Izbori su potvrdili da se hrvatsko političko klatno definitivno preselilo na desni dio spektra, što znači da će se na tom krilu voditi glavnina političke bitke te preslagivanja i kombiniranja u idućih godinu i šest mjeseci. Predsjednički izbori krajem godine bit će prvi test sposobnosti najšire shvaćene ljevice da klatno počne vraćati na drugu stranu
U Europski parlament ide četvero HDZ-ovaca (Karlo Ressler, Dubravka Šuica, Tomislav Sokol i Željana Zovko), četvero SDP-ovaca (Tonino Picula, Biljana Borzan, Fred Matić i Romana Jerković, s tim da će se gospođa Jerković priključiti tek kad Velika Britanija iziđe iz EU-a), te Ruža Tomašić s liste Hrvatskih suverenista, Mislav Kolakušić sa svoje nezavisne liste, Ivan Vilibor Sinčić iz Živog zida i IDS-ovac Valter Flego s liste Amsterdamske koalicije. Na birališta je izišlo oko 30 posto birača, pet posto više nego na europske izbore 2014., odnosno ukupno oko milijun i sto hiljada glasača. Generalno gledano, ovi izbori – u mjeri u kojoj su relevantni za donošenje načelnih zaključaka – potvrdili su da se hrvatsko političko klatno definitivno preselilo na desni dio spektra, što znači da će se na tom krilu voditi glavnina političke bitke te glavnina preslagivanja i kombiniranja u idućih godinu i šest mjeseci. Predsjednički izbori krajem ove godine bit će prvi test sposobnosti ljevice, najšire shvaćene ljevice, da klatno počne vraćati na drugu stranu.
Ljevica, od lijevo-liberalnog centra do krajnje ljevice, ozbiljno je poražena na nedjeljnim izborima, a SDP je jedina stranka ili koalicija lijevo-liberalne provenijencije koja ima argument za tezu o dobrom rezultatu, pogotovo kad se gleda broj mandata u Europskom parlamentu. Amsterdamska koalicija, koja je okupila sedam stranaka, od IDS-a do HSS-a, od GLAS-a do HSU-a, uspjela se jedva jedvice domoći jednog europskog mandata, ali to teško može biti dovoljno da bi se ovu grupaciju proglasilo izbornim dobitnikom, a opet, ne može ju se sasvim svrstati ni među gubitnike.
Elem, SDP. Da je netko prije dvije ili tri godine na Iblerovom trgu euforično slavio zbog 19 posto ili 200 tisuća glasova na izborima, bio bi s pravom proglašen mazohistom ili lakrdijašem, no situacija se u međuvremenu promijenila, pa taj rezultat, naročito u usporedbi s HDZ-ovih 23 posto i u usporedbi s anketama koje su HDZ-u davale najmanje desetak postotaka prednosti, zaista izgleda kao da je Hrvatska konačno opet dobila opoziciju koja po snazi može parirati vladajućoj stranci. Razlozi ovakvoj iznenadnoj rezultatskoj primaknutosti HDZ-a i SDP-a, međutim, ponajprije su oni nevezani uz SDP i SDP-ove predizborne akcije, ako se izuzme to što je Davor Bernardić sastavio pristojnu listu, na kojoj se našlo mjesta i za otvorene oponente predsjednika stranke. Glavni razlog SDP-ovog, barem na prvi pogled, dobrog rezultata jest oštar pad HDZ-a uvjetovan izlaskom na izbore nekolicine opcija desnijih i klerikalnijih od Plenkovićevog HDZ-a. Europski izbori nisu riješili krizu u SDP-u, ali sretni stjecaj okolnosti jest odškrinuo priliku socijaldemokratima da se koliko-toliko konsolidiraju i da opet budu politička snaga od koje HDZ strepi. Skori odabir SDP-ovog kandidata za predsjednika Republike dat će prilično jasnu sliku o tome je li Bernardić shvatio kakva mu se šansa ukazala, i to uglavnom ničim izazvana.
Start Dalije Orešković i platforma Možemo!, dvije nove solucije na ljevici od kojih se mnogo očekivalo, kao i Pametno bračnog para Puljak, i Hrvatska narodna stranka, i Radnička fronta, ostali su ispod 2,6 posto, a ukupni zbroj njihovih glasova približan je broju glasova koje je prikupila lista Mislava Kolakušića, odnosno manji od broja koji su osvojili Hrvatski suverenisti. To se ne može nazvati nikako drukčije nego debaklom, premda je Možemo! imalo sadržajnu i relativno dobro osmišljenu kampanju, koja je, međutim, birački ostala gotovo nezapažena čak i u Zagrebu, gdje su jedino i mogli računati na bolji rezultat. Što se tiče Starta, Dalija Orešković u proteklih nekoliko mjeseci nije uspjela razviti ništa više od borbene antikorupcijske retorike, a na tom tematskom terenu, u sličnom vremenskom razdoblju, uvelike ju je nadmašio sudac Kolakušić, doduše, uz obilatu upotrebu populističkog pojednostavljivanja, neodgovornosti i demagogije. Sad je jasno da je Start trebao preskočiti europarlamentarne izbore i da se gospođa Orešković trebala fokusirati na predsjedničku kampanju, pa na krilima eventualnih deset ili petnaest posto glasova u prvom krugu pripremati stranku za izlazak na parlamentarne izbore: nakon nedjeljnog fijaska, njezina moguća predsjednička kandidatura postala je više-manje nevažna ili izlišna, za razliku od Kolakušićeve.
SDSS se, također, strogo formalno može staviti u gubitničku kategoriju: da, nije osvojen mandat kojem su se u SDSS-u nerealno nadali, pogotovo u okolnostima izlaznosti od 30 posto, ali je kampanjom, kojoj su svi odali priznanje, podignuta opća razina svijesti o Srbima kao građanima Hrvatske i izazvane su reakcije mržnje koje puno govore o današnjem hrvatskom društvu. SDSS je, osim toga, napravio krupan politički iskorak otvaranjem mogućnosti da za jednu srpsku stranku u Hrvatskoj glasaju i građani koji nisu etnički Srbi, što se sigurno i dogodilo u nekoj manjoj mjeri.
Hrvatski suverenisti – odnosno savez Hrasta i Hrvatske konzervativne stranke, odnosno Ruža Tomašić – objektivno su, uz Mislava Kolakušića, jedini pravi izborni pobjednici. Kolakušića svrstavamo na desnicu, premda on nastoji biti ideološki neodređen, što je, kao i u slučaju njegovih političkih srodnika – Živog zida i Milana Bandića, samo krinka za suštinsko desnilo i za nezamjeranje dominantnim stavovima najširih masa. Živi zid se, također, može smatrati dobitnikom, jer osvojio je jedan mandat, ali rezultat od nepunih šest posto govori da su Sinčić i društvo u padu i da im Kolakušić ubrzano odvlači birače.
Hrvatski suverenisti polučili su uspjeh zahvaljujući osobnoj popularnosti Ruže Tomašić i zahvaljujući javnoj podršci Velimira Bujanca, autora televizijske emisije ‘Bujica’. Bujančevi propagandni radovi imaju svoju vjernu i nemalu publiku u onima koji njeguju nacionalnu isključivost i teško se mire s prisutnošću Srba u Hrvatskoj, koji bi najradije sasvim zabranili pobačaj, smjesta proglasili Stepinca svetim, ogradili zemlju protuimigrantskom žicom i stavili trajni veto na priključenje Srbije Europskoj uniji. To je milje u kojem su Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović trenutačno najomraženije ličnosti, to je krug koji bi mogao stati iza predsjedničke kandidature Miroslava Škore, ako se Grabar-Kitarović još jednom ne predomisli i opet okrene leđa Plenkoviću i HDZ-u, to je svijet koji se ne može pomiriti s koalicijom sa SDSS-om, s Istanbulskom konvencijom, sekularnošću i antifašističkim temeljima hrvatske državnosti. U vrijeme Tomislava Karamarka, HDZ je ove birače držao uza se, a Plenković im je otvorio podosta prostora za operiranje desno od HDZ-a. Ako pokažu smisao za okupljanje sličnih sebi i ako im Crkva počne pružati još snažniju podršku, mogli bi dugoročno zauzeti ulogu glavnog političkog trovača mržnjom i nazadnošću.
Most nezavisnih lista i HDZ doživjeli su teške udarce, stranka Milana Bandića sasvim je potopljena, što ne znači da neće uskrsnuti na lokalnim izborima u Zagrebu za dvije godine, dok su drugi relevantni akteri na desnici koje se formalno može smjestiti u gubitničku ladicu – Neovisni za Hrvatsku i lista Marijane Petir – ipak dobili dovoljnu količinu glasova za produžetak političkih ambicija. Most, Neovisni za Hrvatsku i Marijana Petir bili bi ideološki logičan spoj za nastup na parlamentarnim izborima, no zdrav razum počesto nije najvažniji faktor u donošenju političkih odluka, naročito kad je riječ o radikalnoj hrvatskoj desnici.
Premda je HDZ osvojio najviše glasova na europskim izborima, Andrej Plenković čovjek je kojem će ovaj izborni ishod zadati najviše nevolja, a nakon njega slijedi aktualna predsjednica Grabar-Kitarović, koja već pokazuje znakove kajanja zbog pakta s aktualnim vodstvom HDZ-a. Riječ je o najlošijem HDZ-ovom rezultatu otkad postoji ta stranka. Pokazalo se da je Plenkovića koštao samostalni izlazak na izbore, otklon – makar i sramežljivi – od ‘suverenističke’ desnice i sastavljanje izborne liste po kriteriju osobne lojalnosti. Za razliku od Bernardića, šef HDZ-a nije stavio na listu nikoga tko imalo sumnja u njegovo liderstvo i u smjer kojim vodi stranku i državu, a dobar dio HDZ-ovog biračkog tijela naprosto nikad nije ni čuo za većinu onih koji su bili kandidati za Europski parlament. Plenkovića je previše ponijela dominacija na političkoj sceni, pa je pomislio da istovremeno može stranku pomjeriti prema desnom centru i obračunati se s najistaknutijim unutarstranačkim neistomišljenicima i pretendentima na prijestolje. Obračun s Milijanom Brkićem traje već mjesecima i iscrpljuje HDZ, a Plenković nije postigao više od izolacije i marginalizacije svog formalnog zamjenika. A on, Brkić, strpljivo čeka da HDZ-u kola krenu još malo nizbrdo, pa da krene u kontranapad. I ne čeka samo Brkić.
Premijer se sad zaklinje da neće ni za milimetar odstupiti od pozicioniranja HDZ-a kao demokršćanske stranke čistog desnog centra i da neće popuštati pred naletima suverenista i antisistemskih populista. Za Hrvatsku bi bilo dobro da održi riječ, neovisno o posljedicama za HDZ, ali pritisak na Plenkovića zdesna, iznutra i izvana, rast će iz dana u dan, a izbori u HDZ-u moraju se održati najkasnije u proljeće sljedeće godine. Tek sad ćemo saznati tko je, zapravo, Andrej Plenković.
portalnovosti
U Europski parlament ide četvero HDZ-ovaca (Karlo Ressler, Dubravka Šuica, Tomislav Sokol i Željana Zovko), četvero SDP-ovaca (Tonino Picula, Biljana Borzan, Fred Matić i Romana Jerković, s tim da će se gospođa Jerković priključiti tek kad Velika Britanija iziđe iz EU-a), te Ruža Tomašić s liste Hrvatskih suverenista, Mislav Kolakušić sa svoje nezavisne liste, Ivan Vilibor Sinčić iz Živog zida i IDS-ovac Valter Flego s liste Amsterdamske koalicije. Na birališta je izišlo oko 30 posto birača, pet posto više nego na europske izbore 2014., odnosno ukupno oko milijun i sto hiljada glasača. Generalno gledano, ovi izbori – u mjeri u kojoj su relevantni za donošenje načelnih zaključaka – potvrdili su da se hrvatsko političko klatno definitivno preselilo na desni dio spektra, što znači da će se na tom krilu voditi glavnina političke bitke te glavnina preslagivanja i kombiniranja u idućih godinu i šest mjeseci. Predsjednički izbori krajem ove godine bit će prvi test sposobnosti ljevice, najšire shvaćene ljevice, da klatno počne vraćati na drugu stranu.
Ljevica – (relativni) dobitnici
Ljevica, od lijevo-liberalnog centra do krajnje ljevice, ozbiljno je poražena na nedjeljnim izborima, a SDP je jedina stranka ili koalicija lijevo-liberalne provenijencije koja ima argument za tezu o dobrom rezultatu, pogotovo kad se gleda broj mandata u Europskom parlamentu. Amsterdamska koalicija, koja je okupila sedam stranaka, od IDS-a do HSS-a, od GLAS-a do HSU-a, uspjela se jedva jedvice domoći jednog europskog mandata, ali to teško može biti dovoljno da bi se ovu grupaciju proglasilo izbornim dobitnikom, a opet, ne može ju se sasvim svrstati ni među gubitnike.
Europski izbori nisu riješili krizu u sdp-u, ali sretni stjecaj okolnosti jest odškrinuo priliku socijaldemokratima da se koliko-toliko konsolidiraju i da opet budu politička snaga od koje hdz strepi
Elem, SDP. Da je netko prije dvije ili tri godine na Iblerovom trgu euforično slavio zbog 19 posto ili 200 tisuća glasova na izborima, bio bi s pravom proglašen mazohistom ili lakrdijašem, no situacija se u međuvremenu promijenila, pa taj rezultat, naročito u usporedbi s HDZ-ovih 23 posto i u usporedbi s anketama koje su HDZ-u davale najmanje desetak postotaka prednosti, zaista izgleda kao da je Hrvatska konačno opet dobila opoziciju koja po snazi može parirati vladajućoj stranci. Razlozi ovakvoj iznenadnoj rezultatskoj primaknutosti HDZ-a i SDP-a, međutim, ponajprije su oni nevezani uz SDP i SDP-ove predizborne akcije, ako se izuzme to što je Davor Bernardić sastavio pristojnu listu, na kojoj se našlo mjesta i za otvorene oponente predsjednika stranke. Glavni razlog SDP-ovog, barem na prvi pogled, dobrog rezultata jest oštar pad HDZ-a uvjetovan izlaskom na izbore nekolicine opcija desnijih i klerikalnijih od Plenkovićevog HDZ-a. Europski izbori nisu riješili krizu u SDP-u, ali sretni stjecaj okolnosti jest odškrinuo priliku socijaldemokratima da se koliko-toliko konsolidiraju i da opet budu politička snaga od koje HDZ strepi. Skori odabir SDP-ovog kandidata za predsjednika Republike dat će prilično jasnu sliku o tome je li Bernardić shvatio kakva mu se šansa ukazala, i to uglavnom ničim izazvana.
Ljevica – gubitnici
Start Dalije Orešković i platforma Možemo!, dvije nove solucije na ljevici od kojih se mnogo očekivalo, kao i Pametno bračnog para Puljak, i Hrvatska narodna stranka, i Radnička fronta, ostali su ispod 2,6 posto, a ukupni zbroj njihovih glasova približan je broju glasova koje je prikupila lista Mislava Kolakušića, odnosno manji od broja koji su osvojili Hrvatski suverenisti. To se ne može nazvati nikako drukčije nego debaklom, premda je Možemo! imalo sadržajnu i relativno dobro osmišljenu kampanju, koja je, međutim, birački ostala gotovo nezapažena čak i u Zagrebu, gdje su jedino i mogli računati na bolji rezultat. Što se tiče Starta, Dalija Orešković u proteklih nekoliko mjeseci nije uspjela razviti ništa više od borbene antikorupcijske retorike, a na tom tematskom terenu, u sličnom vremenskom razdoblju, uvelike ju je nadmašio sudac Kolakušić, doduše, uz obilatu upotrebu populističkog pojednostavljivanja, neodgovornosti i demagogije. Sad je jasno da je Start trebao preskočiti europarlamentarne izbore i da se gospođa Orešković trebala fokusirati na predsjedničku kampanju, pa na krilima eventualnih deset ili petnaest posto glasova u prvom krugu pripremati stranku za izlazak na parlamentarne izbore: nakon nedjeljnog fijaska, njezina moguća predsjednička kandidatura postala je više-manje nevažna ili izlišna, za razliku od Kolakušićeve.
SDSS se, također, strogo formalno može staviti u gubitničku kategoriju: da, nije osvojen mandat kojem su se u SDSS-u nerealno nadali, pogotovo u okolnostima izlaznosti od 30 posto, ali je kampanjom, kojoj su svi odali priznanje, podignuta opća razina svijesti o Srbima kao građanima Hrvatske i izazvane su reakcije mržnje koje puno govore o današnjem hrvatskom društvu. SDSS je, osim toga, napravio krupan politički iskorak otvaranjem mogućnosti da za jednu srpsku stranku u Hrvatskoj glasaju i građani koji nisu etnički Srbi, što se sigurno i dogodilo u nekoj manjoj mjeri.
Desnica – dobitnici
Hrvatski suverenisti – odnosno savez Hrasta i Hrvatske konzervativne stranke, odnosno Ruža Tomašić – objektivno su, uz Mislava Kolakušića, jedini pravi izborni pobjednici. Kolakušića svrstavamo na desnicu, premda on nastoji biti ideološki neodređen, što je, kao i u slučaju njegovih političkih srodnika – Živog zida i Milana Bandića, samo krinka za suštinsko desnilo i za nezamjeranje dominantnim stavovima najširih masa. Živi zid se, također, može smatrati dobitnikom, jer osvojio je jedan mandat, ali rezultat od nepunih šest posto govori da su Sinčić i društvo u padu i da im Kolakušić ubrzano odvlači birače.
Ako pokažu smisao za okupljanje sličnih sebi i ako im Crkva počne pružati još snažniju podršku, desničari bi mogli dugoročno zauzeti ulogu glavnog političkog trovača mržnjom i nazadnošću
Hrvatski suverenisti polučili su uspjeh zahvaljujući osobnoj popularnosti Ruže Tomašić i zahvaljujući javnoj podršci Velimira Bujanca, autora televizijske emisije ‘Bujica’. Bujančevi propagandni radovi imaju svoju vjernu i nemalu publiku u onima koji njeguju nacionalnu isključivost i teško se mire s prisutnošću Srba u Hrvatskoj, koji bi najradije sasvim zabranili pobačaj, smjesta proglasili Stepinca svetim, ogradili zemlju protuimigrantskom žicom i stavili trajni veto na priključenje Srbije Europskoj uniji. To je milje u kojem su Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović trenutačno najomraženije ličnosti, to je krug koji bi mogao stati iza predsjedničke kandidature Miroslava Škore, ako se Grabar-Kitarović još jednom ne predomisli i opet okrene leđa Plenkoviću i HDZ-u, to je svijet koji se ne može pomiriti s koalicijom sa SDSS-om, s Istanbulskom konvencijom, sekularnošću i antifašističkim temeljima hrvatske državnosti. U vrijeme Tomislava Karamarka, HDZ je ove birače držao uza se, a Plenković im je otvorio podosta prostora za operiranje desno od HDZ-a. Ako pokažu smisao za okupljanje sličnih sebi i ako im Crkva počne pružati još snažniju podršku, mogli bi dugoročno zauzeti ulogu glavnog političkog trovača mržnjom i nazadnošću.
Desnica – gubitnici
Most nezavisnih lista i HDZ doživjeli su teške udarce, stranka Milana Bandića sasvim je potopljena, što ne znači da neće uskrsnuti na lokalnim izborima u Zagrebu za dvije godine, dok su drugi relevantni akteri na desnici koje se formalno može smjestiti u gubitničku ladicu – Neovisni za Hrvatsku i lista Marijane Petir – ipak dobili dovoljnu količinu glasova za produžetak političkih ambicija. Most, Neovisni za Hrvatsku i Marijana Petir bili bi ideološki logičan spoj za nastup na parlamentarnim izborima, no zdrav razum počesto nije najvažniji faktor u donošenju političkih odluka, naročito kad je riječ o radikalnoj hrvatskoj desnici.
Premda je HDZ osvojio najviše glasova na europskim izborima, Andrej Plenković čovjek je kojem će ovaj izborni ishod zadati najviše nevolja, a nakon njega slijedi aktualna predsjednica Grabar-Kitarović, koja već pokazuje znakove kajanja zbog pakta s aktualnim vodstvom HDZ-a. Riječ je o najlošijem HDZ-ovom rezultatu otkad postoji ta stranka. Pokazalo se da je Plenkovića koštao samostalni izlazak na izbore, otklon – makar i sramežljivi – od ‘suverenističke’ desnice i sastavljanje izborne liste po kriteriju osobne lojalnosti. Za razliku od Bernardića, šef HDZ-a nije stavio na listu nikoga tko imalo sumnja u njegovo liderstvo i u smjer kojim vodi stranku i državu, a dobar dio HDZ-ovog biračkog tijela naprosto nikad nije ni čuo za većinu onih koji su bili kandidati za Europski parlament. Plenkovića je previše ponijela dominacija na političkoj sceni, pa je pomislio da istovremeno može stranku pomjeriti prema desnom centru i obračunati se s najistaknutijim unutarstranačkim neistomišljenicima i pretendentima na prijestolje. Obračun s Milijanom Brkićem traje već mjesecima i iscrpljuje HDZ, a Plenković nije postigao više od izolacije i marginalizacije svog formalnog zamjenika. A on, Brkić, strpljivo čeka da HDZ-u kola krenu još malo nizbrdo, pa da krene u kontranapad. I ne čeka samo Brkić.
Premijer se sad zaklinje da neće ni za milimetar odstupiti od pozicioniranja HDZ-a kao demokršćanske stranke čistog desnog centra i da neće popuštati pred naletima suverenista i antisistemskih populista. Za Hrvatsku bi bilo dobro da održi riječ, neovisno o posljedicama za HDZ, ali pritisak na Plenkovića zdesna, iznutra i izvana, rast će iz dana u dan, a izbori u HDZ-u moraju se održati najkasnije u proljeće sljedeće godine. Tek sad ćemo saznati tko je, zapravo, Andrej Plenković.
portalnovosti
