Jednom sam u jednoj od analiza u završnom dijelu naveo kako je geopolitika zapravo jednostavna i lako ju je razumjeti. Naime, geopolitika bilo koje države je objektivan odraz njezine unutarnje politike prema van. Vanjsko je posljedica unutarnje snage ili slabosti, pa ako neka zemlja doista želi nešto postići i izvan svojih granica, najprije mora funkcionirati unutra.

Mora ojačati u smislu izvorne nacionalne države, a ne kao jednostavna globalistička ćelija svjetske vlade. Ako nije funkcionalna iznutra, tada je nemoguće govoriti o bilo kakvoj geopolitici, jer ona definitivno neće dati pozitivne rezultate. Još gora je žudnja za tuđim.

2. Drevni Rim

3. Arapski kalifat

4. Mongolsko carstvo

5. Vrijeme univerzalnih kršćanskih monarhija u Europi

6. Pokušaj Napoleona Bonapartea

7. “Britansko carstvo nad kojim sunce ne zalazi”

8. Sovjetski Savez i “Treći Reich” njemačke nacije

9.  “Sjedinjene Američke Države kao univerzalni standard”

Najbolja geopolitika je ona vlastita, jer imitacija nikada nijednu zemlju nije učinila velikom i rezultati takvih beznadnih pokušaja će biti još tužniji. Dobra geopolitika ne može biti ni samo program inozemnih ulaganja, već borba za kvalitetniji život drugih naroda. 

Osim toga, geopolitika počinje gdje se bez ikakvog razmišljanja odbacuje “globalističko obrazovanje ” i globalistički “društveni programi”, inače je nemoguće ostvariti bilo kakav uspjeh. Jake države nikada nisu vodili plaćenici, nego idealisti i vizionari.

Stoga je najbolja geopolitika uspješna domaća politika. Tako je uvijek bilo u povijesti. Najbolja geopolitika je uspješan unutarnji program. U suprotnom slučaju  će vanjski uspjesi biti ukradeni, prodani ili “privatizirani” od strane drugih. Tko pronađe odgovor na pitanje koje zemlje imaju uspješnu unutarnju politiku, taj će lako doći do odgovora na kome se nasukao vrlo lukavi plan “Novog svjetskog poretka”, za kojeg se početkom ’90-ih proricalo da je neupitna budućnosti i razdoblje koje će trajati tisućama godina.

Sada podsjetimo na devet “svjetskih država u povijesti”, koja su propala upravo iz navedenih razloga, a sličan kraj čega i “Novi svjetski poredak” s jednim centrom moći, jednom vladom, jednom valutom i jednim načinom razmišljanja za više od 7 milijardi ljudi u svijetu.

1. “Država Aleksandra Velikog”

Aleksandar Veliki (356.-323. pne), bio je rodom iz makedonske vladajuće elite koji se riješio svih potencijalnih konkurenata, uključujući i članove uže obitelji. Prvo je osvoji gradove-države antičke Grčke i organizirao “osvetničku kampanju svih Helena” protiv u to vrijeme ogromnog Perzijskog carstva.

Zbog vojnih pobjeda je svoju državu proširio na teritoriju dijela Europe, Bliskog istoka i Središnje Azije. Stekao je ogromnu moć. Vladar je, prilično mlad, umro u glavnom gradu Babilonu. Postoje sumnje da je otrovan. Aleksandar Veliki se smatra gotovo prvim poznatim globalistom. Pokušao je izmiješati narode i uspostaviti jednu središnju vlast. Grad Aleksandrija je bio trgovačko i financijsko središte, Wall Street tog vremena, a nastao je kao posljedica pokušaja, nazovimo je tako, “antičke globalizacije”.

2. Drevni Rim

Carsko razdoblje počinje 754. prije Nove ere, a završetak se smatra pad zapadnog dijela Rimskog Carstva 476 godine. Prilično poznata priča. I ovdje imamo širenje teritorija i promjene kvalitete opće države. Najstariji carski period, potom republika, opet carstvo i opću krizu gospodarstva i morala što je dovelo do raspada države. Bila je zaista “svjetska država” tog vremena, ali s vrlo beznačajnom populacijom u odnosu na teritorije.

Rim se širio u svim smjerovima oko Mediterana, a promijenili su ga barbarizacija, ekonomske i demografske krize, da bi na kraju  doživio kolaps zbog vanjskog utjecaja, kojeg bi u ranoj fazi i na vrhuncu moći uspješno suzbio. Runsko Carstvo, sve dok je bilo snažno, nametalo je svoje zakone i običaje diljem “svijeta”.

3. Arapski kalifat

Arapski kalifat je trajao od 632. do 1517. godine. Zauzeo je ogromne teritorije iz “srca” Arapskog poluotoka na istok do Azije, na zapadu preko Bliskog istoka i sjevera Afrike do današnje Španjolske. Države koje trenutno ispovijedaju islam pružaju uvid u granice ove civilizacije. Kalifat je u Europi zaustavljen čisto vojnim metodama. Izgubio je Europu i kasnije je nestao u povijesti.

Islam je ujedinio stanovništvo na vjerskoj osnovi – islamskim zakonima, islamskoj tradiciji i tako dalje. Trenutno se odvija proces renesanse ove ideje kao geopolitičke strategije u novim povijesnim uvjetima. Europa se aktivno islamizira zbog migracije i organizacije vjerskih i političkih organizacija pod pokroviteljstvom i novcem Saudijske Arabije. Lokalne vlasti neformalno potiču taj proces u okviru prethodno stvorenog multikulturalnog ili kozmopolitskog društva, čime Europa ponavlja socio-političku putanju drevnog Rima.

4. Mongolsko carstvo

Postojalo je od 1206. do  1368. godine. Međutim,  1294. ogromno Mongolsko Carstvo je podijeljeno na neovisne “uluse”. “Zlatna Horda” je trajala do 1483. Pokušaj mongolske vojne elite je bio da podredi sve narode “volji Neba”. Obuhvaćalo je široka područja Kine, sve do Bliskog istoka i istočne Europe. Država se raspala i likvidirana je u procesu degradacije vladajuće elite.

Relativno mali broj ratnika je zauzeo goleme teritorije Euroazije, koje tijekom vremena njihovi potomci nisu mogli zadržati. U upotrebi su bili univerzalni zakoni.  Postupna islamizacija elite i obiteljski oružani sukobi su doveli do fragilnost i kolapsa carstva.

5. Sveto Rimsko Carstvo

Prvi pokušaj stvaranja univerzalne kršćanske države je proveden u starom Rimu, kada je kršćanstvo postalo dominantna religija carstva, prikladna da bude temelj politike države. Ideologija joj je bila svaka vlast je od Boga dana, najbolja vrlina je bila poniznost, a najgore obilježje jedne osobe je bio  ponos.

Ovo je u praksi, uz egocentrizam i monoteizam, bila metoda upravljanja masama. Međutim, kršćanstvo nije spriječilo raspad zapadnog dijela carstva. Preživio je istočni dio Rimskog Carstva, kao Romejsko carstvo, iako ga mi zovemo Bizant. Ova država je trajala od 395. – 1453. godine, a kao univerzalnu religiju je promovirala pravoslavlje, specifičan oblik kršćanstva nastao u okrilju grčke crkve, koji će nakon Velikog raskola 1054. biti državna religija većine istočnih autokefalnih crkava.

Međutim, zbog brojnih faktora – stalne ratne ekonomije, krize elite i moralne degradacije, država postupno gubi teritorije, sve dok nije u potpunosti uništena.

Od XV. stoljeća, kršćanske monarhije Europe, uključujući i Moskovsko kraljevstvo s idejom “Svete Rusije”, pokušale su postići isto, ali bez uspjeha. Do 1918. su propali svi imperijalne pothvatu kontinentalne Europe, jer su carstva u tom razdoblju vjeru samo deklarativno imali kao univerzalnu vrijednost, dok su ih karakterizirale političkim spletkama i želja za bogaćenjem.

Uvjetno rečeno, jedan od uspješnijih projekt je bilo Sveto Rimsko Carstvo, zajednica teritorija u središnjoj Europi tijekom srednjeg vijeka i ranog novog vijeka kojom je vladao rimsko-njemački car. Prvi car je bio Oton I, okrunjen 962. Posljednji Franjo II. koji je abdicirao i time 1806. godine, tijekom Napoleonovih ratova, označio kraj carstva. Nasljednikom Svetog Rimskog Carstva se smatra Austro-Ugarska monarhija, stoga se može da je de facto preživjelo do kapitulacije u Prvom svjetskom ratu.

6. Pokušaj Napoleona

U intrigama nakon Velike Francuske revolucije (1789-1799), mladi ambiciozni general Napoleon Bonaparte, koristeći svoj vojni genij, pokušao je stvoriti zajedničku europsku i svjetsku državu s “francuskim potpisom”. U Londonu nisu dobro gledali na ovaj projekt, pa je završio kada su francuski ljudski i vojni resursi pokopani na bojnom polju. Napoleon su u lipnju 1815. godine, nakon poraza u bitci kod Waterlooa, zarobili Britanci i zatočili na otoku Sveta Helena gdje je umro šest godina kasnije. No, povjesničari se slažu da je vojnu moć Napoleon izgubio pohodom na Rusiju 1812. godine.

U Napoleonovu pohodu su se Rusi povlačili i izbjegavali odlučujuću bitku ali su je napokon prihvatili kod Borodina, jer je prijetila opasnost da bez borbe padne Moskva, što bi znatno oslabilo moral ruske vojske i naroda. Borodino, mjesto gdje su se sukobili vojni geniji Napoleona i ruskog maršala Kutuzova, ostao u povijesti zabilježen kao poprište golemog krvoprolića. Napoleon je izgubio oko 50 000 vojnika i čak 47 generala, a njegov protivnik Kutuzov 44 000 mrtvih i 23 poginula generala. Iako je bitka taktički ostala neodlučena, obje su je strane proglasile svojom pobjedom. Čak je i Napoleon morao reći: “Francuzi su zaslužili pobjede, a Rusi da ostanu nepobijeđeni.” Ubrzo je francuska vojska ušla u Moskvu, ali Napoleon nije dočekao pregovore o ruskoj predaji, nego je u gradu pometnut veliki požar i Napoleon se počeo povlačiti u veoma teškim zimskim uvjetima. Pod udarima leda,  studeni i ruskih postrojbi, francuska se vojska raspala i pod oružjem se kući vratilo tek nekoliko tisuća vojnika. Računa se da je Napoleon u Rusiji izgubio oko 300 000 ljudi, što je zauvijek skršilo njegovu vojnu moć i snove o stvaranju “novog svjetskog poretka”, deklarativno pod sloganom Francuske revolucije “slobode, jednakosti i bratstva”.

7.  “Britansko carstvo nad kojim ne zalazi Sunce“

Kontrola svjetskog mora i svjetskih trgovačkih puteva, uz kombinaciju diplomacije, rata i ekonomije, nastalo je Britansko Carstvo. Ono je bilo klasičan imperij s metropolom i kolonijama, a funta je bila kao svjetska trgovačka valuta.

Od projekta se postupno odustalo, prije svega kada je u  Sjedinjenim Državama 1913. godine utemeljen FED, čiji su osnivači bili i bankari iz Engleske. Kasnije je Velika Britanija, ili ono što je ostalo od nje, pokušavala od Europske unije stvoriti nadnacionalnu vladu koja ovisi o Sjedinjenim Državama. Čak ni u Velikoj Britaniji se mnogima ne sviđa gubitak statusa “svjetske države” u kojoj su metropola i jedna od kolonija, Sjedinjene Države, zapravo su zamijenili mjesta. Sada, kada Ujedinjeno Kraljevstvo izlazi iz EU, sudbina Velike Britanije je neizvjesna. Srednjoročno će vjerojatno preživjeti, ali dugoročno, sa secesionističkim trendovima u Škotskoj i Sjevernoj Irskoj, bivše “carstvo nad kojim sunce nikada ne zalazi” bi moglo nestati s političke karte svijeta.

8. SSSR i “Treći Reich” njemačke nacije

Obje zemlje su nastojale provesti proces “globalizacije” na svoj način, a je sudbina njemačkog projekta određena 1943. i velikim vojnim porazom na istočnom frontu.

Ipak, na krvi Slavena, “niže ljudske rase”, ali i zbog vojnih, političkih i gospodarskih odluka Londona i New Yorka, Nijemci su nekoliko godina održali svoju vodeću poziciju u svijetu. Ipak, “Treći Reich” je poražen, a s njime i državna ideologija o “arijevskoj rasi, jednom vođi, jednom narodu i jednim carstvom”. Nekoliko marginalnih političkih skupina i organizacija još uvijek slave “genij soboslikara” iz Braunaua na Innu, ali su puno opasnije elite koje su veći dio nacističke ideologije uspjele prezentirati u novom obliku i pod novim imenom unipolarne globalizacije. Ne koriste se metode koje su uništile “Treći Reich”, kao što izravni vojni pohodi u svim smjerovima ili otvoreno rasističke politike, ali to ne znači da se projekt ne provodi, ali puno suptilnije, tako da mnogima izgleda da ima “ljudsko lice”.

Vojni poraz Njemačke i Japana je doveo do osnivanja Ujedinjenih naroda, modernizirane Lige naroda, ali pod uvjetima bankarskih obitelji koje kontroliraju Sjedinjene Države, Veliku Britaniju i Francuska i imali su interese u “kineskom svijetu”. Godine 1948. su zapadnih konceptualisti stvorili Izrael, a posljedica toga je bila da je Sovjetski Savez za globalizam postao suvišan. Britansko Carstvo je prestalo je biti nužno svojim bivšim gospodarima, što je odredilo raspad europskih kolonijalnih carstava i Sovjetskog Saveza.

Sa svoje strane, Sovjetski Savez je sebi dao zadaću stvaranja socijalističkog svijeta i “izvozio” je revolucije, pomagao antikolonijalističke pokrete u zemljama u kojima je kasnije namjeravao uspostaviti komunističku vlast, ali je to bio preveliki teret, kojeg SSSR, uz ogromne troškove vojne nazočnosti u Istočnoj Europi, nije mogao izdržati. U ekonomskom smislu je došlo do fenomena obrnute imperije, kada kolonije viša izvlače od metropole nego što joj doprinose i zbog tih, ali i drugih čimbenika, SSSR se raspao 1991. godine.

9. Sjedinjene Države kao „univerzalni standard”

Do početka dvadesetog stoljeća je to bila zemlja utopija koju je izgradio bankarski kapital i ruke europskih iseljenika. Od 1913. godine, kada je utemeljen FED, svjetske financije su počele su od bivše provincije Britanskog Carstva počele stvarati “svjetsku državu”.

Proces je ličan Rimskom Carstvu, ali s drugačijom tehnološkom strukturom i značajno većom populacijom. Centar moći je u Washingtonu, a financijski centru u Londonu i New Yorku, dok je vjerski centar u izraelskom dijelu Jeruzalema.

U ovoj fazi, pod izgovorom krize, pokušava se modernizirati postojeća “svjetska država” i ljudsko društvo podići na novu “kvalitativnu razinu”. Dakle, koliko god narode sebe smatrali slobodnima u svojim državnim oblicima, iza toga se krije proces širenja teritorija i provedba globalizacije na temeljima koji su udareni od strane zapadne elite.  Globalistička elita ne podnosi konkurenciju i najveća je prepreka stvaranju “svjetske države” ideja multipolarnog svijeta. Glavno pitanje je koje će mjesto ovoga ili onoga naroda biti u ovom povijesnom procesu.

Zapravo, svi moderni sukobi su dio pokušaja uspostave svjetske države u kojoj je vlast podijeljena na metropole i kolonije, potrošače i “donatore”, administratore i autsajdere. Status utjecajnih obitelji, koje žele uspostavu  nove “svjetske države”, čak i konkurencija među njima, provodi se u uvjetima formalnog konsenzusa.

Mnogo velikih carstava i imperijalnih naroda su davno nestali, a drugi se bore za preživljavanje. Glavni geopolitički trendovi su iransko i kinesko pitanje, jer ove zemlje posjeduju sve kvalitete društva koje svoj geopolitički utjecaj može ispoljavati prema van.

Od stanovništva Europe se prave “novi ljudi”, narodi koji će biti svjetionik demokracije u svijetu, ali se u tom procesu primjećuju brojni nedostaci, što je logično, jer je povijest pokazala da se u nekoliko desetljeća i silom ne može stvoriti nikakav “novi čovjek” ili “nadčovjek” kojeg je htio stvoriti “Treći Reich”.

Svi pokušaji mijenjanja čovjekove prirode, koji su se uvijek pravdali višim ciljevima i stvaranjem univerzalne svjetske države, su propali, a prethodno su doveli do slabljenja i propadanja jakih država.

Stratezi posljednjeg pokušaja kojem svjedočimo žele uništiti i integritet Ruske Federacije, jer je za ostvarenje ovog cilja potreban njezin raspad, baš kao i kolaps Kine i Irana.

Podsjetimo da je nakon raspada Sovjetskog Saveza “svjetska država” Rusiju koristila isključivo kao teritorij “donatora”, državu za crpljenje njenih prirodnih resursa.

Ideološki i ekonomski ovisan teritorij u pravilu nestaje za vrijeme jedne generacije, poznatih “biblijskih 40 godina”.

U tom smislu, ako nastave voditi ovu politiku, međusobno posvađani i slabi u smislu “univerzalnih vrijednosti” zapadni narodi, iako okupljeni u NATO čine najveću vojnu silu, teško će svoju geopolitiku moći projicirati prema van i živjeti na štetu drugih naroda svijeta, kojima sve manje odgovara pozicija vazala i “donatora svjetske blagajne”.

Svi ovakvi pokušaji su u povijesti bili osuđeni na neuspjeh, iako su neka carstva trajala i “tisuću godina”.

“Novi svjetski poredak” i zašto je besmisleno predviđati njegovu pobjedu

Već tisućama godina se prognoziranje budućnosti pokazao kao uzaludan posao. Sudeći po transformaciji čovječanstva je u posljednjih tisuću godina bilo više neočekivanih i oštrih zaokreta povijesti. Podaci iz suvremene povijesti nam pokazuju kako su takvi radikalni zaokreti mogući čak i tijekom jednog stoljeća,

Živa potvrda su bili siloviti vojni napredak nacističke Njemačke, koja se urušila u samo tri godine, od poraza u Staljingradu u veljači 1943. do kapitulacije u svibnju 1945. godine, a predviđalo se da će biti “tisućljetno carstvo novog svjetskog poretka”.

Slično je bilo s program izgradnje komunizma u Sovjetskom Savezu, koji je usvojen 1961. godine, a propao je već 1980. Nakon toga je uslijedilo urušavanje “sovjetskog carstva” i njegov konačni kolaps na temelju kojeg je stvorena Rusija, koja je preživjela deset godina ere radikalnih beznadnih reformi.

Druga je stvar kada se pokuša shvatiti potencijal postojećeg društva i predvidjeti mogućnost daljnjeg razvoja na temelju onoga čime određeno društvo raspolaže. Takva predviđanja moraju biti odraz procesa koji se temelji na točnim i objektivnim spoznajama, a ne na samovolji i ispraznim teoretskim raspravama. Stoga pokušajmo na temelju činjenica i objektivnih spoznaja barem približno pretpostaviti smjer i trendove razvoja moderne civilizacije.

Kako god zvali moderno društvo, na globalnoj razini je primjetno da smo ušli u fazu konzumerističke civilizacije. Bez obzira na to koliko je intenzivna potrošnja prirodnih resursa i proizvoda ljudske aktivnosti, potrošnja je ključni element moderne civilizacije.

Prvi signali ovog društva su glasno počeli odjekivati ’60-ih godina dvadesetog stoljeća, kad su se pojavili pokušaji da se stvori globalni model svjetskog razvoja i javnost se počela boriti za čišći okoliš. Povijest globalizacije i transformacija okoliša u politiku na Zapadu traje posljednjih četrdeset godina, ali stanje civilizacije ne samo da se nije poboljšalo, nego se još više crpe i troše prirodni resursi, što dovodi do zaključka da će aktivnosti ili točnije sudbina moderne civilizacije biti potrošnja da posljednjeg grama minerala.

Predviđajući takvu povijesnu perspektivu, posao političara su preuzeli  financijeri u čijim je rukama novac cijelog svijeta.

Klub Bilderberg, Trilateralna komisija, G7, Davos – sve to su skupine koje su vidljive javnosti, a pravi vladari, prototip svjetske vlade, javnom mnijenju je uglavnom nepoznat. Oni upravljaju političkim i ekonomskim procesima i ti su centri razvili koncept održivog razvoja, čiji je deklarativni cilj pojednostaviti problem potrošnje diljem svijeta i uskladiti potrošnju s tehnološkim i razvojem demokratskih institucija. Isti centri poduprli su koncept “ograničenja rasta”, prema kojem civilizacija vlada ograničenim prirodnim resursima.

Koncept “održivog razvoja” i rasprave od “granicama rasta” bi se mogli nazvati romantičnim stavovima i izlazom iz povijesne slijepe ulice potrošačke civilizacije. Zahvaljujući njihovoj podršci su tijekom razdoblja Gorbačova i njegove “perestrojke” i Jeljcinove ere provedene radikalne reforme u Rusiji, a nakon katastrofalnog raspada Sovjetskog Saveza i očite “pobjede kapitalizma” je američki politički filozof Francis Fukuyama objavio “kraj povijesti”.

Ovdje je Rusija posebno važna, jer je u to vrijeme i sama otvoreno proglasila neizbježnost dolaska “Novog svjetskog poretka”, odnosno unipolarnog svijeta s centrom u Sjedinjenim Državama, koje bi provodile svoju volju u zapadnoj Europi s dominantnom ulogom na politiku financijskih i klanova multinacionalnih korporacija.

Oduševljeni odgovori na program “Novog svjetskog poretka”, koji još uvijek uključuje legalizaciju svjetske vlade nisu bili posljedica naivnosti i planiralo se da je vrli “Novi svjetski poredak” potreban kako bi pružio svijetlu budućnost za “zlatnu milijardu”, koju čini stanovništvo zemalja G7 i zapadne Europe.

Ostatak čovječanstva bi bio ostavljen s one strane ograde. Međutim, kada se uzme u obzir problem “zlatne milijarde”, postaje jasno zašto se globalni sukob vodi između zemalja raspoređenih duž linije “Sjever-Jug”. “Sjever” je područje stanovanja glavnog dijela “zlatne milijarde”, dok je “Jug” mjesto za ostatak čovječanstva. Na ovoj podijeli i instrumentima za uspostavu bedema između dva svijeta su zdušno radili mnogi od stratega tog poretka, što je definirano u djelima Huntingtona, Brzezinskog i Kissingera, koji su to nazvali “sukobom civilizacija u dvadeset i prvom stoljeću”.

Do danas je ovaj neprirodni i namjerno koncipirani “sukob civilizacija” ostvaren samo vojnim napadima i umjetno potaknutom uzajamnom uništavanju pravoslavnog i muslimanskog svijeta, na čijim se teritorijima vode ratovi u ime i za korist “zlatne milijarde”.

U prvom slučaju govorimo o Rusiji, Ukrajini Gruziji i Moldaviji, a drugom o gotovo cijelom muslimanskom svijetu, protiv kojeg se vode vojne agresije i potiče se umjetna podjela između šiita i sunita, koju prate razorni sektaški sukobi.

Poznati luk nestabilnosti, koji se proteže od Jadranskog mora preko Bliskog istoka do Kavkaza i planina Pamira u Središnjoj Aziji, je dizajniran i osmišljen kao “civilizacijski sukob”, što je prema Huntingtonu “prirodan proces”, iako je danas većini jasno da se radi o jasnim planovima elite koja sanja unilateralni svjetski poredak.

Valja napomenuti da je tijekom ’90-ih i sve donedavno, čak i Rusija trebala biti dio “zlatne milijarde”, što se vidjelo proširivanjem skupine G7 u “Big Eight”. No, onda se novo rusko vodstvo usprotivilo politikama centra i usudilo se vojno djelovati protiv provedbe plana koji bi stvorio “Novi svjetski poredak”. Naravno, Rusiju nitko nije trebao zbog ljubavi prema toj zemlji, nego zbog ekstrakcije i primarne preradu sirovina te zemlje. No, nešto je krenulo po zlu i Rusija i Kina se, uz još nekoliko zemalja, “usuđuju” najaviti stvaranje multilateralnog svjetskog poretka.

U ovom trenutku se čini da su Zapad i njegove znanstveni, politički i financijski centri shvatili uzaludnost trajanja ovakve civilizacije, ali još uvijek ne pristaju na promjene. Čini se kao djeluju kroz taktiku odgađanja katastrofe.

Zapadna civilizacija se temelji na dva “stupa” – pravnoj državi i kulta individualnih ljudskih sloboda, kao vrhovne vrijednosti bića koje mora biti zaštićeno od bilo kakvih vanjskih utjecaja i zadiranja u njegova prava, ako nisu u suprotnosti sa zakonom. To je za Zapad najviši stupanj demokracije, koja kao da mrzi bilo kakav oblik kolektiviteta. Ali to je isti totalitarizam kao i svaki drugi. Pravi su simboli vladavine prava su porezni inspektor, odvjetnik i policajac. O kakvom bogatstvu i složenosti ljudskog postojanja možemo pričati? Više zakona zahtjeva još više poštivanja vladavine prava i sve složenijih sustava kontrole nad pojedincem i društvom kao takvim.

Na kraju, po samoj logici ovakvog “razvoja”, svi dobivaju porezni identifikacijski broj, koji sadrži najsitnije detalje o životu osobe. U takvim uvjetima vlasnici informacija postaju gospodari i vladari prava, te donose odluke koje određuju život i razvoj zapadne civilizacije i  sveukupne potrošnje “zlatne milijarde”, koja je i sama rob sustava, iako se čini da živi puno bolje od ostatka svijeta.

Sve što je dio starog svijeta treba uništiti. Duhovnost, religiju, bivše ideologije, čak i one dijelove koji nesumnjivo mogu doprinijeti razvoju cijelog čovječanstva.

Sve navedeno prati provedba planova “održivog razvoja” i “granice rasta”, a za kontrolu vitalnih funkcija “zlatne milijarde” Zapada, što je potrošnja, brine se civilizacijski oblik pravne totalitarne države koja pokorava cijela društva, dok sama ovisi o volji male skupine ljudi. Teorija zavjere? Dovoljno se osvrnuti oko sebe i pozornije pratiti procese na globalnoj razini da bi se shvatilo koliko su ove tvrdnje bliže istini od onoga što nam serviraju korporativni i mainstream mediji, čak i oni koji naglašavaju da su “alternativni” ili “neovisni”, a stvoreni su kako bi ograničili štetu i razvodnili diskurs u desetke, možda stotine smjerova u kojima se rasprave vode bez ikakvog smisla i svrhe.

Utješno je da što je geopolitika tako jednostavna i lako ju je razumjeti. Naime, geopolitika bilo koje države je objektivan odraz prema van njezine unutarnje politike. Vanjsko je posljedica unutarnje snage ili slabosti. To znači da ako neka zemlja doista želi nešto postići i izvan svojih granica, najprije mora funkcionirati unutra. Mora ojačati u smislu izvorne nacionalne države, a ne kao jednostavna globalistička ćelija svjetske vlade.

Ako nije funkcionalna iznutra, u tom slučaju uopće ne treba govoriti o bilo kakvoj geopolitici, jer ona definitivno neće dati pozitivne rezultate. Još gora je žudnja.

Najbolja geopolitika je ona vlastita, jer imitacija nikada nijednu zemlju nije učinila velikom i rezultati takvih beznadnih pokušaja će biti još tužniji.

Dobra geopolitika ne može biti ni samo program inozemnih ulaganja, već borba za kvalitetniji život drugih naroda. Geopolitika počinje gdje završava krađa državnog novca, svugdje i sustavno.

Geopolitika počinje gdje se bez ikakvog razmišljanja odbacuje “globalističko obrazovanje” i globalistički “društveni programi”, inače nije moguće ostvariti bilo kakav uspjeh. Jake države nikada nisu vodili plaćenici, nego idealisti i vizionari.

Stoga je najbolja geopolitika uspješna domaća politika. Tako je uvijek bilo u povijesti. Najbolja geopolitika je uspješan unutarnji program . U suprotnom slučaju  će vanjski uspjesi biti ukradeni, prodani ili “privatizirani” od strane drugih.

Tko pronađe odgovor na pitanje koje zemlje imaju uspješnu unutarnju politiku, taj će lako doći do odgovora na kome se nasukao vrlo lukavi plan “Novog svjetskog poretka”, za kojeg se početkom ’90-ih proricalo da je neupitna budućnosti i razdoblje koje će trajati tisućama godina.

alterminfo