Kolindu Grabar Kitarović optužuju optužbama koje se međusobno isključuju. Kriva je jer je ”bez ozbiljnog političkog sadržaja”. Istodobno pokazuje, tvrdi se, ”neprihvatljivu ambiciju da postane sveodlučujući faktor u državi”. Riječi su to Jelene Lovrić, novinske komentatorice. Ali u njima se reflektira mišljenje ili percepcija ”lijevog geštalta”, čudne političke koncentracije koju ne možeš smatrati manifestacijom prave ljevice. Nije, naime, politički profilirana ni kao socijalistička, ni kao socijaldemokratska politička opcija. Socijalisti bi se zalagali za nacionalizaciju, ili protiv denacionalizacije, odnosno protiv nastavka procesa privatizacije – što ovdje nije bio slučaj, barem ako je riječ o matičnom, mejnstrimskom SDP-u. Da su esdepeovci pravi socijaldemokrati prihvatili bi pak kapitalističku ekonomiju, kao u Njemačkoj, umjesto što traže ”treći put” efikasnog ”državnog kapitalizma” u kojemu bi poduzećima u javnom vlasništvu upravljali depolitizirani ”pravi stručnjaci”, znači uspješni kapitalisti ili tehnokratski kapitalisti, lišeni svjetonazornog opredjeljenja i želje za bogaćenjem - ukratko, kapitalisti bez jaja.
Hrvatski ”lijevi geštalt” i njegovu agitiranu idejnu aktivnost u predizbornoj agitaciji teško je logički analizirati, jer je njihov narativ naplavina ideoloških fragmenata. Konsolidirali su se kao konzervativni lobi korisnika državnog proračuna bez obzira na svjetonazor i uži politički projekt stranke kojoj pripadaju. Srećko Horvat i Josip Leko, Mirela Holy i Milan F. Živković, i pas i mačka, ”cane, gatto e io”, kako je pjevao Sergio Endrigo u šansoni ”Nojeva arka”, putnici su korablje koja ukrcava brodolomce uoči očekivanog političkog potopa. Budući da je tako difuzan, ”lijevi geštalt” ima maglovite političke ideje, komplicirane s puno negativnih emocija. A emocije kao da su sve usredotočene na jednu osobu – Kolindu Grabar Kitarović. Vide je kao užasnu pojavu i najgoru personu. Ona je ”Severinu na Pantovčku”, ”narodna princeza”, ”carica političkog treša” koja ”puca na Titovu ili Tuđmanovu ulogu”, ”posvuduša” koja ”banalizira politički diskurs” jer je ”gladna svjetla reflektora”, a obdarena samo ”skromnom političkom imaginacijom”, što joj ne priječi da se ”sljubljuje s ustašolikim spodobama”. Svu su to ocjene koje zvuče kao uvrede, ali su zapravo slogani iz krugova ugroženih lijevih konzervativaca. Zašto se toliko pale na Kolindu, zašto je tako mrze?
Jasno je kao dan: Karamarka se samo boje, a nju mrze, što je u politici znak nemoći. Karamarko nije osobito popularan, za razliku od HDZ-a koji po posljednjim istraživanjima (ako se izbace neodlučni i uračuna d’Hont) prilično glatko osvaja vlast. Njegova pak nepopularnost gotovo dostiže onu koju bez napora postiže Zoran Milanović, predsjednik ruinirane partije postkomunista izgubljenih u svemiru. Upravo je predsjednica moćan simbol poraza lijevih kvalunkvista u percepcijskom ratu, znak na nebu, kojem nije potrebno tumačenje kolportera ”Glasa svjetilje” kad ti s uličnog ugla dovikne: ”Pokaj se! Kraj je blizu!”
Emocionalnu pozadinu osporavanja izabrane i popularne predsjednice, dakle, lako je proniknuti i odbaciti, ali teze o njenim postupcima u politici, nisu tako trivijalne.
”Izborna kampanja davno je završena – a ona i dalje forsira promotivne aktivnosti.”
Izborna kampanja tek je započela – riječ je o izborima za parlament, za vlast u državi i smjer kojim će Hrvatska poći. ”Predsjednica svih Hrvata” ne može, naravno, uspostaviti političku ekvidistancu kad je riječ o tome da je zemlja faktično u diplomatskoj izolaciji, prezrena u Bruxellesu i Berlinu, isključena iz svih europskih ekonomskih tokova, marginalizirana i retrogradna, paralizirana dramatičnim političkim sukobom na svim svojim granicama, kao i s vlastitim građanima, po nacionalnom i ideološkom ključu. Predizborna kampanja Zorana Milanovića i SDP-a koji se za njim vuče kao lipsali konj privezan za ciganska kola, prerasla je zamalo u građanski rat. Dovoljno je situaciju hladno komparirati s onom koju je Milanović zatekao prilikom preuzimanja vlasti od vladinske koalicije HDZ-a i SDSS-a Milorada Popovca prije gotovo četiri godine. Ekonomija nije ni onda bolje stajala – niti je u međuvremenu došlo do poboljšanja zahvaljujući članstvu u EU - ali društvena klima bila je obilježena parlamentarnim i konstruktivnim naporima. I Sanader i Glavaš bili su u zatvoru.
“Već od prvog dana… pokazuje vrlo osebujno shvaćanje svoje funkcije. Njena inaugurcija više je nalikovala krunidbi… Postavlja skele kako bi oko sebe izgradila kult ličnosti...”
Tuđman je bio autokrat koji je izgradio svoju malu hrvatsku spomeničku nišu što se danas popunjava nevjerojatno neukusnim kipovima. Mesić je bio ”politički huligan” koji nije imao ozbiljnih uzurpatorskih ambicija, ali Josipović jest – usprkos mekanom stisku prilikom rukovanja, bio je za čvrstu ruku. Zvali su ga ”čelična lignja”. Uspostavio je vrlo efikasnu kontrolu medija, svi su se bojali njegove vindiktivnosti – kad su ga u ”Srpskim novostima” napali zbog ZAMP-a, strovalio se na izdavača, Pupovca, optuživši ga za ”etnobiznis”. Nominirao je ravnatelja HRT. Milanović mu je tu popustio da bi instalirao Lozančića za šefa vojne obavještajne agencije, ali Josipović je i taj sektor kontrolirao preko Saše Perkovića, koordinatora svih Službi. Državno tužilaštvo – Bajić – bilo je pod njegovim političkim kišobranom. Osnovao je stranku, sklopio savezništvo s Bandićem, u SDP-u se povezao s Linićem, Komadinom i svim otpadnicima poput Mirele Holy, pa stao spremati prijeizborni ili poslijeizborni puč za svrgavanje Milanovića. Istodobno je pokrenuo desne i lijeve populiste, Željku Markić i GONG da traže promjenu Ustava, pa je jedna skupina njegovih privrženika s Pravnog fakulteta počela redigirati nacrt amandmana s kojima bi stekao veću osobnu vlast od Tuđmana ili francuskog predsjednika – broj parlamentarnih zastupnika sveo bi se na trećinu, lokalna samouprava na četvrtinu, on bi potpisivao sve zakone i imenovao ustavne suce. Već je upravljao tužilaštvom, tajnom policijom i vojskom. Oko njega iskupljali su se generali koji se sad, kao i oni ustavni pravnici, prave da to sve nije bilo – blažena Hrvatska, zemlja bez memorije. Tiranosaurus-ex, neutaživo gladan vlasti, spreman da se u zadnji čas za pobjedu u drugom mandatu osloni na Glavaševu pomoć, Josipović je u ovom antikolindinskom diskursu ”svakom loncu poklopac koji se za novinare pretvorio u dežurnog komentatora svega i svačega”. Znači, imao je tu neznatnu ljudsku manu da je bio previše pristupačan. Nije nipošto pokušao institucionalnim inženjeringom osvojiti vlast i steći autokratske predsjedničke ovlasti, ne, takve opasne namjere ima naprotiv KGK, koja gradi kult ličnosti i već oko sebe podiže skele… Što je u očitoj suprotnosti s ocjenom da je ”posvuduša”, ”Severina”, da se producira pred narodom po tržnicama, objavljuje slike kako farba stan i vozi kombajn… ”Pučke pobožnosti oko gospođe Kitarović aranžiraju se na tragu autoritarnih obrazaca”. Ma tko bi ih aranžirao? Vaso Brkić ili Karamarko ili lijeni predsjednički savjetnici? ”Pučke pobožnosti” se ne aranžiraju nego spontano događaju, a javno oduševljenje za njena ritualna ukazanja mogu biti samo prepreka nekom ozbiljnom zaplotnjačkom djelovanju, nevidljivoj konsolidaciji moći i stvaranju vlastite političke oprative. Što je, uostalom, posve nemoguće, nezamislivo u vertikalno strukturiranom hadezeovskog pokreta.
Od prvoga dana njene pobjede na predsjedničkim izborima, osupnuti lijevi konzervativci iskazuju bipolarni poremećaj političke recepcije. S jedne strane – Kolinda je nitko i ništa, slika bez tona, kreacija mutne, mračne desnice, ili instrument Karamarkova HDZ-a. S druge strane, opasno je akumulirala moć, ima nedogledne ambicije, ukratko, još je i gora od Karamarka i HDZ-a, bezumna desničarka koja se ”sljubljuje s ustašoidnim spodobama”. Ona je nemoćna, ona je svemoćna, ona je isprazna, ograničena, ona je zapravo lukava i beskrajno vlastoljubiva. Ona je ”lightweight”, ali se boksa u superteškoj kategoriji. Ne razumije stvari, ali s njima upravlja, ukratko - diktatorica marginalka!
Njeno se ponašanje ne može objasniti kontrarnim tumačenjima. Ili je Kolinda Grabar Kitarović zaista ”na tragu autoritarnih obrazaca”, što je ”uvertira za autokratske uzurpacije”, jer se ”pokušava nametnuti kao apriorni, neupitni nacionalni lider”. Ili je pak sve to fantazija, u očitom, zdravorazumski nesumnjivim neskladu sa slikom i prilikom. Predsjednica Kolinda doista budi narodne emocije, ali njen doseg nije veći od okvira koje joj daje Ustav, s tim što je i tu pokazala krajnju suzdržanost. Primjerice, nije razjurila Glavni stožer koji je u kampanji besramno drukao za njena protivnika, što bi odmah učinio svaki normalni muškarac, ili nabrijana političarka. Prvog dana takva bi ih sve umirovila, postavila svog načelnika i šefa vojne službe, te konsolidirala utjecaj kako joj to Ustav i dopušta. Ali, ona je pokazala krajnju popustljivost, pristala je čak i na mimohod koji su oni onda izgurali preko Milanovića odabravši novog pokrovitelja – ni parade gdje su dovukli svoju skalameriju ni njih samih ne bi bilo da je nastupila ne autoritarno, nego s autoritetom koji joj omogućuje funkcija. Očito, oni se nje ne boje jer vide da nije osvetoljubiva, to je svima jasno, pa i onima koji se nikad ne bi usudila nešto slično izricati primjerice o Josipoviću, jer znaju da bi ih duga ruka dodekafonske mafije sustigla makar i u vječnom životu, gdje bi im naplatili za sviranje harfe.
Najbolju prispodobu predsjednice dao je – Zoran Milanović. On ju je prozvao ”narodnom princezom”. Metaforu je lansirao dopisnik ”Novog lista” iz ”Tača”, redovni premijerov sugovornik. Bilo je to pretprošlog ljeta, u komentaru koji nije bio negativno intoniran, naprotiv. U tom času prioritet je bio da se nekako spriječi reizbor Josipovića, koji pokušava preoteti stranku, pa je blaga, zapravo nevidljiva ironija na račun kandidatkinje HDZ-a, realno funkcionirala kao pohvala. I bila je sasvim točna, a kad pogodiš bit, više se riječ ne može povući, demantirati ili rekontekstualizirati. Lady Di je bila ”narodna princeza” jer je koncentrirala emocije britanske javnosti protiv bezosjećajnog aristokratskog establišmenta, a pritom nije pokušala svrgnuti dinastiju Vindzorovića. Njeno kraljevsko visočanstvo Kolinda Grabar Kitarović koncentrirala je emocije protiv hrvatskog političkog patricijata. Simbolizira ga neuništivi Josip Leko, koji u forumima sjedi i prisjeda od 1976. godine. Osim njega, tu je cijela galaksija slično iniciranih mlađih i starijih kadrova, birokrata, funkcionera, kulturgešeftmajstera i novinara. Mislim da je posve promašena ideja da se u procesiranju toga idejnog krupnog otpada ide lustracijom, to je previše selektivno, naprosto bi sve te naslage trebalo odgurati na deponij i zaboraviti skupa s prošlošću iz koje potječu. Umjesto da slušate njihove gluposti, radije gledajte ”Vice” na internetu, tamo se vidi stvarna slika današnjeg svijeta!
jutarnji
Hrvatski ”lijevi geštalt” i njegovu agitiranu idejnu aktivnost u predizbornoj agitaciji teško je logički analizirati, jer je njihov narativ naplavina ideoloških fragmenata. Konsolidirali su se kao konzervativni lobi korisnika državnog proračuna bez obzira na svjetonazor i uži politički projekt stranke kojoj pripadaju. Srećko Horvat i Josip Leko, Mirela Holy i Milan F. Živković, i pas i mačka, ”cane, gatto e io”, kako je pjevao Sergio Endrigo u šansoni ”Nojeva arka”, putnici su korablje koja ukrcava brodolomce uoči očekivanog političkog potopa. Budući da je tako difuzan, ”lijevi geštalt” ima maglovite političke ideje, komplicirane s puno negativnih emocija. A emocije kao da su sve usredotočene na jednu osobu – Kolindu Grabar Kitarović. Vide je kao užasnu pojavu i najgoru personu. Ona je ”Severinu na Pantovčku”, ”narodna princeza”, ”carica političkog treša” koja ”puca na Titovu ili Tuđmanovu ulogu”, ”posvuduša” koja ”banalizira politički diskurs” jer je ”gladna svjetla reflektora”, a obdarena samo ”skromnom političkom imaginacijom”, što joj ne priječi da se ”sljubljuje s ustašolikim spodobama”. Svu su to ocjene koje zvuče kao uvrede, ali su zapravo slogani iz krugova ugroženih lijevih konzervativaca. Zašto se toliko pale na Kolindu, zašto je tako mrze?
Jasno je kao dan: Karamarka se samo boje, a nju mrze, što je u politici znak nemoći. Karamarko nije osobito popularan, za razliku od HDZ-a koji po posljednjim istraživanjima (ako se izbace neodlučni i uračuna d’Hont) prilično glatko osvaja vlast. Njegova pak nepopularnost gotovo dostiže onu koju bez napora postiže Zoran Milanović, predsjednik ruinirane partije postkomunista izgubljenih u svemiru. Upravo je predsjednica moćan simbol poraza lijevih kvalunkvista u percepcijskom ratu, znak na nebu, kojem nije potrebno tumačenje kolportera ”Glasa svjetilje” kad ti s uličnog ugla dovikne: ”Pokaj se! Kraj je blizu!”
Emocionalnu pozadinu osporavanja izabrane i popularne predsjednice, dakle, lako je proniknuti i odbaciti, ali teze o njenim postupcima u politici, nisu tako trivijalne.
”Izborna kampanja davno je završena – a ona i dalje forsira promotivne aktivnosti.”
Izborna kampanja tek je započela – riječ je o izborima za parlament, za vlast u državi i smjer kojim će Hrvatska poći. ”Predsjednica svih Hrvata” ne može, naravno, uspostaviti političku ekvidistancu kad je riječ o tome da je zemlja faktično u diplomatskoj izolaciji, prezrena u Bruxellesu i Berlinu, isključena iz svih europskih ekonomskih tokova, marginalizirana i retrogradna, paralizirana dramatičnim političkim sukobom na svim svojim granicama, kao i s vlastitim građanima, po nacionalnom i ideološkom ključu. Predizborna kampanja Zorana Milanovića i SDP-a koji se za njim vuče kao lipsali konj privezan za ciganska kola, prerasla je zamalo u građanski rat. Dovoljno je situaciju hladno komparirati s onom koju je Milanović zatekao prilikom preuzimanja vlasti od vladinske koalicije HDZ-a i SDSS-a Milorada Popovca prije gotovo četiri godine. Ekonomija nije ni onda bolje stajala – niti je u međuvremenu došlo do poboljšanja zahvaljujući članstvu u EU - ali društvena klima bila je obilježena parlamentarnim i konstruktivnim naporima. I Sanader i Glavaš bili su u zatvoru.
“Već od prvog dana… pokazuje vrlo osebujno shvaćanje svoje funkcije. Njena inaugurcija više je nalikovala krunidbi… Postavlja skele kako bi oko sebe izgradila kult ličnosti...”
Tuđman je bio autokrat koji je izgradio svoju malu hrvatsku spomeničku nišu što se danas popunjava nevjerojatno neukusnim kipovima. Mesić je bio ”politički huligan” koji nije imao ozbiljnih uzurpatorskih ambicija, ali Josipović jest – usprkos mekanom stisku prilikom rukovanja, bio je za čvrstu ruku. Zvali su ga ”čelična lignja”. Uspostavio je vrlo efikasnu kontrolu medija, svi su se bojali njegove vindiktivnosti – kad su ga u ”Srpskim novostima” napali zbog ZAMP-a, strovalio se na izdavača, Pupovca, optuživši ga za ”etnobiznis”. Nominirao je ravnatelja HRT. Milanović mu je tu popustio da bi instalirao Lozančića za šefa vojne obavještajne agencije, ali Josipović je i taj sektor kontrolirao preko Saše Perkovića, koordinatora svih Službi. Državno tužilaštvo – Bajić – bilo je pod njegovim političkim kišobranom. Osnovao je stranku, sklopio savezništvo s Bandićem, u SDP-u se povezao s Linićem, Komadinom i svim otpadnicima poput Mirele Holy, pa stao spremati prijeizborni ili poslijeizborni puč za svrgavanje Milanovića. Istodobno je pokrenuo desne i lijeve populiste, Željku Markić i GONG da traže promjenu Ustava, pa je jedna skupina njegovih privrženika s Pravnog fakulteta počela redigirati nacrt amandmana s kojima bi stekao veću osobnu vlast od Tuđmana ili francuskog predsjednika – broj parlamentarnih zastupnika sveo bi se na trećinu, lokalna samouprava na četvrtinu, on bi potpisivao sve zakone i imenovao ustavne suce. Već je upravljao tužilaštvom, tajnom policijom i vojskom. Oko njega iskupljali su se generali koji se sad, kao i oni ustavni pravnici, prave da to sve nije bilo – blažena Hrvatska, zemlja bez memorije. Tiranosaurus-ex, neutaživo gladan vlasti, spreman da se u zadnji čas za pobjedu u drugom mandatu osloni na Glavaševu pomoć, Josipović je u ovom antikolindinskom diskursu ”svakom loncu poklopac koji se za novinare pretvorio u dežurnog komentatora svega i svačega”. Znači, imao je tu neznatnu ljudsku manu da je bio previše pristupačan. Nije nipošto pokušao institucionalnim inženjeringom osvojiti vlast i steći autokratske predsjedničke ovlasti, ne, takve opasne namjere ima naprotiv KGK, koja gradi kult ličnosti i već oko sebe podiže skele… Što je u očitoj suprotnosti s ocjenom da je ”posvuduša”, ”Severina”, da se producira pred narodom po tržnicama, objavljuje slike kako farba stan i vozi kombajn… ”Pučke pobožnosti oko gospođe Kitarović aranžiraju se na tragu autoritarnih obrazaca”. Ma tko bi ih aranžirao? Vaso Brkić ili Karamarko ili lijeni predsjednički savjetnici? ”Pučke pobožnosti” se ne aranžiraju nego spontano događaju, a javno oduševljenje za njena ritualna ukazanja mogu biti samo prepreka nekom ozbiljnom zaplotnjačkom djelovanju, nevidljivoj konsolidaciji moći i stvaranju vlastite političke oprative. Što je, uostalom, posve nemoguće, nezamislivo u vertikalno strukturiranom hadezeovskog pokreta.
Od prvoga dana njene pobjede na predsjedničkim izborima, osupnuti lijevi konzervativci iskazuju bipolarni poremećaj političke recepcije. S jedne strane – Kolinda je nitko i ništa, slika bez tona, kreacija mutne, mračne desnice, ili instrument Karamarkova HDZ-a. S druge strane, opasno je akumulirala moć, ima nedogledne ambicije, ukratko, još je i gora od Karamarka i HDZ-a, bezumna desničarka koja se ”sljubljuje s ustašoidnim spodobama”. Ona je nemoćna, ona je svemoćna, ona je isprazna, ograničena, ona je zapravo lukava i beskrajno vlastoljubiva. Ona je ”lightweight”, ali se boksa u superteškoj kategoriji. Ne razumije stvari, ali s njima upravlja, ukratko - diktatorica marginalka!
Njeno se ponašanje ne može objasniti kontrarnim tumačenjima. Ili je Kolinda Grabar Kitarović zaista ”na tragu autoritarnih obrazaca”, što je ”uvertira za autokratske uzurpacije”, jer se ”pokušava nametnuti kao apriorni, neupitni nacionalni lider”. Ili je pak sve to fantazija, u očitom, zdravorazumski nesumnjivim neskladu sa slikom i prilikom. Predsjednica Kolinda doista budi narodne emocije, ali njen doseg nije veći od okvira koje joj daje Ustav, s tim što je i tu pokazala krajnju suzdržanost. Primjerice, nije razjurila Glavni stožer koji je u kampanji besramno drukao za njena protivnika, što bi odmah učinio svaki normalni muškarac, ili nabrijana političarka. Prvog dana takva bi ih sve umirovila, postavila svog načelnika i šefa vojne službe, te konsolidirala utjecaj kako joj to Ustav i dopušta. Ali, ona je pokazala krajnju popustljivost, pristala je čak i na mimohod koji su oni onda izgurali preko Milanovića odabravši novog pokrovitelja – ni parade gdje su dovukli svoju skalameriju ni njih samih ne bi bilo da je nastupila ne autoritarno, nego s autoritetom koji joj omogućuje funkcija. Očito, oni se nje ne boje jer vide da nije osvetoljubiva, to je svima jasno, pa i onima koji se nikad ne bi usudila nešto slično izricati primjerice o Josipoviću, jer znaju da bi ih duga ruka dodekafonske mafije sustigla makar i u vječnom životu, gdje bi im naplatili za sviranje harfe.
Najbolju prispodobu predsjednice dao je – Zoran Milanović. On ju je prozvao ”narodnom princezom”. Metaforu je lansirao dopisnik ”Novog lista” iz ”Tača”, redovni premijerov sugovornik. Bilo je to pretprošlog ljeta, u komentaru koji nije bio negativno intoniran, naprotiv. U tom času prioritet je bio da se nekako spriječi reizbor Josipovića, koji pokušava preoteti stranku, pa je blaga, zapravo nevidljiva ironija na račun kandidatkinje HDZ-a, realno funkcionirala kao pohvala. I bila je sasvim točna, a kad pogodiš bit, više se riječ ne može povući, demantirati ili rekontekstualizirati. Lady Di je bila ”narodna princeza” jer je koncentrirala emocije britanske javnosti protiv bezosjećajnog aristokratskog establišmenta, a pritom nije pokušala svrgnuti dinastiju Vindzorovića. Njeno kraljevsko visočanstvo Kolinda Grabar Kitarović koncentrirala je emocije protiv hrvatskog političkog patricijata. Simbolizira ga neuništivi Josip Leko, koji u forumima sjedi i prisjeda od 1976. godine. Osim njega, tu je cijela galaksija slično iniciranih mlađih i starijih kadrova, birokrata, funkcionera, kulturgešeftmajstera i novinara. Mislim da je posve promašena ideja da se u procesiranju toga idejnog krupnog otpada ide lustracijom, to je previše selektivno, naprosto bi sve te naslage trebalo odgurati na deponij i zaboraviti skupa s prošlošću iz koje potječu. Umjesto da slušate njihove gluposti, radije gledajte ”Vice” na internetu, tamo se vidi stvarna slika današnjeg svijeta!
jutarnji
