I
još uvijek si na okupu. stayronova vidljiva tama
još u tebe nije ušla kao nesanica. čeka na ulazu
koji si zatvorio nepouzdanim ključem lirskih opisa
straha, klonulosti, bezvrijednosti, smušenosti.
budan, mrzovoljno i potišteno čekaš svoje rasulo.
II
ne znaš gdje i kako si udario u tlo. ne krvariš,
koža je cijela. nitko zapravo ne shvaća da si pao.
ali unutarnje povrede, gubitak ravnoteže, trpljenje
izazivaju osjećaj sramote. gušiš se utapajući se
u poplavi besmisla, nošen vrtlozima komadanja.
III
mogu li se opisati osjećaji roditelja otetog djeteta,
jad dok se suočavaju s isključenim mobitelom,
može li se zamisliti neopisivo, zamagljenost uma?
to je ta nepodnošljiva praznina, napuštena normalnost,
izdaja je života, a ti nisi izdajnik. zato te život boli.
IV
osjećaš odbojnost i gadljivost prema putovanjima
koji ljuljaju tvoju utrobu, od kojih povraćaš muku.
ne polaziš na put, ne trpiš prigovore, savjete i nasilna
svjetla, nepodnošljiva za tvoje oči stvorene za jutra.
iscjeljuju te vrijeme, samoća i obveza da preživiš.
