Kako, zapravo, stojimo u ratu s džihadistima – strategijski, vojno, dok trpimo posljedice tog asimetričnog sukoba kroz izbjegličku krizu koju je neprijatelj kreirao eskalacijom terora? Kao što su 2001. udarili u srce kapitalizma napadom na Twinse, ove su godine digli cunami strahovitom kampanjom televiziranih egzekucija – spaljivanjem živih pilota, masovnim odrubljivanjem glava, silovanjima… Trebalo je pokrenuti izbjeglički val koji će prvo destabilizrati Tursku, glavni pivot NATO-a na Bliskom istoku, a zatim stvoriti kaos u Europi. Jer, Europa je uz američkog Velikog šejtana drugi globalni neprijatelj džihadističke revolucije – zastrašujući primjer multikulturne demokracije u otvorenom, tolerantnom društvu. Za protagoniste islamističkih pokreta to je podjednako velika prijetnja kao i američki kapitalistički imperijalizam. Zato se stogodišnji vjerski rat koji je započeo stvaranjem klerikalne države imama Homeinija pretvorio u rat civilizacija i neće završiti do potpunog sloma neoislamizma. To je sveobuhvatni pogled, ali kakva je trenutačno situacija na vojnom frontu?U Afganistanu, smanjuje se prisutnost mneđunarodnih snaga – sad je tamo samo oko 13,000 vojnika NATO-a u ”savjetničkoj funkciji”, od toga manje od deset tisuća američkih, što znači da je teren preuzela afganistanska vojska, uz neograničenu podršku Zapada. Prošle godine završila je operacija “Enduring Freedom”, ofenzivna faza koja je trajala 13 godina. Sastojala se od mnoštva manjih napada koalicijskih snaga na talibane. Povelo se i oko 65 velikih bitaka, u kojima je poginulo skoro 3,5 tisuća savezničkih vojnika, ne računajući pripadnike vladi lojalnih snaga. Na vrhuncu intervencije, u Afganistanu je bilo 50.000 vojnika 49 zemalja koje su podupirale operacije. Nije uspostavljen mir, ali je prestao rat, što znači da se i dalje sporadično vode borbe. Zemlja je uglavnom pacificirana, ali se talibani ne kriju samo po rupama na pakistanskoj granici, nego ih ima i u okolici Kabula. Diverzije i samoubilačke napade izvode pripadnici Al-Quaide. To je bit islamističke vojne strategije – osim rata niskog intenziteta koji se vodi na terenu, male, elitne udarne skupine izvode diverzije na politički osjetljive ciljeve. Jedno je, dakle, ”narodno-oslobodilački pokret”, a drugo totalni rat s globalnim protivnikom, koji se vodi na višoj razini i ima prvenstveno političke ciljeve i učinak. U odnosu na doktrinu komunističkih ustanaka iz prošlog stoljeća, može se reći da se tu kombinira ”narodnofrontovska” borba na nacionalnom teritoriju svake muslimanske države s terorističkim akcijama islamističkih internacionalista koji svoj Kremlj imaju u Teheranu.Afganistan je naposlijetku ipak zaposjednut, kao i Irak gdje je u ratnoj, invazionoj fazi, koja je potrajala oko devet godina, izgubljeno oko 110 tisuća života. Od toga je bilo oko 66 tisuća civilnih žrtava. Ameriku je irački rat koštao oko 1.900 milijardi dolara, oko 720 milijuna dolara dnevno. Poginulo je 3,500 američkih vojnika, a 32 tisuće je ranjeno (u Vijetnamskom ratu pak samo je poginulih bilo 58 tisuća). Američki kontingent povukao se prije četiri godine. Uspostavljena je stabilnost, ako ne i mir, ali vlada u Bagdadu kontrolira samo dvije trećine zemlje. Ostatak je najvećim dijelom pod nadzorom ”Islamske države Iraka i Levanta”, ISIL-a, koji je svoje ustaničke operacije zatim prenio u Siriju, gdje se potom razvio sadašnji građanski rat. Dio Iraka nadzire poluatonomna kurdska paradržava, čiji se etnički teritorij dalje pruža uz tursko-sirijsku granicu. Ondje turska vojska izvodi zračne udare pokušavajući spriječiti stvaranje priznate i jedinstvene države Kurda koju smatraju prijetnjom budući da ih u turskoj populaciji ima više od deset milijuna, pretežno teritorijaliziranih upravo na toj tromeđi.

Vlada Bašara al-Asada kontrolira najmanji dio državnog područja Sirije, s tim što je u pograničnom pojasu prema Izraelu i Jordanu, kao i u drugom prema Turskoj, aktivna ”antiasadovska koalicija” raznih plaćenika i sličnih ”Freedom Fightera”, koje CIA opskrbljuje oružjem. Donedavna je stizalo i iz Hrvatske, koja je u tu zaraćenu regiju prodala oko 3000 tona naoružanja i streljiva ”krajnjim korisnicima” koji su se pokazali lažnima. Iračke milicije naoružane su jurišnim puškama HS Produkta, a do ISIL-a su preko Jordana i preko ”umjerenih islamista” stigli polovni ”kalašnjikovi” s domaće furde. Veliki je problem tih ”umjerenih islamista”, boraca za slobodu na debelim dnevnicama, što nemaju političku ”krovnu organizaciju”. Ruski zračni udari sad su ih zahvatili barem koliko i pripadnike ISIL-a, jer je s velike visine na IC-lokatoru teško razabrati ”umjerenog islamista” od neumjernog i krvožednog. Rusko bombardianje smanjilo je potrebu za američkim i francuskim zračnim napadima – usprkos protestima sa Zapada, ruska vojna intervencija u prilog Bašara al-Asada kojega su oni pokušavali svrgnuti, zapravo je dobrodošla.

Rusi su na bojište dovukli svoje sofisticirane ”Suhoje” naoružane pametnim bombama, ali to je samo za pokazivanje na RT-televizijskom kanalu koji emitira na engleskom, kao publicitet za izvoznika, ”Rosoboroneksport” (50 milijardi izvoza godišnje). Većina misija obavlja se, ekonomično i učinkovito, starinskim štormovicima Su-25 Grah (Vrana) naoružanim željeznim ”krmačama” od 500 kila.

Uz afganistanski, sirijski i irački, četvrti anti-islamistički ratni front uspostavljen je u subsaharskoj Africi, ali privlači malo pažnje. Strateški, od izuzetne je važnosti jer tu islamističke oružane skupine pokušavaju spojiti svoju operativu u Sjevernoj Africi, Čadu i Mauritaniji s ustanicima Boko Haram u Zapadnoj Africi. Istodobno su ove godine proglasili svoju pripadnost islamističkoj internacionali, ISIL-u.

Boko Haram djeluje unutar granica Nigerije, najveće i ekonomski najjače afričke države, koja je u uvijek u stanju latentnog građenskog rata. Koncentrirani su u sjevernistočnoj provinciji Borno, koja graniči s Čadom, u neposrednoj bilizini njegova glavnog grada N’Djamene, na obalama čudesnog pustinjskog jezera Čad. Kako je Čad pod zaštitom i kontrolom Francuske, protiv islamista koji su sa sjevera kroz Mauritaniju doprli do Timbuktua u Maliju, a kroz Nigeriju do N’Djamene, odmah je počela kontrafenziva Francuskog ratnog zrakoplovstva. Operacija je nevjerojatno uspješna pa se o tome uopće ne piše (osim u stručnim časopisima). Mora doći do opće tragedije i trijumfa kaosa da bi neki sukob privukao pažnju popularnih medija. Problemi koje se brzo i uspješno otklone, nemaju, na žalost, zadovoljavajući tiražni potencijal jer tabloidno novinarstvo počiva na širenju straha.

Mauritanija, Mali, Niger, Čad i Sudan niz su subsaharskih i saharskih država (Sahela) koje se pružaju preko najšireg dijela afričkog kontinenta, od Atlantskog oceana do Crvenog Mora. To je pustinja u geografskom, ekonomskom i političkom smislu. Na teritoriju velikom kao Kina, živi stanovništvo po broju ravnom turskom, s ukupnim nacionalnim dohotkom Bosne i Hercegovine. U jednu riječ – koma. A sad se još, poput bubonske kuge, proširio militantni islamizam. U najzapadniju Mauritaniju dopire s povijesnih musimanskih teritorija Maroka, najzapadnije točke Afrike zahvaćene arapskom ekspanzijom još u 12. stoljeću, u doba Prorokove vlastite dinastije Kurejiši (kojoj, preko njegove kćeri Fatime, navodno, pripada i sadašnja alavitska marokanska vladalačka kuća). U Nigeriji, Islam se pak među većinske Jorube počeo prozelitski širiti tek u 15. stoljeću… Ali, ti historijski religijski i politički pokreti ne mogu se po intenzitetu usporediti s eksplozijom vehabizma što je detonirao 2009. i već zahvatio pola Nigerije. Kombinacija šerijata i ljudožderstva, zasniva se na teroru i masovnim smaknućima, silovanju i upotrebi male djece kao ”živih štitova”. Ideologija im se zasniva na zdravorazumskoj predodžbi da Zemlja nije kugla, dok se čitanje i postojanje svih knjiga osim Kurana, strogo zabranjuje.

 

Kriza u Sahari nastupila je početkom 2013. godine. U čudesnu pustinjsku metropolu, grad Timbuktu s jedinstvenim sakralnim građevinama od nepečene gline pod zaštitom UNESCO-a (otkrio ga je Zapadu čuveni istraživač Mungo Park 1805.), ušli su novopečeni Isilovci, a zatim nastavili napredovati prema obali rijeke Niger, do glavnog grada Republike Mali, Bamaka. Mali je multikulturalna frankofonska sredina, domovina Ali Farka Turea, koji pjeva na nekoliko afričkih jezika ili francuskom, ali to stanje, naravno, nije se moglo održati pod udarom fundamentalista koji su stali razarati kulturne spomenike Timbuktua što ih je arapski geograf Ibn Batuta posjetio i zadivljen opisao još 1353. godine.

Na prilazima Bamaku, 11. siječnja 2013. ISIL-ovce su zaustavili pripadnici 4. helikopterske regemente francuskih Specijalnih snaga (pritom je poginuo jedan pilot ”Gazelle”). Zračnu potporu pružili su im avioni ”Mirage” iz 2500 kilometara udaljene baze N’Djamena. A iz baze Saint-Diziere u istočnoj Francuskoj, poletjeli su odmah četiri ”Rafala” natovareni s po šest laserski vođenih bombi Paveway II od 230 kila. Na putu od četiri tisuće kilometara pratio ih je leteći Boeing Stratotanker        C-135. ”Rafali” su bombama razorili baze militanata u Maliju,a zatim sletjeli u N’Djameni. U zraku su proveli ukupno deset sati. U glavnom gradu Čada zatim je uspostavljena isturena tehnička baza u koju su doletjela još četiri ”Rafala”, pa je započela Operacija Barkhane (”Izdužena dina”). Polueskladrila u N’Djameni zadužena je za prostor Burkine Faso (Gornja Volta), Čada, Malija, Mauritanije i Nigera, veći od Europe, odnosne Europske Unije, ali rijetko naseljen, s malobrojnim putevima i izvorima vode oko kojih se rat i vodi. Na političkoj razini formirana je skupina ovih pet država, G5, koja je dala mandat i legalni okvir za djelovanje francuskog ekspedicijskog korpusa.

Dugotrajne operacije na golemim, kontinentalnim udaljenostima, iziskivali su upućivanje transportnih aviona, uključujući novi četvoromotorni Airbus 400 Atlas, koji tu prolazi operativno vatreno krštenje. U N’Djamenu je prebačen i jedan leteći tanker, da ne mora stalno asistirati američki iz baze Moron u Španjolskoj.

Uz zrakoplovnu komponentu, u Operaciju Barkane upućeno je oko 2000 vojnika Groupement Tactique Desert Ouest (Pustinjska taktička grupa Zapad). Sačinjavaju je specijalci, pješadija, oklopna izviđačka vozila, logističari, vezisti, liječnici i pripadnici vojne policije. Raspoređeni su u četiri baze, a jedna je od njih u Timbuktuu. Kopnena vojska uputila je također mješovitu grupu izviđačkih i jurišnih helikoptera. Cijelom operacijom zapovijeda se satelitskim linkom preko satelita Syracuse 3 iz komande Afričkog aviokorpusa Združenih snaga smještenog u Lyonu, u nuklearnom bunkeru zapovjedništvu francuske Armee de l’Air (Ratnog zrakoplovstva).

U asimetričnom ratu koji se vodi u Sahari, nema velikih pokreta trupa nego se kirurškim udarima uništava logistika islamističkih skupina te insertiraju komandosi koje padobranom spuštaju na najneočekivanija mjesta.

”Rafale” je idealna platforma za ovaj tip ratovanja. Nosi moćne izviđačke podvjesne uređaje te generira kompozitni snimak zemaljskih ciljeva dobiven radarom, infracrvenim senzorima i teleoptičkim uređajima, koji se u realnom vremenu, preko digitalnog linka i satelita šalje svim avionima i komadama u regiji i u Francuskoj. To se zove ”networkcentric warfare”, ili ”umreženo ratovanje” – sve se informacije momentalno se dijele između svih sudionika operacije. To omogućuje savršenu preciznost prilikom napada, uz isključenje kolateralnih civilnih žrtava. Pustinja je pogodna za takve pothvate. U ovom ratu Francuska, Europska Unija i Zapad odnose pobjedu – osam ”Rafala” i jedna brigada visokospecijaliziranih trupa uništili su islamističke militante u pet zemalja Sahela. Dakle, sahraska ”jeftina linija” ISIL-a vojno je destruirana što je dobar primjer kako se Europa mora suočiti s islamističkim terorizmom – na njegovu terenu, ofenzivim operacijama ekspedicionih snaga i superiornom tehnologijom. Treba poduzeti napor da se otklone uzroci, a ne posljedice izbjegličke krize, znači nestabilnost u državama prepuštenim kroničnim građanskim ratovima. Kako se pokazalo u Iraku i Afganistanu, faza ”nation bulidinga”, obnove društva, koja zatim mora uslijediti, podjednako je dugotrajna i skupa, pa se nerijetko čini uzaludnom, ali da se do toga mirotvornog stanja uopće dođe, vidjeli smo u ratu koji je ovdje završio prije petnaest godina, potrebno je prvo vojno poraziti beligerente. Do mira dolazi se – borbom.

zurnalisti