi: "Kapitalizam je završio!" Animirani likovi na njegovoj majici su Karl Marx i Friedrich Engels, a ispod crteža je citat iz Komunističkog manifesta.
Dakle, može se konstatirati da svojim ležernim odijevanjem Žižek odašilje poruku iskaza prezira prema konzumerizmu ili kapitalizmu, što je u skladu s njegovim generalnim stavovima. Ujedno šalje i jednu drugu vrstu komunikološke poruke koja je ponovno namijenjena određenoj publici. Naime, kako zamišljamo političare i poslovne ljude, a kako filozofe, profesore ili pak lijevo orijentirane teoretičare ili aktiviste? Odgovor se logički nameće i utemeljuje nekonvencionalnost kao dio (stereotipnih) očekivanja. U tu domenu spada i dulja kosa koja je u mnogim društvima pokazatelj otvorenosti, strasti i nedostatka inhibicije. Sveukupna je poruka, bila ona slučajna ili promišljena, zadovoljavanje očekivanja ciljane publike koja ovakav pristup doživljava gotovo kao Žižekov zaštitni znak.
VERBALNA PERSUAZIJA – "DOKTRINA ŠOKA"
U okviru teorije planiranog ponašanja Žižek ima jaku opaženu kontrolu koja dominira u segmentu verbalne persuazije. Sljedeće strategije koje koristi u funkciji su promjene subjektivne norme: (1) Primjeri i priče; Time se približava publici u javnim nastupima na sličan način kao i u svojim tekstovima i knjigama; (2) Humor i (auto)ironija; Publiku time opušta, ali joj i podilazi stavljajući je na svoju razinu; (3) Šokantne teme, idejni koncepti, politička nekorektnost i sveukupna prezentacija navedenog; Ovim se stilom popularizira polje djelovanja i dodatno osnažuje izgrađeni imidž u modelu preklapanja s identitetom te ujedno dohvaća sve raznolikija publika.
Prema Roškovim riječima: "Poslije je on proširio svoju ciljanu publiku (…) te općenito postao sveprisutna medijska pojava pa je danas njegova ciljana publika gotovo svatko tko je voljan čitati barem malo zahtjevnije tekstove" (2015). Zato je malo vjerojatno da bi u ovakvim kontroliranim uvjetima transakcije i interakcije promjena u bilo kojem segmentu performansa, npr. situacijskom, mogla utjecati na kodiranje i dekodiranje poruke. Svojim kontinuiranim nastupima u istom žargonu Žižek je kultivirao publiku te ona ne samo da je navikla na njegov stil nego ga upravo i očekuje.
Međutim, Ručević (2016) upozorava na moguću problematiku ovakvog izričaja:
"Čini mi se da su nastupi usmjereni na jedan uži krug intelektualaca. Iako djeluje vrlo pristupačno i bavi se temama koje su bliske svim osobama, Žižek nije uvijek razumljiv. Ponekad stječem dojam da u svojim nastupima prati tijek svojih misli pa 'zaglavi' u nepotrebnim pojašnjavanjima, doskočicama i sl., uz poneke kontradiktorne argumente. Osim toga, većina Žižekovih tekstova i nastupa je na engleskom jeziku čija zahtjevnost nadilazi poznavanje svakodnevnog govornog engleskog jezika. S obzirom na vokaciju, u tekstovima/nastupima se koristi «filozofskom terminologijom» koja većini osoba, bez obzira bili oni intelektualci ili ne, nije niti poznata niti bliska. Dakle, Žižek nije za svakoga, odnosno radi se o acquired taste."
a) Humor i (auto)ironija
Žižek često započinje svoja predavanja slično kao i svoja tiskana djela. U njih integrira osobno iskustvo te prepričava situacije i priče, kao što je vidljivo i na primjeru njegove knjige O nasilju: "Postoji stara priča o radniku kojeg su sumnjičili za krađu…" (Žižek, 2008).
Također, u knjizi Sublimni objekt ideologije (Žižek, 1989: 9 - 10) koristi "Tri vica o Rabinoviču” umjesto predgovora, a dotičnu misao zaključuje u sličnom tonu: "Možda nam danas trea treća verzija vica ili još primjerenije, posebna verzija za svaku državu!”
Ovakvi su iskazi najčešće duhoviti, a da bi (raz)uvjerio u neku subjektivnu normu koristi strategiju podsjećanja auditorija na ranije iskaze, na primjer: "Već sam deset puta…" Slične strategije za pojačavanje dojma su ponavljanje: "Moja klasična priča…" ili pak asocijacije i primjeri poput onih iznesenih tijekom predavanja u Filozofskom teatru u Zagrebu (2015) ili u London School of Economics and Political Science u Londonu (2014).
Korištenje Monroeovih sekvenci možemo uočiti kada je "bacio udicu" (McPheat, 2010: 43 - 46) prije nego je dobio riječ i time pridobio prisutne, a tijekom istog predavanja sljedećom je rečenicom sadržajno (engl. substance) pokazao da mu je prioritet jasna komunikacija bez konflikta: "Onda si dobra feministica…" (London, 2014) Ovime je ponovno potvrđena snažna intencija suradnje koja je ranije u tekstu već diskutirana. S time se slaže i Ručević (2016): "S takvim nastupima djeluje pristupačnije, kao osoba 'iz naroda'. Stječe se dojam da je 'dobro potkovan' u onome što govori, brz je na jeziku i pameti te vrlo brzo reagira na novonastale situacije. Sve to pridonosi doživljaju njegove autentičnosti i stručnosti."
Dakle, konstatirali smo te primjerima pokazali da je Žižek svoj izričaj putem humora uspio pretvoriti u kanon. Naime, humor može biti persuazivan (Kuiper, McKenzie i Belange, 1995) te dojmljiv kao uvod u predavanje – a Žižek je profesor. Svoju je didaktičku metodu naprosto usmjerio na širu publiku. U smislu opuštene atmosfere (Carpenter, 1997, iz: Lyttle, 2001:206 - 216) te stvaranja povjerenja i otvorenosti prema poruci (Hampes, 1999, iz: Lyttle, 2001), Žižekova duhovitost svakako je uspješna. Činjenica je da je sveprisutan pa stoga možemo njegove nastupe doživjeti kao "manirističke"; ali je isto tako točno da je učinkovito objedinio sve spomenute strategije.
Zajednički je nazivnik njegovih javnih nastupa duhovit prikaz svega što možemo zamisliti kao predmet polemike suvremenog društva i popularne kulture poput onog "On Gangnam Style and Justin Bieber" na University of Vermont (2013), ili pak kulture, uvjetno rečeno, s velikim "K" u Filozofskom teatru u Zagrebu (2015). Pa tako na spomenutom predavanju Žižek fenomenološki razrađuje popularni korejski hit "Gangnam Style" uspoređujući ga s histerijom koju je izazvala pojava grupe The Beatles. U njegovoj se pak ranije spomenutoj knjizi Sublimni objekt ideologije može pročitati sljedeće: "Uzmimo na primjer Toma i Jerryja, mačka i miša…." (1989: 184).
Kod Žižeka je prisutna i jasna želja za osvajanjem novih "fanova", a sudeći prema reakcijama publike, on u tome i uspijeva usprkos tome – ili upravo stoga – što u nekonvencionalnim nastupima nerijetko dominiraju politički nekorektan jezik, ironija te vulgarizmi. Društveni kontekst često je uvjetovan određenom institucijom poput fakulteta ili teatra, kao što ilustriraju i odabrani primjeri ove rasprave (Filozofski teatar u Zagrebu, School of Economics and Political Science u Londonu, University of Vermont.). Izjava u Zarezu (Žižek, 2008) o Knjizi o Jobu također govori u prilog navedenome: "Što se tamo dogodi? Job naj.., Bog ga kazni i sve to…". Ovakva vrsta otvorenosti vrlo je dobra strategija za njegovu publiku jer je prvenstveno kognitivno i semantički, a potom i ponašajno uvjerljiva.
Nadalje, objasnili smo da Žižek svoju publiku doživljava suradnički, a to se odražava i u strategiji korištenja ironije i autoironije koju ne može svatko razumjeti jer se ne procesira samo površno značenje izrečenog (Giroa, Fein, 1999, iz: Lyttle, 2001). Ironični humor odredio je kojoj on publici zapravo govori i što od nje očekuje, kao, recimo, kad napomene: "Tip budista poput Richarda Gerea…" tijekom spomenutog predavanja u Londonu (2014).
Zatim, argumentacija i autoprezentacija isprepliću se korištenjem autoironije koja također ima snažno persuazivno djelovanje: "Zar me ne vidiš sa svim mojim nervoznim tikovima…?" na koje sam skreće pažnju pri govoru u Filozofskom teatru u Zagrebu (2015) Također i u intervjuu u Zarezu kaže (2008): "Pun sam onih tikova i nervozan, mislim da uživo to još možda nekako ide, ali kad me vidite na ekranu nisam dovoljno cool u smislu McLuhanove diferencije cool i hot, jer televizija je ipak cool medium, a ja ispadam malo budalasto s tim suvišnim intenzitetom." Potonje potvrđuje da je samokritičnost mudar izbor da bi se doskočilo potencijalnoj kritici.
Na kraju, važna odlika Žižekovog humora svakako je i karakterizacija nalik sitcom formatu kojom, zapravo, podilazi studentskoj populaciji, odnosno publici tzv. srednje struje. Kao što je ranije navedeno, analizira trendove popularne kulture te ih objedinjuje fenomenološkim pristupom. Tada koristi svoje uzrečice (engl. catchphrase) iza kojih se na očekivanom mjestu neizostavno prolomi smijeh. A smijeh je najbolji pokazatelj uspješnosti ovakve strategije ili metode. Na to ukazuju sljedeći primjeri koji se ovdje navode u izvorniku upravo da bi ilustrirali autentičnosti formata: "But that's another story" i/ili "Bullshit" tijekom predavanja (slika 13).
b) Politička nekorektnost
Ranije smo pojasnili kako Žižek često koristi primjere da bi publici otvorio put prema poruci. Na isti način koristi i auto-degradaciju kako bi umanjio, ali ne i anulirao dojam političke nekorektnosti. Drugim riječima, kroz autobiografske primjere ilustrira svoju pozitivnu namjeru. Time poručuje: "Vrijeđam i sebe i vas, dakle, ne vrijeđam, zapravo, nikoga". Vrlo je dobar primjer kada govori o Slovencima prepričavajući vic o stereotipnom poimanju toga naroda kao škrtog, što navodi kao točno: "Da, naravno da je to istina" čime izaziva odobravanje kod publike. Time ne dohvaća samo ciljanu publiku, dakle obrazovanu, već i širu populaciju.
Politička nekorektnost, kad jednom naviknemo na nju, može biti univerzalan jezik sugestije. Ono što Žižeku daje dodatan kredibilitet svakako su pomno odabran trenutak, ispravno okruženje i publika koja je neizostavno kultivirana na ovakav diskurs. Žižek je ilustrirao ovakav svoj stav poznatom rečenicom: "Politička korektnost još je opasniji oblik totalitarizma", ili pak izjavom "Čovječanstvo je OK, ali 99% ljudi su dosadni idioti" (The Guardian, 2012). A nečije izjave kao slogani na majicama jasan su pokazatelj komercijalizacije odnosno brendiranja te osobe kao i njenog, barem djelomično promišljenog, djelovanja u tom smislu.
Drugim riječima, ovakvim se komercijalnim pristupom ujedno "skida oštrica" sa samih "nekorektnosti" i stvara se dojam dosjetki. Žižekov cilj, dakako, nije uvrijediti nego šokirati. On to radi s nekoliko aspekata: (1) Začudnošću i kompleksnošću misli; (2) Autoironijom; (3) Zadiranjem u tabu-teme u afektivnom i kognitivnom dijelu stava; (4) Sveukupnom političkom nekorektnošću izjava. U ovu skupinu spadaju i vulgarizmi te generalno ismijavanje svega i svačega čime je publika posve dohvaćena, a što su raniji primjeri i pokazali.
Dakako, upravo u odnosu na teme Žižekov stav često je kognitivno i emocionalno zasnovan. Primjer afektivne sastavnice je kada kaže: "Baš me briga!", zatim kognitivne kada uvjerava da je nešto besmisleno: "Želim vas uvjeriti da to može funkcionirati, može funkcionirati…!" Na koncu, tu je i ponašajna sastavnica koju prepričava publici primjerom iz vlastitog iskustva: "Trebali bismo prigrliti rasizam…", na što upućuje poznato predavanje u kojem prepričava ranije spomenute viceve utemeljene na stereotipima. Što se pak samog "šokiranja" tiče, ono ukazuje na kognitivnu disonancu jer Žižekovo je generalno ponašanje u suprotnosti s uvriježenim kulturalnim običajima pa samim tim izaziva kontroverzu. Naposljetku, to je ujedno i strategija kojom se on zadržava u domeni javne sfere, a mišljenje autorice ovog rada je da on u tome uspijeva na vrlo učinkovit način. Roško ovu tvrdnju dodatno potvrđuje (2015):
"Ponajprije želi ljude zbuniti, zaprepastiti ih svojim efektima, u drugom koraku želi ih uvući u svoju sirensku mrežu (tako da postanu ovisni o svakom njegovom slijedećem tekstu), u trećem ih želi navesti da razviju sklonost izvrtanju uobičajenih pretpostavki, u četvrtom koraku želi održavati neki stand-by revolucionarni duh u društvu i u mišljenju. A sve one za koje zna da ga neće nikada prihvatiti (desničare, konzervativce…), želi jednostavno živcirati i provocirati."
SLAVOJ ŽIŽEK: KULT LIČNOSTI
"Prema godišnjem popisu magazina Art Review iz 2011. godine, slovenski filozof Slavoj Žižek, koji je te godine održao i tribinu s osnivačem WikiLeaksa Julanom Assangeom, nalazio se na 65. mjestu" (Munjin, 2011). Te je godine najutjecajnijom osobom na svijetu, prema istoimenom magazinu, bio proglašen Ai Weiwei, kineski umjetnik i aktivist. Time je uspješnost Žižekove strategije dodatno potvrđena u svjetskim razmjerima.
Zato i ne čudi da je nastupao upravo u teatru. Na makro planu, bilo bi zanimljivo sagledati takvu vrstu nastupa u domeni primijenjene lingvistike jer se isprepliću sfere i lingvističke grane komunikacije, interkulturalne komunikacije, te općenito komunikacije u javnoj sferi. Na pitanje što se to danas naziva javnom sferom te ima li javni nastup ili debata uopće vrijednost za društvo (Richardson, 2008: 17) možemo ponuditi odgovor da ovakav format u kojem se nastupi na neki način vraćaju korijenima retorike - to jednostavno ne zanima. Ideja je da se sugerira interakcija na svim mogućim medijskim relacijama, a u toj se sferi, kako god je nazivali, Žižek već čvrsto pozicionirao.
a) "Kromanjonac" u teatru
Konstatirali smo da je Žižek manifestan te ni u kojem slučaju ambivalentan, kao i da za naglašavanje pojmova ili ideja intenzivno koristi vakumske energične zahvate (slika 5). Značajan primjer je gesta apeliranja uzdignute pesti, koju za potrebe ovog rada nazivamo jakobinska šaka, a pokret prate govornikove riječi: "To je moja jakobinska-radnička klasa-verzija…" (2015).
Autentičnost ove izjave u Filozofskom teatru tim je jača obzirom na ranije spomenuti Žižekov aktivizam. Što se pak same geste tiče, neverbalno ponašanje poput ovog, prema Darwinovoj ideji o podrijetlu funkcionalnih gesti, kodira poruku, osobito onu o govornikovom unutrašnjem stanju (Krauss&Fussel, 2002: 20). Tako i poruka koju Žižek na ovaj način šalje utjelovljuje spoznajnu vjerodostojnost na publici evolucijski dostupan, pred-programiran način.
Međutim, u slučaju Filozofskog teatra zapravo se odvija de(re)konstrukcija razumnog čovjeka. Ako se nekada manifestno odbijao o medijsku scenu, Žižek se sada s njom stopio. Upravo poput pop zvijezde de-konstruirao je samog sebe, a time rekonstruirao i svoju publiku. Ukoliko se ljudima zaista više sviđaju oni koji su nalik njima samima, Žižek je odlično odigrao ulogu približavanja publici strategijom identifikacije. Jedan od dopadljivih načina kojim je to postigao je prožimanje medija u kojima se pojavljuje: ako danas i pop - bendovi nastupaju u teatru, zašto ne bi i profesori, filozofi, aktivisti, itd.?
Doduše, princip Žižekovog integriteta u teatru je na snazi možda više nego u nekim drugim sferama jer on tamo preuzima ulogu vođe na intenzivniji način. Isto tako, pomak k teatru promjena je u odnosu na formu. Prvo, publika gotovo da je fandomska jer malo je vjerojatno da će slučajan znatiželjnik naići u teatar. Potom, s vizualnog aspekta publika je stavljena u ptičju perspektivu, a govornik automatski u nadređenu poziciju. Međutim, mikrofon je poslužio kao medijator te je na ovaj način riješen procjep i postigla se već kanonizirana konzistentnost nastupa. Na kraju, smještanje komunikološke situacije isprva u ložu, a potom na pozornicu u Filozofskom teatru (2015) samo po sebi nešto implicitno komunicira - inducira se masovno komuniciranje, ali i traži povratna informacija od publike kako bi se stavovi i ponašanje mogli mjeriti u istoj razini. Što se pak samog govornika tiče, činjenica je da se Žižek jednako (ne)ugodno osjeća u teatru kao i u vlastitom dnevnom boravku.
Foto: Mara Bratoš, HNK (Objavljujemo fotografiju uz dozvolu autorice)
PERSUAZIVNI OKSIMORON
Moguća ograničenja za predviđeno ponašanje sažeta su u samoj vrsti performativne prakse koju Žižek odabire. Zapravo, rasprava o Žižeku ujedno je rasprava i o njegovoj publici. Dakle postoje oni koje Žižek nije potpuno dohvatio, a mogao bi. Radi se o publici koja naprosto izbjegava ovakvu vrstu spektakularizacije znanosti. Također, tu je i ona publika, potencijalna ili postojeća, koja možda ni sama ne zna gdje bi se točno svrstala obzirom da su granice između medijskog i tzv. tradicionalnoga teksta zamućene, kao uostalom i odnos konvencionalnog i/ili progresivnog pristupa pri recepciji i interpretaciji (Žižekovih) razmatranja. Točno je da je publika dohvaćena no dugoročno bi se Žižeku mogla zamjeriti pretjerana nekonvencionalnost. Preciznije, mogli bismo se suočiti – ili se to već događa - s prezasićenošću tržišta Žižekom
U knjizi Ljubi Žižeka svoga (2009) Vuković u naslovu postavlja pitanje "Je li teorijska subverzija zapravo kapitalistička perverzija…?". Time sažima problematiku Žižeka kao "fantazme"; To je, naime, "kapitalistička ili ideološka fantazma" (Vuković), scenarij po kojem i sam Žižek funkcionira usprkos brojnim kritikama koje mu upućuje te koji možemo de-sublimirati (uslijed, recimo, dosade) baš kao i svaki drugi brend. U tome smislu Vuković u svojoj knjizi podvlači sljedeće (2009: 75 – 76):
"Pitanje stoga glasi je li i Žižek uhvaćen u stupicu kapitalističkog superega koji ustrajno nastoji prokazati? Nije li i on, uz zaposlenog hackera, primjerena figura današnjice što, pod krinkom zabave, ocrtava 'zakačenost' subjekta današnjice za superego kapitala i profita? S jedne strane, Žižek je utjelovljenje krajnje ekscentričnosti, slobodoumnosti i nekonvencionalnosti, ne drži do pravila lijepog ponašanja, izravno vrijeđa i namjerno zgrožava te je, također, prema vlastitim riječima, prebrisao granicu između posla i hobija. S druge strane, on radi, piše, predaje, uređuje, objavljuje, i to u ritmu bjesomučne, repetitivne, pulsirajuće, prisilne hitnje čija krajnja točka više nije neka odsutna teorijska Istina, nego samo to ponavljanje. Na taj način Žižek, moguće je, biva jače izložen pritisku superega kapitalizma…Subverzivnom potencijalu Žižekove antikapitalističke teorije prijeti, tako, premetanje u pervertiranu jezgru patološke ovisnosti o kapitalizmu."
Kako bilo, Žižekov značaj Ručević (2016) ilustrira vlastitim doživljajem:
"Bez obzira bio njegov poklonik ili kritičar, Žižek svakako tjera osobe na promišljanje. Bez obzira slagala se s njim ili ne, pomaže mi da pojasnim svoje ideje i razmislim o argumentima koje imam o određenim pitanjima. No, u konačnici Žižek mi je pomogao u shvaćanju da definitivno živimo u vrlo zanimljivom, ponekad i kontradiktornom vremenu koje zahtijeva stalno promišljanje i razmišljanje o onome što nas okružuje.
Nadalje, vratimo li se ponovno na ono što bi komunikološka praksa smatrala smetnjom na mikro planu, tada govorimo o Žižekovim manjim govornim i jezičnim poteškoćama koje svjesno spominjemo tek u zaključku. Naime, autorica ovog rada ne smatra da one predstavljaju zapreku pri dohvaćanju publike te stoga imaju neutralnu vrijednost. Žižekova ciljana publika neće uslijed njih filtrirati informaciju kao nevažnu ili neprihvatljivu pa ne postoji ni opasnost od distorzije ili generalizacije poruke. Objašnjenje je upravo u ranije diskutiranim receptivnim i kognitivnim svojstvima publike zbog kojih je prostora za propust u kontroliranim uvjetima vrlo malo ili gotovo ništa.
Stoga se uočava određeni persuazivni oksimoron jer kod Žižeka, koji je sam-svoj-brend, obrnuti ili negativni elementi zapravo vrlo dobro funkcioniraju. U komunikološkom smislu, upravo njegovi retorički nedostaci mogu se smatrati govorničkim prednostima. U suprotnom, dio njegove publike prestao bi vjerovati u autentičnost njegove ličnosti.
No ukoliko se Žižek odluči za neku drugu karijeru, npr. političku, u tom bi mu se smislu mogle preporučiti govorne i jezične vježbe. Naime, tada je nužno dohvatiti raznovrsniju publiku pa je stoga i važnije da govor bude što razumljiviji. Premda, spomenimo da razumljiviji govor neće širem auditoriju ujedno rasvijetliti i sadržaj onog što bi mu Žižek mogao reći.
Zadržimo se, dakle, u svjetlu ovog slučaja u kojem čak i manje jezične poteškoće (npr. miješnje engleskog, hrvatskog i slovenskog jezika) samo dodatno doprinose imidžu u kojem se ogledaju kao izvjesna intelektualna prednost u smislu neke osobne varijante multikulturalnosti i multilingvalnosti. Na kraju, autorica ovog rada nadovezuje se na Srećka Horvata (2008) i nudi prijedlog više u marketinškom nego u komunikološkom smislu. Naime, obzirom da u Argentini već postoji disko s njegovim imenom, Žižek bi mogao razmotriti opciju da se zaista brendira obzirom na svoj jedinstveni core koji, za razliku od mnogih , ne prodaje iluziju. Što se pak tiče dojma kojeg bi na Žižeka eventualno mogle ostaviti tvrdnje ovog rada, vjerojatno ga ispravno opisuje – razumna, nonšarlantna ravnodušnost.
***
LITERATURA
• Dolić, Tvrtko (2015) Polja smrti Slavoja Žižeka. Dnevno.hr.
• Gronow, Juka (1997) Sociology of Taste. London and New York: Routledge.
• Intervju. Roško, Zoran, Tuksar Radumilo, Sunčana. (05. 06. 2015.).
• Intervju. Ručević, Silvija, Tuksar Radumilo, Sunčana. (12. 02. 2016).
• Knapp, Karlfred, Antos, Gerd (2008) Introduction, 4, u: Knapp Karlfred, Antos, Gerd et. al. (ur.) Handbooks of Applied Linguistics, Handbook of Communication in Public Sphere. Berlin, New York: Walter de Gruyer GmbH & Co. KG.
• Kraus, Robert M., Fussel, Susan R. (2002) Social Psychological Models of Interpersonal Communication, u: Higgins, Tory E., Kruglanski Arie W. (ur.) Social Psychology: Handbook of Basic Principles. New York: Guilford Press.
• Leinert Novosel, Smiljana (2012). Komunikacijski kompas. Zagreb: Plejada.
• Lyttle, Jim (2001) The Effectiveness of Humor in Persuasion: The Case of Business Ethics Training. The Journal of General Psychology, 128 (2): 206 – 216.
• McPheat, Sean (2010) Influencing and Persuation Skills. MTD Training&Ventus Publishing ApS: pdf. bookBookN.com (18. 01. 2016.).
• Morris, Desmond (2002) People Watching. London: Vintage Books.
• Richardson, Kay (2008) Specific Debate Formats of Mass Media, 4, u: Knapp, Karlfred, Antos, et. al. (ur.) Handbooks of Applied Linguistics, Handbook of Communication in Public Sphere. Berlin, New York: Walter de Gruyer GmbH & Co. KG
• Rijavec, Majda, Miljković, Dubravka (2002). Neverbalna komunikacija. Zagreb: IEP d. o. o.
• Sierakowski, Slawomir (2013). Moć Besramnih. Zarez. XV (362): 35 (04. 07. 2013.).
• Hnk.hr (Arhiva) Slavoj Žižek bio gost Filozofskog teatra.
• The Guardian (2012) Slavoj Žižek: Humanity is OK, but 99% of people are boring idiots.
• Vuković, Tvrtko (2009) Ljubi Žižeka svoga. Zagreb: Edicija Drugi smjer, Meandermedia.
• Zarez (2008) Slavoj Žižek: O nasilju i o ideologiji u filmu. (228)
• Žižek, Slavoj (1989) Sublimni object ideologije. Sarajevo, Zagreb: Arkazin – &.
