Što povezuje Zorana Milanovića, peruanski narkokartel, jednu od najvećih banaka u Zagrebu i Antu Bakovića, bivšeg zamjenika šefa hrvatske krovne obavještajne agencije (HIS) involviranog u neke od najgorih kriminalnih afera početkom prošlog desetljeća kad se u Zagrebu vodio oružani rat dvaju klanova, hercegovačkog i knežijskog?Povezuje ih, ako je točna rekonstrukcija vodećih hrvatskih novinara – biznis biznismena Krešimira Milanovića, mlađeg brata Zorana Milanovića. ”Za njega ja”, kaže premijer, ”ne mogu odgovarati!” No, Krešo se u sklapanju poslova oslanja upravo na bratov autoritet, svjedoči bivši ministar financija, Slavko Linić, koji je objasnio da je dečko ”više od sto puta” intervenirao u Poreznoj upravi oko poslova nekih svojih partnera. A sad se pokazalo da ga je Zoran spreman zaštiti autoritetom svoga ministarstva financija kojim upravlja novi poslušni kadar Boris Lalovac!Krešo ima 45 godina i o njegovu predživotu ne zna se puno – nije završio fakultet, nego je postao, navodno, NKV građevinski poduzetnik. Kao i oca, Zoran Milanović ga je nastojao zadržati u dubokoj pozadini, s tim što je za Krešom u posljednje četiri godini ostajao dug trag afera i propalih poslova (a tata je od afera imao jedino verbalni nasrtaj na zagrebačkog smetlara slabih živaca). O Kreši su novine pisale samo sporadično, što nije čudno uzme li se u obzir kakav je medijski teror zavela SDP-ova vlada.
Nikad se u Hrvatskoj nije vodila tako restriktivna politike prema novinama i novinarima. Tuđman te tužio sudu, Sanader nastojao potkupiti, ali Milanović i Josipović unijeli su u zakon i četvrti stupanj kaznenog progona – institut ”blaćenja”, koji sucu omogućuje da osudi novinara koji objavi istinitu vijest, ako ta istina škodi tužitelju, a ”nije u javnom interesu”. Na sudu ti, dakle, više ne vrijedi dokaz istine. Svim političarima sviđa se ta legislacija, ali jedino su Milanović i Josipović bili dovoljno bezobzirni i antieuropski orijentirani da to pretoče u zakonsku normu.
Istodobno s ”pravosudnim kliještima”, Milanovićeva Vlada upotrebila je fiskalne mjere i intervenirala na medijsko tržište uvodeći povlašteni PDV za dnevne novine. U svakom trenutku može odluku izmijeniti, pa izdavače baciti u teške probleme. Istodobno, stvorili su niz potpomognutih, provladinih elektronskih glasila koje financira Ministarstvo kulture te paradržavno Vijeće za elektronske medje. Mrežu je organizirala ”volonterka” u premijerovu Uredu, njegova PR-operativka Zinka Bardić. Zauzvrat, tvrka u kojoj je bila uposlena, dobila je ugovor za promociju SDP-a.
Između državne (”javne”) televizije, državnih (”javnih”) regionalnih medija koji se financiraju iz parafiskalnih nameta te žive internetske aktivnosti raznih ljevičarskih i alternativnih asocijacija bliskih vladinoj koaliciji, komercijalni mediji ostaju ograničeni rigidnim, preživjelim zakonodavstvom što ne dopušta, primjerice, da novinski izdavači proizvode sadržaj za televiziju i radio. Razvoj nezavisnog žurnalizma na internetu onemogućen je pak nelojalnom konkurencijom ”Zinkine kabale”. Ljevičarska baraža koja se osniva na idejnim hajkama i prepisivačini, pokrenuta je da se potisne autorski komentar. Plaćeni moralisti ubijaju one koji istupe s vlastitim mišljenjem.
U takvoj klimi, nitko se, naravno, nije odvažio baviti premijerovim bratom. Riskiraš izvanredni poreski nadzor, policijsku intruziju i tvorne napade angažiranih blogera koje od ubožnice spasava vladina milostinja. Osim toga, činilo se kako je to ipak prvenstveno obiteljski, a ne politički problem. Kad je smijenjeni Linić progovorio o Krešinim intervencijama u državnim uredima, pripisivalo se to Slavkovoj osvetoljubivosti i neodgovornosti mlađega Milanovića. Ali, afera koja se sad valja pokazuje da je posrijedi dublji, sistemski problem.
Još prije nekoliko tjedana, zagrebački tabloid ”24 sata” objavio je priču o pranju novca fiktivnim kupovanjem zlata u Zagrebu. Grad je doista pun otkupnih stanica – uz kladionice i pekare postale su zadnjih godina najbrojniji ulični lokali. To su jedini dućani koji još nisu propali. Čovjek se morao upitati – odakle Hrvati vade toliko zlato koje se ondje zalaže i prodaje? Čini se da je sve to bila kulisa – služila je da se legalizira zlato koje postoji na drugim mjestima na globusu, u trezorima, za koje samo valja pribaviti ispravu o porijeklu. Narkokarteli ne mogu normalno trgovati vrijednosnim papirima, a i ni kešom, jer su novčanice numerirane, pa je najzgodnije ako se droga zamijeni za zlato, a zlatu priskrbi potvrda o legalnom izvoru. Taj kanal pranja novca, odnosno zlata, otkrila je američka globalna narko-policija, DEA (Drugs Enforcement Administration) i o tome obavijestila hrvatske vlasti. Istragu je započela Porezna uprava. Riječ je o golemom iznosu – više od sto milijuna dolara oprano je u Zagrebu u prilično kratko vrijeme. Računi su u jednoj od najvećih hrvatskih banaka, a sa slučajem je povezan ugledni odvjetnik koji često na sudu brani gangstere – što je advokatski posao. No u ovom pothvatu s njegovim su uredom surađivale tvrtke koje su izdavale najrazličitije fiktivne račune otkupljivačima zlata, jer je promet, prihod od fiktivnog otkupa zlata, trebalo u knjigama ”počistiti”, anulirati fiktivnim fakturama drugih poduzeća, da se izbjegne plaćanje poreza. Sav taj golemi promet u tvrtkama neznatne veličine, bez stalno zaposlenih, privukao je naposlijetku pažnju Porezne uprave, kad je dojavljeno kako se u Zagrebu (te u još nekim srednjoeuropskim zemljama) vode poslovi za račun peruanskog i kolumbijskog narko-karetela.
U ovoj priči sve je do sad – regularna crna kronika. Negativci organiziraju ilegalne aktivnosti, državni organi to suzbijaju. Ali onda se počelo događati nešto jako neobično. Službenice Porezne uprave koje su provodile to dubinsku istraživanje, odjednom su premještene na druga radna mjesta s obrazloženjem da nisu zadovoljile u ranijem radu, a ministar financija doveo je na čelo odjela novu šeficu. Ubrzo se razjasnilo zašto je došlo do te dramatične reakcije Ministarstva financija – inspektorice su zatražile provođenje poreznog nadzora u tvrtki ”Pismohrana d. d.”. Reakcija koja je uslijedila mogla bi dovesti do erozije reputacije vlade i premijera koji svoj izborni nastup grade na općoj predodžbi da esdepeovci, ako i nisu naročito sposobni, barem nisu takvi lupeži kao razni likovi iz ranijih vlada.
Ministar financija, Lalovac, počeo je davati intervjue po novinama, ali sve što je rekao, udaljilo nas je od osnovnih pitanja i vodilo na neki sporedni kolosjek – nije jasno tko je, zapravo, tom golemom ilegalnom operacijom upravljao ni kako je moguće da se zbivala nezamijećeno, uz sav nadzor u bankama i u javnim financijskim institucijama koje nesmiljeno progone svakog prekršitelja besmislenih administrativnih regula? Sto milijuna dolara ne može proći kroz papire bez traga – nije Hrvatska Kalifornija! Nije presmiona pretpostavka kako je za održanje diskrecije bila neophodna institucionalna pomoć u bankarskim i državnim ustanovama, zaštita koja se plaćala mnogobrojnim umreženim ljudima…
Ključna je činjenica da je uzbuna nastala u času kad je inspekcija Porezne uprave zatražila nadzor poduzeća ”Pismohrana d. d.”. Kad su činovnice koje su na tome radile uklonjene, u nadzoru tijelu našla se žena čiji je muž bio jedan od suvlasnika ”Pismohrane”! Naravno, nije tu bitan muž, a nije ni ona, osim kao pokazatelj da se stvara zaštitni perimetar oko te firme, koja kao da je najvažnija u državi. ”Pismohrana” je u vlasništvu – Ante Bakovića. Baković je bio podšef hrvatske tajne službe, šef hercegbosanske Službe i najbliži suradnik Ante Jelavića, generala HVO, političkog prvaka bosanskih Hrvata, uklonjenog odlukom međunarodne administracije u BiH. Ne očekuješ da bi takav lik mogao biti povezan s esdepoeovcima i Milanovićevim ministrom financija, ali, sudeći po svemu, ipak jest. Ta tvrtka koja se bavi ”ekspertnim administriranjem” redovno dobiva značajne poslove od drugih ministarstava (primjerice od Ministarstva zaštite okoliša) i od javnih poduzeća. Naime, za ”Pismohranu” lobira premijerov brat Krešo Milanović. Kako je samo upao u to društvo i povezao se s Bakovićem? Karijernom logikom svog ”nekretninskog” biznisa.
Krešin je poslovni profil, što bi se uličnim žargonom reklo, ”općekokošarskog” tipa. Njegova tvrtka ”Modestus” isposlovala je kredit od tvrtke-kćeri ”Ljubljanske banke” (LHB Handelsbank A.G.) u kojoj je kao broker zadužen za Hrvatsku radio jedan blisku suradnik Hrvoja Petrača, kojega se smatralo šefom hrvatskog podzemlja. Oko tri milijuna eura posuđeno je uz kamatu od samo 3 posto za gradnju luksuznih stanova u Dubrovniku. Novac je odobren 2007. uoči Zoranove pobjede na unutarstranačkim izborima, koja je Krešina starijeg brata kasnije dovela na premijersku poziciju.
U dubrovačku operaciju Krešo se upustio u partnerstvu s Igorom Maksimilijanovićem, jednim od ”dopisnih članova” knežijskog klana, koji se, međutim, proslavio kao partner i pratilac viđenih manekenki i novobogatašica, pa je njegova uloga u poslovno-nekretninskom miljeu prilično zanemarena. Jamstvo za Krešin kredit dao je Igor, a polog je bio stan Milanovićevih roditelja! Biznis je propao jer su maheri zaboravili objekt uvrstiti u prostorni urbanistički plan. Na livadu gdje se trebalo graditi, potrošeno je – milijun eura. Zatim je posao 2011. prodan ženi Roberta Jukića, ravnatelja Hrvatske pošte, koji je imao nevolja jer je optužen za suradnju s HDZ-ovom firmom za ispumpavanje novca iz javnih poduzeća (Fimi-media). Ako je Jukić mislio da će mu ta akvizicija spasiti karijeru, prevario se. Milanovićeva ga je Vlada uredno smijenila.
Odmah poslije slovenskog kredita, u Krešinu obiteljsku blagajnu stigao je i novac Hrvatske banke za obnovu i razvoj (HBOR). Njegova žena dobila je 250 tisuća eura (preko Centar-banke) za otvaranje – samoposlužne praonice auta. To se čini kao prilično velika svota – za toliki novac aute bi sigurno bila spremna prati i Jelena Rozga pjevajući pritom svoje hitove.
”Pismohrana” nije u Krešinu vlasništvu – nakon bankrota njegovih poduzeća svi su valjda shvatili da se u njih ne isplati ulagati jer se uz garantirani novčani gubitak ne garantira politička protekcija, pa se u sljedećem avataru Krešo pojavljuje tek kao ”lobist” i s Bakovićem obilazi razne državne ustanove od kojih se mogu dobiti neke poslovi. To je posvjedočila i ravnateljica Hrvatskog državnog arhiva, koja opisuje kako joj je na vrata zakucao neobični dvojac. Spojio ih je život na vrućem zagrebačkom asfaltu. Krešo njenu storiju demantira, ali žena se čini puno ozbiljnijom od njega, pa si joj sklon povjerovati…
”Pismohrana” inače nije neka multinacionalka, nego relativno malo poduzeće iz kojega premijerov brat, kad bi iz njega izvlačio profit, ne bi nabrao više od 50 tisuća eura godišnje, što bi trebalo biti dovoljno za čovjeka normalnog lajfstajla. No, Krešin lajfstajl, kao i društvo u kojem se kreće, nisu sasvim normalni.
U Splitu ga je jednom jurila policija kad im je u autu pokušao pobjeći sa 1,34 promila alkohola u krvi. Na kraju potjere pod sirenama, pokazalo se da nema ni važeću vozačku dozvolu. ”Mercedes” koji je vozio nije bio registriran. U izjavi za novine objasnio je svoj prekršaj kao – ”ništa spektakularno”. Po nekim portalima pisalo se da je općenito sklon pijankama i da se pojavljuje u društvu ”starleta”, ali to je informacija kojoj ne treba poklanjati naročitu pažnju, iako njegova sad već bivša žena očito jest, pa je došlo do razvoda braka. On se potom preselio kod Sare Sikirić, prominentne u suđenju za podvođenje poznatih hrvatskih manekenki, pjevačica i drugih profesionalki, na kojemu je osuđen siromašni Nebojša Perunović Pančo. Cijelo je vrijeme govorio da je on tu pik-zibner, ali na to nitko nije obraćao pažnju jer vjerojatno i jest, ali je trebalo hitno zaključiti aferu u kojoj su osim ovih estradnih radnica bili involvirani najviši dužnosnici i poslovni ljudi. U klubu gdje su operirale dilao se kokain te zaključivali poslove između državnih poduzeća i privatnih zaštitarskih tvrtki.
To da se premijerov brat mota s kojekakvim ljudima, samo je njegova stvar, ali ako se u zaštitu interesa tvrtke s kojom je povezan (tvrde to ravnateljica Državnog arhiva i bivši ministar financija) uključuje Porezna uprava, čini se da je posrijedi ozbiljna stvar. I jest. Iznosi lažnih faktura ispostavljenih firmama koje su trgovale nepostojećim zlatom nisu veliki, ali posve je očito kako je riječ o povezanoj operaciji, kriminalnoj zavjeri u funkciji narko-kartela. Nitko se tu nije našao slučajno. Riječ je o velikoj korupcijskoj mreži – ta oprano je sto milijuna dolara južnoameričke mafije! U Sjedinjenim Državama za to se obavezno dobivaju doživotne osude. Zbilja to ne možeš ocijeniti kao – ništa spektakularno!
Kako vlast štiti premijerova brata?
Kad je u novinama napokon izašao članak o aferi, promptno je reagirala Porezna uprava. Poslala je demanti u kojem ni jedan od navoda nije demantiran. Istodobno, novinaru se prijeti tužbom, a izvorima koji su podatke dali – internom istragom i ”poduzimanjem potrebnih mjera”. Pritom je demanti nepotpisan – nitko ga se nije usudio potpisati, što ga po Zakonu o medijima čini ništavim, a sve navodi na pomisao da je sastavljen po diktatu samog Lalovca.
Tko je novinarka koja je članak napisala? To je Slavica Lukić, potpredsjednica Hrvatskog novinarskog društva. U javnosti uživa ugled skrupulozne istraživačice visokog integriteta, a postala je općenito poznata kao prva žrtva Milanovićeva drakonskog zakona kad je u Hrvatsku, prvi put poslije pada komunizma, i zakonski uveo cenzuru. Slavica je objavila tekst o medicinskoj ustanovi ”Medikol”, pa je dobila njihovu tužbu i proces uredno izgubila, iako se na sudu pokazalo da je sve što je napisala bilo točno. No, nije bitno što je istina. Ta istina njima je – škodila, narušila je njihov poslovni ugled! I Slavica je osuđena. Bijes javnosti bio je tako žestok da je Ministarstvo pravde išlo s hitnom revizijom zakona, ali ga nije ukinulo, nego je umjesto da ga baci u koš skupa s ostalim antieuropskim i antiliberalnim propisima koji omogućuju kriminalni progon novinara, ostavilo sucima pravo da prosuđuju po svojim mjerilima… Što znači da se situacija još pogoršala, jer te lokalni sudac osudi u skladu s lokalnim mjerilima, a ne u duhu prava na slobodu riječi.
Kako će ova storija završiti po njegova brata Krešu, ali i po njega samoga? Prvi put neće moći krivicu svaliti na druge. Lalovac očito radi u skladu s njegovim instrukcijama. Krešo je očito povezan s Bakovićem. Baković je očito umiješan u aferu s pranjem novca od fiktivnog zlata. Zlato nesumnjivo pripada narko-kartelu. Kako će Milanović to objasniti biračima? Hoće li ih moći uvjeriti da su on i njegova vlada nesposobni, ali pošteni?
zurnalisti
Nikad se u Hrvatskoj nije vodila tako restriktivna politike prema novinama i novinarima. Tuđman te tužio sudu, Sanader nastojao potkupiti, ali Milanović i Josipović unijeli su u zakon i četvrti stupanj kaznenog progona – institut ”blaćenja”, koji sucu omogućuje da osudi novinara koji objavi istinitu vijest, ako ta istina škodi tužitelju, a ”nije u javnom interesu”. Na sudu ti, dakle, više ne vrijedi dokaz istine. Svim političarima sviđa se ta legislacija, ali jedino su Milanović i Josipović bili dovoljno bezobzirni i antieuropski orijentirani da to pretoče u zakonsku normu.
Istodobno s ”pravosudnim kliještima”, Milanovićeva Vlada upotrebila je fiskalne mjere i intervenirala na medijsko tržište uvodeći povlašteni PDV za dnevne novine. U svakom trenutku može odluku izmijeniti, pa izdavače baciti u teške probleme. Istodobno, stvorili su niz potpomognutih, provladinih elektronskih glasila koje financira Ministarstvo kulture te paradržavno Vijeće za elektronske medje. Mrežu je organizirala ”volonterka” u premijerovu Uredu, njegova PR-operativka Zinka Bardić. Zauzvrat, tvrka u kojoj je bila uposlena, dobila je ugovor za promociju SDP-a.
Između državne (”javne”) televizije, državnih (”javnih”) regionalnih medija koji se financiraju iz parafiskalnih nameta te žive internetske aktivnosti raznih ljevičarskih i alternativnih asocijacija bliskih vladinoj koaliciji, komercijalni mediji ostaju ograničeni rigidnim, preživjelim zakonodavstvom što ne dopušta, primjerice, da novinski izdavači proizvode sadržaj za televiziju i radio. Razvoj nezavisnog žurnalizma na internetu onemogućen je pak nelojalnom konkurencijom ”Zinkine kabale”. Ljevičarska baraža koja se osniva na idejnim hajkama i prepisivačini, pokrenuta je da se potisne autorski komentar. Plaćeni moralisti ubijaju one koji istupe s vlastitim mišljenjem.
U takvoj klimi, nitko se, naravno, nije odvažio baviti premijerovim bratom. Riskiraš izvanredni poreski nadzor, policijsku intruziju i tvorne napade angažiranih blogera koje od ubožnice spasava vladina milostinja. Osim toga, činilo se kako je to ipak prvenstveno obiteljski, a ne politički problem. Kad je smijenjeni Linić progovorio o Krešinim intervencijama u državnim uredima, pripisivalo se to Slavkovoj osvetoljubivosti i neodgovornosti mlađega Milanovića. Ali, afera koja se sad valja pokazuje da je posrijedi dublji, sistemski problem.
Još prije nekoliko tjedana, zagrebački tabloid ”24 sata” objavio je priču o pranju novca fiktivnim kupovanjem zlata u Zagrebu. Grad je doista pun otkupnih stanica – uz kladionice i pekare postale su zadnjih godina najbrojniji ulični lokali. To su jedini dućani koji još nisu propali. Čovjek se morao upitati – odakle Hrvati vade toliko zlato koje se ondje zalaže i prodaje? Čini se da je sve to bila kulisa – služila je da se legalizira zlato koje postoji na drugim mjestima na globusu, u trezorima, za koje samo valja pribaviti ispravu o porijeklu. Narkokarteli ne mogu normalno trgovati vrijednosnim papirima, a i ni kešom, jer su novčanice numerirane, pa je najzgodnije ako se droga zamijeni za zlato, a zlatu priskrbi potvrda o legalnom izvoru. Taj kanal pranja novca, odnosno zlata, otkrila je američka globalna narko-policija, DEA (Drugs Enforcement Administration) i o tome obavijestila hrvatske vlasti. Istragu je započela Porezna uprava. Riječ je o golemom iznosu – više od sto milijuna dolara oprano je u Zagrebu u prilično kratko vrijeme. Računi su u jednoj od najvećih hrvatskih banaka, a sa slučajem je povezan ugledni odvjetnik koji često na sudu brani gangstere – što je advokatski posao. No u ovom pothvatu s njegovim su uredom surađivale tvrtke koje su izdavale najrazličitije fiktivne račune otkupljivačima zlata, jer je promet, prihod od fiktivnog otkupa zlata, trebalo u knjigama ”počistiti”, anulirati fiktivnim fakturama drugih poduzeća, da se izbjegne plaćanje poreza. Sav taj golemi promet u tvrtkama neznatne veličine, bez stalno zaposlenih, privukao je naposlijetku pažnju Porezne uprave, kad je dojavljeno kako se u Zagrebu (te u još nekim srednjoeuropskim zemljama) vode poslovi za račun peruanskog i kolumbijskog narko-karetela.
U ovoj priči sve je do sad – regularna crna kronika. Negativci organiziraju ilegalne aktivnosti, državni organi to suzbijaju. Ali onda se počelo događati nešto jako neobično. Službenice Porezne uprave koje su provodile to dubinsku istraživanje, odjednom su premještene na druga radna mjesta s obrazloženjem da nisu zadovoljile u ranijem radu, a ministar financija doveo je na čelo odjela novu šeficu. Ubrzo se razjasnilo zašto je došlo do te dramatične reakcije Ministarstva financija – inspektorice su zatražile provođenje poreznog nadzora u tvrtki ”Pismohrana d. d.”. Reakcija koja je uslijedila mogla bi dovesti do erozije reputacije vlade i premijera koji svoj izborni nastup grade na općoj predodžbi da esdepeovci, ako i nisu naročito sposobni, barem nisu takvi lupeži kao razni likovi iz ranijih vlada.
Ministar financija, Lalovac, počeo je davati intervjue po novinama, ali sve što je rekao, udaljilo nas je od osnovnih pitanja i vodilo na neki sporedni kolosjek – nije jasno tko je, zapravo, tom golemom ilegalnom operacijom upravljao ni kako je moguće da se zbivala nezamijećeno, uz sav nadzor u bankama i u javnim financijskim institucijama koje nesmiljeno progone svakog prekršitelja besmislenih administrativnih regula? Sto milijuna dolara ne može proći kroz papire bez traga – nije Hrvatska Kalifornija! Nije presmiona pretpostavka kako je za održanje diskrecije bila neophodna institucionalna pomoć u bankarskim i državnim ustanovama, zaštita koja se plaćala mnogobrojnim umreženim ljudima…
Ključna je činjenica da je uzbuna nastala u času kad je inspekcija Porezne uprave zatražila nadzor poduzeća ”Pismohrana d. d.”. Kad su činovnice koje su na tome radile uklonjene, u nadzoru tijelu našla se žena čiji je muž bio jedan od suvlasnika ”Pismohrane”! Naravno, nije tu bitan muž, a nije ni ona, osim kao pokazatelj da se stvara zaštitni perimetar oko te firme, koja kao da je najvažnija u državi. ”Pismohrana” je u vlasništvu – Ante Bakovića. Baković je bio podšef hrvatske tajne službe, šef hercegbosanske Službe i najbliži suradnik Ante Jelavića, generala HVO, političkog prvaka bosanskih Hrvata, uklonjenog odlukom međunarodne administracije u BiH. Ne očekuješ da bi takav lik mogao biti povezan s esdepoeovcima i Milanovićevim ministrom financija, ali, sudeći po svemu, ipak jest. Ta tvrtka koja se bavi ”ekspertnim administriranjem” redovno dobiva značajne poslove od drugih ministarstava (primjerice od Ministarstva zaštite okoliša) i od javnih poduzeća. Naime, za ”Pismohranu” lobira premijerov brat Krešo Milanović. Kako je samo upao u to društvo i povezao se s Bakovićem? Karijernom logikom svog ”nekretninskog” biznisa.
Krešin je poslovni profil, što bi se uličnim žargonom reklo, ”općekokošarskog” tipa. Njegova tvrtka ”Modestus” isposlovala je kredit od tvrtke-kćeri ”Ljubljanske banke” (LHB Handelsbank A.G.) u kojoj je kao broker zadužen za Hrvatsku radio jedan blisku suradnik Hrvoja Petrača, kojega se smatralo šefom hrvatskog podzemlja. Oko tri milijuna eura posuđeno je uz kamatu od samo 3 posto za gradnju luksuznih stanova u Dubrovniku. Novac je odobren 2007. uoči Zoranove pobjede na unutarstranačkim izborima, koja je Krešina starijeg brata kasnije dovela na premijersku poziciju.
U dubrovačku operaciju Krešo se upustio u partnerstvu s Igorom Maksimilijanovićem, jednim od ”dopisnih članova” knežijskog klana, koji se, međutim, proslavio kao partner i pratilac viđenih manekenki i novobogatašica, pa je njegova uloga u poslovno-nekretninskom miljeu prilično zanemarena. Jamstvo za Krešin kredit dao je Igor, a polog je bio stan Milanovićevih roditelja! Biznis je propao jer su maheri zaboravili objekt uvrstiti u prostorni urbanistički plan. Na livadu gdje se trebalo graditi, potrošeno je – milijun eura. Zatim je posao 2011. prodan ženi Roberta Jukića, ravnatelja Hrvatske pošte, koji je imao nevolja jer je optužen za suradnju s HDZ-ovom firmom za ispumpavanje novca iz javnih poduzeća (Fimi-media). Ako je Jukić mislio da će mu ta akvizicija spasiti karijeru, prevario se. Milanovićeva ga je Vlada uredno smijenila.
Odmah poslije slovenskog kredita, u Krešinu obiteljsku blagajnu stigao je i novac Hrvatske banke za obnovu i razvoj (HBOR). Njegova žena dobila je 250 tisuća eura (preko Centar-banke) za otvaranje – samoposlužne praonice auta. To se čini kao prilično velika svota – za toliki novac aute bi sigurno bila spremna prati i Jelena Rozga pjevajući pritom svoje hitove.
”Pismohrana” nije u Krešinu vlasništvu – nakon bankrota njegovih poduzeća svi su valjda shvatili da se u njih ne isplati ulagati jer se uz garantirani novčani gubitak ne garantira politička protekcija, pa se u sljedećem avataru Krešo pojavljuje tek kao ”lobist” i s Bakovićem obilazi razne državne ustanove od kojih se mogu dobiti neke poslovi. To je posvjedočila i ravnateljica Hrvatskog državnog arhiva, koja opisuje kako joj je na vrata zakucao neobični dvojac. Spojio ih je život na vrućem zagrebačkom asfaltu. Krešo njenu storiju demantira, ali žena se čini puno ozbiljnijom od njega, pa si joj sklon povjerovati…
”Pismohrana” inače nije neka multinacionalka, nego relativno malo poduzeće iz kojega premijerov brat, kad bi iz njega izvlačio profit, ne bi nabrao više od 50 tisuća eura godišnje, što bi trebalo biti dovoljno za čovjeka normalnog lajfstajla. No, Krešin lajfstajl, kao i društvo u kojem se kreće, nisu sasvim normalni.
U Splitu ga je jednom jurila policija kad im je u autu pokušao pobjeći sa 1,34 promila alkohola u krvi. Na kraju potjere pod sirenama, pokazalo se da nema ni važeću vozačku dozvolu. ”Mercedes” koji je vozio nije bio registriran. U izjavi za novine objasnio je svoj prekršaj kao – ”ništa spektakularno”. Po nekim portalima pisalo se da je općenito sklon pijankama i da se pojavljuje u društvu ”starleta”, ali to je informacija kojoj ne treba poklanjati naročitu pažnju, iako njegova sad već bivša žena očito jest, pa je došlo do razvoda braka. On se potom preselio kod Sare Sikirić, prominentne u suđenju za podvođenje poznatih hrvatskih manekenki, pjevačica i drugih profesionalki, na kojemu je osuđen siromašni Nebojša Perunović Pančo. Cijelo je vrijeme govorio da je on tu pik-zibner, ali na to nitko nije obraćao pažnju jer vjerojatno i jest, ali je trebalo hitno zaključiti aferu u kojoj su osim ovih estradnih radnica bili involvirani najviši dužnosnici i poslovni ljudi. U klubu gdje su operirale dilao se kokain te zaključivali poslove između državnih poduzeća i privatnih zaštitarskih tvrtki.
To da se premijerov brat mota s kojekakvim ljudima, samo je njegova stvar, ali ako se u zaštitu interesa tvrtke s kojom je povezan (tvrde to ravnateljica Državnog arhiva i bivši ministar financija) uključuje Porezna uprava, čini se da je posrijedi ozbiljna stvar. I jest. Iznosi lažnih faktura ispostavljenih firmama koje su trgovale nepostojećim zlatom nisu veliki, ali posve je očito kako je riječ o povezanoj operaciji, kriminalnoj zavjeri u funkciji narko-kartela. Nitko se tu nije našao slučajno. Riječ je o velikoj korupcijskoj mreži – ta oprano je sto milijuna dolara južnoameričke mafije! U Sjedinjenim Državama za to se obavezno dobivaju doživotne osude. Zbilja to ne možeš ocijeniti kao – ništa spektakularno!
Kako vlast štiti premijerova brata?
Kad je u novinama napokon izašao članak o aferi, promptno je reagirala Porezna uprava. Poslala je demanti u kojem ni jedan od navoda nije demantiran. Istodobno, novinaru se prijeti tužbom, a izvorima koji su podatke dali – internom istragom i ”poduzimanjem potrebnih mjera”. Pritom je demanti nepotpisan – nitko ga se nije usudio potpisati, što ga po Zakonu o medijima čini ništavim, a sve navodi na pomisao da je sastavljen po diktatu samog Lalovca.
Tko je novinarka koja je članak napisala? To je Slavica Lukić, potpredsjednica Hrvatskog novinarskog društva. U javnosti uživa ugled skrupulozne istraživačice visokog integriteta, a postala je općenito poznata kao prva žrtva Milanovićeva drakonskog zakona kad je u Hrvatsku, prvi put poslije pada komunizma, i zakonski uveo cenzuru. Slavica je objavila tekst o medicinskoj ustanovi ”Medikol”, pa je dobila njihovu tužbu i proces uredno izgubila, iako se na sudu pokazalo da je sve što je napisala bilo točno. No, nije bitno što je istina. Ta istina njima je – škodila, narušila je njihov poslovni ugled! I Slavica je osuđena. Bijes javnosti bio je tako žestok da je Ministarstvo pravde išlo s hitnom revizijom zakona, ali ga nije ukinulo, nego je umjesto da ga baci u koš skupa s ostalim antieuropskim i antiliberalnim propisima koji omogućuju kriminalni progon novinara, ostavilo sucima pravo da prosuđuju po svojim mjerilima… Što znači da se situacija još pogoršala, jer te lokalni sudac osudi u skladu s lokalnim mjerilima, a ne u duhu prava na slobodu riječi.
Kako će ova storija završiti po njegova brata Krešu, ali i po njega samoga? Prvi put neće moći krivicu svaliti na druge. Lalovac očito radi u skladu s njegovim instrukcijama. Krešo je očito povezan s Bakovićem. Baković je očito umiješan u aferu s pranjem novca od fiktivnog zlata. Zlato nesumnjivo pripada narko-kartelu. Kako će Milanović to objasniti biračima? Hoće li ih moći uvjeriti da su on i njegova vlada nesposobni, ali pošteni?
zurnalisti
