Davor Bernardić u proteklih dvadesetak mjeseci nije pokazao da je sposoban voditi stranku, niti je pokazao naznake političkog talenta i znanja, ali SDP ne tone samo zbog njega. Donosimo političke krokije deset ljudi koji i dalje, iz različitih motiva, stoje uz poljuljanog stranačkog šefa
Socijaldemokratska partija već mjesecima ne funkcionira kao ozbiljna opozicijska stranka, i ne samo kao opozicijska, nego i kao stranka. Već mjesecima iz SDP-a ne dolazi gotovo ništa osim vijesti o unutrašnjim sukobima i obračunima: čak i kad se rodi neka solidna ideja i kad bljesne suvisla kritika vlasti u nekom pitanju, vrlo brzo sve bude prekriveno novim dozama međusobnih optužbi, jalovosti, promašaja i osobnih konfrontacija. Davor Bernardić u proteklih dvadesetak mjeseci, koliko je prvi čovjek stranke, nije pokazao da je sposoban voditi SDP i uspostaviti kakav-takav autoritet, niti je pokazao naznake političkog talenta i znanja neophodnog za artikuliranje uvjerljive alternative Plenkovićevom HDZ-u. Pokazao je samo fanatičnu volju i želju za očuvanjem funkcije, a to nije naročito zahtjevan posao: dovoljno je samo zabiti glavu u pijesak i presjeći veze s realnošću.
U nastavku teksta donosimo političke krokije ljudi koji i dalje, barem javno, stoje uz Bernardića, ljudi čiji motivi, međutim, nisu isti: jednima nije toliko važan Bernardić koliko to da zadrže stranačke pozicije kojih su se domogli zahvaljujući njemu, druge vodi slijepa netrpeljivost prema ekipi koja je, za razliku od njih, bila bliska bivšem šefu stranke Zoranu Milanoviću, treći su po inerciji privrženi onome tko, barem formalno, ima veću moć u rukama, četvrtima je Bernardić u nečemu privatnom izišao ususret… Jedno im je zajedničko: sudbina SDP-a, po svemu sudeći, nije im osobito važna.
Bivši ministar zdravstva i aktualni potpredsjednik SDP-a ključni je Bernardićev savjetnik i saveznik, pri čemu je vrlo upitno koliko je pritom iskren, a koliko samo nastoji odgoditi i ublažiti svoj promašaj i poraz, jer je zdušno podržavao čovjeka koji se pokazao nepopravljivo nedoraslim. Ostojić je u jednom nedavnom istupu kazao da više ne pikira na čelno mjesto na SDP-ovoj listi za europarlamentarne izbore u proljeće 2019. godine: smisao tog manevra jest u tome da se manifestira osobna materijalna nezainteresiranost u bitkama u SDP-u, ali ta nezainteresiranost nije ništa drugo nego investicija u spašavanje generalnog utjecaja na postbernardićevske procese u partiji. S obzirom na to, kao i s obzirom na to da nije saborski zastupnik, ne bi bilo iznenađujuće da je upravo Rajko Ostojić sugerirao Bernardiću da unutarstranačkim protivnicima nedavno pošalje jednu od glupljih političkih ponuda otkako je samostalne Hrvatske: ja ću podnijeti ostavku na položaj šefa stranke, a vi se odrecite zastupničkih mjesta u Saboru. To je, eto, razina političkog rezoniranja na kojoj su zapeli Bernardić, Ostojić i…
Primorsko-goranski župan i potpredsjednik stranke počeo je i u svojoj lokalnoj organizaciji gubiti podršku za politiku podupiranja Davora Bernardića, premda je to podupiranje sve bezvoljnije i sve neuvjerljivije. Komadini je, ako zanemarimo padanje SDP-a prema nerelevantnosti, najviše pasala dosadašnja situacija u stranci: maksimalni utjecaj, gotovo nikakva odgovornost i minimalni radni napori. Naravno da je i njemu jasno da je aktualni predsjednik završena priča, ali čini se da još uvijek nije smislio formulu za održanje statusa quo bez Bernardića. Jedna je mogućnost da Komadina privremeno, najduže na godinu dana, preuzme vođenje stranke, jer je potpredsjednik s najvećim brojem dobivenih glasova na konvenciji, pa da u tom razdoblju proizvede novog čovjeka na stranačkom tronu. Druga je opcija da, u kolaboraciji s Rajkom Ostojićem, odmah gurne u vatru novog kandidata za šefa stranke, a to je Mišel Jakšić, mladi gradonačelnik Koprivnice: u usporedi s njim i Bernardić se doima političkim gorostasom. Ova druga opcija je riskantnija, jer nije izvjesno da Jakšić može pobijediti na unutarstranačkim izborima, ali iziskuje manje Komadinine odgovornosti i izlaganja, a to nije nimalo nevažno za odluku.
Dotični se na funkciji predsjednika Glavnog odbora SDP-a, posljednje Bernardićeve institucionalne utvrde, našao voljom Zlatka Komadine, pa kao i u ostatku svoje nezapažene političke karijere ne čini ništa nego sluša naputke svog mentora i dobročinitelja. Formalno je važan samo kao kotačić u mehanizmu upropaštavanja i sramoćenja SDP-a donošenjem odluka koje nisu ništa drugo nego iracionalno inaćenje i produžavanje agonije. Pritom je tijesna odluka Glavnog odbora o dvogodišnjoj suspenziji Hajdaš Dončića, Grbina, Zmajlovića i Babića sa svih stranačkih funkcija samo kruna destruktivnih nastojanja.
Premda je na funkciju političkog tajnika SDP-a instaliran isključivo Bernardićevim hirom, ovaj zaposlenik Hrvatske gospodarske komore u javnosti se ponaša kao da je on izabrani šef partije, dok je onaj koji ga je instalirao tek slučajni prolaznik prema kojemu naš junak, uza sve uvažavanje, njeguje i kritičku distancu. Slično kao u slučaju Rajka Ostojića, Vidovićem upravlja skrb o vlastitom pozicioniranju, prijezir prema razdoblju Milanovićevog vođenja SDP-a i osvetništvo spram stranačkih ljudi do kojih je Milanović držao, jer prema njemu, Vidoviću, valjda nije pokazivao dovoljnu količinu pažnje i poštovanja. I nisu baš plemeniti motivi za bavljenje stranačkom politikom, zar ne?
Profesorica na Medicinskom fakultetu u Rijeci i članica Predsjedništva SDP-a u politici je već petnaestak godina tokom kojih nije uspjela izgraditi iole prepoznatljiv politički profil i zamjetniji unutarstranački utjecaj. Zalagala se za još radikalnije sankcioniranje velike pobunjeničke skupine, bez obzira na posljedice po stranku, ali u tome joj se javno priključio jedino Davorko Vidović.
Ovaj član Predsjedništva SDP-a priključio se Bernardićevoj grupaciji ponajviše stoga što mu je to jedina šansa za politički opstanak: na prošlim parlamentarnim izborima nije uspio ući u Sabor, pa mu nije preostalo ništa drugo nego da se do sljedećih izbora pokuša uspeti do mjesta na listi koje omogućava plasman u saborske klupe. Posljednjih mjeseci vrh stranke bio ga je zadužio da prati situaciju vezanu uz Agrokor, ali nije se proslavio suvislošću zapažanja o toj problematici. Poput Bernardića, politiku je učio od Milana Bandića i donekle je naučio ono što se da naučiti: da je važno biti marljiv i uporan, da je važno biti na terenu i stvarati ‘svoje ljude‘ unutar organizacije. Sve ostalo što čini politiku ostalo mu je nedostižno.
Član SDP-ovog Predsjedništva podržava Bernardića naprosto zato što nema druge opcije. Ponikao među zagrebačkim omladincima SDP-a, Livun je, u političkom i karijernom pogledu, ovisan o Bernardiću i tokom svih proteklih godina nije se ni potrudio da ostavi dublji trag u politici, da se nečim istakne, da potakne neku pozitivnu promjenu, da učini nešto korisno za svoje birače. Kad ne bude Bernardićevog moćnog pokroviteljstva i kad mu istekne tekući saborski mandat, Livun će iščeznuti iz politike, što neće biti nikakva šteta. Vjerojatno će se posvetiti privatnom biznisu povezanom s ekonomskim savjetovanjem i fondovima Europske unije.
Član Predsjedništva SDP-a i saborski zastupnik iz Osijeka nastoji da se ne ističe u unutrašnjim sukobima. Zauzeo je pozu diskretne podrške Bernardiću, jer bi on najradije da se, što se njega tiče, ništa ne mijenja: odgovornost i politički rizik su mu minimalni, a s obzirom da je član nekoliko parlamentarnih odbora i da je međunarodni tajnik SDP-a, vjerojatno više vremena provodi po aerodromima nego na Iblerovom trgu. Neće se libiti da okrene leđa Bernardiću, ako ocijeni da bi mu to moglo pomoći u zadržavanju sadašnjih pozicija.
Predsjednik SDP-ovog zastupničkog Kluba u Saboru i član Predsjedništva vjeruje da se konstruktivnost ponajprije sastoji u netalasanju, premda je upravo njegova funkcija u Saboru možda najviše pogođena dugotrajnim unutrašnjim previranjima i nemirima kojima se ne nazire okončanje: valjda bi njemu, Bauku, prvom trebalo biti u interesu da se, kako god, prekine situacija u kojoj on, zapravo, ne može kontrolirati otprilike dvije trećine pripadnika svog Kluba, što ga je nerijetko tjeralo, a u budućnosti će ga tjerati još i više, da ispada neozbiljan i da se dovija neuvjerljivim objašnjenjima. Bauk je suviše politički pametan i iskusan da bi imalo vjerovao u Bernardićeve liderske sposobnosti i da bi vjerovao u SDP pod Bernardićem, ali logični i zdravorazumski zaključci katkad nisu dovoljni za zauzimanje jasnog stava i za aktivnije učešće u pokušaju da se u SDP-u spasi što se da spasiti.
Čini se da bivši ministar branitelja te sadašnji saborski zastupnik i član aktualnog Predsjedništva SDP-a iskreno, odnosno bez naročitih interesnih razloga, vjeruje da Bernardiću nije dana prava šansa i da ga se počelo rušiti prije nego što je izgubio na nekim izborima, što je točno ako ne računamo lokalne izbore u proljeće 2017., a imamo ih razloga ne računati, jer je Bernardić preuzeo stranku četiri ili pet mjeseci ranije. Matić, međutim, previđa da bi SDP do nekih sljedećih izbora, na kojima bi Bernardić dobio pravu šansu, mogao pasti na desetak posto biračke podrške ili se rascijepiti. Bez obzira na motive, metode i moral njegovih oponenata, činjenica je da je Bernardić doživio krah na položaju predsjednika SDP-a i da SDP tone i raspada se pod njegovim vodstvom: možda za to postoji stotinu drugih razloga i stotinu drugih krivaca, no zatvaranje očiju pred činjenicama ne može donijeti ništa dobro. Najnovije vijesti kažu da je i Matić više-manje digao ruke od Bernardića, čovjeka s kojim ga iznad svega povezuje manjak političkog dara.
Socijaldemokratska partija već mjesecima ne funkcionira kao ozbiljna opozicijska stranka, i ne samo kao opozicijska, nego i kao stranka. Već mjesecima iz SDP-a ne dolazi gotovo ništa osim vijesti o unutrašnjim sukobima i obračunima: čak i kad se rodi neka solidna ideja i kad bljesne suvisla kritika vlasti u nekom pitanju, vrlo brzo sve bude prekriveno novim dozama međusobnih optužbi, jalovosti, promašaja i osobnih konfrontacija. Davor Bernardić u proteklih dvadesetak mjeseci, koliko je prvi čovjek stranke, nije pokazao da je sposoban voditi SDP i uspostaviti kakav-takav autoritet, niti je pokazao naznake političkog talenta i znanja neophodnog za artikuliranje uvjerljive alternative Plenkovićevom HDZ-u. Pokazao je samo fanatičnu volju i želju za očuvanjem funkcije, a to nije naročito zahtjevan posao: dovoljno je samo zabiti glavu u pijesak i presjeći veze s realnošću.
Komadini je, ako zanemarimo padanje sdp-a prema nerelevantnosti, najviše pasala dosadašnja situacija u stranci: maksimalni utjecaj, gotovo nikakva odgovornost i minimalni radni napori
U nastavku teksta donosimo političke krokije ljudi koji i dalje, barem javno, stoje uz Bernardića, ljudi čiji motivi, međutim, nisu isti: jednima nije toliko važan Bernardić koliko to da zadrže stranačke pozicije kojih su se domogli zahvaljujući njemu, druge vodi slijepa netrpeljivost prema ekipi koja je, za razliku od njih, bila bliska bivšem šefu stranke Zoranu Milanoviću, treći su po inerciji privrženi onome tko, barem formalno, ima veću moć u rukama, četvrtima je Bernardić u nečemu privatnom izišao ususret… Jedno im je zajedničko: sudbina SDP-a, po svemu sudeći, nije im osobito važna.
Rajko Ostojić
Bivši ministar zdravstva i aktualni potpredsjednik SDP-a ključni je Bernardićev savjetnik i saveznik, pri čemu je vrlo upitno koliko je pritom iskren, a koliko samo nastoji odgoditi i ublažiti svoj promašaj i poraz, jer je zdušno podržavao čovjeka koji se pokazao nepopravljivo nedoraslim. Ostojić je u jednom nedavnom istupu kazao da više ne pikira na čelno mjesto na SDP-ovoj listi za europarlamentarne izbore u proljeće 2019. godine: smisao tog manevra jest u tome da se manifestira osobna materijalna nezainteresiranost u bitkama u SDP-u, ali ta nezainteresiranost nije ništa drugo nego investicija u spašavanje generalnog utjecaja na postbernardićevske procese u partiji. S obzirom na to, kao i s obzirom na to da nije saborski zastupnik, ne bi bilo iznenađujuće da je upravo Rajko Ostojić sugerirao Bernardiću da unutarstranačkim protivnicima nedavno pošalje jednu od glupljih političkih ponuda otkako je samostalne Hrvatske: ja ću podnijeti ostavku na položaj šefa stranke, a vi se odrecite zastupničkih mjesta u Saboru. To je, eto, razina političkog rezoniranja na kojoj su zapeli Bernardić, Ostojić i…
Zlatko Komadina
Primorsko-goranski župan i potpredsjednik stranke počeo je i u svojoj lokalnoj organizaciji gubiti podršku za politiku podupiranja Davora Bernardića, premda je to podupiranje sve bezvoljnije i sve neuvjerljivije. Komadini je, ako zanemarimo padanje SDP-a prema nerelevantnosti, najviše pasala dosadašnja situacija u stranci: maksimalni utjecaj, gotovo nikakva odgovornost i minimalni radni napori. Naravno da je i njemu jasno da je aktualni predsjednik završena priča, ali čini se da još uvijek nije smislio formulu za održanje statusa quo bez Bernardića. Jedna je mogućnost da Komadina privremeno, najduže na godinu dana, preuzme vođenje stranke, jer je potpredsjednik s najvećim brojem dobivenih glasova na konvenciji, pa da u tom razdoblju proizvede novog čovjeka na stranačkom tronu. Druga je opcija da, u kolaboraciji s Rajkom Ostojićem, odmah gurne u vatru novog kandidata za šefa stranke, a to je Mišel Jakšić, mladi gradonačelnik Koprivnice: u usporedi s njim i Bernardić se doima političkim gorostasom. Ova druga opcija je riskantnija, jer nije izvjesno da Jakšić može pobijediti na unutarstranačkim izborima, ali iziskuje manje Komadinine odgovornosti i izlaganja, a to nije nimalo nevažno za odluku.
Erik Fabijanić
Dotični se na funkciji predsjednika Glavnog odbora SDP-a, posljednje Bernardićeve institucionalne utvrde, našao voljom Zlatka Komadine, pa kao i u ostatku svoje nezapažene političke karijere ne čini ništa nego sluša naputke svog mentora i dobročinitelja. Formalno je važan samo kao kotačić u mehanizmu upropaštavanja i sramoćenja SDP-a donošenjem odluka koje nisu ništa drugo nego iracionalno inaćenje i produžavanje agonije. Pritom je tijesna odluka Glavnog odbora o dvogodišnjoj suspenziji Hajdaš Dončića, Grbina, Zmajlovića i Babića sa svih stranačkih funkcija samo kruna destruktivnih nastojanja.
Davorko Vidović
Premda je na funkciju političkog tajnika SDP-a instaliran isključivo Bernardićevim hirom, ovaj zaposlenik Hrvatske gospodarske komore u javnosti se ponaša kao da je on izabrani šef partije, dok je onaj koji ga je instalirao tek slučajni prolaznik prema kojemu naš junak, uza sve uvažavanje, njeguje i kritičku distancu. Slično kao u slučaju Rajka Ostojića, Vidovićem upravlja skrb o vlastitom pozicioniranju, prijezir prema razdoblju Milanovićevog vođenja SDP-a i osvetništvo spram stranačkih ljudi do kojih je Milanović držao, jer prema njemu, Vidoviću, valjda nije pokazivao dovoljnu količinu pažnje i poštovanja. I nisu baš plemeniti motivi za bavljenje stranačkom politikom, zar ne?
Romana Jerković
Profesorica na Medicinskom fakultetu u Rijeci i članica Predsjedništva SDP-a u politici je već petnaestak godina tokom kojih nije uspjela izgraditi iole prepoznatljiv politički profil i zamjetniji unutarstranački utjecaj. Zalagala se za još radikalnije sankcioniranje velike pobunjeničke skupine, bez obzira na posljedice po stranku, ali u tome joj se javno priključio jedino Davorko Vidović.
Ivo Jelušić
Ovaj član Predsjedništva SDP-a priključio se Bernardićevoj grupaciji ponajviše stoga što mu je to jedina šansa za politički opstanak: na prošlim parlamentarnim izborima nije uspio ući u Sabor, pa mu nije preostalo ništa drugo nego da se do sljedećih izbora pokuša uspeti do mjesta na listi koje omogućava plasman u saborske klupe. Posljednjih mjeseci vrh stranke bio ga je zadužio da prati situaciju vezanu uz Agrokor, ali nije se proslavio suvislošću zapažanja o toj problematici. Poput Bernardića, politiku je učio od Milana Bandića i donekle je naučio ono što se da naučiti: da je važno biti marljiv i uporan, da je važno biti na terenu i stvarati ‘svoje ljude‘ unutar organizacije. Sve ostalo što čini politiku ostalo mu je nedostižno.
Nenad Livun
Bauk je suviše politički iskusan da bi vjerovao u SDP pod Bernardićem, ali logični i zdravorazumski zaključci katkad nisu dovoljni za zauzimanje jasnog stava
Član SDP-ovog Predsjedništva podržava Bernardića naprosto zato što nema druge opcije. Ponikao među zagrebačkim omladincima SDP-a, Livun je, u političkom i karijernom pogledu, ovisan o Bernardiću i tokom svih proteklih godina nije se ni potrudio da ostavi dublji trag u politici, da se nečim istakne, da potakne neku pozitivnu promjenu, da učini nešto korisno za svoje birače. Kad ne bude Bernardićevog moćnog pokroviteljstva i kad mu istekne tekući saborski mandat, Livun će iščeznuti iz politike, što neće biti nikakva šteta. Vjerojatno će se posvetiti privatnom biznisu povezanom s ekonomskim savjetovanjem i fondovima Europske unije.
Domagoj Hajduković
Član Predsjedništva SDP-a i saborski zastupnik iz Osijeka nastoji da se ne ističe u unutrašnjim sukobima. Zauzeo je pozu diskretne podrške Bernardiću, jer bi on najradije da se, što se njega tiče, ništa ne mijenja: odgovornost i politički rizik su mu minimalni, a s obzirom da je član nekoliko parlamentarnih odbora i da je međunarodni tajnik SDP-a, vjerojatno više vremena provodi po aerodromima nego na Iblerovom trgu. Neće se libiti da okrene leđa Bernardiću, ako ocijeni da bi mu to moglo pomoći u zadržavanju sadašnjih pozicija.
Arsen Bauk
Predsjednik SDP-ovog zastupničkog Kluba u Saboru i član Predsjedništva vjeruje da se konstruktivnost ponajprije sastoji u netalasanju, premda je upravo njegova funkcija u Saboru možda najviše pogođena dugotrajnim unutrašnjim previranjima i nemirima kojima se ne nazire okončanje: valjda bi njemu, Bauku, prvom trebalo biti u interesu da se, kako god, prekine situacija u kojoj on, zapravo, ne može kontrolirati otprilike dvije trećine pripadnika svog Kluba, što ga je nerijetko tjeralo, a u budućnosti će ga tjerati još i više, da ispada neozbiljan i da se dovija neuvjerljivim objašnjenjima. Bauk je suviše politički pametan i iskusan da bi imalo vjerovao u Bernardićeve liderske sposobnosti i da bi vjerovao u SDP pod Bernardićem, ali logični i zdravorazumski zaključci katkad nisu dovoljni za zauzimanje jasnog stava i za aktivnije učešće u pokušaju da se u SDP-u spasi što se da spasiti.
Predrag Matić
Čini se da bivši ministar branitelja te sadašnji saborski zastupnik i član aktualnog Predsjedništva SDP-a iskreno, odnosno bez naročitih interesnih razloga, vjeruje da Bernardiću nije dana prava šansa i da ga se počelo rušiti prije nego što je izgubio na nekim izborima, što je točno ako ne računamo lokalne izbore u proljeće 2017., a imamo ih razloga ne računati, jer je Bernardić preuzeo stranku četiri ili pet mjeseci ranije. Matić, međutim, previđa da bi SDP do nekih sljedećih izbora, na kojima bi Bernardić dobio pravu šansu, mogao pasti na desetak posto biračke podrške ili se rascijepiti. Bez obzira na motive, metode i moral njegovih oponenata, činjenica je da je Bernardić doživio krah na položaju predsjednika SDP-a i da SDP tone i raspada se pod njegovim vodstvom: možda za to postoji stotinu drugih razloga i stotinu drugih krivaca, no zatvaranje očiju pred činjenicama ne može donijeti ništa dobro. Najnovije vijesti kažu da je i Matić više-manje digao ruke od Bernardića, čovjeka s kojim ga iznad svega povezuje manjak političkog dara.
