Sredinom 1980-ih globalna količina novca odgovarala je svjetskoj proizvodnji robe i usluga. Danas novca ima čak osam puta više! A inflacije nema zato što taj silni novac ne završava u džepovima potrošača ni na tržištu robe masovne potrošnje, nego kod šačice najbogatijih
Poput pisca nekog klasičnog engleskog romana iz devetnaestog stoljeća zvučao je sada jedan od naših poznatijih i obrazovanijih ekonomskih autora. U takvim romanima može se, naime, naići na sudbine likova koji razmišljaju o samoubojstvu jer su se urušile dionice nekog od njihovih poduzeća. Oni su sami silno bogati, pa ih konkretni gubitak nije previše pogodio, ali su stradali dioničari koji su im vjerovali. Dovoljno da se pod bremenom odgovornosti i iznenadne sramota pretvore u Hamleta koji se pita je li nož rješenje svih problema.
Najnovije podrhtavanje američkih burzi samo je iznimka od pravila, poručuje nam spomenuti autor, koji se, inače, izdvaja iz papagajske prepisivačke novinarske mase, pa treba vjerovati da su dionice i dalje sigurna i trajna obiteljska imovina. On to i potvrđuje zaista impresivnim podacima. U posljednjih 90 godina samo u 24 od njih dionice su izgubile na vrijednosti, dok su u preostalih 66 godina rasle. Ponekad čak za dvocifrene iznose. U cjelini dakle svi dobivaju. Zvučalo bi sjajno da nije jednog, ali bitnog problema. To govori o prošlom vremenu, koje je bilo bitno drukčije od ovog u kojem živimo. Tada je naime vrijedilo pravilo da se mora nešto proizvoditi ili nečim trgovati kako bi se zaradilo. Svako kršenje tog pravila dovodilo je do kataklizmi. (Na primjer John Law u Francuskoj ili lude dvadesete u Americi.) Sada je, međutim, uspostavljeno obrnuto pravilo. Masovno se zarađuje (i) samo novčanim manipulacijama i špekulacijama. Proizvode se financijski proizvodi, koji donose samo isto takvo bogatstvo bez ekvivalenta u robi. Negdje sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća globalna količina novca odgovarala je svjetskoj proizvodnji robe i usluga. Danas (točnije, prema zadnjem podatku koji je vidio ovaj autor) novca ima čak osam puta više! Novac sada prave svi.
To, suprotno svom iskustvu iz prošlosti, nije izazvalo rast cijena. Nekad se kao glavni lijek za inflaciju nudio recept Miltona Friedmana: ‘Nemojte tiskati novac, pa neće biti ni inflacije.’ Sada inflacije nema usprkos silnom novcu koji se tiska na sve strane, od Wall Streeta do ureda u hrvatskim bančicama. To je moguće samo na jedan način. Tako da taj silni novac ne završava u džepovima potrošača ni na tržištu robe masovne potrošnje. Otuda svi ti stravični podaci prema kojima šačica ljudi ima više novca od polovice čovječanstva ili da već 30 godina američko radno zavisno stanovništvo nije sudjelovalo u raspodjeli novostvorenog bruto domaćeg proizvoda. Ili da svaki drugi Amerikanac (to je 150 milijuna ljudi) dobiva neki oblik državne pomoći. Nije čudo da je Donald Trump dobio izbore s izolacionističkim parolama, a Velika Britanija se odlučila na Brexit. U nevolji je uvijek lako povjerovati da je kriv netko drugi, bili to Meksikanci, Kinezi, Europska unija, prognanici ili Srbi. To uvijek i bez iznimke zaudara po fašizmu.
Ali koliko god se zgražali nad njim, socijalno raslojavanje je uvjet stabilnosti. Cijenama privatnih aviona, dvoraca i jahti ne izaziva se inflacija. Golemi, po svojoj biti lažni novac jer nema podloge u realnom sektoru, ima samo jednu svrhu. Njime se uspostavljaju odnosi moći u svijetu, kroji politika i kreira budućnost. Je li to mudra i dalekovidna politika i što nam nosi ta budućnost znat će oni koji dožive. Ekonomisti vole usporedbu s balonom koji mora puknuti. Ali povijest nas uči mnogo težim posljedicama.
Novom stanju prilagodio se cijeli financijski sektor, u prvom redu banke i burze. Njihova je najvažnija svrha bila da prikupljaju novac za investicije. Banke su držale štednju građana vodeći računa o njihovoj ročnosti. Na oročenu štednju bila je uvijek viša kamata jer je ona omogućavala bankama da daju kredite na duži rok. Kreditirali su se u prvom redu razvojni projekti, pri čemu je banka pažljivo ocjenjivala svaki zahtjev jer je sama u dobroj mjeri snosila rizik neuspjeha. Svega toga više nema, pa nema ni kamata ni oročene štednje. Čak i studenti još uvijek uče bankarstvo koga više nema. Novac se pravi lakše i jeftinije, izmišljanjem raznih financijskih proizvoda, odnosno na papiru i u kompjutorima, a vrhnje se obire bezbrojnim naknadama. Među takve proizvode kod nas su se ubrajali investicijski fondovi koji su završili svoj krug po klasičnoj piramidalnoj špranci ili krediti u švicarcima izvedeni iz devizne klauzule. Ali sve to još spada u sferu realnog novca uzetog iz nečijeg džepa. Kakve su tek igre dovele do toga da globalna novčana masa bude osam puta veća od svjetskog BDP-a.
Uz banke prilagodile su se i burze. I emitiranje dionica bio je nekad mehanizam kojim se prikupljao novac za investicije i razvoj, a same dionice vrijedna i stabilna imovina. Ulagalo se u dionice jer su dugoročno bile isplativije od štednje u bankama. To znači da su bile stabilne i tvrtke koje su ih emitirale. Pod pritiskom golemog balona nepokrivenog novca (kako to zovu ekonomisti) poslovanje na burzama sada je prestalo pokazivati pravu vrijednost dionica, odnosno poduzeća koja su ih emitirala. I nedavno podrhtavanje burzovnog tla, kao i kratkotrajna panika koju je ono izazvalo, dogodilo se u trenutku kad je svjetska ekonomija u usponu. To je, kao i u slučaju banaka, znak pokidanih veza između stvaranja novca i rasta realnog bogatstva. Kako da dionice budu vrijedna i sigurna imovina kad su pod stalnim udarom golemog špekulantskog kapitala? Kako da burze posluju normalno kad na njima sve više kolo vode razni rizični i lešinarski fondovi?
Dionice su inače, to vrijedi upamtiti, bile prvi ružičasti san s kojim su naši ljudi dočekali povratak u kapitalizam. Mnogi su ih uspjeli otkupiti u svojim nekadašnjim poduzećima (to je bilo onih 10 do 20 tisuća njemačkih maraka, ovisno o radnom stažu), samo da bi odmah izgubili i poduzeće i dionice i novac i zaposlenje. Upravo preko dionica naš se čovjek susreo s okrutnom privatizacijskom pljačkom. Poslije, u vrijeme Ive Sanadera, građani su čekali u redovima da od države kupe pakete dionica Ine, ali ne zbog ulaganja u stabilnu imovinu, već zbog jednokratne zarade. I oni su u međuvremenu naučili lekciju. Kupci su čekali spremni. To je bio mađarski MOL koji se najvjerojatnije u dogovoru sa Sanaderom pripremio za cijelu operaciju s dionicama. Ne mora se biti na Wall Streetu da bi se ponekad igralo za velike uloge. Danas u Hrvatskoj nitko od običnih ljudi više ne misli da su dionice imovina vrijedna obiteljskog ulaganja.
U jednom hrvatskom slučaju one su ipak obogatile svoje vlasnike. To su zaposleni u Tvornici duhana Rovinj, koja se privatizirala još u Jugoslaviji po zakonu Ante Markovića, a kao i cijela Istra bila je zaštićena od HDZ-ovske pljačke. Pritom je ključna bila klauzula da se dionice punih deset godina ne smiju prodavati, osim unutar poduzeća, kako bi ono ostalo u vlasništvu zaposlenih. Kad je rok istekao, svi u TDR-u bili su milijunaši.
portalnovosti
Poput pisca nekog klasičnog engleskog romana iz devetnaestog stoljeća zvučao je sada jedan od naših poznatijih i obrazovanijih ekonomskih autora. U takvim romanima može se, naime, naići na sudbine likova koji razmišljaju o samoubojstvu jer su se urušile dionice nekog od njihovih poduzeća. Oni su sami silno bogati, pa ih konkretni gubitak nije previše pogodio, ali su stradali dioničari koji su im vjerovali. Dovoljno da se pod bremenom odgovornosti i iznenadne sramota pretvore u Hamleta koji se pita je li nož rješenje svih problema.
Najnovije podrhtavanje američkih burzi samo je iznimka od pravila, poručuje nam spomenuti autor, koji se, inače, izdvaja iz papagajske prepisivačke novinarske mase, pa treba vjerovati da su dionice i dalje sigurna i trajna obiteljska imovina. On to i potvrđuje zaista impresivnim podacima. U posljednjih 90 godina samo u 24 od njih dionice su izgubile na vrijednosti, dok su u preostalih 66 godina rasle. Ponekad čak za dvocifrene iznose. U cjelini dakle svi dobivaju. Zvučalo bi sjajno da nije jednog, ali bitnog problema. To govori o prošlom vremenu, koje je bilo bitno drukčije od ovog u kojem živimo. Tada je naime vrijedilo pravilo da se mora nešto proizvoditi ili nečim trgovati kako bi se zaradilo. Svako kršenje tog pravila dovodilo je do kataklizmi. (Na primjer John Law u Francuskoj ili lude dvadesete u Americi.) Sada je, međutim, uspostavljeno obrnuto pravilo. Masovno se zarađuje (i) samo novčanim manipulacijama i špekulacijama. Proizvode se financijski proizvodi, koji donose samo isto takvo bogatstvo bez ekvivalenta u robi. Negdje sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća globalna količina novca odgovarala je svjetskoj proizvodnji robe i usluga. Danas (točnije, prema zadnjem podatku koji je vidio ovaj autor) novca ima čak osam puta više! Novac sada prave svi.
To, suprotno svom iskustvu iz prošlosti, nije izazvalo rast cijena. Nekad se kao glavni lijek za inflaciju nudio recept Miltona Friedmana: ‘Nemojte tiskati novac, pa neće biti ni inflacije.’ Sada inflacije nema usprkos silnom novcu koji se tiska na sve strane, od Wall Streeta do ureda u hrvatskim bančicama. To je moguće samo na jedan način. Tako da taj silni novac ne završava u džepovima potrošača ni na tržištu robe masovne potrošnje. Otuda svi ti stravični podaci prema kojima šačica ljudi ima više novca od polovice čovječanstva ili da već 30 godina američko radno zavisno stanovništvo nije sudjelovalo u raspodjeli novostvorenog bruto domaćeg proizvoda. Ili da svaki drugi Amerikanac (to je 150 milijuna ljudi) dobiva neki oblik državne pomoći. Nije čudo da je Donald Trump dobio izbore s izolacionističkim parolama, a Velika Britanija se odlučila na Brexit. U nevolji je uvijek lako povjerovati da je kriv netko drugi, bili to Meksikanci, Kinezi, Europska unija, prognanici ili Srbi. To uvijek i bez iznimke zaudara po fašizmu.
Ali koliko god se zgražali nad njim, socijalno raslojavanje je uvjet stabilnosti. Cijenama privatnih aviona, dvoraca i jahti ne izaziva se inflacija. Golemi, po svojoj biti lažni novac jer nema podloge u realnom sektoru, ima samo jednu svrhu. Njime se uspostavljaju odnosi moći u svijetu, kroji politika i kreira budućnost. Je li to mudra i dalekovidna politika i što nam nosi ta budućnost znat će oni koji dožive. Ekonomisti vole usporedbu s balonom koji mora puknuti. Ali povijest nas uči mnogo težim posljedicama.
Novom stanju prilagodio se cijeli financijski sektor, u prvom redu banke i burze. Njihova je najvažnija svrha bila da prikupljaju novac za investicije. Banke su držale štednju građana vodeći računa o njihovoj ročnosti. Na oročenu štednju bila je uvijek viša kamata jer je ona omogućavala bankama da daju kredite na duži rok. Kreditirali su se u prvom redu razvojni projekti, pri čemu je banka pažljivo ocjenjivala svaki zahtjev jer je sama u dobroj mjeri snosila rizik neuspjeha. Svega toga više nema, pa nema ni kamata ni oročene štednje. Čak i studenti još uvijek uče bankarstvo koga više nema. Novac se pravi lakše i jeftinije, izmišljanjem raznih financijskih proizvoda, odnosno na papiru i u kompjutorima, a vrhnje se obire bezbrojnim naknadama. Među takve proizvode kod nas su se ubrajali investicijski fondovi koji su završili svoj krug po klasičnoj piramidalnoj špranci ili krediti u švicarcima izvedeni iz devizne klauzule. Ali sve to još spada u sferu realnog novca uzetog iz nečijeg džepa. Kakve su tek igre dovele do toga da globalna novčana masa bude osam puta veća od svjetskog BDP-a.
Uz banke prilagodile su se i burze. I emitiranje dionica bio je nekad mehanizam kojim se prikupljao novac za investicije i razvoj, a same dionice vrijedna i stabilna imovina. Ulagalo se u dionice jer su dugoročno bile isplativije od štednje u bankama. To znači da su bile stabilne i tvrtke koje su ih emitirale. Pod pritiskom golemog balona nepokrivenog novca (kako to zovu ekonomisti) poslovanje na burzama sada je prestalo pokazivati pravu vrijednost dionica, odnosno poduzeća koja su ih emitirala. I nedavno podrhtavanje burzovnog tla, kao i kratkotrajna panika koju je ono izazvalo, dogodilo se u trenutku kad je svjetska ekonomija u usponu. To je, kao i u slučaju banaka, znak pokidanih veza između stvaranja novca i rasta realnog bogatstva. Kako da dionice budu vrijedna i sigurna imovina kad su pod stalnim udarom golemog špekulantskog kapitala? Kako da burze posluju normalno kad na njima sve više kolo vode razni rizični i lešinarski fondovi?
Dionice su inače, to vrijedi upamtiti, bile prvi ružičasti san s kojim su naši ljudi dočekali povratak u kapitalizam. Mnogi su ih uspjeli otkupiti u svojim nekadašnjim poduzećima (to je bilo onih 10 do 20 tisuća njemačkih maraka, ovisno o radnom stažu), samo da bi odmah izgubili i poduzeće i dionice i novac i zaposlenje. Upravo preko dionica naš se čovjek susreo s okrutnom privatizacijskom pljačkom. Poslije, u vrijeme Ive Sanadera, građani su čekali u redovima da od države kupe pakete dionica Ine, ali ne zbog ulaganja u stabilnu imovinu, već zbog jednokratne zarade. I oni su u međuvremenu naučili lekciju. Kupci su čekali spremni. To je bio mađarski MOL koji se najvjerojatnije u dogovoru sa Sanaderom pripremio za cijelu operaciju s dionicama. Ne mora se biti na Wall Streetu da bi se ponekad igralo za velike uloge. Danas u Hrvatskoj nitko od običnih ljudi više ne misli da su dionice imovina vrijedna obiteljskog ulaganja.
U jednom hrvatskom slučaju one su ipak obogatile svoje vlasnike. To su zaposleni u Tvornici duhana Rovinj, koja se privatizirala još u Jugoslaviji po zakonu Ante Markovića, a kao i cijela Istra bila je zaštićena od HDZ-ovske pljačke. Pritom je ključna bila klauzula da se dionice punih deset godina ne smiju prodavati, osim unutar poduzeća, kako bi ono ostalo u vlasništvu zaposlenih. Kad je rok istekao, svi u TDR-u bili su milijunaši.
portalnovosti
