Prošlog tjedna intervjuirali su me za ”Kurir”, beogradski tabloid koji se repozicionirao u ”srednju lagu”, skupa s ”Blicom”, pa više nije uličarski revolverblatt, nego neka čudna balkanska fuzija balkanskih medijskih idioma. To su najčitanije srpske novine, a imaju i vodeće internet-izdanje. U Zagrebu su kupili magazinsko poduzeće AdriaMedia, gdje im je manjinski partner gracerska Styria (Večernji list). Moje odgovore jako su kratili – ipak je to jedan kline zeitung, čak i ovo nedjeljno izdanje, gdje jerazgovor izašao, pa mi je žao što je toliko toga ispalo… Zato sad to ovdje dajem integralno (ali sam sad ja skratio pitanja).
Je li vas iznenadio izbor žene na mjesto hrvatskog predsjdnika?
Nije, doista. Prethodni premijer – a to je mjesto neusporedivo važnije od predsjednikovog – bila je žena, premijerka Jadranka Kosor. Prije toga imali smo, recimo, Milku Planinc, koja je dotjerala do predsjednice jugoslavenske vlade, SIV-a, a još ranije, Savku Dapčević Kučar i Nedu Andrić, da i ne spominjem Anku Berus… Hrvatska je politika prilično feminizirana, a žene su u politici emancipirane. U Sloveniji žene su upravljale državom, ali uvijek iz pozadine. Četiri najznačajnije – Pepca Kardelj, Zdenka Kidrič, Vida Tomšić i Lidija Šentjurc (ja ih zovem Deadly Viper Assassination Squad) kontrolirale su za Titov račun (on je u tom KillBillu bio Bill) i svoje muževe i slovensku državu. Sve su bile rezervne potpukovnice, narodni heroji, dvije od njih šefice Udbe. Ali, građanski, stajele su u drugom redu, iza svojih muževa papučara. U Srbiji žene pak najčešće igraju drugorazrednu političku rolu. Vaše je društvo tradicionalno u tom pogledu – da i ne govorimo koliko u Beogradu, nacionalnom političkom centrtu, ima prominentnih patrijarhalnih Crnogoraca…
Mislite li da će izbor Kolinde Grabar Kitarović naštetiti odnosima Srbije i Hrvatske?
Odnosi će ostati nepromijenjeni, jer nitko ne smije izaći iz okvira koji postavlja Bruxelles. A ondje malim i beznačajnim zemljama ne dopuštaju da vode samostalnu politiku. Svako se zastranjenje kažnjava. Dnevna zapovjest – kooperacija i proširenje. To svi moraju poštovati, naročito 28. članica, dok one velike europske zemlje određuju neke svoje prioritete.
Spominjanje Vojvodine u pobjedničkom govoru Kolinde Grabar Kitarović uzbudilo je mnoge duhove u Srbiji… Hoće li to otežati ionako pogoršane odnose?
Što god kaže hrvatska predsjednica, ne može utjecati na europsku politiku. Vojvodinu je spomenula kao regiju. Da Nikolić kaže kako će Srbija posebno razvijati odnose s Istrom, mislim da se nitko ne bi uzbudio, iako bi sigurno bilo raznih komentara. Ukratko, mi smo potrošili sav naš kredit da izigravamo neki remetilački faktor. Riječi balkanskih političara, po mojem mišljenju, više nemaju nikakvu težinu. Gledaju te kao na djecu u kindergartenu – promatraju što si naučio, kako se ponašaš, a onda slijede kazne ili nagrade. Bomboni ili stajanje u kutu.
S obzirom na reakciju premijera i SDP-a, te posebno izjave ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić na pobjedu kandidatkinje HDZ-a, treba li očekivati prijevremene izbore?
U Hrvatskoj nije nikad bilo prijevremenih prlamentarnih izbora i neće ih, mislim, ni sad biti. To je kao neka specifična karakteristika političkog tijela, u Srbiji su uvijek prijevremeni, u Hrvatskoj nikad… Ali, mislim da je i u Srbiji s tim manje-više gotovo, vlada sad ima težinu i time je osigurana stabilnost. Vesna Pusić u Hrvatskoj ima neusporedivo manje značenje od Ivice Dačića – njena stranka na ”političkom tržištu” vrijedi manje od 2 posto biračkog tijela. Sve što ona kaže politički je posve nevažno. Što se tiče Milanovića, on ne može zadirati u predsjedničke ovlasti – koje su u nas relativno velike, prevelike, rekao bih – ali ni predsjednica ne može bilo što postići u domenu vlade. Znači, ona ima određeni utjecaj na vojsku preko personalnih poslova, imenovanja najviših oficira, te isto tako na diplomaciju, a najvažnije, na tajne službe. Oko vojske će valjda pokazati inicijativu i nastojati da se taj sektor jako smanji i pojeftini, u diplomaciji to neće moći, a utjecaj na službe omogućit će joj da spriječi sadašnju opstrukciju minhenskog suđenja Josipu Perkoviću, šefu komunističke i Tuđmanove tajne policije, hrvatskom Jovici Stanišiću. Do sad je, naime, šef koordincije tajnih službi bio Saša Perković, Josipov sin, Josipovićev savjetnik. Dakle, nikako da se riješimo svih tih Josipa, previše su umreženi.
Hoće li Hrvatska uvjetovati pristup Srbije Europskoj uniji?
Hrvatska nema diplomatski kapacitet da Srbiju onemogućuje u pristupu EU. Uostalom, do sad u Bruxellesu nije ničim pokazala da će to pokušati, dapače, uvijek i u svakoj instanciji, hrvatski su predstavnici zagovarala što brži pristup, kako za Srbiju, tako i za Bosnu i Hercegovinu. Za hrvatske diplomate koji bi se drukčije postavili bilo bi to karijerno fatalno, jer se takve stvari ne toleriraju, naročito ne kod Balkanaca. Uostalom, čak i Hrvati koji ne vole Srbe – a ima puno takvih – priželjkuju priključenje Srbije, jer misle da će Eurosrbi po logici stvari biti ”pitomiji”. Morat će, misli se, sami sebe obuzdavati u svojim najgorim nagonima. Pa isto se već zbilo i s Hrvatima – nisu promijenili ćud, ali jesu manire, makar diplomatske, a i to se računa.
Kakav je položaj srpske manjine i hoće li ona trpjeti zbog promjene na vrhu vlasti?
Srpska manjina ima prilično prominentnu ulogu u hrvatskoj politici. Stranka Milorada Pupovca bila je u koaliciji s HDZ-om, a u sadašnjoj Milanovićevoj vladi ima više Srba nego Pupovčevih zastupnika u Saboru. Iza te političke fronte, naravno, stoji realnost neravopravnosti u običnom životu. Ekonomska pomoć na obnovi gotovo je prestala u krizi, nakon kraćeg zlatnog doba pod Sanaderom, dok je bilo jeftinih kredita koji su inicirali nekretninski bum. U Hrvatskoj je iza velikog etničkog čišćenja u ratu srpska zajednica, koja je ranije obuhvaćala 12% stanovništva, reducirana na sadašnjih oko 2% (bilo je tu i puno asimilacije pod pritiskom). No, mislim da neću pogriješiti kažem li da većina Srba koji su preostali, ako žive u velikim gradovima, uglavnom ne osjećaju etničku distancu. Uklopljeni su, ali je stanje sasvim drukčije na teritorijima gdje su ranije bili većina. Ipak, situacija nije pesimistička. Postoji neobično razgranata mreža manjinskih institucija i inicijativa. Da je poduzetništvo u nas razvijeno kao civilno društvo, bio bi ovdje raj… Mislim da je u Hrvatskoj teže biti liberal, nego Srbin – ovdje na Balkanu nitko ne podnosi kozmopolite, čak ni ove lokalne.
Što je s ćirilićnim pločama?
Koliko znam, neke su vraćene. To će se riješiti tek s dolaskom HDZ-a na vlast. Njima nitko neće razbijate table kakve god se budu postavljale. Jedno stoga što su povezani s ljudima koji su ih razbijali, drugo zato što nisu politički amateri.
Kako komentirati istup Vojislava Šešelja na hrvatskoj televiziji?
Vojislav Šešelj je politički vic. Svi su na njemu pokušali skorirati u predizbornoj kampanji. Nastupio je u jednoj nominalno desničarskoj tv-emisiji koju daje TV-Osijek, što je puno manji efekt nego da, ne znam, neki ovdašnji ludonja i marginalac nastupi kod kolege Milomira Marića u ”Ćirilici”. ”Ćirilica” je pritom nevjerojatno gledana po regiji, u distribuciji preko interneta. Nema tko mi nije komentirao nastup kad sam jednom ondje bio… Ali, kakav to može imati politički značaj?
Pisali ste o nekim potezima predsjednika srpske vlade Aleksandra Vučića. Mislite li da ima šanse da provede reforme?
Ako mu malo pomognete, možda će nešto i ostvariti. Naravno, jako velik broj ljudi osjeća da će, provedu li se reforme, izgubiti na važnosti. Ostat će bez ranijih privilegija i bez zaštite koje im još pruža to društvo koje se urušava. Izlazak iz socijalizma je bolan, a u Srbiji s tim se tek započelo. Vučić, rekao bih, egzaktno formulira što pokušava postići i mislim da je pametno tome prići s razumnom mjerom nade koja se, uostalom, zasniva na nekim brojkama… MMF u sljedećem trogodišnjem razdoblju stand-off aranžmana predviđa pad deficita s oko 5 na 3 posto brutto-domaćeg proizvoda, a očekivani rast pritom je oko -0.5 u 2015., oko +1,5 u 2016. i oko +2 u 2017… To su ozbiljne procjene, koje se zasnivaju na dubinskom uvidu u fiskalne tokove. Siguran sam, međutim, da će vaša vlada pod svaku cijenu pokušati ove godine aktivirati kineske investicije i investicuju u željezaro Smederevo tako da poveća BDP u zadnjem kvartalu i umjesto pada postigne rast od makar 0,5 posto. Bilo bi joj to politički strašno važno. A nije neostvarivo!
Mislite li da je moguće kod ljudi promijeniti svijest, što bi bilo nužno da se započnu istinske promjene?
Ja sam još toliko marksisit da vjerujem kako se svijest mijenja s famoznim proizvodnim odnosima. Daj ti ljudima šansu da se afirmiraju kroz poduzetništvo, da nešto zarade, da im administracija ne sjedi na grbači, da se osjećaju kao ljudi i gazde, u nekoj mjeri gospodari svoje sudbine i s njihovom sviješću bit će sve u redu.
U čemu premijeru Vučiću dajete za pravo, zbog čega zaslužuje kritike?
Podržavam njegov liberalni ekonomski program, i to stoga što dokazuje da se iste mjeru mpogu primijeniti posvuda u ovoj balkanskoj, iliti srednjoeuropskoj regiji, da na kažem jazbini, između dva svijeta, koja su se, međutim, oba već približila Zapadu, za razliku od nas, jer Istok je odavna kapitalistički, Rusija i Turska posebice… Da mu spočitavam kako radi to što radi, a meni se čini ispravno, nemam prava, to mogu njegovi birači. Ne živim u Srbiji, gdje često dolazim. A tu je jako teško živjeti. Znate ono, ”teško, ali lepo”. Kad si mlad, više lepo, kad si malo stariji, više teško.
Može li Srbija održati samostalni smjer između Evrope, Amerike i Rusije?
Srbija se okrenula Europi, i to joj trenutno sjajno ide, puno bolje nego Hrvatskoj, pa i Sloveniji, no pomak je jako vidljiv zato jer je krenula iz neusporedivo veće daljine. To s Kinom i kineskim investicijama je fenomenalan obrat koji još nitko, čini mi se, nije u cijelosti razumio. Ja sam o tome nešto pisao i pokušao ustanoviti zašto najav kineskog premijera Li Keqianga o stvaranju Novog puta svile ne privlači pažnju, ili se zanemaruju na istočnoeuropskim, a posebno na zapodneuropskim destincijama. Nisu ondje to još progutali. Potcjenjuju stvar, oprezni su, jer imaju što izgubiti. Mi nemamo, za vas i za nas to je golema šansa. Ništa me u poslednje vrijeme nije toliko uzbudilo (osim Beyonce, naravno)… Što se tiče Rusije, nema tu ničega ni za koga, barem se meni tako čini. Moj djed je Kozak, ja se osjećam veoma ruski, ali, razmišljaš li racionalno, ova putinovska politika retrogradna je i već je kolabirala. Jeljcin je bio veliki čovjek, sa svim njegovim velikim ruskim manama…
Može li Srbiji donijeti neku korist predsjedanje OESS-om?
To je rutinska diplomacija, ali ako si dobro posložen, svaka ti mala stvar, neka dobro odigrana uloga, može pomoći u onome što je bitno – a to je izgradnja ekonomskih odnosa s Europom. Slovenija je to sjajno radila dok nije došla u terminalni unutarnji konflikt, izazvan većinskim opredjeljenjem protiv kapitalizma. Slovenija ne može probiti opnu svog nacionalizma, pa se samoizolirala, a bila je tako inteligentna mala zemlja ”političke nanotehnologije”.
U posljednje vrijeme predsjednik Nikolić daje izjave koje su suprotne Vučiućevim…
To što je Nikolić predsjednik manje je važno nego što je Kolinda predsjednica – ona te barem može odlikovati, kad god poželi može ti oko vrata objesiti jednog Trpimira … No, Nikolić je autoritet u SNS-u, a to je već sasvim druga magnituda moći. Mislim da Vučić i on operiraju s dva različita seta političkih ideja, ali su osuđeni na kohbitaciju. Nikome se ne bi isplatilo da tu kombinaciju razbije. Takav autoritet Kolinda nema u HDZ-u, štoviše, nema nikakav. Oni su je podržali jer su znali da može pobijediti, a sad će svatko svojim putem, s tim da će dugo ići usporedno.
Razlike se uočavaju i između Vučića i Dačića. Hoće li se održati koalicija SNS-a i SPS-a?
Ne znam o tome dovoljno da bih mogao prosuditi, ali čini mi se da je g. Dačić potreban g. Vučiću. Potrebna mu je i njegova stranka, tu se neka moć akumulira u outsourceu, a nije uptno da se sva vlast koju preko vlade stekneš, stavi u jednu korpu, kad još nije samo tvoja, nego su tu i predsjednik i cijela stranačka infrastruktura koju u nekoj mjeri možeš zaobići ili ignorirati, ali ne možeš posve i u svemu. Istodobno, moraš pokazati da koalicione partnere držiš na uzdi. Ali, dok se i njima to isplati, neće se buniti ako ih se malo cimne.
Vidite li veliku opasnost od islamističkog terorizma u Frncuskoj i Europi?
Dvadesetak mrtvih u terorističkom napadu u 10. arondismanu – ružno, strašno, ali to život u Francuskoj nipošto nije učinilo nemogućim. Pariz nije Damask. Jedan moj prijatelj upravo je onamo otputovao jer računa da će biti manji rep pred Louvreom. Ne očekujem ozbiljnu krizu. Hollande mi se čini kao pozer, koji je iskoristio priliku da figurira svojom zabrinutošću. Te napade, uostalom, nisu izvršili sirijski islamisti, nego francuski, što je posljedica slabe integracije arapskih muslimana u francusko društvo. Turski se muslimani puno bolje integriraju u njemačko. Berlin je postao melting pot poput New Yorka. Osim toga, ne možemo očekivati da rat koji Europa vodi na Bliskom istoku, ostane bez uzvratnog učinka. Mi smo – EU – trenutno vojno angažirani u Libiji, Iraku, Siriji, Afganistanu. Amerikanci su garnizonirani u Saudijskoj Arabiji i svim zemljama Zaljeva koje bi, kao i Maroko, Tunis, Egipat, Jordan i Jemen odmah pali pod islamiste bez zapadne vojne prisutnosti i obavještajne podrške, te integracije u biznis-strukture transnacionalnih korporacija. Dakle, mi zauzimamo teren, a oni šalju gerilce. Treba, znači, bolje pokriti teren.
Može li se pregovarati s radikalnim islamistima?
S radikalnim islamistima nemaš o čemu razgovarati. S njima ne vrijedi raspravljati ni o Kuranu. Možeš s učenim sufistima u alevijskim tekijama, ali s njima… Meni je jedan od najdražih idioma World Music sufijsko-pakistanski folklor (vidi https://www.youtube.com/watch?v=BXmIpbBOSvI&list=RDBXmIpbBOSvI), ali radikalni islamisti odbijaju glazbu kao takvu, pa kako se s njima onda može upustiti u razgovor? Ne mogu oni prozboriti ništa inteligentno ni o Poslaniku s. a. v. s.! Pregovori su stoga čisto gubljenje vremena, nema zajedničke podloge.
Hoće li se i kod nas reflektirati ti događaji?
Malo se previše tih sumnjivih arapskih klerika mota po Bosni, gdje je novac iz njihovih država neproporcionalo važan zbog slabašne domaće ekonomije. Dugoročni turski utjecaj tu je pak dobrodošao, bez obzira na otklon od kemalizma koji se uvećava posljednjih godina Erdoganove i Davutogluove vladavine… Ali, to će proći, nije AKP za vijeke, a turska je država previše ozbiljna i stabilna sila – vratit će se opet u izbalansirani centar, iako je opozicija sad prilično neuvjerljiva… Šteta, taj mi se Kilicdaroglu (čita se, da ne lomimo jezik – Klđdarolu) iz socijaldemokratske stranke CHP, zaista učinio kao jako fin čovjek.
Postoji li plan za ukidanja Republike Srpske? Ili su u pravu oni koji govore da će Republika Srpska opstati, ali neće Milorad Dodik?
Zašto bi se ukidala Republika Srpska? Amerikanci su je izmislili, ili barem održali, i jedini oni imaju u Banja Luci svoje diplomatsko predstavništvo. Oni će je, kao i ostale potpisnice Deytonskog sporazuma i održati, a hoće li se Mile naposlijetku ukrcati u vlak i pristati na promjene ili neće, utjecat će samo na njegovu sudbinu. Možda je čovjek sit vlasti? Možda misli da ne mora baš sve ono što drugi moraju da na njoj ostanu? Možda mu, dakle, vlast nije potrebna? Možda je u pravu…
Je li vas iznenadio izbor žene na mjesto hrvatskog predsjdnika?
Nije, doista. Prethodni premijer – a to je mjesto neusporedivo važnije od predsjednikovog – bila je žena, premijerka Jadranka Kosor. Prije toga imali smo, recimo, Milku Planinc, koja je dotjerala do predsjednice jugoslavenske vlade, SIV-a, a još ranije, Savku Dapčević Kučar i Nedu Andrić, da i ne spominjem Anku Berus… Hrvatska je politika prilično feminizirana, a žene su u politici emancipirane. U Sloveniji žene su upravljale državom, ali uvijek iz pozadine. Četiri najznačajnije – Pepca Kardelj, Zdenka Kidrič, Vida Tomšić i Lidija Šentjurc (ja ih zovem Deadly Viper Assassination Squad) kontrolirale su za Titov račun (on je u tom KillBillu bio Bill) i svoje muževe i slovensku državu. Sve su bile rezervne potpukovnice, narodni heroji, dvije od njih šefice Udbe. Ali, građanski, stajele su u drugom redu, iza svojih muževa papučara. U Srbiji žene pak najčešće igraju drugorazrednu političku rolu. Vaše je društvo tradicionalno u tom pogledu – da i ne govorimo koliko u Beogradu, nacionalnom političkom centrtu, ima prominentnih patrijarhalnih Crnogoraca…
Mislite li da će izbor Kolinde Grabar Kitarović naštetiti odnosima Srbije i Hrvatske?
Odnosi će ostati nepromijenjeni, jer nitko ne smije izaći iz okvira koji postavlja Bruxelles. A ondje malim i beznačajnim zemljama ne dopuštaju da vode samostalnu politiku. Svako se zastranjenje kažnjava. Dnevna zapovjest – kooperacija i proširenje. To svi moraju poštovati, naročito 28. članica, dok one velike europske zemlje određuju neke svoje prioritete.
Spominjanje Vojvodine u pobjedničkom govoru Kolinde Grabar Kitarović uzbudilo je mnoge duhove u Srbiji… Hoće li to otežati ionako pogoršane odnose?
Što god kaže hrvatska predsjednica, ne može utjecati na europsku politiku. Vojvodinu je spomenula kao regiju. Da Nikolić kaže kako će Srbija posebno razvijati odnose s Istrom, mislim da se nitko ne bi uzbudio, iako bi sigurno bilo raznih komentara. Ukratko, mi smo potrošili sav naš kredit da izigravamo neki remetilački faktor. Riječi balkanskih političara, po mojem mišljenju, više nemaju nikakvu težinu. Gledaju te kao na djecu u kindergartenu – promatraju što si naučio, kako se ponašaš, a onda slijede kazne ili nagrade. Bomboni ili stajanje u kutu.
S obzirom na reakciju premijera i SDP-a, te posebno izjave ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić na pobjedu kandidatkinje HDZ-a, treba li očekivati prijevremene izbore?
U Hrvatskoj nije nikad bilo prijevremenih prlamentarnih izbora i neće ih, mislim, ni sad biti. To je kao neka specifična karakteristika političkog tijela, u Srbiji su uvijek prijevremeni, u Hrvatskoj nikad… Ali, mislim da je i u Srbiji s tim manje-više gotovo, vlada sad ima težinu i time je osigurana stabilnost. Vesna Pusić u Hrvatskoj ima neusporedivo manje značenje od Ivice Dačića – njena stranka na ”političkom tržištu” vrijedi manje od 2 posto biračkog tijela. Sve što ona kaže politički je posve nevažno. Što se tiče Milanovića, on ne može zadirati u predsjedničke ovlasti – koje su u nas relativno velike, prevelike, rekao bih – ali ni predsjednica ne može bilo što postići u domenu vlade. Znači, ona ima određeni utjecaj na vojsku preko personalnih poslova, imenovanja najviših oficira, te isto tako na diplomaciju, a najvažnije, na tajne službe. Oko vojske će valjda pokazati inicijativu i nastojati da se taj sektor jako smanji i pojeftini, u diplomaciji to neće moći, a utjecaj na službe omogućit će joj da spriječi sadašnju opstrukciju minhenskog suđenja Josipu Perkoviću, šefu komunističke i Tuđmanove tajne policije, hrvatskom Jovici Stanišiću. Do sad je, naime, šef koordincije tajnih službi bio Saša Perković, Josipov sin, Josipovićev savjetnik. Dakle, nikako da se riješimo svih tih Josipa, previše su umreženi.
Hoće li Hrvatska uvjetovati pristup Srbije Europskoj uniji?
Hrvatska nema diplomatski kapacitet da Srbiju onemogućuje u pristupu EU. Uostalom, do sad u Bruxellesu nije ničim pokazala da će to pokušati, dapače, uvijek i u svakoj instanciji, hrvatski su predstavnici zagovarala što brži pristup, kako za Srbiju, tako i za Bosnu i Hercegovinu. Za hrvatske diplomate koji bi se drukčije postavili bilo bi to karijerno fatalno, jer se takve stvari ne toleriraju, naročito ne kod Balkanaca. Uostalom, čak i Hrvati koji ne vole Srbe – a ima puno takvih – priželjkuju priključenje Srbije, jer misle da će Eurosrbi po logici stvari biti ”pitomiji”. Morat će, misli se, sami sebe obuzdavati u svojim najgorim nagonima. Pa isto se već zbilo i s Hrvatima – nisu promijenili ćud, ali jesu manire, makar diplomatske, a i to se računa.
Kakav je položaj srpske manjine i hoće li ona trpjeti zbog promjene na vrhu vlasti?
Srpska manjina ima prilično prominentnu ulogu u hrvatskoj politici. Stranka Milorada Pupovca bila je u koaliciji s HDZ-om, a u sadašnjoj Milanovićevoj vladi ima više Srba nego Pupovčevih zastupnika u Saboru. Iza te političke fronte, naravno, stoji realnost neravopravnosti u običnom životu. Ekonomska pomoć na obnovi gotovo je prestala u krizi, nakon kraćeg zlatnog doba pod Sanaderom, dok je bilo jeftinih kredita koji su inicirali nekretninski bum. U Hrvatskoj je iza velikog etničkog čišćenja u ratu srpska zajednica, koja je ranije obuhvaćala 12% stanovništva, reducirana na sadašnjih oko 2% (bilo je tu i puno asimilacije pod pritiskom). No, mislim da neću pogriješiti kažem li da većina Srba koji su preostali, ako žive u velikim gradovima, uglavnom ne osjećaju etničku distancu. Uklopljeni su, ali je stanje sasvim drukčije na teritorijima gdje su ranije bili većina. Ipak, situacija nije pesimistička. Postoji neobično razgranata mreža manjinskih institucija i inicijativa. Da je poduzetništvo u nas razvijeno kao civilno društvo, bio bi ovdje raj… Mislim da je u Hrvatskoj teže biti liberal, nego Srbin – ovdje na Balkanu nitko ne podnosi kozmopolite, čak ni ove lokalne.
Što je s ćirilićnim pločama?
Koliko znam, neke su vraćene. To će se riješiti tek s dolaskom HDZ-a na vlast. Njima nitko neće razbijate table kakve god se budu postavljale. Jedno stoga što su povezani s ljudima koji su ih razbijali, drugo zato što nisu politički amateri.
Kako komentirati istup Vojislava Šešelja na hrvatskoj televiziji?
Vojislav Šešelj je politički vic. Svi su na njemu pokušali skorirati u predizbornoj kampanji. Nastupio je u jednoj nominalno desničarskoj tv-emisiji koju daje TV-Osijek, što je puno manji efekt nego da, ne znam, neki ovdašnji ludonja i marginalac nastupi kod kolege Milomira Marića u ”Ćirilici”. ”Ćirilica” je pritom nevjerojatno gledana po regiji, u distribuciji preko interneta. Nema tko mi nije komentirao nastup kad sam jednom ondje bio… Ali, kakav to može imati politički značaj?
Pisali ste o nekim potezima predsjednika srpske vlade Aleksandra Vučića. Mislite li da ima šanse da provede reforme?
Ako mu malo pomognete, možda će nešto i ostvariti. Naravno, jako velik broj ljudi osjeća da će, provedu li se reforme, izgubiti na važnosti. Ostat će bez ranijih privilegija i bez zaštite koje im još pruža to društvo koje se urušava. Izlazak iz socijalizma je bolan, a u Srbiji s tim se tek započelo. Vučić, rekao bih, egzaktno formulira što pokušava postići i mislim da je pametno tome prići s razumnom mjerom nade koja se, uostalom, zasniva na nekim brojkama… MMF u sljedećem trogodišnjem razdoblju stand-off aranžmana predviđa pad deficita s oko 5 na 3 posto brutto-domaćeg proizvoda, a očekivani rast pritom je oko -0.5 u 2015., oko +1,5 u 2016. i oko +2 u 2017… To su ozbiljne procjene, koje se zasnivaju na dubinskom uvidu u fiskalne tokove. Siguran sam, međutim, da će vaša vlada pod svaku cijenu pokušati ove godine aktivirati kineske investicije i investicuju u željezaro Smederevo tako da poveća BDP u zadnjem kvartalu i umjesto pada postigne rast od makar 0,5 posto. Bilo bi joj to politički strašno važno. A nije neostvarivo!
Mislite li da je moguće kod ljudi promijeniti svijest, što bi bilo nužno da se započnu istinske promjene?
Ja sam još toliko marksisit da vjerujem kako se svijest mijenja s famoznim proizvodnim odnosima. Daj ti ljudima šansu da se afirmiraju kroz poduzetništvo, da nešto zarade, da im administracija ne sjedi na grbači, da se osjećaju kao ljudi i gazde, u nekoj mjeri gospodari svoje sudbine i s njihovom sviješću bit će sve u redu.
U čemu premijeru Vučiću dajete za pravo, zbog čega zaslužuje kritike?
Podržavam njegov liberalni ekonomski program, i to stoga što dokazuje da se iste mjeru mpogu primijeniti posvuda u ovoj balkanskoj, iliti srednjoeuropskoj regiji, da na kažem jazbini, između dva svijeta, koja su se, međutim, oba već približila Zapadu, za razliku od nas, jer Istok je odavna kapitalistički, Rusija i Turska posebice… Da mu spočitavam kako radi to što radi, a meni se čini ispravno, nemam prava, to mogu njegovi birači. Ne živim u Srbiji, gdje često dolazim. A tu je jako teško živjeti. Znate ono, ”teško, ali lepo”. Kad si mlad, više lepo, kad si malo stariji, više teško.
Može li Srbija održati samostalni smjer između Evrope, Amerike i Rusije?
Srbija se okrenula Europi, i to joj trenutno sjajno ide, puno bolje nego Hrvatskoj, pa i Sloveniji, no pomak je jako vidljiv zato jer je krenula iz neusporedivo veće daljine. To s Kinom i kineskim investicijama je fenomenalan obrat koji još nitko, čini mi se, nije u cijelosti razumio. Ja sam o tome nešto pisao i pokušao ustanoviti zašto najav kineskog premijera Li Keqianga o stvaranju Novog puta svile ne privlači pažnju, ili se zanemaruju na istočnoeuropskim, a posebno na zapodneuropskim destincijama. Nisu ondje to još progutali. Potcjenjuju stvar, oprezni su, jer imaju što izgubiti. Mi nemamo, za vas i za nas to je golema šansa. Ništa me u poslednje vrijeme nije toliko uzbudilo (osim Beyonce, naravno)… Što se tiče Rusije, nema tu ničega ni za koga, barem se meni tako čini. Moj djed je Kozak, ja se osjećam veoma ruski, ali, razmišljaš li racionalno, ova putinovska politika retrogradna je i već je kolabirala. Jeljcin je bio veliki čovjek, sa svim njegovim velikim ruskim manama…
Može li Srbiji donijeti neku korist predsjedanje OESS-om?
To je rutinska diplomacija, ali ako si dobro posložen, svaka ti mala stvar, neka dobro odigrana uloga, može pomoći u onome što je bitno – a to je izgradnja ekonomskih odnosa s Europom. Slovenija je to sjajno radila dok nije došla u terminalni unutarnji konflikt, izazvan većinskim opredjeljenjem protiv kapitalizma. Slovenija ne može probiti opnu svog nacionalizma, pa se samoizolirala, a bila je tako inteligentna mala zemlja ”političke nanotehnologije”.
U posljednje vrijeme predsjednik Nikolić daje izjave koje su suprotne Vučiućevim…
To što je Nikolić predsjednik manje je važno nego što je Kolinda predsjednica – ona te barem može odlikovati, kad god poželi može ti oko vrata objesiti jednog Trpimira … No, Nikolić je autoritet u SNS-u, a to je već sasvim druga magnituda moći. Mislim da Vučić i on operiraju s dva različita seta političkih ideja, ali su osuđeni na kohbitaciju. Nikome se ne bi isplatilo da tu kombinaciju razbije. Takav autoritet Kolinda nema u HDZ-u, štoviše, nema nikakav. Oni su je podržali jer su znali da može pobijediti, a sad će svatko svojim putem, s tim da će dugo ići usporedno.
Razlike se uočavaju i između Vučića i Dačića. Hoće li se održati koalicija SNS-a i SPS-a?
Ne znam o tome dovoljno da bih mogao prosuditi, ali čini mi se da je g. Dačić potreban g. Vučiću. Potrebna mu je i njegova stranka, tu se neka moć akumulira u outsourceu, a nije uptno da se sva vlast koju preko vlade stekneš, stavi u jednu korpu, kad još nije samo tvoja, nego su tu i predsjednik i cijela stranačka infrastruktura koju u nekoj mjeri možeš zaobići ili ignorirati, ali ne možeš posve i u svemu. Istodobno, moraš pokazati da koalicione partnere držiš na uzdi. Ali, dok se i njima to isplati, neće se buniti ako ih se malo cimne.
Vidite li veliku opasnost od islamističkog terorizma u Frncuskoj i Europi?
Dvadesetak mrtvih u terorističkom napadu u 10. arondismanu – ružno, strašno, ali to život u Francuskoj nipošto nije učinilo nemogućim. Pariz nije Damask. Jedan moj prijatelj upravo je onamo otputovao jer računa da će biti manji rep pred Louvreom. Ne očekujem ozbiljnu krizu. Hollande mi se čini kao pozer, koji je iskoristio priliku da figurira svojom zabrinutošću. Te napade, uostalom, nisu izvršili sirijski islamisti, nego francuski, što je posljedica slabe integracije arapskih muslimana u francusko društvo. Turski se muslimani puno bolje integriraju u njemačko. Berlin je postao melting pot poput New Yorka. Osim toga, ne možemo očekivati da rat koji Europa vodi na Bliskom istoku, ostane bez uzvratnog učinka. Mi smo – EU – trenutno vojno angažirani u Libiji, Iraku, Siriji, Afganistanu. Amerikanci su garnizonirani u Saudijskoj Arabiji i svim zemljama Zaljeva koje bi, kao i Maroko, Tunis, Egipat, Jordan i Jemen odmah pali pod islamiste bez zapadne vojne prisutnosti i obavještajne podrške, te integracije u biznis-strukture transnacionalnih korporacija. Dakle, mi zauzimamo teren, a oni šalju gerilce. Treba, znači, bolje pokriti teren.
Može li se pregovarati s radikalnim islamistima?
S radikalnim islamistima nemaš o čemu razgovarati. S njima ne vrijedi raspravljati ni o Kuranu. Možeš s učenim sufistima u alevijskim tekijama, ali s njima… Meni je jedan od najdražih idioma World Music sufijsko-pakistanski folklor (vidi https://www.youtube.com/watch?v=BXmIpbBOSvI&list=RDBXmIpbBOSvI), ali radikalni islamisti odbijaju glazbu kao takvu, pa kako se s njima onda može upustiti u razgovor? Ne mogu oni prozboriti ništa inteligentno ni o Poslaniku s. a. v. s.! Pregovori su stoga čisto gubljenje vremena, nema zajedničke podloge.
Hoće li se i kod nas reflektirati ti događaji?
Malo se previše tih sumnjivih arapskih klerika mota po Bosni, gdje je novac iz njihovih država neproporcionalo važan zbog slabašne domaće ekonomije. Dugoročni turski utjecaj tu je pak dobrodošao, bez obzira na otklon od kemalizma koji se uvećava posljednjih godina Erdoganove i Davutogluove vladavine… Ali, to će proći, nije AKP za vijeke, a turska je država previše ozbiljna i stabilna sila – vratit će se opet u izbalansirani centar, iako je opozicija sad prilično neuvjerljiva… Šteta, taj mi se Kilicdaroglu (čita se, da ne lomimo jezik – Klđdarolu) iz socijaldemokratske stranke CHP, zaista učinio kao jako fin čovjek.
Postoji li plan za ukidanja Republike Srpske? Ili su u pravu oni koji govore da će Republika Srpska opstati, ali neće Milorad Dodik?
Zašto bi se ukidala Republika Srpska? Amerikanci su je izmislili, ili barem održali, i jedini oni imaju u Banja Luci svoje diplomatsko predstavništvo. Oni će je, kao i ostale potpisnice Deytonskog sporazuma i održati, a hoće li se Mile naposlijetku ukrcati u vlak i pristati na promjene ili neće, utjecat će samo na njegovu sudbinu. Možda je čovjek sit vlasti? Možda misli da ne mora baš sve ono što drugi moraju da na njoj ostanu? Možda mu, dakle, vlast nije potrebna? Možda je u pravu…
