Kada se očisti od detalja, rezultat rada Kusićevog vijeća je taj da je prvi put dozvoljeno ustaško znakovlje, a partizansko zabranjeno. Cilj te akcije može se interpretirati i tako da je namjera stvoriti neku novu NDH koja neće previše bosti oči Zapadu, ali će imati dovoljno dodirnih točaka s originalom
Kada se očisti od detalja, prošlotjedni zaključak Vijeća za suočavanje s prošlošću koje je vodio predsjednik HAZU-a Zvonko Kusić svodi se na dvije stvari. Prvi put se ustaški pozdrav ‘Za dom spremni’ proglašava dopuštenim, a prvi put se i zabranjuje crvena zvijezda, kao navodni simbol komunizma (zapravo je to srp i čekić). Istinabog, tu je Kusićevo vijeće umetnulo neke tobožnje ‘ali’. Ustaški simboli proglašavaju se dozvoljenima samo na komemoracijama poginulim HOS-ovcima, a crvena zvijezda zabranjuje se samo ako se njenim isticanjem izaziva mržnja i poziva na nasilje. Na primjer, objasnio je član Vijeća, sadašnji ‘povjesničar’, a nekada obavještajac koji se izjašnjavao kao ‘velikohrvat’, Ivo Lučić, kada bi se danas u Vukovaru pojavio netko u uniformi JNA s crvenom zvijezdom na kapi. Naravno, na ova dva ‘ali’ odmah se može, mora uzvratiti još jednim, trećim ‘ali’. Pa i ploča s pozdravom ‘Za dom spremni’ koja je donedavno bila u Jasenovcu postavljena je da se komemoriraju HOS-ovci koji su poginuli na tom području, što će reći da bi slijedom toga već sutra mogla biti tamo vraćena. S druge strane, nikada se poslije rata nije u Vukovaru vidjelo nikoga u uniformi JNA s petokrakom na čelu.
Odmah dakle vidiš da se tu svjesno miješa nešto realno i stvarnosno i nešto virtualno i izmaštano. Razumije se, to se ne radi iz neke dokone intelektualne gimnastike, nego sa strogo određenim ciljem. Želi se povećati navodna opasnost od povratka komunizma upravo onoliko koliko se umanjuje zbiljska opasnost od novog bujajućeg ustaštva, kako bi ih se u krajnjoj liniji izjednačilo. Dakle, komunizam jednako ustaštvo, iako se prvi kompromitirao samo u izvedbi osnovne ideje (jednakost), a drugi i u samoj izvornoj ideji (rasni zakoni). Želi se zapravo i puno više, izjednačiti hrvatski fašizam i hrvatski antifašizam, ali kako Evropa, koja je amenovala prvo, svakako ne bi prihvatila i ovo drugo, to se ipak ne može, ili se još ne može, otvoreno napraviti. Štoviše, u boljim dijelovima 30-kartičnih zaključaka Kusićevog vijeća ima i takvih, čak se pledira da se zaštiti partizanske spomenike, što bi zvučalo jako dobro, čak izvanredno, da ih većina već nije uništena. No kako Vijeće nigdje ne spominje da bi ih trebalo obnoviti, to onda zvuči kao cinični blagoslov miniranju i sravnjivanju sa zemljom memorijalne baštine NOR-a, iako u njoj postoje desetine spomenika najviše svjetske umjetničke reputacije.
Eto, to su dosezi Kusićevih, a zapravo Plenkovićevih vijećnika u iskazivanju poštovanja hrvatskom antifašizmu, vrlo nalik onom abortiranom posjetu Josipa Bozanića Jasenovcu, kada je nadbiskup stao kao ukopan na pola puta do ‘Kamenog cvijeta’. Na jednom mjestu vijećnici čak kažu da su se hrvatski antifašisti u Drugom svjetskom ratu ponijeli bolje i odgovornije od hrvatskih fašista – što je senzacionalno otkriće koje sada prvi put saznajemo – ali se isto tako kaže da se hrvatski antifašizam pretvorio od civilizacijske tekovine u ‘ideologem’, kako bi se suprotstavio sadašnjoj suverenoj hrvatskoj državi. Dakle, Vijeće se pohvalno izražava o ‘piti’ hrvatskog antifašizma, ali istodobno misli da je ta pita napravljena, da prostite, od govana. Ovo jako podsjeća na revizionistički obrat koji je napravio poznati njemački povjesničar Ernst Nolte, kada je stavio znak jednakosti između nacizma i komunizma, pa otišao i korak dalje, pravdajući Hitlera da je njegov režim bio očekivan, čak racionalan odgovor na pojavu ruskog boljševizma. Preneseno na hrvatski teren, to bi značilo da su Pavelićevi ustaše bili u Drugom svjetskom ratu logičan odgovor na pojavu Titovih komunista, a nakon toga, u devedesetima i danas, neoustaše su logičan odgovor na navodno žilave i sveprisutne ostatke jugokomunizma.
Zvuči li vam ovo poznato? Naravno da zvuči, jer to i jeste glavna, nosiva teza Kusićevog vijeća i vladajuće političke elite općenito, makar se neki dijelovi te teze ne izgovaraju naglas, ali se jasno prepoznaju. Zato treba istaći jednu bitnu razliku u odnosu na Nolteov slučaj. Njegova teza ne samo što u Njemačkoj nije prihvaćena, nego je glatko odbačena, iako je riječ o povjesničaru visokog ranga, kojem je to priznavalo i još priznaje nemalo njegovih neistomišljenika. Vijeće koje je predvodio Zvonko Kusić činili su, naprotiv, ljudi bez ikakve reputacije, praktički bez imena i prezimena, a ako je i bilo dva-tri izuzetka, na drugoj strani su kršno stajala šestorica-sedmorica koje je nemoguće drukčije nazvati nego intelektualnim ološem. Tom ološu stavljena je u ruke opasna, vrlo opasna igračka. Amnestirajući naime HOS-ov ustašluk, oni prešućuju da je tog ustašluka na masovnoj bazi bilo i u regularnim jedinicama Hrvatske vojske, isto koliko i u vrhovima državne vlasti, što će reći da se u svijet šalje slika hrvatskog domovinskog rata kao nečeg anđeoski čistog, iako je jasno da je i on bio inficiran i inspiriran tim ustašlukom.
Još se živo sjećam jednog od tada, pa i sada najviših dužnosnika HDZ-a koji mi je uoči rata devedesetih na pitanje kako će se rješavati pitanje Srba u Hrvatskoj kratko odgovorio: ‘Pola pod zemlju, pola iz zemlje.’ Naravno, nije to kazao u mikrofon ili u novinarsku bilježnicu, nego u neformalnom razgovoru, ali odmah se vidjelo da je to ključna rečenica, koja će postati važna za razumijevanje nekih kasnijih spornih događaja (‘Oluja’). Zato kada ovih dana čujete, a čuje se često, da je HOS-ov pozdrav ‘Za dom spremni’ očišćen u domovinskom ratu, kao da je riječ o nekom čudotvornom deterdžentu koji uklanja sve fleke, zapitajte se je li baš tako ili ovo više nalikuje tome da blatnjave ruke pokušavate oprati u blatnoj vodi. Isto je s tvrdnjom čak i nekih lijevih povjesničara da je Tuđman smatrao HOS ruglom iz radionice udbaških provokatora i zato ga ukinuo, jer je prava istina da su oni izašli ispod njegovog šinjela, a prebrisao ih je tek kada mu se učinilo da su prijetnja i njegovoj vlasti. Crvenu zvijezdu i Tita je djelomično štitio, jer je znao da su i bez toga završili na margini, a bilo je delikatno, kao što je i danas, sasvim ih otpiliti. Jer oni simboliziraju antifašizam koji nije, kao u većini postsocijalističkih istočnoevropskih država, došao na ruskim tenkovima, nego je bio samonikao i toliko snažan da je na kraju rata imao čak 800.000 partizanskih boraca. Napokon, oni su mu trebali i zbog famozne ‘pomirbe’, po uzoru na onu koju je u Španjolskoj proveo Francisco Franco, pri čemu mu je ovaj trebao ne samo zbog toga nego i zbog drugog, jednako važnog razloga. Taj se razlog sada vidi možda bolje nego ikada.
Francov režim je bio jedini možda ne baš fašistički, ali svakako polufašistički režim koji je preživio Drugi svjetski rat, a iz zaključaka Kusićevog vijeća jasno proviruje isti ili vrlo sličan motiv. To je stvoriti nekakvu demokratsku NDH koja neće previše bosti oči u prijestolnicama Zapada, ali u kojoj će ostati dovoljno ostataka Pavelićevog originala da je se može takvom smatrati.
portalnovosti
Kada se očisti od detalja, prošlotjedni zaključak Vijeća za suočavanje s prošlošću koje je vodio predsjednik HAZU-a Zvonko Kusić svodi se na dvije stvari. Prvi put se ustaški pozdrav ‘Za dom spremni’ proglašava dopuštenim, a prvi put se i zabranjuje crvena zvijezda, kao navodni simbol komunizma (zapravo je to srp i čekić). Istinabog, tu je Kusićevo vijeće umetnulo neke tobožnje ‘ali’. Ustaški simboli proglašavaju se dozvoljenima samo na komemoracijama poginulim HOS-ovcima, a crvena zvijezda zabranjuje se samo ako se njenim isticanjem izaziva mržnja i poziva na nasilje. Na primjer, objasnio je član Vijeća, sadašnji ‘povjesničar’, a nekada obavještajac koji se izjašnjavao kao ‘velikohrvat’, Ivo Lučić, kada bi se danas u Vukovaru pojavio netko u uniformi JNA s crvenom zvijezdom na kapi. Naravno, na ova dva ‘ali’ odmah se može, mora uzvratiti još jednim, trećim ‘ali’. Pa i ploča s pozdravom ‘Za dom spremni’ koja je donedavno bila u Jasenovcu postavljena je da se komemoriraju HOS-ovci koji su poginuli na tom području, što će reći da bi slijedom toga već sutra mogla biti tamo vraćena. S druge strane, nikada se poslije rata nije u Vukovaru vidjelo nikoga u uniformi JNA s petokrakom na čelu.
Odmah dakle vidiš da se tu svjesno miješa nešto realno i stvarnosno i nešto virtualno i izmaštano. Razumije se, to se ne radi iz neke dokone intelektualne gimnastike, nego sa strogo određenim ciljem. Želi se povećati navodna opasnost od povratka komunizma upravo onoliko koliko se umanjuje zbiljska opasnost od novog bujajućeg ustaštva, kako bi ih se u krajnjoj liniji izjednačilo. Dakle, komunizam jednako ustaštvo, iako se prvi kompromitirao samo u izvedbi osnovne ideje (jednakost), a drugi i u samoj izvornoj ideji (rasni zakoni). Želi se zapravo i puno više, izjednačiti hrvatski fašizam i hrvatski antifašizam, ali kako Evropa, koja je amenovala prvo, svakako ne bi prihvatila i ovo drugo, to se ipak ne može, ili se još ne može, otvoreno napraviti. Štoviše, u boljim dijelovima 30-kartičnih zaključaka Kusićevog vijeća ima i takvih, čak se pledira da se zaštiti partizanske spomenike, što bi zvučalo jako dobro, čak izvanredno, da ih većina već nije uništena. No kako Vijeće nigdje ne spominje da bi ih trebalo obnoviti, to onda zvuči kao cinični blagoslov miniranju i sravnjivanju sa zemljom memorijalne baštine NOR-a, iako u njoj postoje desetine spomenika najviše svjetske umjetničke reputacije.
Eto, to su dosezi Kusićevih, a zapravo Plenkovićevih vijećnika u iskazivanju poštovanja hrvatskom antifašizmu, vrlo nalik onom abortiranom posjetu Josipa Bozanića Jasenovcu, kada je nadbiskup stao kao ukopan na pola puta do ‘Kamenog cvijeta’. Na jednom mjestu vijećnici čak kažu da su se hrvatski antifašisti u Drugom svjetskom ratu ponijeli bolje i odgovornije od hrvatskih fašista – što je senzacionalno otkriće koje sada prvi put saznajemo – ali se isto tako kaže da se hrvatski antifašizam pretvorio od civilizacijske tekovine u ‘ideologem’, kako bi se suprotstavio sadašnjoj suverenoj hrvatskoj državi. Dakle, Vijeće se pohvalno izražava o ‘piti’ hrvatskog antifašizma, ali istodobno misli da je ta pita napravljena, da prostite, od govana. Ovo jako podsjeća na revizionistički obrat koji je napravio poznati njemački povjesničar Ernst Nolte, kada je stavio znak jednakosti između nacizma i komunizma, pa otišao i korak dalje, pravdajući Hitlera da je njegov režim bio očekivan, čak racionalan odgovor na pojavu ruskog boljševizma. Preneseno na hrvatski teren, to bi značilo da su Pavelićevi ustaše bili u Drugom svjetskom ratu logičan odgovor na pojavu Titovih komunista, a nakon toga, u devedesetima i danas, neoustaše su logičan odgovor na navodno žilave i sveprisutne ostatke jugokomunizma.
Zvuči li vam ovo poznato? Naravno da zvuči, jer to i jeste glavna, nosiva teza Kusićevog vijeća i vladajuće političke elite općenito, makar se neki dijelovi te teze ne izgovaraju naglas, ali se jasno prepoznaju. Zato treba istaći jednu bitnu razliku u odnosu na Nolteov slučaj. Njegova teza ne samo što u Njemačkoj nije prihvaćena, nego je glatko odbačena, iako je riječ o povjesničaru visokog ranga, kojem je to priznavalo i još priznaje nemalo njegovih neistomišljenika. Vijeće koje je predvodio Zvonko Kusić činili su, naprotiv, ljudi bez ikakve reputacije, praktički bez imena i prezimena, a ako je i bilo dva-tri izuzetka, na drugoj strani su kršno stajala šestorica-sedmorica koje je nemoguće drukčije nazvati nego intelektualnim ološem. Tom ološu stavljena je u ruke opasna, vrlo opasna igračka. Amnestirajući naime HOS-ov ustašluk, oni prešućuju da je tog ustašluka na masovnoj bazi bilo i u regularnim jedinicama Hrvatske vojske, isto koliko i u vrhovima državne vlasti, što će reći da se u svijet šalje slika hrvatskog domovinskog rata kao nečeg anđeoski čistog, iako je jasno da je i on bio inficiran i inspiriran tim ustašlukom.
Još se živo sjećam jednog od tada, pa i sada najviših dužnosnika HDZ-a koji mi je uoči rata devedesetih na pitanje kako će se rješavati pitanje Srba u Hrvatskoj kratko odgovorio: ‘Pola pod zemlju, pola iz zemlje.’ Naravno, nije to kazao u mikrofon ili u novinarsku bilježnicu, nego u neformalnom razgovoru, ali odmah se vidjelo da je to ključna rečenica, koja će postati važna za razumijevanje nekih kasnijih spornih događaja (‘Oluja’). Zato kada ovih dana čujete, a čuje se često, da je HOS-ov pozdrav ‘Za dom spremni’ očišćen u domovinskom ratu, kao da je riječ o nekom čudotvornom deterdžentu koji uklanja sve fleke, zapitajte se je li baš tako ili ovo više nalikuje tome da blatnjave ruke pokušavate oprati u blatnoj vodi. Isto je s tvrdnjom čak i nekih lijevih povjesničara da je Tuđman smatrao HOS ruglom iz radionice udbaških provokatora i zato ga ukinuo, jer je prava istina da su oni izašli ispod njegovog šinjela, a prebrisao ih je tek kada mu se učinilo da su prijetnja i njegovoj vlasti. Crvenu zvijezdu i Tita je djelomično štitio, jer je znao da su i bez toga završili na margini, a bilo je delikatno, kao što je i danas, sasvim ih otpiliti. Jer oni simboliziraju antifašizam koji nije, kao u većini postsocijalističkih istočnoevropskih država, došao na ruskim tenkovima, nego je bio samonikao i toliko snažan da je na kraju rata imao čak 800.000 partizanskih boraca. Napokon, oni su mu trebali i zbog famozne ‘pomirbe’, po uzoru na onu koju je u Španjolskoj proveo Francisco Franco, pri čemu mu je ovaj trebao ne samo zbog toga nego i zbog drugog, jednako važnog razloga. Taj se razlog sada vidi možda bolje nego ikada.
Francov režim je bio jedini možda ne baš fašistički, ali svakako polufašistički režim koji je preživio Drugi svjetski rat, a iz zaključaka Kusićevog vijeća jasno proviruje isti ili vrlo sličan motiv. To je stvoriti nekakvu demokratsku NDH koja neće previše bosti oči u prijestolnicama Zapada, ali u kojoj će ostati dovoljno ostataka Pavelićevog originala da je se može takvom smatrati.
portalnovosti
