Deset kilavih godina

Da Hrvatska kojim slučajem i danas treba proći pretpristupne pregovore za ulazak u Europsku uniju, ponovno bi se našla u problemu. Pritom bi joj najviše muka, baš kao i onomad, prije desetak godina, zadalo pregovaračko poglavlje 23 koje podrazumijeva reformu pravosuđa, borbu protiv korupcije i rad na zaštiti ljudskih prava najugroženijih društvenih skupina.

Na tome putu uskladila je dobar dio svojih nacionalnih propisa s europskima, počeo se osjećati napredak u mnogim problematičnim područjima i postojala je kakva-takva nada da bi sve to moglo odraziti na daljnju demokratizaciju društva. No nemali dio zadataka koje je trebala obaviti, Hrvatska na kraju nikad nije završila, ali joj je svejedno političkom odlukom, koja će se uskoro ispostaviti pogrešnom, u ljeto 2011. dopušteno da zatvori problematično poglavlje 23.

Usto je uspjela izbjeći monitoring, koji su ranije, sluteći što bi se moglo dogoditi jednom kada stupimo u zajednicu europskih država, zazivale udruge civilnog društva. Analiza Novosti pokazuje da se njihov strah kako bi bez daljnjeg nadzora moglo doći do prestanka provođenja reformi i postepene degradacije postignutog napretka na polju zaštite ljudskih prava pokazao opravdanim.

Već u prvoj godini EU-članstva pojavile su se nove neokonzervativne, desničarske skupine koje otad, i to koristeći demokratske alate, referendumske inicijative i prosvjede, s popriličnim uspjehom dovode u pitanje stečena prava nacionalnih manjina, LGBT osoba i žena. Istovremeno se Hrvatska od nekadašnje predvodnice u promoviranju tranzicijske pravde i suradnje u regiji, čemu je Europska komisija također pridavala veliku pažnju, ponovno prometnula u državu koja inzistira isključivo na pravdi za žrtve hrvatske nacionalnosti.

Uostalom, gdje se nalazimo danas, deset godina nakon ulaska u Uniju, ponajbolje svjedoči slika klečavaca koji su 1. srpnja 2023., na okruglu godišnjicu hrvatskog EU-članstva, zauzeli trgove većeg broja gradova i na njima se pod egidom molitve založili za daljnje tonjenje u konzervativni mrak.

Prava nacionalnih manjina

Zahtjev za rješavanjem problema s kojima se suočavaju pripadnici nacionalnih manjina, ponajviše Srbi i Romi, konstanta je koja se provlačila od prvog do posljednjeg izvještaja o napretku u ispunjavanju uvjeta Hrvatske za članstvo u Uniji i kasnijim dokumentima Europske komisije. Pritom se inzistiralo na punoj primjeni Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina čije su odredbe tokom pregovora u većoj ili manjoj mjeri, i ovisno od manjine do manjine, zaživjele u praksi. Izuzev one koja se odnosi na zapošljavanje u tijelima državne uprave.

"Unatoč stalnim naporima da se poboljša položaj nacionalnih manjina, neki problemi nikako da se riješe. Nije došlo do osjetnog unapređenja u razini zaposlenih pripadnika manjina u javnom sektoru", istaknuto je u posljednjem izvještaju o napretku Hrvatske iz 2011. uz poziv vlastima da doslovno provedu zakon i prateći akcijski plan koji je podrazumijevao povećanje udjela zaposlenih pripadnika manjinskih zajednica u državnoj upravi s tadašnjih 3,92 na 5,5 posto do 2013. Taj cilj, međutim, nikad nije postignut. Dapače, udio zaposlenih nastavio je padati i danas je sveden na 3,03 posto.

Od 20 jedinica lokalne samouprave u kojima Srbi ostvaruju pravo na ravopravnu upotrebu manjinskog jezika i pisma, samo se u Donjem Lapcu poštuju sve odredbe koje podrazumijevaju i postavljanje dvojezičnih ploča na izlazima i ulazima u mjesto

U narednim godinama zabilježena je i stagnacija u realizaciji drugih prava iz Ustavnog zakona, pogotovo ravnopravne upotrebe manjinskih jezika i pisama čiju su primjenu iz Europske komisije ranije hvalili. "Pozdravlja se činjenica da Vlada osigurava provedbu ustavnih odredbi o korištenju ćiriličnog pisma u Vukovaru, gdje Srbi čine 38,5 posto stanovništva", stoji u izvještaju o spremnosti Hrvatske za EU-članstvo objavljenom u ožujku 2013., neposredno uoči nasilnog skidanja prvih ćiriličnih ploča na teritoriju Vukovara i početku kraja primjene dvojezičnosti u tome gradu, ali i drugim sredinama u kojima Srbi žive u značajnijem broju.

Deset godina kasnije, svega nekoliko mjeseci nakon objave rezultata novog popisa stanovništva i mimo preporuka međunarodnih institucija, gradska vlast je iz vukovarskog statuta izbacila odredbe o službenoj upotrebi srpskog jezika i ćiriličnog pisma. Istovremeno, od 20 jedinica lokalne samouprave u kojima Srbi ostvaruju to pravo, samo se u Donjem Lapcu poštuju sve odredbe koje podrazumijevaju i postavljanje dvojezičnih ploča na izlazima i ulazima u mjesto.

EU-tijela svojevremeno su hvalila i smanjenje broja etnički motiviranih napada koje je zabilježeno tokom pregovora, uz konstataciju kako "Hrvatska treba nastaviti njegovati duh tolerancije, posebice prema Srbima, te poduzeti odgovarajuće mjere za zaštitu onih koji još uvijek mogu biti izloženi prijetnjama ili djelima diskriminacije, neprijateljstva ili nasilja". Danas, kada se u Hrvatskoj slavi deseta godišnjica od ulaska u zajednicu europskih država, vlada potpuno drugačija slika.

Doduše, ne onako radikalna kao kad su se ulicama valjali spomenuti antićirilični prosvjedi, surovi govor mržnje, hajke na viđenije pripadnike srpske zajednice te drugi nasilni incidenti, a koji su vrhunac imali u seriji fizičkih napada u Splitu, Supetru, Uzdolju i Đevrskama 2019. godine. Drugim riječima, sva je prilika ćemo se s posljedicama nacionalističkog vala s elementima fašizacije, koji je u naponu snage bio 2016. u vrijeme formiranja kratkotrajne Vlade Tihomira Oreškovića, a zapravo Karamarkovog HDZ-a i Mosta, morati nositi još neko vrijeme.

Kad je u pitanju romska manjina, u posljednjem izvještaju uoči zatvaranja poglavlja 23 istaknuto je kako je došlo do "daljnjih poboljšanja, posebice u predškolskom obrazovanju i infrastrukturi nekih romskih naselja". Ipak, navodi se dalje, Romi se još uvijek suočavaju s diskriminacijom, "posebno u pogledu pristupa socijalnoj zaštiti, zdravstvu, zapošljavanju i primjerenom stanovanju, a u nekim školama i dalje postoji segregacija".

Kakvo je stanje danas ponajbolje ilustriraju podaci objavljeni u posljednjem izvještaju pučke pravobraniteljice Tene Šimonović Einwalter. Prema njima, samo 43 posto Roma u EU ima plaćeni posao, dok ih u RH takav posao ima 41 posto, što je daleko ispod općeg europskog prosjeka zaposlenosti od 72 posto.

Više od 50 posto Roma u EU živi u vlažnim ili mračnim kućama bez odgovarajućih sanitarnih čvorova, dok ih u RH u takvim uvjetima živi 55 posto. U EU 22 posto Roma nema tekuću vodu, a u RH 20 posto. U EU 52 posto romske djece u dobi od šest do 15 godina pohađa škole u kojima su svi ili većina učenika Romi, a isto se odnosi na 53 posto romske djece u Hrvatskoj, što je ipak 13 posto više od rezultata istraživanja provedenog 2016. godine.

Klečavci su zauzeli gradske trgove (Foto: Željko Hladika/PIXSELL)

Suzbijanje diskriminacije

U istraživanju koje je pak 2022. naručio ured pravobraniteljice, 28 posto građana reklo je da je bilo diskriminirano u posljednjih pet godina, što je više nego što je to bio slučaj u istraživanju iz 2016., kad ih je isto reklo 20 posto. No među onima koji tvrde da su bili diskriminirani, čak ih 60 posto ništa nije poduzelo, što pokazuje da ih najveći broj, što iz neznanja, straha ili nepovjerenja u institucije, i dalje ne poziva na Zakon o suzbijanju diskriminacije, čije je donošenje 2009. unutar civilnog društva slavljeno kao jedan od uspjeha na hrvatskom putu za EU.

Ipak, broj pritužbi otad je u konstantnom porastu, a na temelju tog zakona osuđeni su Zdravko Mamić zbog diskriminacije bivšeg ministra Željka Jovanovića na osnovi njegovog srpskog porijekla i neokonzervativna udruga Vigilare, koja je pokretanjem homofobne peticije poticala na uznemiravanje LGBTIQ osoba i njihovih obitelji.

Žene su u Hrvatskoj u 2010. godini za isti posao primale 5,7 posto niže plaće od svojih muških kolega da bi 2020. ta razlika porasla na 11,2 posto. Istovremeno je Hrvatska treća u Europi po broju femicida

Od početka primjene zakona najčešća osnova zbog koje građani podnose prijave je diskriminacija temeljem rasne ili etničke pripadnosti, a kad su u pitanju stereotipni stavovi, najviše su porasli oni o Romima i ženama. Direktna je to posljedica težnji zagovornika tzv. obiteljaštva koji su u prvim mjesecima nakon ulaska Hrvatske u EU referendumom izmijenili ustavnu definiciju braka, potom se sve intenzivnije počeli zalagati za zabranu pobačaja, pa prosvjedovali protiv ratifikacije Konvencija Vijeća Europe o borbi protiv nasilja nad ženama i u obitelji, a odnedavno na trgovima mole za "žensku čednost".

I u svemu tome postižu željene im uspjehe: u društvu koje je de facto normaliziralo mizoginiju i seksizam, nemoguće je obaviti pobačaj u većini javnih bolnica, raste broj rodno uvjetovanog nasilja te se produbljuje jaz u plaćama. Naime, žene su u Hrvatskoj u 2010. godini za isti posao primale 5,7 posto niže plaće od svojih muških kolega da bi 2020. ta razlika porasla na 11,2 posto. Istovremeno je Hrvatska treća u Europi po broju femicida. Lani je ovdje ubijeno 13 žena. Izbodene su nožem, zadavljene, zatučene tupim predmetima, prebijene nasmrt…

U završnici pregovora s RH predstavnici Europske komisije založili su se i za učinkovitiju zaštitu LGBTIQ osoba te "rješavanje homofobnih i ksenofobnih osjećaja u hrvatskom društvu".

Najznačajniji institucionalni pomaci za zaštitu ljudskih prava LGBTIQ populacije do sada su ostvareni upravo u sklopu prilagodbe domaćeg zakonodavstva pravnoj stečevini EU-a: zabranjena je svaka diskriminacija na temelju spolne orijentacije, rodnog identiteta i izražavanja, pooštrene su kazne i bolje je reguliran zakon koji se odnosi na zločine iz mržnje, od 2014. godine istospolni parovi mogu sklopiti životno partnerstvo, a trans osobe podnijeti zahtjev za promjenu upisa oznake spola. U tom periodu smanjio se i broj homofobnih napada. Međutim, od dolaska HDZ-a na vlast 2016. u koaliciji s klerikalno-desnim strankama, ponovno dolazi do značajnijeg pogoršanja situacije.

Najozbiljnija posljedica takvog okruženja je povećanje zločina iz mržnje i govora mržnje, poručuju iz udruženja Zagreb Pride i dodaju da se sve to posebno negativno odražava na živote trans osoba kojima se i dalje otežava pristup gotovo svim pravima i uslugama. Zbog nepovjerenja prema policiji i pravosuđu veliki broji ih nikad ne prijavi nasilje i diskriminaciju, a ukoliko se LGBTIQ osobe i odluče za takav korak, kažu dalje iz Zagreb Pridea, policija ga ponekad tretira kao prekršaj protiv javnog reda i mira, umjesto kao zločin iz mržnje.

Zbog toga je, uostalom, RH 2021. izgubila spor pred Europskim sudom za ljudska prava. Sud u Strasbourgu presudio je da je hrvatsko pravosuđe teško prekršilo međunarodno pravo kad je počinitelja koji je mlađu ženu pretukao i vrijeđao po osnovi spolne orijentacije kaznilo prekršajnim zakonom i naredilo mu da plati svega 39 eura.

Povratak izbjeglica praktično je stao (Foto: Hrvoje Jelavić/PIXSELL)

Povratak izbjeglica

Hrvatsko stjecanje statusa kandidata za EU-članstvo, ublažavanje dotad važećih restriktivnih zakonskih okvira i popratna relaksacija društvene atmosfere utjecali su i na ponovno pokretanje vala povratka izbjeglih Srba koji je na svom vrhuncu bio od 2000. do 2004. godine.

"Izbjeglice su se nastavile vraćati, a hrvatske su vlasti ukupno evidentirale više od 132.872 povratnika pripadnika srpske manjine, što odgovara otprilike polovici onih koji su izbjegli iz zemlje do 1995. Dobar napredak postignut je u obnovi oštećenih kuća, kao i u rješavanju zaostalih žalbi na odbijene zahtjeve za pomoć u obnovi", navodi se u posljednjem izvještaju o napretku Hrvatske na europskom putu.

"No potrebni su dodatni napori kako bi se pomoglo izbjeglicama i povratnicima. RH treba nastaviti napredovati u pružanju smještaja svim preostalim podnositeljima zahtjeva u okviru programa stambenog zbrinjavanja. I dalje postoje problemi sa slučajevima vlasnika koji se suočavaju s tužbama zbog neovlaštenih ulaganja privremenih korisnika u njihovu imovinu.

Potrebno je ubrzati napore da se stvore ekonomski i društveni uvjeti nužni za održivi povratak", poručili su u istom navratu EU-birokrati, a Vlada pod vodstvom Jadranke Kosor obećala da će sve ekspresno riješiti, pri čemu 15 preostalih slučajeva neovlaštenih ulaganja najkasnije do kraja 2013.

"Prije ulaska u Europsku uniju Hrvatska je bila na čelu u promoviranja pravde i učinkovite regionalne pravosudne suradnje. Nažalost, ona više ne igra tu ulogu", rekao je glavni tužitelj Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove u Haagu Serge Brammertz

I na tome je više-manje sve stalo. U prvim godinama nakon ulaska Hrvatske u EU povratak izbjeglih svodio se na nekoliko desetak povratnika godišnje, a onda je praktički prestao. Paralelno je došlo do masovnijeg iseljavanja u zapadnoeuropske zemlje, a očekivano su najnegativniju migracijsku bilancu imali krajevi koji se do danas nisu opravili od ratnih razaranja.

Prema posljednjim dostupnim podacima, onima s kraja 2021., u toj godini na području od posebne državne skrbi nije zabilježen nijedan novi povratnik. Posljedice takvih procesa do izražaja su došle na najnovijem popisu stanovništva kad je dotadašnji udjel od 4,4 posto Srba u ukupnom stanovništvu pao na 3,2 posto.

Nakon 2013. primjetan je i zastoj u procesu stambenog zbrinjavanja, posebno bivših nositelja stanarskog prava kojima je priznato pravo na stambeno zbrinjavanje davanjem u najam stana u državnom vlasništvu, a koje se iz različitih razloga, najčešće nedostatka slobodnih nekretnina, nije moglo provesti u praksi.

Prema podacima Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje, početkom 2022. bilo je 1.313 bivših nositelja stanarskog prava, od čega 661 na području od posebne državne skrbi, kojima je doneseno pravomoćno izvršno rješenje. Od ukupnog broja riješen je 801 predmet, što znači da ih je ostalo još 512. Najviše je nerealiziranih rješenja u Zadru, zatim Splitu, Zagrebu, Dubrovniku, Puli i Šibeniku, a prema procjenama SNV-a, od izdavanja rješenja o pravu na zbrinjavanje pa do dodjele stana u prosjeku se čeka pet i više godina.

Na sve to još uvijek nisu riješeni ni svi spomenuti predmeti neovlaštenog ulaganja u imovinu srpskih povratnika. Novostima su poznata dva takva slučaja. Onaj Ljubomira Kasuma, kojem je 1996. oteto vrijedno imanje nedaleko od centra Benkovca i 19 godina kasnije prodano za 3,8 milijuna kuna.

Novac je uplaćen na račun tvrtke Branka Smolića, čovjeka koji je privremeno koristio, protupravno gradio i neovlašteno ulagao u Kasumovu imovinu. Drugi je porodice Pavlović kojoj je privremeni korisnik devastirao kuću u Petrinji i potom sudski zahtijevao da mu nadomire troškove "ulaganja" u nekretninu.

Investicije u razvoj povratničkih krajeva, koje su bile vidno smanjene u vrijeme Milanovićeve Vlade, nakon višegodišnje stagnacije ipak su se intenzivirale posljednjih godina, ali i dalje teku sporo. Još je potrebno reelektrificirati preko 1.000 kućanstava, a na područjima gdje uglavnom živi srpsko stanovništvo postoji potreba za izgradnjom, sanacijom i obnovom vodovoda u preko stotinu sela.

Dotaknimo se na ovom mjestu i nove generacije izbjeglica. EU, koja je ranije brinula zbog lošeg tretmana ranjivih skupina migranata na teritoriju RH, prije svega djece bez pratnje, u međuvremenu je ulupala milijune eura na ime "potpore za upravljanje hrvatskom granicom". Sve s ciljem zadržavanja izbjeglica s Bliskog istoka i sjeverne Afrike izvan Unije. Hrvatski policajci raspoređeni na tom zadatku ne prežu ni od najsurovijih metoda: batinanja, pucanja, žigosanja, seksualnog nasilja… Teškog fizičkog i psihičkog zlostavljana nisu pošteđeni ni maloljetnici bez pratnje.

Još uvijek bez pravomoćne presude za ratne zločine – Branimir Glavaš (Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL)

Suđenja za ratne zločine

Pristupni progovori, koji su službeno otvoreni 3. listopada 2005., zapravo su trebali započeti u ožujku iste godine, ali su odgođeni zbog manjkave suradnje s Haaškim sudom. U međuvremenu je Vladimir Šeks iznio plan koji je podrazumijevao "lociranje, identificiranje, uhićenje i transferiranje" odbjeglog generala Ante Gotovine i stvar je, uz blagoslov haške tužiteljice Carle Del Ponte, mogla započeti.

Usto je Hrvatskoj, kako tada, tako i u svakom novom izvještaju o napretku u pregovorima, jasno dano do znanja da u uniju "odabranih" neće ući sve dok na međunarodnom planu ne ostvari punu suradnju sa sudom u Haagu, a na domaćem započne suditi zločincima iz vlastitih redova.

U narednim godinama desilo se ono što je dotad bilo malo izgledno: pokrenuti su postupci za ratne zločine počinjene nad srpskim civilima u Sisku, Gospiću, Osijeku, Bjelovaru, Gruborima i drugim mjestima, stopirana su suđenja u odsustvu, oživljena je regionalna pravosudna suradnja, počelo se razgovarati o mogućim načinima obeštećenja civilnih žrtava rata… "Međutim, borba protiv nekažnjavanja počinitelja ratnih zločina i dalje je veliki izazov za Hrvatsku", ocijenili su EU-birokrati uoči završetka svoje misije na ovom području i tako indirektno dali do znanja da će njihovim odlaskom biti sve po starom.

Neki važni procesi, poput suđenja za ratne zločine počinjene nad srpskim civilima, otad su gotovo posve zamrli bez izgleda da će se ikad više pokrenuti na sistematičan način, a posljednjih godina, kako to dokazuju izvještaji Documente i Centra za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, sudnicama je ponovno zavladao trend suđenja u odsutnosti. Zabilježen je isključivo u kaznenim postupcima koji se provode protiv pripadnika srpskih paravojnih postrojbi i JNA.

U 70 posto slučajeva koje su te dvije organizacije pratile tokom 2020. i 2021. godine, postupak je proveden protiv nedostupnih optuženika. Od ukupnog broja praćenih postupaka, 91 posto ih je bilo protiv pripadnika srpskih paravojnih postrojbi i JNA, dok su se u isto vrijeme po četiri kaznena postupka vodila protiv pripadnika hrvatskih postrojbi i HVO-a: Branimira Glavaša – protiv kojeg je optužnica za ratne zločine u Osijeku podignuta prije 18 godina – te za zločine u Lori i Kulinama.

I aktualni glavni tužitelj Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove u Haagu Serge Brammertz nedavno je, podnoseći izvještaj Vijeću sigurnosti UN-a, poručio kako "Hrvatska nije voljna goniti počinitelje ratnih zločina nad nehrvatima". Rekao je da su ga hrvatske vlasti obavijestile da su istraga i kazneno gonjenje njihovih državljana pitanja državne sigurnosti.

Takav stav, objasnio je, pretvara pravdu u političko pitanje. "Prije ulaska u Europsku uniju Hrvatska je bila na čelu u promoviranja pravde i učinkovite regionalne pravosudne suradnje. Nažalost, ona više ne igra tu ulogu", rekao je Brammertz. No u nečemu ipak još uvijek držimo korak s regijom – negiranju utvrđenih činjenica o zločinima i veličanju, odnosno odlikovanju njihovih počinitelja.

portalnovosti