Kad su se, zapravo, zavadili Ivo Josipović i Zoki Milanović?
Možda to izgleda kao nevažno pitanje, predmet političke arheologije, ali odgovor pomaže da stvoriš sud o njihovim dubljim motivima, te zaključiš kako će se ubuduće ponašati i čemu, zapravo, teže…
Je li Josipović zaista politički mrtav? Ako i jest može li se vratiti u akciju kao zombi kojega su nahranili mrtvačkim krastavcem? Da sjedi besposlen na Trgu maršala Tita, na Konzervatoriju preludira na klaviru, ili, preko puta, u skriptoriju Pravnog fakulteta piše učene rasprave, to se nekako ne podudara s njegovim stvarnim temparementom. Na prvi pogled usporen i dobroćudan, zapravo je opasna politička zvjerka…
Namjerava li doista Milanović do kraja uništiti državu, poput stranke koju je već do sad tako lijepo razvalio? Gurnuo je zemlju u recesiju povećavajući državni budžet bez obzira na krizu. Upropaštava poreske obveznike, a kako bi sakrio tu tragediju, pokrenuo je idejni rat oko trenutačno nerješivih i nebitnih doktrinarnih pitanja. Sad je pak stao razbijati ekonomski sustav nasrtajem na financijske institucije i guvernera Narodne banke, ugrožavajući same temelje krhkog hrvatskog kapitalizma.
Diplomatski izolirana, Hrvatska će, čini se, naposlijetku posve napustiti okvire i zasade Europske Unije i priključiti se Grčkoj. SDP je hrvatska Syriza i sad još samo treba preuzeti Ustavni sud pa da se ozakoni prijelaz s tržišne ekonomije na diktaturu idiotizma… U tome bi mogao sudjelovati i sam Ivo Josipović, koji je nezaposlen i sigurno ne bi imao ništa protiv da postane predsjednik Ustavnog suda. Ove godine upražnjava se šest sudačkih mjesta te umjesto većine koju sad diskretno kontrolira Šeks, presudan bi utjecaj mogao steći Milanović ako onamo plasira svoje prijatelje i idejne saveznike, od Siniše Petrovića do Josipovića i Bajića. Njihov bi zadatak bio da očuvaju naslijeđe esdepeove vladavine, zaštite udbašku kabalu i ohrabre ulične lijeve demagoge, tako da svi ekonomski problemi postanu nerješivi, pa se izruče narednoj vlasti. Kao član ili predsjednik Ustavnog suda, Josipović bi pritom dobio imunitet od sudskog progona koje može poduzeti HDZ dođe li na vlast pa stane istraživati ZAMP. Stoga bi Ivo i Zoki sad mogli zakopati ratnu sjekiru…
Otkako je Sitting Bull, poglavica postkomunističkog lijevog establišmenta izgubio izbore te napustio wigwam na Pantovčaku gdje je gradio svoj autoritet, pleme se našlo u rasulu… Tko sad može objediniti dodekafonsku mafiju, utjecaj na gradsku politiku u Zagrebu, ultraljevičare u Ministarstvu kulture i u udrugama civilnog društva s esdepeovskom stranačkom birokracijom sitnoga zuba? Ivo je bio kadar raditi i s bogom i s đavlom pa je politički operirao od Kaptola do mostarskog pribježišta Branimira Glavaša, dok je Milanović, umjesto da okuplja, jedino sposoban svih zavaditi i raspršiti. Da je Milanović Woody Allen, sad bismo imali sliku iz flešbeka: mali Zo razbija svaku vazu u kući, dok njegov stariji, nešto pribraniji brat Krešo skuplja s poda sitniš iz nekog od tih ćupova…
No, kakav god bio, Crazy Horse, ratni poglavica SDP-a, ima silnu energiju, agilan je i žilav političar. Salužeći se svakojakim sredstvima pobjeđuje suparnike, dok se za Josipovića ne može sa sigurnošću znati funkcionirati li bez sto hektara parka s faunom, Prvog gardijskog zdruga, civilne i vojne obavještajne službe te udbaških trećepozivaca, koji se više od dvadeset godina ne daju s Pantovčaka… Uostalom, jesmo li točno shvatili što su uopće bile Josipovićeve ambicije osim da se zadrži na predsjedničkom brdu iznad Zagreba?
Objavio je kako namjerava pokrenuti ustavne reforme i povećati svoje ovlasti te preuzeti imenovanje sudaca Ustavnog suda. Počeo je istodobno stvarati vlastitu političku mrežu – imao je svoje ljude u SDP-u, dogovorio se s Bandićem i pokušao isto postići sa svim ostalim lokalnim šerifima, bez obzira na njihovo političke usmjerenje, svjetonazor i ideologiju. Htio se tuđmanizirati, ali su ga u tome spriječili tuđmanisti. Oko toga se zapravo i sukobio s Milanovićem. Upravo to je dovelo do njegova poraza na predsjedničkim izborima. Da mu je u Zagrebu pomagao Bandić – a htio je, najavio je podršku i odmah svršio u buksi – Ivo bi vjerojatno pobijedio! Stoga nema sumnje da je Zoki dao ili odobrio da se Milana odradi, jer to nije mogao odlučiti ili provesti sam Ranko Ostojić – u esdepeovskom personalnom režimu on ima manju ulogu od Berije u Staljinovom… Ranko nema nikakvu vlastitu političku specifičnu težinu – čak nije prošao za Predsjedništvo na tajnim izborima u vlastitoj stranci. Kad mu istekne mandat, može se mirno vratiti trgovanju ribom na malo i veliko. I nadati se da će ga Ustavni sud u novom sastavu na koncu osloboditi od odgovornosti za pretvorbu ”Slobodne Dalmacije” gdje je bio direktor pošto su deal oko preuzimanja dogovorili Pavić i Sanader
Kad su, zapravo, pukli Ivo i Zoki? Bilo je to, vidimo unatrag, kad je Milanović smijenio Linića. Ivo se, naime, povezao s tim tadašnjim ministrom financija u kojemu su esdepeovci našli šefa unutarnje oporbe, misleći da Milanović njega neće smjeti ukloniti – kako su još slabo poznavali svog ratnog poglavicu! To se sve događalo poslije Čačićeva pada – Slavko je stao preuzimati haenesove resore, otvorio HEP i pokušao zatvoriti kombinaciju s DIOKI-jem, u čemu su ključnu ulogu imali njegov prijatelj Ježić i kormpirana uprava kutinske Petrokemije. Što je bilo veoma popularno u stranci, jer je esdepeovcima obećavalo mjesta u javnim poduzećima koje su bili prigrabili dečki iz HNS-a. No, pokazalo se – bilo je to i previše popularno: Zo je odmah shvatio kako mu se Ivo i Slavko tale iza leđa, te da im prilaze starokomunjare kojima se sviđa Linićev fundamentalistički pristup ekonomskoj problematici. Bilo je to blisko svim pripadnicima esdepeovske nomenklature ugroženim od Milanovićevih ”mladoturaka” koje je on postavio za ministre. Uzimao ih je s koca i konopca, krstario je po zlosretnoj hrvatskoj provinciji i od vinograda do vinograda tražio ljude po svojoj mjeri…
Novine su pisale da ”jedino Linić radi” i pritom ”jedini zna što radi” budući da se suprtostavlja bankama i štiti ”malog čovjeka”. U tome je prednjačio ”Novi list”, tvornički list riječke frakcije SDP-a. Najgora rupa u Europi, posljednja komunistička metropola između Pjongjanga i Havane (gdje se režim ipak malo liberalizirao), trebala je sad postati nepomućen izvor političke mudrosti koje će Hrvatsku povesti u blagostanje. A na cijelom Jadranu i, uopće, na europskom obodu Mediterana, Rijeka je jedini grad koji propada – cronogorski Tivat postao je mondeno odredište, a u Fjumi, luka je puna podrtina brodova pretvorenih u birtije s kojih se noću razliježe nepodnošljiva rika cajkaške glazbe…
Neka je Linić i bio lažni prorok, ali postao je jako popularan u lijevim krugovima. Zo ga je stoga odlučio zveknuti i ”Jutarnji” je otkrio grdnu aferu njegova suradnika i nerazdvojnog prijatelja Šegona. Milanović je nazvao Linića i naredio mu da se toga svog kompića smjesta riješi, na što je Slavko pristao, ali odmah zatim obećanje povukao rekavši ”ne mogu ja to, naprosto ne mogu!” Onda su se premijeru javila tri ministra koji su mu poručili da ne ide đonom na Linića. Zoki je odmah sve povezao – zaključio je da njegova neformalna šefica kabineta, ”dobrovoljka” Zinka Bardić ne radi samo za njega i ”Ikeu”, nego i za Linića, te da je odabrala Slavkovu stranu i digla Josipovićeve ”spavače” poput Miranda Mrsića. Zoki je Zinki odmah uvalio kopito i tako se raspao idilični Fred Astaire-Ginger Rogers Zo&Zi uigrani par plesača rumbe, politički toliko intiman, da ni Milanovićeva žena više nije bila sigurna treba li biti ljubomorna ili ne treba (nije trebala).
”Pogrešno je postavljati pitanje zašto sam ja tu nepismenu beep-beep otpustio nakon šest godina, nego se valja upitati zašto sam je toliko dugo trpio”, rekao je Zo komentirajući pismo koje mu je tada poslala Zi, puno optužbi i pravopisnih pogrešaka. ”Imponirala mi je njena energija”, sam je odmah obrazložio jer u svakom razgovoru mora postaviti sva pitanja i dati sve odgovore – takav je čovjek, s temperamentom svoje alkarske postojbine, gdje su ljudi toliko povezani s rasnim konjima, da često preuzimaju njihove mentalne karakteristike.
Auzmeš u Banskim dvorima, pretvorio se u tešku dramu. Kako je Bardićka radila za SDP-ovu PR-tvrtku ”Madison”, a kod Zokija volontirala, nije mogla i formalno ući u vladin kabinet pa je na mjesto glasnogovornice instalirala mladu Ivanu Grljak, kao tweeter koji će pratiti njen woofer za bolji stereofonski zvuk. Kad je odletjela Zinka, morala je lejeti i Ivana. Zo je pozvao šefa kabineta, Sauchu, jednog ne osobito pametnog, zgodnog dečka, pripadnika esdepeovske ”zlatne mladeži”. Milinović ga je na početku mandata iz ranga zagrebačkog skupštinskog besposličara unaprijedio u čin zamjenika ministra, honorirajući mu zasluge na nošenju aktn-tašne predsjednika stranke. Sad mu je rekao: ”Vidi, ne znam ima li između Ivane i tebe nešto kao što se priča, ali to me se ne tiče, no ne odgovara mi da oboje ostanete u kabinetu – dogovorite se tko ide!” Saucha nije puno premišljao. ”Zaključio sam”, rekao je, ”ide ona.” Tako je i Grljakica dobila kopito pa je, suočena s dvostrukim gubitkom, pala u duboku depresiju i tjedan dana se oporavljala u toplicama, gdje joj je Zi pravila društvo. Tako je Zoki efikasno razjurio cijelu prevratničku ćeliju, Linića i njegove spavače, a Ivo je, gore ne brdu, sjedio nemoćan, te izgledao gotovo smiješno, što je u politici skoro fatalno, jer se moć zasniva na predodžbi o raspolaganju silom. Kako je Josipović, zapravo, plašljiv, te istodobno realist, više se nikad nije usudio otvoreno suprotstaviti Zokiju, a nisu bome ni stranački funkcioneri. Svatko je mislio: ako je Crazy Horse tako bezobrazno otpilio Ivu, pregalopirao preko Slavka, te kao zadnju sluškinju otjerao Zinku, koju je ranije koristio umjesto mozga i, štoviše, progovarao na njena usta, što li će se tek meni, malom i nezaštićenom, dogoditi ako zinem pa ostanem bez plaće i bez dragog A6 s kožnatima sjedištima? Samo održavanje takve limuzine košta 600.000 kuna godišnje (uključujući šofera), a neću se valjda opet tramakavati u onom mom starom krampu koji je prevalio više kilometara od ”Marinera” na misiji za Jupiter?
Milanović je, dakle, svih na brzinu satro, a Josipovića osamio, pa se ovaj naposlijetku slomio pod teretom ambicija i tuđih očekivanja… U medijima i u društvenoj paranormalnoj sferi, gdje se ukazuju aveti prošlosti, on i dalje ima znatan autoritet, ali ga ubrzano gubi. Hrvatsko je društvo i propadajući sazrelo i napredovalo – moć se više ne može akumulirati izvan vidljive političke sfere. Sve iluzije rasprše se u jednom izbornom ciklusu. Tko nema održivu stranku pa preko nje participira u raspodjeli moći, može se uključiti jedino ako raspolaže novcem, iza sebe ima banku, ili neku korporaciju, ali one više ne ulaze u spregu s političkim lobijima. Političari im ne mogu osigurati povlaštenu tržišnu poziciju, neki monopol. Sve ide po pravilima koje diktira Bruxelles i ne postoji zaštita od konkurencije stranih firmi, koje ne haju za domaće kokošare i njihove sitne račune. Da se to stanje izmijeni, potrebno je prvo društvo gurnuti u kaos te državu koja je diplomatski izolirana, posve isključiti iz Europske unije. Milanović i Josipović pokušat će to postići, ali se ne zna imaju li dovoljno snage da to i ostvare. Ostali su i bez medija. Prezadužen i izbačen iz Hypove zgrade u Koranskoj, Pavić je, doduše, započeo novi medijski biznis u prostorijama Josipovićeva prijatelja Vojkovića, vlasnika ZAMP-a. Da je Ivo pobijedio, podržavao bi ga prkoseći Zokiju jer ga je ovaj ostavio na cjedilu pa je izgubio ”Jutarnji”, ali i u sadašnjoj konstelaciji, svi ti gubitnici bit će jedni drugima potrebni. Samo što tu ima jako malo para, a oni su navikli na milijune… U sličnoj situaciji, pokojni Puki mogao se barem osloniti na podzemlje, ali ugledniji kriminalci neće ući u kolo s ovim potrošenim likovima. Pavićeve tvrtke duguju milijarde za nekretnine, a ni Kutle, koliko se zna, nije uspio naplatiti svoju polovicu od zajedničkog medijskog biznisa…
zurnalisti
Možda to izgleda kao nevažno pitanje, predmet političke arheologije, ali odgovor pomaže da stvoriš sud o njihovim dubljim motivima, te zaključiš kako će se ubuduće ponašati i čemu, zapravo, teže…
Je li Josipović zaista politički mrtav? Ako i jest može li se vratiti u akciju kao zombi kojega su nahranili mrtvačkim krastavcem? Da sjedi besposlen na Trgu maršala Tita, na Konzervatoriju preludira na klaviru, ili, preko puta, u skriptoriju Pravnog fakulteta piše učene rasprave, to se nekako ne podudara s njegovim stvarnim temparementom. Na prvi pogled usporen i dobroćudan, zapravo je opasna politička zvjerka…
Namjerava li doista Milanović do kraja uništiti državu, poput stranke koju je već do sad tako lijepo razvalio? Gurnuo je zemlju u recesiju povećavajući državni budžet bez obzira na krizu. Upropaštava poreske obveznike, a kako bi sakrio tu tragediju, pokrenuo je idejni rat oko trenutačno nerješivih i nebitnih doktrinarnih pitanja. Sad je pak stao razbijati ekonomski sustav nasrtajem na financijske institucije i guvernera Narodne banke, ugrožavajući same temelje krhkog hrvatskog kapitalizma.
Diplomatski izolirana, Hrvatska će, čini se, naposlijetku posve napustiti okvire i zasade Europske Unije i priključiti se Grčkoj. SDP je hrvatska Syriza i sad još samo treba preuzeti Ustavni sud pa da se ozakoni prijelaz s tržišne ekonomije na diktaturu idiotizma… U tome bi mogao sudjelovati i sam Ivo Josipović, koji je nezaposlen i sigurno ne bi imao ništa protiv da postane predsjednik Ustavnog suda. Ove godine upražnjava se šest sudačkih mjesta te umjesto većine koju sad diskretno kontrolira Šeks, presudan bi utjecaj mogao steći Milanović ako onamo plasira svoje prijatelje i idejne saveznike, od Siniše Petrovića do Josipovića i Bajića. Njihov bi zadatak bio da očuvaju naslijeđe esdepeove vladavine, zaštite udbašku kabalu i ohrabre ulične lijeve demagoge, tako da svi ekonomski problemi postanu nerješivi, pa se izruče narednoj vlasti. Kao član ili predsjednik Ustavnog suda, Josipović bi pritom dobio imunitet od sudskog progona koje može poduzeti HDZ dođe li na vlast pa stane istraživati ZAMP. Stoga bi Ivo i Zoki sad mogli zakopati ratnu sjekiru…
Otkako je Sitting Bull, poglavica postkomunističkog lijevog establišmenta izgubio izbore te napustio wigwam na Pantovčaku gdje je gradio svoj autoritet, pleme se našlo u rasulu… Tko sad može objediniti dodekafonsku mafiju, utjecaj na gradsku politiku u Zagrebu, ultraljevičare u Ministarstvu kulture i u udrugama civilnog društva s esdepeovskom stranačkom birokracijom sitnoga zuba? Ivo je bio kadar raditi i s bogom i s đavlom pa je politički operirao od Kaptola do mostarskog pribježišta Branimira Glavaša, dok je Milanović, umjesto da okuplja, jedino sposoban svih zavaditi i raspršiti. Da je Milanović Woody Allen, sad bismo imali sliku iz flešbeka: mali Zo razbija svaku vazu u kući, dok njegov stariji, nešto pribraniji brat Krešo skuplja s poda sitniš iz nekog od tih ćupova…
No, kakav god bio, Crazy Horse, ratni poglavica SDP-a, ima silnu energiju, agilan je i žilav političar. Salužeći se svakojakim sredstvima pobjeđuje suparnike, dok se za Josipovića ne može sa sigurnošću znati funkcionirati li bez sto hektara parka s faunom, Prvog gardijskog zdruga, civilne i vojne obavještajne službe te udbaških trećepozivaca, koji se više od dvadeset godina ne daju s Pantovčaka… Uostalom, jesmo li točno shvatili što su uopće bile Josipovićeve ambicije osim da se zadrži na predsjedničkom brdu iznad Zagreba?
Objavio je kako namjerava pokrenuti ustavne reforme i povećati svoje ovlasti te preuzeti imenovanje sudaca Ustavnog suda. Počeo je istodobno stvarati vlastitu političku mrežu – imao je svoje ljude u SDP-u, dogovorio se s Bandićem i pokušao isto postići sa svim ostalim lokalnim šerifima, bez obzira na njihovo političke usmjerenje, svjetonazor i ideologiju. Htio se tuđmanizirati, ali su ga u tome spriječili tuđmanisti. Oko toga se zapravo i sukobio s Milanovićem. Upravo to je dovelo do njegova poraza na predsjedničkim izborima. Da mu je u Zagrebu pomagao Bandić – a htio je, najavio je podršku i odmah svršio u buksi – Ivo bi vjerojatno pobijedio! Stoga nema sumnje da je Zoki dao ili odobrio da se Milana odradi, jer to nije mogao odlučiti ili provesti sam Ranko Ostojić – u esdepeovskom personalnom režimu on ima manju ulogu od Berije u Staljinovom… Ranko nema nikakvu vlastitu političku specifičnu težinu – čak nije prošao za Predsjedništvo na tajnim izborima u vlastitoj stranci. Kad mu istekne mandat, može se mirno vratiti trgovanju ribom na malo i veliko. I nadati se da će ga Ustavni sud u novom sastavu na koncu osloboditi od odgovornosti za pretvorbu ”Slobodne Dalmacije” gdje je bio direktor pošto su deal oko preuzimanja dogovorili Pavić i Sanader
Kad su, zapravo, pukli Ivo i Zoki? Bilo je to, vidimo unatrag, kad je Milanović smijenio Linića. Ivo se, naime, povezao s tim tadašnjim ministrom financija u kojemu su esdepeovci našli šefa unutarnje oporbe, misleći da Milanović njega neće smjeti ukloniti – kako su još slabo poznavali svog ratnog poglavicu! To se sve događalo poslije Čačićeva pada – Slavko je stao preuzimati haenesove resore, otvorio HEP i pokušao zatvoriti kombinaciju s DIOKI-jem, u čemu su ključnu ulogu imali njegov prijatelj Ježić i kormpirana uprava kutinske Petrokemije. Što je bilo veoma popularno u stranci, jer je esdepeovcima obećavalo mjesta u javnim poduzećima koje su bili prigrabili dečki iz HNS-a. No, pokazalo se – bilo je to i previše popularno: Zo je odmah shvatio kako mu se Ivo i Slavko tale iza leđa, te da im prilaze starokomunjare kojima se sviđa Linićev fundamentalistički pristup ekonomskoj problematici. Bilo je to blisko svim pripadnicima esdepeovske nomenklature ugroženim od Milanovićevih ”mladoturaka” koje je on postavio za ministre. Uzimao ih je s koca i konopca, krstario je po zlosretnoj hrvatskoj provinciji i od vinograda do vinograda tražio ljude po svojoj mjeri…
Novine su pisale da ”jedino Linić radi” i pritom ”jedini zna što radi” budući da se suprtostavlja bankama i štiti ”malog čovjeka”. U tome je prednjačio ”Novi list”, tvornički list riječke frakcije SDP-a. Najgora rupa u Europi, posljednja komunistička metropola između Pjongjanga i Havane (gdje se režim ipak malo liberalizirao), trebala je sad postati nepomućen izvor političke mudrosti koje će Hrvatsku povesti u blagostanje. A na cijelom Jadranu i, uopće, na europskom obodu Mediterana, Rijeka je jedini grad koji propada – cronogorski Tivat postao je mondeno odredište, a u Fjumi, luka je puna podrtina brodova pretvorenih u birtije s kojih se noću razliježe nepodnošljiva rika cajkaške glazbe…
Neka je Linić i bio lažni prorok, ali postao je jako popularan u lijevim krugovima. Zo ga je stoga odlučio zveknuti i ”Jutarnji” je otkrio grdnu aferu njegova suradnika i nerazdvojnog prijatelja Šegona. Milanović je nazvao Linića i naredio mu da se toga svog kompića smjesta riješi, na što je Slavko pristao, ali odmah zatim obećanje povukao rekavši ”ne mogu ja to, naprosto ne mogu!” Onda su se premijeru javila tri ministra koji su mu poručili da ne ide đonom na Linića. Zoki je odmah sve povezao – zaključio je da njegova neformalna šefica kabineta, ”dobrovoljka” Zinka Bardić ne radi samo za njega i ”Ikeu”, nego i za Linića, te da je odabrala Slavkovu stranu i digla Josipovićeve ”spavače” poput Miranda Mrsića. Zoki je Zinki odmah uvalio kopito i tako se raspao idilični Fred Astaire-Ginger Rogers Zo&Zi uigrani par plesača rumbe, politički toliko intiman, da ni Milanovićeva žena više nije bila sigurna treba li biti ljubomorna ili ne treba (nije trebala).
”Pogrešno je postavljati pitanje zašto sam ja tu nepismenu beep-beep otpustio nakon šest godina, nego se valja upitati zašto sam je toliko dugo trpio”, rekao je Zo komentirajući pismo koje mu je tada poslala Zi, puno optužbi i pravopisnih pogrešaka. ”Imponirala mi je njena energija”, sam je odmah obrazložio jer u svakom razgovoru mora postaviti sva pitanja i dati sve odgovore – takav je čovjek, s temperamentom svoje alkarske postojbine, gdje su ljudi toliko povezani s rasnim konjima, da često preuzimaju njihove mentalne karakteristike.
Auzmeš u Banskim dvorima, pretvorio se u tešku dramu. Kako je Bardićka radila za SDP-ovu PR-tvrtku ”Madison”, a kod Zokija volontirala, nije mogla i formalno ući u vladin kabinet pa je na mjesto glasnogovornice instalirala mladu Ivanu Grljak, kao tweeter koji će pratiti njen woofer za bolji stereofonski zvuk. Kad je odletjela Zinka, morala je lejeti i Ivana. Zo je pozvao šefa kabineta, Sauchu, jednog ne osobito pametnog, zgodnog dečka, pripadnika esdepeovske ”zlatne mladeži”. Milinović ga je na početku mandata iz ranga zagrebačkog skupštinskog besposličara unaprijedio u čin zamjenika ministra, honorirajući mu zasluge na nošenju aktn-tašne predsjednika stranke. Sad mu je rekao: ”Vidi, ne znam ima li između Ivane i tebe nešto kao što se priča, ali to me se ne tiče, no ne odgovara mi da oboje ostanete u kabinetu – dogovorite se tko ide!” Saucha nije puno premišljao. ”Zaključio sam”, rekao je, ”ide ona.” Tako je i Grljakica dobila kopito pa je, suočena s dvostrukim gubitkom, pala u duboku depresiju i tjedan dana se oporavljala u toplicama, gdje joj je Zi pravila društvo. Tako je Zoki efikasno razjurio cijelu prevratničku ćeliju, Linića i njegove spavače, a Ivo je, gore ne brdu, sjedio nemoćan, te izgledao gotovo smiješno, što je u politici skoro fatalno, jer se moć zasniva na predodžbi o raspolaganju silom. Kako je Josipović, zapravo, plašljiv, te istodobno realist, više se nikad nije usudio otvoreno suprotstaviti Zokiju, a nisu bome ni stranački funkcioneri. Svatko je mislio: ako je Crazy Horse tako bezobrazno otpilio Ivu, pregalopirao preko Slavka, te kao zadnju sluškinju otjerao Zinku, koju je ranije koristio umjesto mozga i, štoviše, progovarao na njena usta, što li će se tek meni, malom i nezaštićenom, dogoditi ako zinem pa ostanem bez plaće i bez dragog A6 s kožnatima sjedištima? Samo održavanje takve limuzine košta 600.000 kuna godišnje (uključujući šofera), a neću se valjda opet tramakavati u onom mom starom krampu koji je prevalio više kilometara od ”Marinera” na misiji za Jupiter?
Milanović je, dakle, svih na brzinu satro, a Josipovića osamio, pa se ovaj naposlijetku slomio pod teretom ambicija i tuđih očekivanja… U medijima i u društvenoj paranormalnoj sferi, gdje se ukazuju aveti prošlosti, on i dalje ima znatan autoritet, ali ga ubrzano gubi. Hrvatsko je društvo i propadajući sazrelo i napredovalo – moć se više ne može akumulirati izvan vidljive političke sfere. Sve iluzije rasprše se u jednom izbornom ciklusu. Tko nema održivu stranku pa preko nje participira u raspodjeli moći, može se uključiti jedino ako raspolaže novcem, iza sebe ima banku, ili neku korporaciju, ali one više ne ulaze u spregu s političkim lobijima. Političari im ne mogu osigurati povlaštenu tržišnu poziciju, neki monopol. Sve ide po pravilima koje diktira Bruxelles i ne postoji zaštita od konkurencije stranih firmi, koje ne haju za domaće kokošare i njihove sitne račune. Da se to stanje izmijeni, potrebno je prvo društvo gurnuti u kaos te državu koja je diplomatski izolirana, posve isključiti iz Europske unije. Milanović i Josipović pokušat će to postići, ali se ne zna imaju li dovoljno snage da to i ostvare. Ostali su i bez medija. Prezadužen i izbačen iz Hypove zgrade u Koranskoj, Pavić je, doduše, započeo novi medijski biznis u prostorijama Josipovićeva prijatelja Vojkovića, vlasnika ZAMP-a. Da je Ivo pobijedio, podržavao bi ga prkoseći Zokiju jer ga je ovaj ostavio na cjedilu pa je izgubio ”Jutarnji”, ali i u sadašnjoj konstelaciji, svi ti gubitnici bit će jedni drugima potrebni. Samo što tu ima jako malo para, a oni su navikli na milijune… U sličnoj situaciji, pokojni Puki mogao se barem osloniti na podzemlje, ali ugledniji kriminalci neće ući u kolo s ovim potrošenim likovima. Pavićeve tvrtke duguju milijarde za nekretnine, a ni Kutle, koliko se zna, nije uspio naplatiti svoju polovicu od zajedničkog medijskog biznisa…
zurnalisti
