Dok se u miroljubivom svijetu za kojim vapi dobri papa Franjo skupi kritična masa svijesti o tomu kako se sada glede&unatoč Ukrajine i Kine radi o neusporedivo potrebnijem globalnom buntu za zaustavljanje podivljale ratne histerije, nego onomad za okončanjem Vijetnamskog rata (SAD je posijao više od tri milijuna žrtava i temeljito zatrovao Vijetnam i susjedne države), moglo bi biti prekasno. Moglo bi poslije biti besmisleno, ako bi uopće bilo moguće, lupati se po čelu: eee, da smo znali, eee, da nismo šutjeli… Neće valjda biti da je, je li, američki multikorporativni kapitalizam imperijalnih gena (America First!) baš toliko geopolitičko-geostrateški autoritativan i vojno „uvjerljiv“ u neargumentiranosti da se ini ekonomski razvijen svijet ne ufa u tom tzv. partnerstvu/savezništvu (EU, NATO, UN, injsl.) ne samo misliti svojom glavom u interesu dobrobiti vlastitih ljudi i ekonomija nego ni prosuđivati o stabilnosti i zdravoj budućnosti Kugle.
Marijan Vogrinec
Ukrajinski se predsjednik Volodimir Zelenski neki dan blindiranim vlakom bez voznog reda, kriomice, ali zadovoljan i široka osmijeha dječarca što je upravo za rođendan dobio željeni novi tip mobitela, vratio s europske turneje – ili prosjačkog hodočašća, već kako to tko vidi – i pred tv-okom trlja ruke: „Dobio sam gotovo sve oružje koje sam tražio, i kešovine pun šešir, osim zasad još ratnih zrakoplova. U principu ni to više nije sporno“. Turneja ili hodočašće u ime „demokracije protiv autokracije“, ali u slavu smrti!? I puno više od toga. Ukrajinsko stratište, najstrašnije na Starom kontinentu nakon Drugoga svjetskog rata, je li, vapi za novim smrtima, ranjavanjima, razaranjima, paljevinama, trovanjima i zraka, i vode i tla, novim progonima, raseljavanjima… Volodimir Zelenski – po tzv. službenoj dužnosti i trebalo bi po moralnom osjećaju – najodgovorniji za život i smrt u Ukrajini, prosjači oružje po zapadnim zemljama i nabrijava sve nove nepotrebne smrti umjesto da ljudski traži sugraditelje mira.
Mira koji mu je neki dan – jedini od uistinu pravih svjetskih autoriteta – bio determinirao dobri papa Franjo na službenoj audijencijiji u vatikanskim odajama. Za mir koji bi pametni državnici hrabro očuvali pregovorima i prije no što bi dopustili ratu pretvoriti im domovinu u groblje na spaljenoj zemlji. Mir je u Ukrajini mogao/morao – a nije zbog Aresa u Ovalnom uredu kao poslovođe zapadnih megakorporativnih interesa – nastupiti štono jučer, ne danas, ne sutra ili prekosutra, jer je „prošlo pet poslije 12“. Nikakav rat, ubijanje i razaranje, nego mir. I točka.
Proturuski u SAD-ovoj režiji hipnotiziran Zelenski kao da nije svjestan kako životi i smrti nedužnih, tzv. običnih/malih ljudi u Ukrajini izravno ovise o njegovim odlukama, političkoj zrelosti, svijesti i savjesti, o tomu je li on prije drugih za mir ili rat, za život ili smrt, rasuđuje li svojom ili tuđom, Bidenovom glavom, tinja li mu makar u zapećku sive tvari povijesno armirana činjenica da je bolje i sto godina pregovarati o miru no i minutu ratovati. Ni u jednom ratu nema pobjednika, jer zatrte ljudske živote nitko ne može vratiti niti ičim opravdati. Što se treba dogoditi da mirotvoran svijet skoči na noge lagane – prije no što Kugla kompletno ode u vražju mater u svemirskom oblačiću nuklearne prašine – pa poremećenu ratnu svijest privede gdje joj je mjesto i gdje Herin i Zeusov sin nema presudnu riječ? Kako je moguće da taj globalno prevladavajući pacifizam većine dobrih (intelektualnih) ljudi, koji samo žele mirno, susretljivo i uključivo živjeti u tzv. globalnom selu digitalnog doba (H. M. McLuhan), sjedi po strani i gleda ukrajinski armagedon kao, eto – običnu pomrčinu Mjeseca? A kortljajući pak armagedon prema Kini kao još beznačajniju pojavu.
Pada životni standard
Dok se u miroljubivom svijetu za kojim vapi dobri papa Franjo skupi kritična masa svijesti o tomu kako se sada glede&unatoč Ukrajine i Kine radi o neusporedivo potrebnijem globalnom buntu za zaustavljanje podivljale ratne histerije, nego onomad za okončanjem Vijetnamskog rata (SAD je posijao više od tri milijuna žrtava i temeljito zatrovao Vijetnam i susjedne države), moglo bi biti prekasno. Moglo bi poslije biti besmisleno, ako bi uopće bilo moguće, lupati se po čelu: eee, da smo znali, eee, da nismo šutjeli… Neće valjda biti da je, je li, američki multikorporativni kapitalizam imperijalnih gena (America First!) baš toliko geopolitičko-geostrateški autoritativan i vojno „uvjerljiv“ u neargumentiranosti da se ini ekonomski razvijen svijet ne ufa u tom tzv. partnerstvu/savezništvu (EU, NATO, UN, injsl.) ne samo misliti svojom glavom u interesu dobrobiti vlastitih ljudi i ekonomija nego ni prosuđivati o stabilnosti i zdravoj budućnosti Kugle.
I, sudeći po izjavama/ponašanju najvidljivijim ratnim jastrebovima, po tomu da se životni standard tzv. običnih/malih ljudi brzinski srozava, ekonomije trokiraju zbog enormnih ulaganja u ukrajinski rat, pa je i jedan SAD pao u tešku krizu da bez povećanja gornje granice zaduživanja više nije kadar vraćati dugove inozemstvu (zastrašujućih 32 bilijuna dolara), među šačicom najodgovornijih lidera svjetskih velesila danas nema alter ega američkom Johnu F. Kennedyju i ruskom Nikiti S. Hruščovu, koji bi mogli, znali i željeli spriječiti (najgore) posljedice aktualne tzv. „Kubanske krize“. Volodimir Zelenski je tek pijun za žrtvovanje u toj smrtonosnoj igri. Dok koristi „mile poglede“ globalnih licemjera, zagrljaje i tapšanja po ramenu o kej, ali kada na poprište izađu kraljice, topovi, konjica i lovci, strategije/taktike dobivaju značenje o kojem pijuni ne moraju ništa znati. Zelenski nije zakuhao ukrajinsku tragediju, ali je kuharima zdušno asistirao, dodavao pribor i namirnice, a bez toga ta globalno potresna kuhinja ne samo ne bi imala smisla, već ne bi ni bila moguća. U tomu je kvaka, čiju su kopiju isti bravari sada navalili ugraditi na Indopacifiku, subverzivno anatemizirajući Kinu kao sljedeću metu.
„Ako Kina…“, bla-bla-bla. Neki dan na brifingu šefa europske diplomacije Josepa Borrella Fontellesa za vanjskopolitičke ministre zemalja članica EU-a, a zatim odmah na sastanku Vijeća Europe u Reykjaviku, gdje se CRO premijer Andrej Plenković – dok mu se zemlja utapala u povodnju, jer „država nema novca“ za kvalitetnu obranu od nabujalih vodotoka – gura javnim hrvatskim novcem podebljati plaćanje ratnih šteta u Ukrajini. Kao da su hrvatski porezni obveznici ičim skrivili te štete. Sic transit.
Budući da SAD – ma koliko pojedinačno najmoćnija svjetska ekonomija, ali ne i najrespektabilnija nuklearna sila – nije kadar bez tzv. saveznika/partnera i jače medijske indoktrinacije globalne javnosti opredmetiti svoju agendu America First! u monopolarnom tzv. novomu svjetskom poretku (dakako, bez snažne ruske i kineske, pa i indijske, brazilske, itsl. ekonomsko-vojne konkurencije), poduzeo je opsežnu akciju za sofisticirano pripremiti i skoru protukinesku „sterilizaciju“ moći i utjecaja najmnogoljudnije zemlje na Kugli. Po iksti put je na potezu „demokracija“ u slavu smrti? Samo, Kina nije Ukrajina, a Xi Jinping ni nalik Volodimiru Zelenskom. Ma koliko lideri 46 država sugerirali sa summita Vijeća Europe u Reykjaviku „jedinstvo u potpori Ukrajini u borbi protiv ruske agresije“ i Kini da se „za svoje i dobro odnosa s EU-om i Zapadom okani potpore Rusiji, da urgira kod Putina da obustavi agresiju i povuče vojsku iz Ukrajine“. Što će se dogoditi, je li, kada na vrbi bude raslo grožđe. Svijet ne funkcionira niti je ikad po logici što se babi snilo, to se babi zbilo. Stvar je puno, puno složenija. I nadasve katastrofičnija.
A kada netko želi rat po svaku cijenu – kao što je SAD odavna želio rat s Rusijom, pa ga izazvao u Ukrajini, te odavna čeka povoljan trenutak za zaratiti s Kinom – ne pomažu nikakve laude o miru, demokraciji, ljudskim pravima i slična licemjerstva tih što „demokracijom“ slave smrt. Takvima su ljudski životi i spaljena zemlja tek statistički brojevi u računicama na poligonima, gdje se učinkovitost ubilaštva testira – in vivo. Jest da je to nečovještvo par excellence, zvučna pljuska savjesti i mirotvorstvu, ali… Nakon što je američki poslovođa megkorporativnog kapitalizma Biden bio isposlovao cca 18 milijardâ eura EU-ove tzv. pomoći Ukrajini – 7,5 milijardâ je već isplaćeno, sada slijedi četvrta tranša od 1,5 milijarde te iduća isplata u lipnju, sic transit – porezni su obveznici ponovno ovce za šišanje tzv. registrom ratnih šteta u Ukrajini. Ne bi li ga „draga Ursula“ i „dragi Charles“ smatrali orbanovskom crnom ovcom, je li, CRO premijer Plenković, navodno kadrovski potencijal za visoku poziciju u Bruxellesu – dohvatio se pera i potpisao u Reykjaviku hrvatski pristup tzv. registru šteta za Ukrajinu. Kad’ je bal, nek’ je bal, zar ne!
Vidjela žaba da se konji potkivaju pa i ona digla nogu, sic transit!? I RH će, država koja „nema novca“ za temeljne životne potrebe svojih sve siromašnijih i razočaranijih žitelja, „pronaći načina za kompenzirati ratne štete Ukrajini“, obećao je Plenković. Jer, pametuje: „Temeljne vrijednosti su napadnute. Sloboda je napadnuta. Demokracija je napadnuta. Ruska agresija na Ukrajinu svima nam je oduzela boljitak i mir u kojemu je Europa uživala nekoliko desetljeća od kraja Drugoga svjetskog rata, zatim do agresije Miloševićeva režima koji je napao bivše jugoslavenske republike, uključujući Hrvatsku“. Akademski obrazovan gojenac iz obitelji natprosječno odane jugoslavenskom tzv. socijalističkomu mraku, valjda i polit-povijesno dovoljno potkovan, u samo je nekoliko rečenica navaljao toliko neistina da ih pas s malom ne bi progutao. Nikakve temeljne vrijednosti, sloboda i demokracija nisu napadnute ni u Ukrajini, gdje ih nije ni bilo – à propos: Ukrajina je prije rata smatrana najkorumpiranijom u Europi, a iz istih je razloga Zelenski nedavno smijenio s dužnosti cijeli niz dužnosnika u piramidi vlasti – niti su napadnute bilo gdje u svijetu u smislu kojim Plenković podanički SAD/EU/NATO-u obmanjuje javnost.
Iznevjereni Robert Schuman
Drugo, nije nam ruska agresija „svima oduzela boljitak i mir u kojemu je Europa uživala nekoliko desetljeća od kraja Drugoga svjetskog rata“, već suicidna SAD/EU/NATO-ova i tzv. saveznika/partnera politika širenja NATO-a na istok, na ruske granice, nuklearno opkoljavanje Rusije i tzv. sankcije najvećoj i resursima najbogatijoj zemlji na svijetu. Upakirane u već 11 tzv. paketa. Lani je ta zapadna agresija na zdravu pamet izazvala dvoznamenkastu, najveću inflaciju nakon Drugoga svjetskog rata, krizu energije i hrane, trokiranje ekonomija, drastičan pad životnog standarda u cijeloj Europi i najveću globalnu sigurnosnu ugrozu od oživotvorenja mirotvorno-suradničke ideje Roberta Schumana o tzv. europskoj obitelji. Svojedobno je pedesetak najistaknutijih američkih bivših dužnosnika, političara, vojnih, intelektualnih i inih javnih osoba apelom predsjedniku SAD-a Billu Clintonu upozorilo na globalno iznimno opasno poigravanje Zapada svjetskim mirom nastavi li se širenje NATO-a na istok, u bivše republike bivšega SSSR-a. Nije pomoglo, i danas imamo što imamo. Je li, nuklearno predratno stanje iz kojega neće biti pobjednika. Robert Schuman se ljutito okreće u grobu.
A kakve ima veze ukrajinski rat i besmisleno, neodgovorno šaketanje Washingtona s Moskvom do posljednjeg Ukrajinca s „Miloševićevim režimom koji je napao bivše jugoslavenske republike, uključujući Hrvatsku“? Nikakve. I, da, kako je i građanski rat u bivšoj SFR Jugoslaviji imao veze s „oduzetim boljitkom i mirom u kojemu je Europa uživala nekoliko desetljeća od kraja Drugoga svjetskog rata“? Nikakve. Europa je i dalje uživala u boljitku i miru, licemjerno držala embargo na oružje i unaprijed dijelila budući interesni plijen na jugoslavenskim ruševinama dok su u RH, BiH i par dana u Sloveniji ginuli ljudi i uništavana njihova imovina. I danas imamo što imamo: šest samonedostatnih bantustana umjesto šest jugoslavenskih republika, usključao tzv. bosanski lonac i za zapadnim zelenim stolom oduzeto Srbiji Kosovo. Pa, kad se Plenković penje za proameričke govornice ne bi li se pokazao papskijim od pape, učinio bi si uslugu pred upućenijim publikumom da pogleda istini u oči i obnovi elementarne lekcije iz povijesnoga gradiva.
Ni Milošević i njegov režim ne mogu biti alibi za političke gluposti, kao što ni „ničim izazvana ruska invazija/agresija na Ukrajinu“ (sic transit – „ničim izazvana“) nije niti može biti alibi za životnostandardnu pljačku globalnih razmjera, grozomornu inflaciju, energetsku i krizu hrane, podjelu Kugle po ekvatoru neprijateljstva/mržnje i za prijeteći nuklearni armagedon. Krivi su ljudi na pozicijama političke, ekonomske i vojne moći, a povijest je u svojoj tzv. zlatnoj knjizi sramote verzalno već upisala njihova imena i prezimena. Sva su ta imena i prezimena, izvijestili su svjetski mediji iz Reykjavika, među potpisnicima tzv. pravnog instrumenta registra šteta (40 od 46 zemalja Vijeća Europe, zemlje skupine G-7 i SAD), kojim se, ako je vjerovati CRO premijeru Plenkoviću, želi „omogućiti kompenzaciju za ratne štete, rekonstrukciju i obnovu Ukrajine“. Šefovi država i vlada su na summitu na Islandu prihvatili deklaraciju u kojoj osuđuju „napade na demokraciju i ljudska prava“, referirajući se na „rusku agresiju“, ali ni abera o tzv. demokraciji i tzv. ljudskim pravima na Zapadu. Koje su više no farsa, jer – svjetski mediji dnevno navode primjere – demokracija i ljudska prava vrijede samo za bogate i politički moćne.
Nisu za svakoga, kao što nikad nisu bili niti će jamačno biti. Puko, je li, fraziranje o tzv. demokraciji i tzv. ljudskim pravima pridržano je uglavnom za kojekakve deklaracije, rezolucije, proklamacije, apele, mudroslovne zaključke i politikantske filipike za obmanjivanje javnosti, pa… To je u biti i potka deklaracije na završetku summita Vijeća Europe u Reykjaviku: europski čelnici trebaju ponovno potvrditi svoju pripadnost vrijednostima Vijeća, „posebno u svjetlu najnovijih napada na demokraciju i ljudska prava te ustrajati u potpori Ukrajini“. A ta potpora – sudeći po sadržaju i cijeni koji su životni standard Europljana bacili na ozbiljnu kušnju, jer u godinu i pol nema obećane pobjede nad Rusima, a kriza se produbljuje – izravno znači rat, rat i opet rat, nove smrti i razaranja, a pregovori i mir su „borcima“ za tzv. demokraciju i tzv. ljudska prava nepoznati pojmovi. Ni kijevski režim Volodimira Zelenskog – koji nerazborito, je li, želi zamijeniti ruskoga gazdu za američkog, nesvjestan da time opet Ukrajina nije svoja na svomu – nema osviještenu predodžbu o tomu što, zapravo, znače vrijednosti demokracije i ljudskih prava. Da ima, da Zelenski ne dopušta biti marionetom u šaketanju svjetskih velesila na ukrajinsku štetu, ginuo bi za mir u svojoj zemlji barem jednako kao što od početka mandata gine za rat iz kojega neće izaći kao pobjednik. U ratu nema pobjednika, svi gube. I nikakve deklaracije Vijeća Europe ili bilo koje međunarodne, je li, asocijacije nemaju vrijednost svode li se na politikantski larpurlartizam i ratnohuškačka neprijateljstva u lažnom celofanu tzv. demokracije i tzv. ljudskih prava. Jednostavno, to nije to.
Sadržajni ementaler
Taj sadržajni ementaler još jednoga od iks istih/sličnih „dokumenata“ dijela međunarodne zajednice potvrdio je i sâm sudionik domjenka u Reykjaviku CRO premijer Plenković: „Glavna poruka deklaracije je ujedinjenje oko zajedničkih vrijednosti te solidarnosti i podršci Ukrajini. Dotaknute su i teme funkcioniranja demokracije u vremenu umjetne inteligencije i digitalne transformacije, a prepoznate su i klimatske promjene i uloga Vijeća Europe u kontekstu daljnje zaštite okoliša. Posebno je istaknuta tema koja se odnosi na prava djece u Ukrajini s obzirom na to da je Međunarodni kazneni sud izdao uhidbeni nalog za ruskog predsjednika Vladimira Putina i njegovu suradnicu zbog deportacije djece iz Ukrajine u Rusiju“.
U okolnostima kada hrvatsko gospodarstvo – ionako rudimentarno i globalno nevažno – diše na škrge zbog vrlo loše HDZ-Plenkovićeve politike (jedino turizam nešto obećava), a građani se masovno utapaju u kriznim virovima nesklada između skupoće svega i svačega, inflacije te katastrofalno niskih plaća i mirovina, CRO premijer Plenković se bahati po europama svojom domovinom kao – bankomatom za tuđe ratove. Nazdravlje. Travanjsko-svibanjsko ispitivanje javnog mnijenja, što ga svaki mjesec provodi agencija IPSOS (Crobarometar), opeto sugerira pogrešan put i neizvjesnu budućnost Bijedne Naše s aktualnom vlašću. Građane najviše zabrinjavaju i smatraju najvećim problemom u zemlji visoke cijene roba/usluga i inflaciju, zatim korupciju u državnom vrhu, loš životni standard s niskim plaćama te nezadovoljavajuće stanje u gospodarstvu. Pet top-problema u državi zatvara opće nezadovoljstvo preniskim mirovinama. Najpozitivnijim političarem bez konkurencije u RH, građani smatraju predsjednika Zorana Milanovića, a najnegativnijim i dalje premijera Plenkovića. Dvije trećine žitelja (69 posto) drže da vlada vodi zemlju u pogrešnom smjeru, a 17 posto ispitanika tvrdi da ne znâ komu bi dali glas na izborima, jer su ih političari iznevjerili.
Međutim, Plenkovićeva slika društveno-političkog stanja u zemlji, kakvom paradira po europama, zapravo je slika Doriana Graya i ne podudara se sa svakodnevicom i raspoloženjem građana. Pitanje je samo vremena, je li, kada će i tko domanovićevski glasno dreknuti: „Narode, pa vođa je slijep!“
