Demilitarizirati godišnjice Oluje

Tešku, deprimirajući blamažu doživjela je Vlada Zorana Milanovića uoči skore dvadesete obljetnice ‘Oluje’. Sve zemlje pozvane da sudjeluju na vojnoj paradi u Zagrebu, a pozivnica je uredno poslana članicama NATO-a, jednako su uredno otklonile taj poziv. Ne, naravno, osorno i s visoka, naprotiv uzvanici su uložili puno hvalevrijednog truda da se ne zamjere najmlađoj kolegici unutar Sjevernoatlantskog saveza. Ali, ispod te na naglo zapečene pokorice uljudnosti probijala je na sve strane debela naslaga izmotavanja. Pa su Slovenci javili u Zagreb da su mislili kako je riječ o nekakvom vojnom mimohodu NATO-a, nevješto se praveći da ne znaju kakvu ratnu godišnjicu slavi prvi susjed preko Sutle. Amerikanci, jasno, nisu mogli tako postupiti, jer predobro znaju što je ‘Oluja’, štoviše tadašnji ambasador u Hrvatskoj Peter Galbraith ovih je dana prvi put otvoreno priznao da su izrijekom odobrili tu vojnu akciju. Zato su na brzinu smislili opravdanje da na paradu šalju dva generala i aktualnog američkog ambasadora u Zagrebu, iako je svakome jasno da to nije ni u peti najmanjoj četi američke vojne sile koja bi promarširala hrvatskom metropolom. Sada Milanoviću i njegovoj Vladi ostaje da pogode prave razloge nedolaska zapadnih saveznika, od kojih neki mogu izgledati čak utješno, ali zato ostali ubijaju u pojam, pogotovo jer su jedan gori od drugoga.

Dakle, ovako. Ako su Amerikanci, pa redom svi ostali, izbjegli dolazak u Zagreb zbog upozorenja iz Beograd da će sudjelovanje na vojnom mimohodu smatrati gestom uperenom prema Srbiji, to u Banskim dvorima još mogu i progutati. Jer, time Washington samo reagira na buduće svrstavanje Srbije, koja se još nećka hoće li se prikloniti Zapadu ili Rusiji, što će se nakon najnovijih zbivanja u Grčkoj sigurno još i pojačati. A tu Milanovićevoj Vladi niti nešto ulazi u džep niti izlazi iz džepa, pa s olakšanjem može zaključiti kako su u pitanju viša geostrateška preslagivanja koja se nje puno ne tiču. Ali, nema mjesta olakšanju ako osim ovog postoje još neki razlozi za odbijenicu sa Zapada. Što ako Sjedinjene Države šalju i neku predizbornu poruku, koja bi otprilike glasila da nije da baš navijaju za pobjedu HDZ-a, ali neće roniti suze ni ako SDP izgubi?! Doduše, Milanovićeva Vlada nije pružila nikakve razloge za podozrenje prema sebi. Ista je to vjerna zapadnjačka sljedba kao i HDZ, možda samo malo manje gorljiva i brbljiva od njega i naročito od Kolinde Grabar Kitarović. Zato je teško zamisliti da bi hrvatska nominalna ljevica na vlasti mogla pasti u hladnu i bešćutnu nemilost kao ona u Grčkoj. Ali, s druge strane, SDP učvršćuje takoreći strukturnu ravnodušnost prema sebi, jer sistematski briše i one rijetke još vidljive granice između sebe i Karamarkove stranke.

U ovom slučaju to se manifestira tako da HDZ iz petnih žila pumpa obljetnicu ‘Oluje’ u Kninu, a SDP se razlikuje samo toliko što istu tu obljetnicu pumpa dan ranije u Zagrebu. I, jasno, kada u svijetu vide tu silnu strku tko će brže zidati istu hrpu ratnih memorabilija koje izazivaju kontroverze u regiji, pa zar im nije najpametnije ostati po strani i praviti se lud. Treći razlog za bojkot zagrebačkog mimohoda naslanja se na to i za aktualnu hrvatsku vlast je najporazniji. Očito se procjenjuje da u Hrvatskoj još nije stvorena atmosfera u kojoj bi proslava oslobođenja zemlje bila zaštićena od dojma da se time jednako slavi i progon i masovni odlazak srpskog stanovništva. Doduše, oslobađajućim presudama Gotovini i Markaču s Hrvatske je skinuta formalna pravna odgovornost za ovo drugo. A ima i podosta uvjerljivih indicija da su se Amerikanci potrudili da bude tako, zbog vlastitog interesa za uklanjanjem ili barem ograničavanjem tzv. zapovjedne odgovornosti. Ali, oni sigurno ne žele da im se svakog ljeta to stavlja pod nos i vjerojatno su sa zadovoljstvom dočekali protest iz Beograda da se izvuku iz ove neugodne i gnjecave priče. Naravno da im to ne daje odstupnicu od odgovornosti kako je ‘Oluja’ izvedena, pa u krajnjoj liniji i kako se njene obljetnice svih ovih godina u Hrvatskoj obilježavaju. Pogotovo takvu odstupnicu nema HDZ, koji je sada jako živnuo i optužuje SDP i partnere na vlasti da su ishitrenom organizacijom zagrebačke parade izazvali ovu pomutnju.

Jer, ta je stranka najodgovornija za tamne strane ‘Oluje’, kao što je i najodgovornija što su te tamne strane proteklih godina praktički postale sastavni dio oslobodilačkih svetkovina. Nasuprot tome, Zoran Milanović ipak je uspijevao na obljetnicama ove vojne akcije pronaći nekoliko riječi kojima je iskazao pijetet i žal nad srpskim žrtvama ‘Oluje’ i zločina koji su poslije nje slijedili. To dosad nije prešlo preko usta, makar i najprigodnije istisnuto, nijednog HDZ-ovca. Ali, ono u čemu je realna krivica SDP-a je što je uletjevši u ovo s paradom koju je kicoški, ali amaterski htio dići na razinu atlantske vojne alijanse, pokrenuo lanac događaja koji su izmakli racionalnoj kontroli. I koji su blamažu oko vojnog mimohoda pretvorili u blamažu cijele zemlje. HDZ je, naime, vojni igrokaz u Zagrebu shvatio kao izazov da upriliči još veću predstavu u Kninu, u čemu je osvjedočeni majstor, pa će se u njegovoj superiornoj scenografiji ondje otvoriti golema crkva s više od hiljadu mjesta i Muzej Oluje, otkriti spomenik Tuđmanu… A u Knin će se prvi put preseliti i ustašostalgični pandemonij Marka Perkovića Thompsona s njegovih već standardnih stotinjak hiljada fanova. I taj zloslutni cirkus trebao bi, kao, uvesti Hrvatsku u treće desetljeće slobode. Tko tu koga u glavu?! Pa jasno je da to novo sveto trojstvo hrvatske politike – Tuđman, konzervativna megacrkva, novoustaše – predstavlja Hrvatsku kao nakazu koju prije treba izolirati i asanirati nego joj dolaziti s poštovanjem na godišnjice oslobođenja.

I još se, da farsa bude gora, zove da tome prisustvuju predstavnici srpske i drugih nacionalnih manjina, što je cinizam bez presedana. Jer u Kninu se zapravo simbolički reprizira ona strana rata od koje su oni najviše stradali i sigurno im ne pada na pamet da se toga na ovaj način sjećaju. I tu je poanta. Ove godišnjice ne bi smjele proći bez odavanja poštovanja svim nevinim žrtvama, a baš je ‘Oluja’ odgovorna što njih na srpskoj strani ima koliko i na hrvatskoj, zapravo i više. I zato Hrvatska nasušno mora razviti novu kulturu sjećanja u kojoj će tražiti pijetet ne samo za svoje žrtve nego i za žrtve drugih. Pogotovo ako ih je sama skrivila. A da bi se do toga došlo najprije treba demilitarizirati, pa čak i deustašizirati obljetnice ‘Oluje’ kako one sada izgledaju.