„Plenkoviću“, poručuju, „ne ide to tako, ne živi se od politikantskih lauda s Markova trga, od čekanja Godota: želimo pristojno živjeti sada i ovdje od pristojnih plaća i mirovina!“ Za to što im vladajući to uskraćuju, slijede huškačko-ratne politike što proždiru nevjerojatne milijarde eura kupnjom oružja i sijanjem (tuđih) smrti umjesto prioritetnog ulaganja u globalni mir, nisu krivi Rusi i rat u Ukrajini. Krivi su političari i vojne industrije, kojima je rat oduvijek rođeni brat, a porezni obveznici im dođu kao bankomat. Pa, je li, vojske tih nesretnika što su prisiljene vladajućom nerazboritošću ići na ulice i trgove po pravdu i spašavati si obitelji od političke nezrelosti, ne doživljavaju Plenkovićeve laude, npr. o eurozoni (život je dolaskom eura poskupio dvostruko, a plaće i mirovine pojela inflacija) i schengenskom prostoru (migranti i dalje prolaze tzv. zelenom granicom EU-a kao kroz ementaler), jer od toga osobno nemaju ništa. Imali bi da se Plenković ne drži Bruxellesa kao pijan plota, nego glede&unatoč resetira proračunske prioritete po kriteriju nacionalnih interesa, gospodarskih i interesa životna standarda svojih sugrađana? Time bi možda bili vidljivijima, ako ih ima, ti benefiti od desetogodišnjeg „političkog“ sjedenja „za stolom među onima koji najkonkretnije odlučuju o sudbinama naših života“?

Piše: Marijan Vogrinec

O mrtvima sve najbolje, znana je verbalna pametnica s figom u džepu. A budući da Europska unija (EU) nije mrtva, ali jest u kronično opasnoj fazi – zbog prokockane u korist SAD-a ekonomske, geostrateške, sigurnosne, vojne i moralne samostalnosti naginje karcinogeno-terminalnoj – bit će da u povodu ovogodišnjeg je Dana Europe ironično zvučalo politikantsko „sve najbolje“ njezinih nadnaravno plaćenih birokrata na svim razinama: od Bruxellesa do zagrebačkog Europskog trga. Gdje je upravo premijer Andrej Plenković, dobrzavši pred mikrofon iz paralelnog svemira, smjelo prao krmelje sunarodnjacima razočaranim zbog prijevare da će im život u kapitalističkoj tzv. europskoj obitelji, za razliku od jugoslavenskoga tzv. socijalističkog mraka, biti blagodatan, čovječan, napredan u demokraciji i pravdi. I jest takav, uvjerava Plenković krmeljave sunarodnjake koji to ne vide niti dnevno osjete u svojim obiteljima. Ljeta 2023., je li, pa bit će baš 1. srpnja, navršava se punih 10 godina RH u članstvu EU-a, što je lijepi razlog za podvući crtu te zbrojiti pluseve i minuse tog članstva, koje je uslijedilo nakon 10 godina ponižavajuće čamotinje u čekaonici EU-a. Je li Bijedna Naša članstvom profitirala u tih 10 godina: razvojno, životnim standardom građana, ekonomskom i demokratskom vjerodostojnošću, polit-diplomatskim uvažavanjem u međunarodnoj zajednici…?

Nije, kako su građani trebali i očekivali. No, CRO premijer će izrecitirati cijeli birokratski sročen traktat s popisom „koristi“ od članstva RH u EU –  sve sami plusevi, plus veći od plusa, a nigdje pozornosti vrijedna minusa – pa ispada kako su mu sugrađani, zapravo, slijepi, nezahvalni i zlobni, jer ne žele pošteno priznati kako njegovom i HDZ-ovom zaslugom žive kao europski građani bolje, sretnije i perspektivnije no ikad prije. Jer, da nije članstva RH u tzv. europskoj obitelji, Hrvatska ne bi imala Pelješki most, „našu valutu“ euro s nišom u eurozoni, ne bi bila u schengenskom prostoru, ne bi imala kontroverznu Dubravku Šuicu (HDZ) na mjestu potpredsjednice Europske komisije za izmišljen joj resor demokracije i demografije, Mariju Pejčinović-Burić (HDZ) kao glavnu tajnicu Vijeća Europe, Andreja Plenkovića kao CRO aspiranta za samo sljeme EU-a na izborima 2024. godine, etc., etc. E sad, dalje se fućka i ne govori o tomu što bi Hrvatska danas imala da bivši predsjednik Republike Ivo Josipović (SDP) i bivša premijerka Jadranka Kosor (HDZ), je li, nisu supotpisali tog 9. prosinca 2011. u Bruxellesu Ugovor o pristupanju Uniji i Završni akt da bi se 1. srpnja 2013. napokon otvorilo – šampanjac. Solidno odstajao na 10-godišnjem ledu eurounijske čekaonice.

Treća industrija

Bi li danas najveći dio tzv. običnih/malih građana živio lošije, bespravnije, potplaćenije, bezizglednije i nesigurnije no u tzv. socijalističkomu mraku, pa čak i za najkritičnijih dana po skloništima u Domovinskom ratu!? Bi li zemlja, koja može – dakako, s nacionalno/domaćinski razboritom vlašću i na Markovom trgu i u bivšoj Titovoj vili Zagorje na Pantovčaku – vlastitim resursima, pameću i marljivošću do sita nahraniti 20-25 milijuna gladnih usta, bi li ta zemlja danas čučala s prosjačkim šeširom pred bruxelleskim staklenjakom, prodavala najskuplja jaja u Europi, uvozila kruh, mlijeko, meso, ribu, bijelu tehniku, sanitarne i proizvode za osobnu higijenu…? Bi li zemlja što je za tzv. socijalističkog mraka imala status industrijski treće među srednjerazvijenima u Europi, izvozila lokomotive, vagone i turbine za hidrocentrale, bila globalna građevinska sila, a tekstilom, vinima te baby beefom opskrbljivala i ugledne kraljevske kuće, postala industrijska ameba s cijenom rada najnižom u Uniji i poljoprivrednom polupustinjom? „Naoružana“ do zuba statusima članice EU-a, NATO-a, UN-a, eurozone s „našom valutom“ eurom, schengenskog prostora, doskora OECD-a i valjda koječega još, Hrvatska je sve drastičnije zemlja maćeha vlastitim ljudima. U širokom ju luku zaobilaze rode, mlađe obitelji ubrzano kupuju jednosmjerne iseljeničke karte, a nepodnošljivi uvjeti života valjaju štrajk za prosvjedom, prosvjed za štrajkom. Trakavici se ne vidi kraj.

Deset godina hrvatskog članstva u tzv. europskoj obitelji kojoj oduvijek pripadamo – uvijek kao izvor prirodnih resursa i topovsko meso u tuđim ratovima, što je sada opet „redovno stanje“, sic transit – deset je godina teških razočaranja, neostvarenih obećanja, osjećaja manje vrijednosti i prevarenosti, lažnih nada, nepravde, potplaćenosti, grubog izrabljivanja, nesigurnosti od radnog mjesta do zdravlja i školovanja… Samo premijer Andrej Plenković, koji pripada prvoj od triju skupina građana tzv. prvog reda – političari, branitelji i katolički kler – koji žive u paralelnom svemiru i mirno spavaju iako su „Rusi ničim izazvani napali Ukrajinu“ (sic transit), ne vidi društvenu zbílju (gospodarsku, političku, moralnu, sigurnosnu…) kakvom ona uistinu jest i velikom njegovom krivnjom. Budući da je, je li, najodgovorniji za posljedice nekritičke primjene pandemijski toksičnih SAD/EU/NATO proturuskih politika što milijune ljudi guraju u siromaštvo, inflacijom im drastično ruše životni standard i prisiljavaju na energetsku ovisnost znatno veću no što je Europa ikad ovisila o ruskim resursima. Negativan eho u RH: gospodarstvo diše na škrge, sudbina proizvodnje vlastite hrane na domaćoj tzv. zelenoj i plavoj njivi vazalski je povjerena nesposobnom činovništvu Bruxellesu koje u životu nije vidjelo motiku (ali ju jest zabranilo, sic transit, iz „ekoloških“ razloga), banke su u stranom vlasništvu, najveći dio trgovine, energetike i teleoperateri također, ključne prometnice drže koncesionari iz inozemstva, itsl.

Blokirani građani

Basnoslovno zarađuju u RH na osiromašenomu domaćem žiteljstvu, koje je nemogućim radnim, umirovljeničkim, zdravstvenim i inim životnim kvazieuropskim okolnostima prisiljeno na zaduživanje, odricanje, strah od sutrašnjice i, zapravo, pada u teške nedve tzv. dužničkog ropstva. A kešovina se slobodno iznosi iz zemlje, jer „mi nismo socijalne ustanove, investirali smo u RH da bismo zarađivali“, pa…. Plenković se, javna je tajna i zašto, npr. ne ufa natjerati strane banke-kćeri ni na to da obeštete još 55.000 od ukupno cca 160.000 CRO ljudi, opljačkanih kreditima u „švicarcima“, a zajedno s guvernerom HNB-a Borisom Vujčićem, šefom državnoga regulatora u bankarskom sektoru, pravi se grbavim i ne želi onemogućiti neviđenu pljačku i psihološki teror (opet zapadnih) tzv. faktoring društava, agencija za naplatu dugova cca 250.000 blokiranih građana… U očaju i bezizlaznosti, s realnim osjećajem kako ih je vlastita država maćehinski ostavila na cjedilu, mnogi su digli ruku na sebe. I, je li,  nikomu ništa? Pa ni onda kad policija – uz vrisku male djece, čupanje kose u nemoćnom očaju i intervencije Hitne pomoći – iznosi deložirane obitelji iz otetih domova na ulicu? Svojedobno je njemačka kancelarka Angela Merkel poručila bankrotiranoj Grčkoj: „Dugovi se moraju platiti“.

Zahvaljujući HDZ-Plenkovićevoj vlasti, kojoj SDSS Milorada Pupovca udarnički drži glavu iznad vode unatoč njezinoj familijarnosti s otvorenim protusrpstvom u državi i prijateljstvu s notornim ustaškim ZDS-om, tzv. obični/mali žitelji Bijedne Naše su više no predani platitelji i svojih i tuđih dugova. I čak ne pitaju za povrat preplaćenih kamata. A takve podanike polit-ekonomski nesposoban, a huškačko-proturuski jako nemirotvoran Bruxelles treba više no kruha i vode.

Čime je članstvo u EU zadužilo zemlju u kojoj su – nakon puna tri desetljeća tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti  i deset godina za bogatim europskim tzv. obiteljskim stolom – pučke kuhinje (nepotrebne u tzv. socijalističkomu mraku) odavno pretijesne za vojske pregladnjelih, a to malo socijalnih  samoposluga, Crveni križ i Caritas uvjet preživljavanja stotinama tisuća ljudi svih dobi i obaju rodova? Što su europski benefiti tzv. običnih/malih ljudi zemlje u kojoj su suicidne misli među djecom i mladeži porasle blizu 60 posto u samo godinu dana (Hrabri telefon), vršnjačko i obiteljsko nasilje izmaklo kontroli, a trećina djevojaka nema novca za kupiti si higijenske uloške, pa za mjesečnice ne dolaze u škole i na fakultete? Koliko mora biti neodgovorno CRO vodstvo koje – kad već premijer trokirajuće tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene eurokarijerno tako rado papagaji o tzv. EU-solidarnosti i ruskoj invaziji, opravdavajući time životnostandardni i upravljački jâd u RH – gura državnu ruku duboko u džep poreznih obveznika? Copy and paste Ursule Röschen/Ružice von der Leyen Europljanima koja to krajnje neempatično čini Eurounjanima, plaćajući eurosuicidne ekonomske, životnostandardne, ali i sigurnosne posljedice SAD/NATO/zapadnih već 11 paketa tzv. sankcija Rusiji.

Nije tu potrebno velike pameti i političkih znanja da bi se dokučilo istinu. Izravni su krivci za ne samo europsku i kolateralno hrvatsku razvojnu nizbrdicu, dakako, i globalnu, washingtonsko-pentagonski projektanti rata u Ukrajini (S. M. Hersh: „SAD je danas najagresivnija država na svijetu“) te poslovođe na objema adresama u Bruxellesu (EU i NATO). Tragično je i suicidno što ne poznaju pojmove pregovori i pravedan mir, već samo – oružje i rat. A to nema blage veze sa zagovaranjem mira u svijetu, s međunarodnim pravom, humanošću i demokracijom kojih su im puna licemjerna usta. Više je no nerazumno/nesavjesno/neodgovorno da politički samouk i kritično domoljubno zelen ukrajinski lider Volodimir Zelenski nasjeda na pakleni plan, dopušta i ohrabruje daljnja ubijanja i razaranja: „Šaljite nam oružje! Još oružja, još, još…!“ Dakako, nije ni protiv kešovine, koje se u najkorumpiranijoj državi u Europi već skupilo više od 150 milijardâ eura (sic transit). „Pomagat ćemo Ukrajini i slati oružja koliko god i do kada bude trebalo“, zborno se prsi NATO-ov Jens Stoltenberg s SAD-u najodanijim EU-klimoglavcima. Makar travu pasli ljudi kojima se nemilosrdno uzima iz džepova i ne pita žele li rat ili mir u Ukrajini? Ukrajinski rat – za američke babe zdravlje – „solidarno“ plaćaju svi građani EU-a, je li, odbijanjem od usta svojoj djeci i erozijom životnog standarda obitelji.

Bolesni nagon

Politički vođe ih, ne pitajući za mišljenje, prisiljavaju kupovati američke energente višestruko skuplje od ruskih, hranu i oružje („Rusi samo što nas nisu napali“), zasužnjili najvećom inflacijom nakon Drugog svjetskog rata, pritisnuli umjetnim nestašicama roba, čije cijene i nezadrživo lete u egzosferu… I nikad se više neće vratiti natrag. Sic transit. Američki ratni trošak – ne samo za proturuski rat u Ukrajini – i agresivno uredovanje po Kugli natjerali su „pospanog Joea“ ovih dana ucjenjivati Kongres ne bi li odobrio povećanje gornjeg limita državnoga javnog duga unatoč činjenici da je SAD najzaduženija zemlja na svijetu. Je li normalno da milijuni tzv. običnih/malih ljudi u SAD-u, Europi i drugdje na globusu krvavo plaćaju bolesni nagon za ubijanjem, razaranjem, otimanjem, progonom…? Nije. Toksičnom voljom šačice ratnih manijaka s obiju strana Velike bare radi se na tomu da pod kojekakvim ratnohuškačkim izlikama pogiba što više i Ukrajinaca i Rusa, da „europska žitnica“ uistinu postane zgarište, posve razorena, spaljena i ubojitim oružjima dugoročno zatrovana zemlja. Zato krivci za rat – rekli smo koji su, nisu mali zeleni – na sve se načine guše i samu pomisao na hitno zaustavljanje neprijateljstava, pregovore i mir. Na mir bezuspješno apelira i dobri papa Franjo, ali ne slušaju ga ni Onaj Svemoćnik gore niti gospodari rata u Washingtonu, Bruxellesu i Moskvi. Neki čudan odnos moći i nemoći u aktualnoj zbílji, volje i bezvolje, nade i razočaranja, jakih i slabih, čiji je vapaj tek labuđi pjev?

Deset hrvatskih EU-godina „svojih na svomu“ temeljito se ostvarilo kao deset godina „tuđih na svomu“, a premijer Plenković i EU-činovništvo što ga poniznog zadovoljno tapša po ramenu – trljaju ruke. Naravno da „Hrvatice i Hrvati i svi ine građanke i građani RH“ (sic transit) nisu ni nakon deset godina bili dočekali obećane europske plaće i mirovine, švicarski/norveški standard, demokraciju tzv. građana svijeta, itsl., a svi su izgledi kako nikad ni neće. Predaleko se i preduboko zabrazdilo u poniznost i ovisnost – neoprezno ili uvjetovano (!?), darujući državnu samostalnost, neovisnost i suverenost „napokon svojih na svomu“ (sic transit) Bruxellesu – pa više nema natrag. Glede&unatoč, zloslutno je odjeknula neki dan izjava gospodarskog ministra Davora Filipovića u povodu Greenpeaceova prosvjednog prekida u Opatiji međunarodnog skupa o plinu: „Hrvatska vlada ne može utjecati na cijene plina i struje, ali je za neko vrijeme zamrznutim cijenama zaštitila potrošače“. Naravno da ne može diktirati (pro)američkim opskrbljivačima pošto će prodavati, jer su SAD/EU/NATO-ovom politikom tzv. sankcija Rusiji 2022. godine i terorističkim miniranjem rusko-njemačkog megaplinovoda  Sjeverni tok 1 i 2 na dnu Baltičkog mora preuzeli monopol opskrbe Europe plinom.

RH je bespogovorno pristao na tu ekonomski pogubnu igru bez granica, pa se Plenković nedavno – na vlastitu upravljačku sramotu i golemu štetu gospodarstva i životnog standarda tzv. običnih/malih CRO ljudi – hvatio time da je „Hrvatska potpuno prekinula uvoz ruskog plina i opskrbljuje se s LNG terminala“ u krčkom akvatoriju. Prešutio je činjenicu kako je RH lani povećao ukupan uvoz dobara iz SAD-a osam puta, da čak 91 posto tog uvoza čini ukapljeni plin iz škriljevaca, da je taj plin višestruko skuplji od ruskog i da se taj američki energent prodaje u SAD-u četiri puta jeftinije no u zemljama EU-a. „Prijatelji nam zaračunavaju neprijateljske cijene“, bio je vapaj žednoga u ekonomskoj pustinji njemačkog resornog ministra i vicekancelara Roberta Habecka. Deset godina Bijedne Naše u Uniji, a građani nemaju šansu vidjeti svjetlo na kraju tunela, dapače, gasi se i ono malo škiljave rasvjete nadom u boljitak – „čim Ukrajina uz našu pomoć u ratu pobijedi Rusiju“ (sic transit) – pa će premijer Plenković u povodu Dana Europe iksti put potvrditi pokornost, poniznost i ovisnost o Bruxellesu. „Ruska agresija na Ukrajinu ugrožava sigurnost cijelog kontinenta i ostavštinu europskog projekta građenu prošlih 73 godine“, silovao je povijesnu istinu i činjenice o ugroženom cijelom kontinentu ne bi li imao „alibi“ za pravovjernost tipa da je RH „politički za stolom među onima koji najkonkretnije odlučuju o sudbinama naših života, našeg ekonomskog statusa i gospodarskog razvoja“. Sic transit.

Hrvatska, priznaje premijer – je li, opet „tuđa na svojem“ ili „svoja na tuđem“ – ne odlučuje o „sudbinama naših života, našeg ekonomskog statusa i gospodarskog razvoja“, nego „najkonkretnije“ oni za čijim je „politički stolom“!? Nazdravlje. Dakle, Washington via Bruxelles na objema adresama (EU i NATO), nikakav Markov trg na objema, je li, državnim stranama, pogotovo ne poimenično u narodu izabran glavni stanar bivše Titove vile Zagorje na Pantovčaku. Za vladavine vlasnika te vile u tzv. socijalističkomu mraku, ta ovisnička sramota nad sramotama u prošlih samo deset godina je bila nezamisliva. „Kumrovečkom Joži“ su dolazile na noge okrunjene glave, globalni ekonomsko-vojni drmatori i Istoka i Zapada, tzv. Treći svijet (Pokret nesvrstanih) mu se klanjao do tla, kraljevski su ga primali u najmoćnijim prijestolnicama i pitali za savjet. Hrvatska je u sklopu 24-milijunske SFR Jugoslavije bila respektabilna industrijska i agrarna izvozna sila. Obrađivalo se 1,7 milijuna hektara poljoprovrednog zemljišta – danas upola manje, a industrije više gotovo i nema, sic transit – nije nedostajalo kruha po priuštivim cijenama, mesa, mlijeka, jaja, ribe, voća, povrća… Usporedbe radi, koja dnevno pada na um građanima s iskustvom života u Hrvatskoj u Titovo doba (po jednoj anketi među 2200 ljudi starijih od 45 godina u RH i BiH, 82 posto smatra da se tada živjelo bolje, zadovoljnije, sigurnije i perspektivnije), u deset je eurounijskih godina tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena srozana na dronjavu prosjakinju pred bruxelleskim staklenjakom te neutjecajnu, je li,  klimoglavku s Plenkovićem „politički za stolom među onima koji najkonkretnije odlučuju o sudbinama naših života“.

Referendumski kapitalizam

Oni odlučuju, ne mi o sebi. Jadno. Je li to bio nacionalni tzv. strateški cilj: EU = YU? Ne bi li referendumski kapitalizam od 1990-ih godina umjesto socijalizma omogućio „Hrvaticama i Hrvatima i svim inim građankama i građanima RH“ (sic transit) život u EU lošiji, siromašniji, nepravedniji, bezizgledniji i nesigurniji no u YU!? Rusi nemaju ništa s tim – što zborno papagaji cijeli proamerički Zapad, a hrvatska žaba vidi kako se konje potkiva, pa i ona diže nogu – zašto se huškačko-ratna histerija najopakije osvećuje upravo zemljama članicama EU-a i NATO-a. Čak i onima tzv. prve brzine, kamoli (naj)siromašnijima, čija ekonomska supstancija nije zrela učinkovito se nositi ni s mirnodopskim razvojnim izazovima. Dok, je li, premijer Plenković, primjerice, birokratizira diskursima o zahvalnosti RH Uniji za „blagostanje koje ima“, na prošloj financijskoj „omotnici od 10,6 milijardâ eura“ (dakako, neiskorištenoj kako je trebalo) i novoj (cca 24 milijarde eura na raspolaganju) za sljedećih sedam godina, građani dnevno padaju pod teretom sve skupljih osnovnih životnih troškova i na ulice izlaze vojske štrajkaša, zahtijevajući veće plaće kako bi se koliko-toliko bili u stanju nositi s enormnim poskupljenjima svega i svačega. Liječnici, medicinske sestre i ino medicinsko osoblje, suci, prosvjetari, vatrogasci, policija, kulturnjaci…

„Plenkoviću“, poručuju, „ne ide to tako, ne živi se od politikantskih lauda s Markova trga, od čekanja Godota: želimo pristojno živjeti sada i ovdje od pristojnih plaća i mirovina!“ Za to što im vladajući to uskraćuju, slijede huškačko-ratne politike što proždiru nevjerojatne milijarde eura kupnjom oružja i sijanjem (tuđih) smrti umjesto prioritetnog ulaganja u globalni mir, nisu krivi Rusi i rat u Ukrajini. Krivi su političari i vojne industrije, kojima je rat oduvijek rođeni brat, a porezni obveznici im dođu kao bankomat. Pa, je li, vojske tih nesretnika što su prisiljene vladajućom nerazboritošću ići na ulice i trgove po pravdu i spašavati si obitelji od političke nezrelosti, ne doživljavaju Plenkovićeve laude, npr. o eurozoni (život je dolaskom eura poskupio dvostruko, a plaće i mirovine pojela inflacija) i schengenskom prostoru (migranti i dalje prolaze tzv. zelenom granicom EU-a kao kroz ementaler), jer od toga osobno nemaju ništa. Imali bi da se Plenković ne drži Bruxellesa kao pijan plota, nego glede&unatoč resetira proračunske prioritete po kriteriju nacionalnih interesa, gospodarskih i interesa životna standarda svojih sugrađana? Time bi možda bili vidljivijima, ako ih ima, ti  benefiti od desetogodišnjeg „političkog“ sjedenja „za stolom među onima koji najkonkretnije odlučuju o sudbinama naših života“?

Ovako, svečarsko drž’ vodu dok majstori odu – na tradicionalno iće i piće na domjenku upravo s teklićima tih što „najkonkretnije odlučuju o našim životima“, sic transit – vrijedno je istog uvažavanja kao i lanjskog snijega.

tacno