Miljenko Jergović u ”Levijevoj tkaonici svile” spominje slučaj mladića hospitaliziranog na psihijatriji zbog toga što tvrdi da poznaje Antuna Gustava Matoša koji je umro davno prije njegovog rođenja. Jergović zaključuje kako će ga s psihijatrije pustiti tek kada ”tu stvar zadrži za sebe”.
Ovo ponajbolje opisuje postignuti stupanj demokracije u Hrvatskoj. Demokracija u Hrvatskoj je više psihijatrijska datost ili, jezikom hospitaliziranog mladića, uvjerenost da poznamo demokraciju, a ona je trenutno mrtva stvarnost, iako bi trebala biti stvarnost našeg javnog života.
Međutim, ipak treba priznati kako postoji bitna razlika između Jergovićevog mladića i prosječnog hrvatskog građanina, u smislu da je Jergovićev mladić snagom patologije vlastitog uma uvjeren da se socijalizirao s mrtvim književnikom, dok se nas, snagom političke patologije, socijalizira s mrtvom demokracijom i s onim koji je propustio demokratizirati ovu državu.
Nema potrebe da spominjem njegovo ime. Sve je ionako prepušteno uzaludnosti. Svi koji o ovome šute, prividno su slobodni, upravo onoliko koliko su slobodni svi pacijenti hospitalizirani na psihijatriji. Dok šute.
Ljudi su, u našem javnom životu, slobodni samo ako vlastitu percepciju usklade s javnom percepcijom. Oni čija je sloboda iznad slobode društva i države, bit će sankcionirani od države koja ne gleda blagonaklono na vizionare slobode. Oni su opasni za nedemokratizirano društvo i državu.
Vlado Gotovac, primjerice, nije pristao uskladiti percepciju vlastite slobode s percepcijom javne slobode u Jugoslaviji i u Hrvatskoj, te je zbog toga bio izopćen iz društva. On je bio opasan za sustav.
Vizionari su uvijek izopćenici iz monolitnog društva, zato što su opasni za monolitnost sustava. Svi koji su drugačiji i svoji, opasni su za sustav.
Oni koji se bune unutar zadane percepcije javne slobode, nisu vizionari slobode, oni su podržavatelji sustava, iako žive iluziju vlastite posebnosti. Takvi nisu i ne mogu biti opasni za sustav.
Njihova pobuna je prividna pobuna, oni se ne bune zbog sebe i slobode kao takve, koja je uvijek i sloboda drugih, nego se bore za povratak sustava na početne postavke, a to znači da oni za sebe i sebi žele iskustvo usklađenosti percepcije vlastite slobode s percepcijom javne slobode dok istovremeno žele da ostali, njihovi mitski neprijatelji, ne uživaju to iskustvo slobode.
Neprijateljima je namijenjeno iskustvo progona ili vječitog tuđina u tom sustava. Tako funkcionira mit.
Mit uspostavlja, utvrđuje i brani ono što je dobro, baš kao što uspostavlja zlo, a tek nakon što je sama mitska svijest uspostavila zlo, onda prelazi na prokazivanje, odbacivanje i uništavanje onoga što je zlo, i to metodom zaborava vlastitog autorstva nad tim zlom. Dobro nije dobro u sebi, zlo nije zlo u sebi, nego mitska svijest stvara dobro i zlo kako bi poznato dobro mogla promovirati, a poznato zlo antagonizirati.
Nedavni zadarski slučaj privođenja dvojice komentatora Plenkovićevog lika i djela najbolje svjedoči kako se i komentatori, baš kao Plenković i predstavnici institucija u ovoj državi mrtve demokracije bore za istu mitsku stvar – za sustav koji će nagrađivati sve poslušnike iluzije o slobodi.
Ne postoji bitna razlika između komentatora, Plenkovića i policajaca. Oni su svi socijalizirani s likom utemeljitelja ove mrtve demokracije i bore se da budu bitni dodvoravatelji tom liku i tom sustavu. Sve dok igraju ulogu podržavatelja sustava, sustav im jamči prividni izlazak iz anonimnosti.
Plenkovićeva uloga premijera, baš kao i uloga komentatora, predviđena je od strane samog sustava. Ove uloge su uloge prividnog izlaska iz anonimnost, a zapravo su potpuno u funkciji pedagogije sustava.
Plenković je od strane sustava odgojen na bude premijer koji će odgojiti istog takvog premijera, baš kao što je i njega odgojio neki prethodni premijer da bude baš ovakav premijer, a takvi su bili i svi dosadašnji premijeri. Sve je to isto, razlika ne postoji čak ni u nijansama.
Uloge komentatora također su u potpunom suglasju s temeljnim postulatima pedagogije sustava. Zato ih premijer i zove na piće.
Glavna tema tog razgovora bit će uloga Srba u hrvatskom društvu. Zbog toga je i nastao čitav spor. Neće se raspravljati o privatizacijskoj pljački, pravnoj nesigurnosti, nepotizmu i potrebi demokratiziranja društva i države. To nisu teme od vitalnog značaja.
Mitsku svijest ne zanima ravnopravnost i pluralnost, ona je potpuno posvećena borbi između dobra i zla. Tema razgovora će biti pravovjerje u odnosu na utemeljiteljski mit o nastanku ove države. Zato među njima nema bitne razlike.
No iako je tako unutar mitskog sustava koji pravovjerne nagrađuje a krivovjerne progoni, demokratska svijest i vizionarstvo slobode iziskuju da aktere ovog slučaja ne mjerimo mjerom mitske svijesti nego trenutno odsutne demokracije.
Na taj način, makar našim vrednovanjem i prosudbenom snagom, uprisutnjujemo ono čega nema a trebalo bi biti – demokraciju.
U demokratskom sustavu građani su ti koji biraju i kritiziraju političare, bez straha da će zbog toga biti sankcionirani. U nedemokratskim sustavima građane se privodi i sankcionira zbog kritike upućene nositeljima sustava.
Sustav koji sankcionira građane a štiti političare, nedemokratski je i nakaradni sustav. No i unutar takvog nakaradnog sustava moguće je razlikovati političku patologiju od institucionalne monstruoznosti.
Politička patologija je na djelu ako je premijer naredio sustavu da vodi računa o nepovredivosti njegovog lika i djela. To je sastavni dio estetike jednog režima. U režimu se zna da je onaj glavni nepovrediv, nepogrešiv i lijep.
Za razliku od političke patologije, institucionalna monstruoznost je puno gora. Ona je na djelu onda kada institucije djeluju metodom dodvoravanja onom glavnom bez da on to traži od njih.
Kada se institucije natječu u tome tko će prije, više i snažnije obraniti lik i djelo glavnog nositelja i predstavnika režimske svijesti, nestaje režimska estetika i nastaje monstruozna režimska eshatologija.
Njezin zadatak je da spasi dragog vođu od nezahvalnog puka, a da nezahvalni puk kazni zbog nezahvalnosti. Režimskoj eshatologiji je sasvim svejedno ugrožavaju li dragog vođu trula jaja ili zamjena s pavijanom. Vođu se spašava, a nezahvalnike se kažnjava.
Kako bilo, režimska eshatologija i režimska estetika nisu nešto što, Jergovićevim riječima, ”trebamo zadržati za sebe”.
autograf
Ovo ponajbolje opisuje postignuti stupanj demokracije u Hrvatskoj. Demokracija u Hrvatskoj je više psihijatrijska datost ili, jezikom hospitaliziranog mladića, uvjerenost da poznamo demokraciju, a ona je trenutno mrtva stvarnost, iako bi trebala biti stvarnost našeg javnog života.
Međutim, ipak treba priznati kako postoji bitna razlika između Jergovićevog mladića i prosječnog hrvatskog građanina, u smislu da je Jergovićev mladić snagom patologije vlastitog uma uvjeren da se socijalizirao s mrtvim književnikom, dok se nas, snagom političke patologije, socijalizira s mrtvom demokracijom i s onim koji je propustio demokratizirati ovu državu.
Nema potrebe da spominjem njegovo ime. Sve je ionako prepušteno uzaludnosti. Svi koji o ovome šute, prividno su slobodni, upravo onoliko koliko su slobodni svi pacijenti hospitalizirani na psihijatriji. Dok šute.
Ljudi su, u našem javnom životu, slobodni samo ako vlastitu percepciju usklade s javnom percepcijom. Oni čija je sloboda iznad slobode društva i države, bit će sankcionirani od države koja ne gleda blagonaklono na vizionare slobode. Oni su opasni za nedemokratizirano društvo i državu.
Nedavni zadarski slučaj privođenja dvojice komentatora Plenkovićevog lika i djela najbolje svjedoči kako se i komentatori, baš kao Plenković i predstavnici institucija u ovoj državi mrtve demokracije bore za istu mitsku stvar – za sustav koji će nagrađivati sve poslušnike iluzije o slobodi
Vlado Gotovac, primjerice, nije pristao uskladiti percepciju vlastite slobode s percepcijom javne slobode u Jugoslaviji i u Hrvatskoj, te je zbog toga bio izopćen iz društva. On je bio opasan za sustav.
Vizionari su uvijek izopćenici iz monolitnog društva, zato što su opasni za monolitnost sustava. Svi koji su drugačiji i svoji, opasni su za sustav.
Oni koji se bune unutar zadane percepcije javne slobode, nisu vizionari slobode, oni su podržavatelji sustava, iako žive iluziju vlastite posebnosti. Takvi nisu i ne mogu biti opasni za sustav.
Njihova pobuna je prividna pobuna, oni se ne bune zbog sebe i slobode kao takve, koja je uvijek i sloboda drugih, nego se bore za povratak sustava na početne postavke, a to znači da oni za sebe i sebi žele iskustvo usklađenosti percepcije vlastite slobode s percepcijom javne slobode dok istovremeno žele da ostali, njihovi mitski neprijatelji, ne uživaju to iskustvo slobode.
Neprijateljima je namijenjeno iskustvo progona ili vječitog tuđina u tom sustava. Tako funkcionira mit.
Mit uspostavlja, utvrđuje i brani ono što je dobro, baš kao što uspostavlja zlo, a tek nakon što je sama mitska svijest uspostavila zlo, onda prelazi na prokazivanje, odbacivanje i uništavanje onoga što je zlo, i to metodom zaborava vlastitog autorstva nad tim zlom. Dobro nije dobro u sebi, zlo nije zlo u sebi, nego mitska svijest stvara dobro i zlo kako bi poznato dobro mogla promovirati, a poznato zlo antagonizirati.
Nedavni zadarski slučaj privođenja dvojice komentatora Plenkovićevog lika i djela najbolje svjedoči kako se i komentatori, baš kao Plenković i predstavnici institucija u ovoj državi mrtve demokracije bore za istu mitsku stvar – za sustav koji će nagrađivati sve poslušnike iluzije o slobodi.
Ne postoji bitna razlika između komentatora, Plenkovića i policajaca. Oni su svi socijalizirani s likom utemeljitelja ove mrtve demokracije i bore se da budu bitni dodvoravatelji tom liku i tom sustavu. Sve dok igraju ulogu podržavatelja sustava, sustav im jamči prividni izlazak iz anonimnosti.
Plenkovićeva uloga premijera, baš kao i uloga komentatora, predviđena je od strane samog sustava. Ove uloge su uloge prividnog izlaska iz anonimnost, a zapravo su potpuno u funkciji pedagogije sustava.
Plenković je od strane sustava odgojen na bude premijer koji će odgojiti istog takvog premijera, baš kao što je i njega odgojio neki prethodni premijer da bude baš ovakav premijer, a takvi su bili i svi dosadašnji premijeri. Sve je to isto, razlika ne postoji čak ni u nijansama.
Uloge komentatora također su u potpunom suglasju s temeljnim postulatima pedagogije sustava. Zato ih premijer i zove na piće.
Glavna tema tog razgovora bit će uloga Srba u hrvatskom društvu. Zbog toga je i nastao čitav spor. Neće se raspravljati o privatizacijskoj pljački, pravnoj nesigurnosti, nepotizmu i potrebi demokratiziranja društva i države. To nisu teme od vitalnog značaja.
Mitsku svijest ne zanima ravnopravnost i pluralnost, ona je potpuno posvećena borbi između dobra i zla. Tema razgovora će biti pravovjerje u odnosu na utemeljiteljski mit o nastanku ove države. Zato među njima nema bitne razlike.
No iako je tako unutar mitskog sustava koji pravovjerne nagrađuje a krivovjerne progoni, demokratska svijest i vizionarstvo slobode iziskuju da aktere ovog slučaja ne mjerimo mjerom mitske svijesti nego trenutno odsutne demokracije.
Demokracija u Hrvatskoj je više psihijatrijska datost ili, jezikom hospitaliziranog mladića, uvjerenost da poznamo demokraciju, a ona je trenutno mrtva stvarnost, iako bi trebala biti stvarnost našeg javnog života
Na taj način, makar našim vrednovanjem i prosudbenom snagom, uprisutnjujemo ono čega nema a trebalo bi biti – demokraciju.
U demokratskom sustavu građani su ti koji biraju i kritiziraju političare, bez straha da će zbog toga biti sankcionirani. U nedemokratskim sustavima građane se privodi i sankcionira zbog kritike upućene nositeljima sustava.
Sustav koji sankcionira građane a štiti političare, nedemokratski je i nakaradni sustav. No i unutar takvog nakaradnog sustava moguće je razlikovati političku patologiju od institucionalne monstruoznosti.
Politička patologija je na djelu ako je premijer naredio sustavu da vodi računa o nepovredivosti njegovog lika i djela. To je sastavni dio estetike jednog režima. U režimu se zna da je onaj glavni nepovrediv, nepogrešiv i lijep.
Za razliku od političke patologije, institucionalna monstruoznost je puno gora. Ona je na djelu onda kada institucije djeluju metodom dodvoravanja onom glavnom bez da on to traži od njih.
Kada se institucije natječu u tome tko će prije, više i snažnije obraniti lik i djelo glavnog nositelja i predstavnika režimske svijesti, nestaje režimska estetika i nastaje monstruozna režimska eshatologija.
Njezin zadatak je da spasi dragog vođu od nezahvalnog puka, a da nezahvalni puk kazni zbog nezahvalnosti. Režimskoj eshatologiji je sasvim svejedno ugrožavaju li dragog vođu trula jaja ili zamjena s pavijanom. Vođu se spašava, a nezahvalnike se kažnjava.
Kako bilo, režimska eshatologija i režimska estetika nisu nešto što, Jergovićevim riječima, ”trebamo zadržati za sebe”.
autograf
