Deset najboljih serija 2014. godine

To je to. Deset nama najdražih, najboljih serija koje smo gledali prošle godine. Nakon dvadeset drugih odličnih serija, ovo je deset koje smo odlučili izdvojiti kao posebno nam drage. Ako računamo i “one koje nisu stale”, ove godine smo izbrojali oko pedeset serija, emisija, showova i inih televizijskih programa. Pedeset. Svi dobivaju nagrade! Još hrpu toga bi svatko od nas izdvojio kao dobro, gledljivo, solidno, interesantno i preporučljivo. Ponavljamo kao papige, televizija danas ima više dobrih serija nego itko od nas stigne pogledati.

Kao i uvijek, ovdje bi mogao ići beskonačan niz opaski. Da je ovo naša lista, ne ultimativna lista najboljih serija određena preciznom matematičkom formulom™. Da je ovo samo informativna lista čiji je poredak zabavnog, a ne akademskog karaktera. Da je sastavljena radi naše zabave, za preporuku vama. Da ništa nismo zaboravili, ali da neke serije stvarno nismo stigli pogledati. Jer bilo je onih koje su do zaključivanja liste stajale u ekselici u koloni “pogledati”. Nitko nije pogledao. Ali šesti puta sve ovo radimo, valjda to sve već znate. Sutra ćete imati priliku vidjeti koje su naše osobne, pojedinačne top liste serija. Budite pristojni u komentarima, komentirajte što vam se najviše svidjelo ove godine, u čemu ste uživali i koji su vaši favoriti. Ovo su naši:

» Najbolje serije 2014. godine: ono što nije stalo

» 11. do 30. mjesto



Ono što se treba imati na umu pri ovakvim izborima ili sličnim stvarima jest da u najvećoj većini tu završe kabelske serije od desetak ili manje epizoda. Ono što The Good Wife uspijeva, već šestu godinu zaredom, je godišnje izdati 22 scenarija i napraviti 22 epizode koje svojom kvalitetom nimalo ne zaostaju za kabelskim serijama. O The Good Wife smo već dosta i napisali, ali ako postoji još netko tko je ovu seriju preskočio jer mu je po opisu zvučala nezanimljivo, još stigne otkriti najbolju dramsku seriju na broadcast televiziji.

Sofisticirana drama o igrama moći, politici, etici i moralu većinu napetosti ipak pronalazi u ljudskim odnosima i karakterima. Nakon bombe prošle sezone u vidu smrti jednoga od glavnih likova, nakon čega je uslijedilo nekoliko uistinu emotivnih i potresnih epizoda, The Good Wife se ove godine vratila i nakon toliko godina odolijevanja ulazi u svijet politike i kandidira se za državnu odvjetnicu. Besprijekorna Julianna Marguilles se napokon nalazi u ulozi kandidata, ulozi u kojoj je toliko dugo podržavala vlastitog muža, a igru već i predobro poznaje, ovdje nema mjesta za naivnost, samo za vještinu i hladnu proračunatost koju je već toliko puta gledala od strane muškaraca u svom životu. Alicia je prošlu i ovu sezonu također prošla kroz transformaciju i postala jedna od onih koji zaobilaze pravila kako bi dobili što hoće i prolaze bez posljedica. Ono na što nas The Good Wife ove sezone podsjeća jest da prelaženje preko crte nije ni zlo ni čudovišno, nego samo ljudski. (djevojka)



Još 27. rujna 2012. godine. Da, dvije tisuće dvanaeste. Tada je prikazana posljednja epizoda treće sezone Louieja. Onda možete i zamisliti s kolikim smo oduševljenjem dočekali novu sezonu FX-ovog dragulja. A ona ne samo da nije razočarala, već je i nadmašila naša očekivanja. Sezona je započela kao i svaka dosad, s nekolicinom klasičnih, stand-alone epizoda, među kojima se istakla fantastična treća, “So Did The Fat Lady”. Sedmominutna scena o omalovažavanju pretilih žena, s izvrsnom Sarom Baker u gostujućoj ulozi, bio je prvi wow trenutak sezone koji danas na YouTubeu broji preko milijun i pol pogleda.

Najveći komad sezone, međutim, Louis CK je iskoristio na nekonvencionalnu (nego kakvu drugu) ljubavnu priču u šest epizoda. Uz održavanje veza s druge dvije žene u svom životu — bivšom ženom Janet te s pravom ljubavi, Pamelom — CK je ukomponirao priču s Mađaricom Amiom, kojoj je engleski jezik, blago rečeno, stran. Njih su dvoje činili vrlo atipično simpatičan par — svatko zbunjen na svoj način, igra mačke i miša između tragičnog romantika koji ne zna iskazati svoje emocije i imigrantice koja je duhom još vezana u svoj dom u Mađarskoj bila je užitak za gledati. Minimalna verbalna komunikacija rezultirala je brojnim scenama u kojoj su CK i Ezster Balint dokazali moć svoje glume, zračivši emocijama kroz izraze svojih lica. Međutim, kemija koju Pamela Adlon i Louis CK imaju na malom ekranu jednostavno je nezamjenjiva, stoga je prepuštanje osjećajima i oslobađanje od svojih inhibicija bio savršen kraj sezone za njihove likove. Kreativni um Louisa CK-ja jednostavno je nezamjenjiv i neusporediv. Žao nam je bilo kad smo čuli da će peta sezona biti upola kraća od četvrte, no uopće ne sumnjamo da će biti prava poslastica. (Marin Kuharić)



Špijunski triler Joea Weisberga koji prati ruske agente ubačene u američko društvo tokom hladnog rata u osamdesetima bio je u svojoj prvoj sezoni odlična napeta drama, jednakim dijelom o obiteljskim odnosima koliko o spletkama, infiltraciji i ubojstvima. Većinom ignorirana od strane publike i važnijih nagrada, zapela je za oko samo televizijskim kritičarima.

Ove godine, u svojoj drugoj sezoni, serija je iz već odlične postala vrhunskom, podignuvši ljestvicu na svim razinama, a predvođena fantastičnim glumačkim izvedbama Keri Russell i Matthewa Rhysa. Njihove špijunske transformacije bile su nevjerojatne, ali i takve u drugom planu naspram emocionalne srži kojom su nas osvojili kao Phillip i Elizabeth.

Obiteljska i špijunska priča genijalno su se ispreplele i nadopunile bez zadrške ostavljajući nas na rubu sjedala i emocionalno angažiranima svakom epizodom, a serija je postala neizostavnim dijelom televizijskog kanona. (Marko Đurđević)



Volim Hannibala jer ga mogu samodopadno izvlačiti kao primjer da remakeove i adaptacije ne treba unaprijed osuđivati, bar ne prije emitiranog pilota. Volim ići kontra standardnih predloška komentara i prejudiciranja. Mislim, serem, jer sam i ja seriju prije premijere otpisao kao tipičnu brzinsku eksploataciju popularne licence. Da, čak i sa Fullerom na čelu, čije sam Dead Like Me i Pushing Daisies obožavao. Potpuno je ludo da – znajući sve o kontekstu mreže i gledanosti – da serija uskoro ulazi u treću sezonu, kamoli da bude ovako prokleto dobra. U prvoj sezoni, Bryan Fuller i ekipa stvorili su perfektan vizualni stil serije koji je podjednako bitan kao njeni likovi i priča, a druga je proširila priču koja je bila napetija i fascinantnija.

Puno je nasilnih, krvavih i brutalnih serija na televiziji, no malo je onih poput Hannibala u kojima je ta brutalnost suvisla, potrebna i prelijepa na ekranu. Druga sezona okrenula je uloge i karte koje isti likovi imaju u kultnim Jaganjcima; Will je bio taj koji nosi brnjicu te sjedi iza rešetaka, a Hannibal ga izaziva s druge strane ćelije. Vidjeli smo i Masona Vergera (Michael Pitt), a Fuller je vrlo jasno i odvratno dočarao kako je taj psihopat ubojica završio sa unakaženim licem kasnije u filmovima. I dobili smo ono finale u kojem nam je zastajalo srce i dah, čiji su događaji bili direktno i jasno najavljeni već u prvom kadru prve epizode serije. I dobit ćemo treću sezonu, usprkos svim izgledima. To je najbolje od svega. (Krešimir Vinšćak)



Orange Is the New Black imao je tešku zadaću ovog ljeta, opravdati svojom drugom sezonom svu izvrsnost koja je očekivana nakon sjajne prve sezone. Dolaskom jedne nove zatvorenice uzdrmala se dinamika u Litchfieldu, već poznati i dragi nam likovi, od kojih su neki bili samo grubo ocrtani prve sezone dobili su nove dimenzije, a neki potpuno sporedni postali su nam nezamjenjivo dragi.

Pomalo je redundantno reći kako je Orange drugačiji od svega ostalog na televiziji, jer i za sve druge serije na ovoj listi može se reći isto, no ovakav ansambl u kojem će vam do svakoga biti stalo, bilo da ih volite, mrzite ili volite mrziti, i bili oni zatvorenici, čuvari ili upravitelji, ovakve tople, napete i suosjećajne priče iz najneočekivanijih izvora nećete naći nigdje drugdje.

Iako će cinici odmah nagovijestiti da će Jenji Kohan seriju strmoglavo odvesti u propast, a neki su to već i ove sezone utvrdili, ovdje potpisani će vam odgovorno tvrditi da je to laž. Ova jedinstvena serija postala je ove godine još i bolja i svakako vrijedna vaše pažnje. (Marko Đurđević)



Nekoliko mjeseci prije početka prikazivanja zadnje sezone Mad Mena AMC je objavio da su dali Weineru jednu dodatnu epizodu da završi priču. I podijelili tih četrnaest epizoda na dvije godine, baš kao što su učinili i s posljednjom sezonom Breaking Bada. Kosa mi se diže na glavi od ovakvih odluka mreže, a dojam je bio da ni Weiner nije bio presretan, no sada smo ovdje — samo jedno godišnje doba prije prikazivanja zadnjih sedam epizoda Mad Mena ikad. Matthew Weiner je imao nezahvalan posao stvoriti story-arc unutar samo sedam epizoda, s glavom i repom, što je u krajnju ruku i učinio.

Problem s Mad Menima je sve što napišemo unutar ove crtice neće biti ni približno dovoljno za sve što se događalo unutar ovih sedam epizoda i uvijek će biti teško analizirati seriju u kojoj je i način na koji Don Draper diže čašu od skoro pa vitalne važnosti za radnju. Mad Men je u ovom, prvom dijelu sedme sezone bio na razini svih dosadašnjih sezona i daleko je ispred svega po atmosferi, tonu, dinamici, karakterizaciji likova i scenarističkim sposobnostima njenih pisaca. Kao predjelo, ovih sedam epizoda je bilo fantastično, a zadnjih nekoliko epizoda moglo je poslužiti i kao finale serije, pogotovo “The Strategy”, duhovni nastavak “The Suitcasea”, koja završava s Donom, Peggy i Peteom za stolom u zalogajnici. Mad Men je prepun takvih, low-key scena, koje objasne sve, a da pritom nitko nije izgovorio ni riječ.

Donovo putovanje polako se privodi kraju, baš kao što su i šezdesete pred izmakom, a elegičan način na koji se opraštamo od svake sezone ovdje je okrenut na glavu potpuno iznenađujućim i odličnim oproštajem od Berta Coopera. Još je malo ostalo, a već sad nas je strah jer se pripremamo na televiziju bez Mad Mena. (Dario Španović)



U desetodijelnoj drugoj sezoni, Rectify je doživio tihu transformaciju. U prvoj sezoni od šest epizoda, svaka epizoda bila je jedan dan Daniela Holdena, od čega je, po izlasku iz zatvora gdje je čamio od 18. godine, svaki dan za njega bio dug poput života. Prepun bujice doživljaja, osjeta, zvukova i mirisa koje je osjećao ponovno po prvi put i intenzivnije nego ikad. U prvoj sezoni je fokus bio na doživljajima Daniela koji je ponovno otkrio život, i svaki tren duboko doživljavao; od gledanja izlaska sunca, osjeta trave pod nogama, slušanja muzike, do doručka s mamom i posjeta dućanu. I prva i druga sezona znale su se poigrati s viđenjem stvarnosti, tako da bi se svako toliko dogodilo nešto što bi zamutilo granicu stvarnosti i unutarnjeg doživljaja koji bi Daniel vidio samo u svojoj glavi.

U drugoj sezoni, Daniel se uz pomoć svog nekadašnjeg prijatelja Traya, koji je bio s njim tokom noći ubojstva pokušavao prisjetiti što se zapravo dogodilo, a državno je odvjetništvo ponovno pripremalo slučaj protiv njega. Sporedni likovi su postali sve važniji i bolje zaokruženi, svi su nešto tražili, a Daniel se pomaknuo iz centra pozornosti serije. Kulminacija je stigla u finalu sezone – zbog desetminutnog Danielova monologa trebalo bi Adena Younga okititi omanjim brdom Emmyja, ali svima je jasno da se to nažalost neće dogoditi. S nestrpljenjem čekamo nastavak ove spore i meditativne, intrigantne serije koja tjera na promišljanje. (djevojka)



Ako ne (samo) kao serija, True Detective je ove godine bio posebno interesantan zbog hypea koji ga je okruživao, masovne fascinacije u prve dvije trećine sezone, podijeljenim mišljenjima u finalu, ali i mjesecima koji su slijedili. Nic Pizzolatto bio je prozivan kao plagijator (je li stvarno ili nije, ovog puta nije tema) te u intervjuima ispadao pretenciozni šupak, a vijesti o castingu druge sezone pomnije su se pratile od ijedne serije do sada. Dobro, logično, jer serije nikad ne prolaze kroz kompletni recasting među sezonama, ali svejedno. Pričalo se i pisalo mnogo.

Govorim – govorimo – da kraj nije presudan i ne može pokvariti dojam cijele serije, no definitivno ostavlja finalni utisak. Leftoversi su imali fantastično, emotivno snažno finale; True Detective je imao dobro, prikladno… možda trunku preobično finale za ono što je prethodilo. Daleko od razočaravajućeg, doduše. Whodunnit serija u kojoj whodunnit kao pitanje nije bilo toliko bitno. Pola interneta je teoretiziralo tko je ubojica, jesu li motivi iz epizoda tragovi koji čine slagalicu, Yellow King, Carcosa… To su uglavnom stvari koje su – bar meni – prestajale biti bitne nakon završetka epizoda. Više sam guglao sise Alexandre Daddario, nego teorije i odgovore. Fukanagina režija i onaj famozni, napeti i prejebeni single take tracking shot; jeziva atmosfera američke južnjačke vukojebine, Pizzolattovi scenariji i beskrajno pretenciozne rečenice o plosnatim krugovima i vremenu koje je davao gotovo perfektnom Matthewu McConaugheyju držali su me u trenucima nakon što se ekran zacrnio. (Krešimir Vinšćak)



Svi smo bili pomalo skeptični kada smo čuli da se snima televizijska verzija kultnog filma braće Coen. Neće biti remake, ali će biti sličan, ali ovo, ali ono… Fargo je, međutim, u travnju eksplodirao na televizijsku scenu i sve nas oduševio svojom briljantnošću. Pilot epizoda uvela nas je u uvrnuti svijet unutar malog gradića Bemidji u Minnesoti; prvih je četrdesetak minuta sve djelovalo mirno i krasno dok se nije dogodio onaj kobni zamah čekićem i dok krv nije šiknula po “What if you’re right and they’re wrong?” posteru u podrumu kuće Lestera Nygaarda. Kaos koji je tada uslijedio samo se nastavio tijekom deset epizoda serijala, a scenaristi nisu bježali od riskantnih poteza kao što je bio time jump u osmoj epizodi. Dapače, taj je potez dodatno revitalizirao seriju i dao joj potrebni vjetar u leđa za posljednji čin.

Uz vrlo inteligentno osmišljenu zavrzlamu — Noah Hawley preuzima zasluge za scenarij cijele prve sezone — Fargo će ostati zapamćen po fenomenalnim glumačkim nastupima, od poznatih holivudskih faca do totalnih anonimusa. Teško je odlučiti se tko je bolje odradio svoj posao — Martin Freeman kao frustrirani, neshvaćeni i lukavi Lester Nygaard; Billy Bob Thornton kao brutalni i nemilosrdni Lorne Malvo (rijetko tko može tako uvjerljivo plasirati komad teksta kao što je “No, highly irregular is the time I found a human foot in a toaster oven. This is just odd.”); ili pak jedno od glumačkih otkrića godine, Allison Tolman, kao dobronamjerna, optimistična i predana policajka Molly Solverson. Veselimo se povratku snijega iz Minnesote, uz nadu da će nova priča biti jednako dobra kao i prva. (Marin Kuharić)



I godinama nakon završetka Losta, Damon Lindelof je ostao trn u oku i meta svakom idiotu s tipkovnicom i pristupom internetu. Kroz svu silinu intervjua, članaka, podcastova i knjiga, nije teško zaključiti koliko njega to muči. Slično kao i naš glavni urednik, a i ja sâm u krajnju ruku, previše toga prima osobno i srcu, i to se neće nikad promijeniti. U svjetlu završetka šest sezona dugačke misterije koju je posao zajedno sa Carltonom Cuseom, Lindelof je istrpio pozamašnu količinu mržnje, pljuvanja i prijetnja ubojstvom od ljudi koji i dan-danas nisu shvatili da ta serija nikad nije bila njihovo osobno vlasništvo. Lost je završio točno onako kako je i trebao završiti, a svi ostali krajevi bili su izmišljotina u maštama gledatelja. Da, u redu je biti razočaran krajem, u redu je čak i biti možda malo ljut, ali ono što je Lindelof pretrpio prelazilo je sve granice normalnog ljudskog ponašanja. Ako ste i dalje ljuti na Lindelofa, nakon skoro pet punih godina – onda ni dalje niste shvatili Lost.

No dobro, Lindelof se u međuvremenu profilirao u vodećeg holivudskog scenarista, čovjeka kojeg velikani zovu upomoć, a iako je obećao da se neće vraćati na televiziju kroz prizmu duge, komplicirane misterije… jebiga. Evo ga opet, ovaj put na HBO-u. The Leftovers je serija nastala prema knjizi Toma Perrotte i bavi se šačicom likova koji se nose s time da je 2% svjetske populacije jednostavno isparilo s lica zemlje. Iako je element nestanka pučanstva nadnaravan, sama serija nikad ne ulazi u teritorij pitanja kako se to dogodilo i zašto tih ljudi više nema – nego što ćemo učiniti sada i tko će mi pomoći da ne doživim mentalni slom i propucam si mozak.

Lindelof je vješt pisac i njegovi projekti često donose slične teme ljudske prirode, dubokog zapitkivanja sebe i pronalaska nade u bezizlaznim okolnostima. Njegovi likovi su prekrasno karakterizirani ljudi, koji žive u sivom spektru moralnog stanja i pogodbe. The Leftovers je priča o tim ljudima, o beznadnosti cjelokupne situacije, o očaju, brizi i savladavanju onoga što dolazi, o svijetu kojeg je napustila viša sila i suočavanju s tim na svim razinama postojanja. To je teška serija, serija oko koje smo lomili brojna koplja ove godine i koja nije bila na svim listama naših autora, ali i jedina koju smo svi redovito pratili, komentirali i žustro raspravljali o svakom njezinom detalju. The Leftovers možda objektivno nije najbolja serija godine (a opet, što je to uopće?), bar ne u maniri i tradicionalnom smislu u kojoj su to gotovo jednoglasno bile serije iz prošlih godina, ali ona je snažno odjeknula kroz našu televizijsku godinu kao nijedna serija u 2014. godini Autora možete voljeti ili mrziti, ali teško ga je samo ignorirati. I zato, zato što je Damon Lindelof iz ovih priča, ljudi, očaja, depresije i užasa izvukao ovakvo dominatno djelo – zato je The Leftovers naša najdraža serija ove godine. (Dario Španović)

serijala