Foto: deryhana.tumblr.com
Kao što smo to napravili s albumima, red je došao da se podsjetimo i deset pamtljivih i dragih nam filmova starih deset godina. Za mnoge ne bi rekli da je prošlo već toliko, ali sat i kalendar pokazuju drugačije. Neki su zasluženi oskarovci, neki su kritičarski ostali ignorirani do danas, ali većina je nakon gledanja ostala u dubokom sjećanju. Što zbog redateljskog potpisa, što zbog glumačkih izvedbi, specifične fotografije i glazbe, odlične i originalne priče… Naglašavamo, ovo nisu najbolji ni najuspješniji filmovi. To su naslovi koje vrijedi pogledati, prepustiti se radnji i jednostavno uživati za vrijeme pasjih vrućina.
“Može ljubavna priča smještena u doba Vijetnamskog rata s 33 pjesme iz repertoara The Beatlesa? Može, ali glavni likovi se moraju zvati Lucy i Jude. U redu, nema problema. E i pitao me Bono, može li glumiti u filmu. Što si odgovorila? Ma, morala sam prihvatiti jer već imamo Joea Cockera pa da se ne naljuti.” Nebrojene reference na pjesme četvorke iz Liverpoola, malo fantastike, malo rata, malo hipija i puno ljubavi napravili su ovaj polumjuzikl osjećajnim i stvarnim, a pohvale je dobio i od velikog Paula McCartneyja.
Nastavljamo u glazbenom tonu, ali onom depresivnije vrste. Crno-bijela tehnika, tmurni Manchester na kraju sedamdesetih godina prošlog stoljeća, post punk Joy Divisiona koji i najoptimističnijeg čovjeka baca u depresiju te Sam Riley kao frontmen, sin, otac i muž. Što je to bilo u zraku te 2007. godine da inače primarno režiser spotova snimi nadrealni čistokrvni biografski film o pjevaču Ianu Curtisu i njegovom kratkom životnom putu, do danas nije jasno. Stvari se nisu mogle bolje poklopiti, iako dosta niski budžet od samo četiri milijuna funti nije bio na strani filmske ekipe. Film je u nezavisnim krugovima osvojio brojne nagrade, a među publikom se ustalio kao nezaobilazno djelo koje se gleda na svaku godišnjicu smrti mističnog pjevača.
Prvi film na listi čija priča nema veze s glazbom, ali glazba u filmu igra nezamjenjivu ulogu. Penn se okušao u redateljskoj ulozi i učinio rijetku stvar kada dolazi do korelacija filma i knjige. Knjiga Jona Krakauera nije loša, ali film je utoliko (istinitu) priču digao na višu razinu da nakon gledanja razmišljate o tome što želite od života. Urbanost, civilizacijski kolosijek kojim se ljudi kreću od prvih koraka čini se kao racionalan izbor i logično je uzeti sve pogodnosti koje život pruža. Chris McCandless nakon diplomiranja na uglednom fakultetu odlazi iz roditeljskog doma, iz njihovih života, ušteđevinu daje u humanitarne svrhe i kreće prema Aljasci. Razlog? Živjeti slobodno i živjeti u divljini. Je li divljina ono što predstavlja čovjekovu oslobođenost od kapitalističkih okova? Glazbena pozadina Eddieja Veddera u trenucima prikaza američkih prirodnih ljepota neodoljivo svira za sve one slobodne duše koje se ne usude ništa poduzeti, ali vole sanjariti o sličnim, ne toliko radikalnim pothvatima.
Na prvu, mnogi bi ga prozivali klasičnim tinejdžerskim filmom, ali Juno to u svojoj suštini nije. U redu, dvoje tinejdžera obave klasični tinejdžerski seks, cura zatrudni, a dečko je toliko zbunjen da tek pred kraj shvati što se događa. Cura je u ovom slučaju Juno (Ellen Page), a zbunjeni Michael Cera u ulozi Pauliea. Prirodan i topao scenarij koji ne pati od patetike i stereotipa, Juno je bio dobrodošlo osvježenje prije deset godina. A kada malo bolje pogledamo, do danas se na prste jedne ruke mogu nabrojati filmovi u žanru koji su iz prve upali u oko i ostali vječno simpatični. Kako idem prema kraju, ipak moram prihvatiti tezu o tinejdžerskom filmu, ali i zahvaliti striptizeti Diablo Cody na scenariju koji ga čini puno većim od “običnoga” u tom žanru.
Braća Coen sinonim su za stil i zanimljiv scenarij, a kada tome pridodate likove koje će odglumiti Tommy Lee Jones, Javier Bardem i Josh Brolin, čini se da film ne može loše ispasti. Nema zemlje za starce uvelike je ostao upamćen zbog velike borbe za Oscara s Andersonovim There Will Be Blood, a u toj bitci odnio je pobjedu. Bardem je odigrao vrhunskog negativca, Teksas je idealno mjesto radnje u kojem se coenovski talent trilera, drame i kriminalističkog žanra savršeno primio. Priča je jednostavna – šerif ganja manijaka koji niže leševe, a u cijelu radnju nesretno je uključen vijetnamski veteran koji bježi s nekoliko milijuna dolara koje je našao prilikom kartelskog obračuna. Film oduševljava na svim razinama i posve razbija mitove o ljudima koji samo žele živjeti miran život.
Naslov je mogao biti kraći i manje otkrivati, ali s obzirom na to da se radi o adaptaciji istoimenog romana Rona Hansena iz 1983., oprostit ćemo producentima i redatelju na unaprijed znanom raspletu situacije. Ubojstvo Jesseja Jamesa film je pravog vestern ugođaja koji kao da su se zaboravili snimati kada je došao CGI u upotrebu. Izvrsna montaža, fluidna naracija, nezaboravna gluma Caseya Afflecka, fotografija za koju se isplati napraviti screenshot za svaki kadar, pomno skladana ambijentalna glazba Nicka Cavea i gotovo tri sata trajanja. Moglo bi se pronaći mana pri samom držanju fokusa radnje, ali nakon gledanja u sjećanju ostaje nezaboravna priča o legendarnom američkom razbojniku i čovjeku koji ga je iznevjerio.
“Nemoj slučajno propustiti pogledati novi film od Andersona”, govorili su mi filmski znalci te 2007. godine. Još sam odlazio u videoteku posuđivati naslove, a utorkom je bila posebna ponuda kada su se filmovi posuđivali u pola cijene. Kako bi se blockbusteri i raznorazni akcijski hitovi svi odmah razgrabili, očekivao sam da novog Andersona neće biti problem nabaviti. Iako nije bio na polici s novim naslovima koja je vidljiva čim se uđe u videoteku, znao sam da gospodin za pultom prima rezervacije za filmove. Kada sam mu rekao da želim rezervirati za sutra, rekao mi je da ću čekati barem tjedan dana. Možda je ljude tada zapalio naslov pa su očekivali akciju na kvadrat, ali nakon desetak dana i odgledanog filma pogledao sam i Punch-Drunk Love, premda sam se zavjetovao da više neću gledati Adama Sandlera. Magnolia i Boogie Nights davno su bili apsolvirani i dugo stajali na vrhu njegova opusa, ali nakon Krvi više ništa nije ostalo isto.
Dostojan nasljednik Božjeg grada ispričan s druge strane. Vođa specijalnih postrojbi kapetan Nascimento (Wagner Moura) dobio je zadatak da očisti favele jer u goste dolazi poglavar katoličke crkve, Ivan Pavao II. On je u službi već više od desetljeća, prošao je stotine upada u favele i obračuna s dilerima, a žena je od nedavno u drugom stanju. Kako bi si osigurao život u krugu obitelji, a ne na stalnom urbanom bojištu s velikom mogućnošću smrti, traži zamjenu u dvojici mladih i motiviranih kandidata za njegova nasljednika. U džungli Rio de Janeira teško je ostati priseban, a ova priča, osim nenadmašnih akcijskih sekvenci, nudi okvir u kojem policija nije nužno “na strani dobra”, već da je utonula duboko u korupcijsku kaljužu koja je u još boljem nastavku prikazana kako seže sve do državnog političkog vrha.
Pet godina nakon Panic Room napokon smo dočekali novi film već tada znamenitog Davida Finchera. Za njega bi se moglo reći da je nakon Seven i Fight Club komotno mogao prestati snimati filmove jer teško da će napraviti bolje. Zodiac, istina, nije njegov najbolji film, ali to nitko nije ni očekivao. Tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina San Francisco (i Sjeverna Kalifornija) bio je poprište zastrašujućih serijskih ubojstva koja je na sebe preuzimao misteriozni Zodiac. Opsjednutost i traganje za pravim identitetom ubojice praktički i danas traje jer dokazi su uvijek tijekom istrage isparivali i pokazivali se nepotpunima. Crtač karikatura, Robert Graysmith, odlučio je uzeti stvari u svoje ruke i krenuo u višegodišnju potragu za ubojicom. Ovaj film dokaz je da sve što Fincheru padne pod ruke može postati klasik koji se kasnije svrstava u najbolja ostvarenja određenog žanra.
Pravi predstavnik rumunjskog ‘novog vala’. Priča se vrti oko mlade studentice koja mora napraviti pobačaj u doba kada je zemljom vladao totalitaristički režim. U Cannesu su ga s razlogom dočekali i otpratili s lovorkama, a dobitnik je sveukupno 38 nagrada uz 55 nominacija. Maestralna gluma, dokumentaristički pristup i sugestivno ozračje nešto je što se ne može zaboraviti iz jednog od najboljih europskih filmova 21. stoljeća. Ovaj naslov bio je i okidač za proboj redatelja koji kasnije snima Dupa dealuri i prošlogodišnji Bacalaureat u kojima se bavi nekim sadašnjim problemima rumunjskog društva.
Kao što smo to napravili s albumima, red je došao da se podsjetimo i deset pamtljivih i dragih nam filmova starih deset godina. Za mnoge ne bi rekli da je prošlo već toliko, ali sat i kalendar pokazuju drugačije. Neki su zasluženi oskarovci, neki su kritičarski ostali ignorirani do danas, ali većina je nakon gledanja ostala u dubokom sjećanju. Što zbog redateljskog potpisa, što zbog glumačkih izvedbi, specifične fotografije i glazbe, odlične i originalne priče… Naglašavamo, ovo nisu najbolji ni najuspješniji filmovi. To su naslovi koje vrijedi pogledati, prepustiti se radnji i jednostavno uživati za vrijeme pasjih vrućina.
Across the Universe (redateljica: Julie Taymor)
“Može ljubavna priča smještena u doba Vijetnamskog rata s 33 pjesme iz repertoara The Beatlesa? Može, ali glavni likovi se moraju zvati Lucy i Jude. U redu, nema problema. E i pitao me Bono, može li glumiti u filmu. Što si odgovorila? Ma, morala sam prihvatiti jer već imamo Joea Cockera pa da se ne naljuti.” Nebrojene reference na pjesme četvorke iz Liverpoola, malo fantastike, malo rata, malo hipija i puno ljubavi napravili su ovaj polumjuzikl osjećajnim i stvarnim, a pohvale je dobio i od velikog Paula McCartneyja.
Foto:k-iwano.tumblr.com
Control (redatelj: Anton Corbijn)
Nastavljamo u glazbenom tonu, ali onom depresivnije vrste. Crno-bijela tehnika, tmurni Manchester na kraju sedamdesetih godina prošlog stoljeća, post punk Joy Divisiona koji i najoptimističnijeg čovjeka baca u depresiju te Sam Riley kao frontmen, sin, otac i muž. Što je to bilo u zraku te 2007. godine da inače primarno režiser spotova snimi nadrealni čistokrvni biografski film o pjevaču Ianu Curtisu i njegovom kratkom životnom putu, do danas nije jasno. Stvari se nisu mogle bolje poklopiti, iako dosta niski budžet od samo četiri milijuna funti nije bio na strani filmske ekipe. Film je u nezavisnim krugovima osvojio brojne nagrade, a među publikom se ustalio kao nezaobilazno djelo koje se gleda na svaku godišnjicu smrti mističnog pjevača.
Into the Wild (redatelj: Sean Penn)
Prvi film na listi čija priča nema veze s glazbom, ali glazba u filmu igra nezamjenjivu ulogu. Penn se okušao u redateljskoj ulozi i učinio rijetku stvar kada dolazi do korelacija filma i knjige. Knjiga Jona Krakauera nije loša, ali film je utoliko (istinitu) priču digao na višu razinu da nakon gledanja razmišljate o tome što želite od života. Urbanost, civilizacijski kolosijek kojim se ljudi kreću od prvih koraka čini se kao racionalan izbor i logično je uzeti sve pogodnosti koje život pruža. Chris McCandless nakon diplomiranja na uglednom fakultetu odlazi iz roditeljskog doma, iz njihovih života, ušteđevinu daje u humanitarne svrhe i kreće prema Aljasci. Razlog? Živjeti slobodno i živjeti u divljini. Je li divljina ono što predstavlja čovjekovu oslobođenost od kapitalističkih okova? Glazbena pozadina Eddieja Veddera u trenucima prikaza američkih prirodnih ljepota neodoljivo svira za sve one slobodne duše koje se ne usude ništa poduzeti, ali vole sanjariti o sličnim, ne toliko radikalnim pothvatima.
Foto: hirxeth.tumblr.com
Juno (redatelj: Jason Reitman)
Na prvu, mnogi bi ga prozivali klasičnim tinejdžerskim filmom, ali Juno to u svojoj suštini nije. U redu, dvoje tinejdžera obave klasični tinejdžerski seks, cura zatrudni, a dečko je toliko zbunjen da tek pred kraj shvati što se događa. Cura je u ovom slučaju Juno (Ellen Page), a zbunjeni Michael Cera u ulozi Pauliea. Prirodan i topao scenarij koji ne pati od patetike i stereotipa, Juno je bio dobrodošlo osvježenje prije deset godina. A kada malo bolje pogledamo, do danas se na prste jedne ruke mogu nabrojati filmovi u žanru koji su iz prve upali u oko i ostali vječno simpatični. Kako idem prema kraju, ipak moram prihvatiti tezu o tinejdžerskom filmu, ali i zahvaliti striptizeti Diablo Cody na scenariju koji ga čini puno većim od “običnoga” u tom žanru.
No Country for Old Men (redatelji: Ethan i Joel Coen)
Braća Coen sinonim su za stil i zanimljiv scenarij, a kada tome pridodate likove koje će odglumiti Tommy Lee Jones, Javier Bardem i Josh Brolin, čini se da film ne može loše ispasti. Nema zemlje za starce uvelike je ostao upamćen zbog velike borbe za Oscara s Andersonovim There Will Be Blood, a u toj bitci odnio je pobjedu. Bardem je odigrao vrhunskog negativca, Teksas je idealno mjesto radnje u kojem se coenovski talent trilera, drame i kriminalističkog žanra savršeno primio. Priča je jednostavna – šerif ganja manijaka koji niže leševe, a u cijelu radnju nesretno je uključen vijetnamski veteran koji bježi s nekoliko milijuna dolara koje je našao prilikom kartelskog obračuna. Film oduševljava na svim razinama i posve razbija mitove o ljudima koji samo žele živjeti miran život.
Foto: madeofcelluloid.tumblr.com
The Assassination of Jesse James by the Coward Robert Ford (redatelj: Andrew Dominik)
Naslov je mogao biti kraći i manje otkrivati, ali s obzirom na to da se radi o adaptaciji istoimenog romana Rona Hansena iz 1983., oprostit ćemo producentima i redatelju na unaprijed znanom raspletu situacije. Ubojstvo Jesseja Jamesa film je pravog vestern ugođaja koji kao da su se zaboravili snimati kada je došao CGI u upotrebu. Izvrsna montaža, fluidna naracija, nezaboravna gluma Caseya Afflecka, fotografija za koju se isplati napraviti screenshot za svaki kadar, pomno skladana ambijentalna glazba Nicka Cavea i gotovo tri sata trajanja. Moglo bi se pronaći mana pri samom držanju fokusa radnje, ali nakon gledanja u sjećanju ostaje nezaboravna priča o legendarnom američkom razbojniku i čovjeku koji ga je iznevjerio.
There Will Be Blood (redatelj: Paul Thomas Anderson)
“Nemoj slučajno propustiti pogledati novi film od Andersona”, govorili su mi filmski znalci te 2007. godine. Još sam odlazio u videoteku posuđivati naslove, a utorkom je bila posebna ponuda kada su se filmovi posuđivali u pola cijene. Kako bi se blockbusteri i raznorazni akcijski hitovi svi odmah razgrabili, očekivao sam da novog Andersona neće biti problem nabaviti. Iako nije bio na polici s novim naslovima koja je vidljiva čim se uđe u videoteku, znao sam da gospodin za pultom prima rezervacije za filmove. Kada sam mu rekao da želim rezervirati za sutra, rekao mi je da ću čekati barem tjedan dana. Možda je ljude tada zapalio naslov pa su očekivali akciju na kvadrat, ali nakon desetak dana i odgledanog filma pogledao sam i Punch-Drunk Love, premda sam se zavjetovao da više neću gledati Adama Sandlera. Magnolia i Boogie Nights davno su bili apsolvirani i dugo stajali na vrhu njegova opusa, ali nakon Krvi više ništa nije ostalo isto.
Foto: mjfm1223.tumblr.com
Tropa de Elite (redatelj: José Padilha)
Dostojan nasljednik Božjeg grada ispričan s druge strane. Vođa specijalnih postrojbi kapetan Nascimento (Wagner Moura) dobio je zadatak da očisti favele jer u goste dolazi poglavar katoličke crkve, Ivan Pavao II. On je u službi već više od desetljeća, prošao je stotine upada u favele i obračuna s dilerima, a žena je od nedavno u drugom stanju. Kako bi si osigurao život u krugu obitelji, a ne na stalnom urbanom bojištu s velikom mogućnošću smrti, traži zamjenu u dvojici mladih i motiviranih kandidata za njegova nasljednika. U džungli Rio de Janeira teško je ostati priseban, a ova priča, osim nenadmašnih akcijskih sekvenci, nudi okvir u kojem policija nije nužno “na strani dobra”, već da je utonula duboko u korupcijsku kaljužu koja je u još boljem nastavku prikazana kako seže sve do državnog političkog vrha.
Zodiac (redatelj: David Fincher)
Pet godina nakon Panic Room napokon smo dočekali novi film već tada znamenitog Davida Finchera. Za njega bi se moglo reći da je nakon Seven i Fight Club komotno mogao prestati snimati filmove jer teško da će napraviti bolje. Zodiac, istina, nije njegov najbolji film, ali to nitko nije ni očekivao. Tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina San Francisco (i Sjeverna Kalifornija) bio je poprište zastrašujućih serijskih ubojstva koja je na sebe preuzimao misteriozni Zodiac. Opsjednutost i traganje za pravim identitetom ubojice praktički i danas traje jer dokazi su uvijek tijekom istrage isparivali i pokazivali se nepotpunima. Crtač karikatura, Robert Graysmith, odlučio je uzeti stvari u svoje ruke i krenuo u višegodišnju potragu za ubojicom. Ovaj film dokaz je da sve što Fincheru padne pod ruke može postati klasik koji se kasnije svrstava u najbolja ostvarenja određenog žanra.
4 luni, 3 saptamâni si 2 zile/4 months, 3 weeks and 2 days (redatelj: Cristian Mungiu)
Pravi predstavnik rumunjskog ‘novog vala’. Priča se vrti oko mlade studentice koja mora napraviti pobačaj u doba kada je zemljom vladao totalitaristički režim. U Cannesu su ga s razlogom dočekali i otpratili s lovorkama, a dobitnik je sveukupno 38 nagrada uz 55 nominacija. Maestralna gluma, dokumentaristički pristup i sugestivno ozračje nešto je što se ne može zaboraviti iz jednog od najboljih europskih filmova 21. stoljeća. Ovaj naslov bio je i okidač za proboj redatelja koji kasnije snima Dupa dealuri i prošlogodišnji Bacalaureat u kojima se bavi nekim sadašnjim problemima rumunjskog društva.
