Kakvi god bili rezultati predstojećih lokalnih "izbora", rezultat će, u najboljem slučaju, biti nula, ništica: i za politiku i demokraciju općenito. Koliko god se mediji upinjali da napuhuju različite izborne događajčiće kao veledogađaje, otpočetka je taj balon bio ispuhan.
U ponoć 31. svibnja 2013., uoči drugog kruga lokalnih izbora, nastupa još jedna predizborna šutnja. A s obzirom na trajnost elektroničkih tekstova, na neprecizna pravila šutnje i na moguće sankcije za medije koji govore i kad šute, uputno je ovih dana ne spominjati u javnim očitovanjima imena izbornih kandidata i stranaka, tako da ću ih ovdje sustavno prešutjeti. Ali imena ionako nisu važna. Važnije su brojke.
Nedavno je Marija Selak, u svom članku Viša matematika i niža fizika, ironizirala sve jače i sve besmislenije kvantificiranje znanja i znanosti uvodeći u raspravu neke matematičko-fizikalne formule koje su neprimjerene stvarima humanistike (čijom se sudbinom ona u tom članku pozabavila) jednako kao što je matematička formalizacija neprimjerena suštini politike. Fasciniran iznašašćima kolegice Selak, došao sam u iskušenje da kreiram neke formule kojima bih, također ironizirajući, pokazao kako funkcionira politika kod nas i kako bih potkrijepio svoju slutnju o tome da se svođenjem politike na matematiku vrši nasilje nad sferom politike i političkim akterima, a to smo svi mi kao građani. No, kako nisam vješt u takvim matematičkim zavrzlamama, odlučio sam se za deskriptivnu metodu, odnosno za matematikolika objašnjenja u narativnoj formi.
Povod su, dakle, aktualni lokalni izbori. Koliko god se mediji upinjali da napuhuju različite izborne događajčiće kao veledogađaje, otpočetka je taj izborni balon bio ispuhan i izbori su bili tragično dosadni. Više tragični nego dosadni, naravno, jer su nam u kratkom vremenskom periodu i u koncentriranoj formi pokazali dokle smo došli ili, bolje rečeno, koliko smo propali. A u tom ponoru, gdje je vrlo teško osjećati išta osim beznađa, i dalje se daju neumjerena obećanja, predstavljaju se spasonosna rješenja, bude se bezrazložne nade... ali sve je to kao u pjesmi bosanskog repera Frenkieja: "Ja optimista sam do kraja skroz, iako svjetlo na kraju tunela može biti voz."
Izbori u situaciji individualnog i kolektivnog beznađa - do kojeg je doveo upravo sistem koji se reproducira i perpetuira tim izborima - mogu vam se činiti smislenima samo ako ste neinformirani i neosviješteni. A jedina stvar koja je besmislenija od glasanja na ovakvim izborima jest glasanje u drugom krugu tih izbora, jer tu je kvazi-izbor još i dodatno sužen. Sužnji izbora više nemaju ni virtualnu mogućnost da biraju između opcija 1, 2, 3... n, nego su prisiljeni da se odlučuju između opcije 1 i opcije 2, pri čemu je 1=2, odnosno 2=1.
To je samo jedan dio priče, koji se odnosi na opći okvir u kojemu se zbivaju ovi izbori. Drugi dio priče tiče se "fenomenologije" izbora, demokracije i politike, što nas, dakako, opet može dovesti do suštine problema.
Mnogi su već govorili i pisali o apsurdima referendumske politike u Hrvatskoj, osobito u slučaju referenduma o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji, gdje je na referendum izašlo tek oko 43 posto građana s pravom glasa. Apsurdno je to što se referendumu o tako važnom pitanju odazvalo tako malo građana, a njegovi su se rezultati ipak uzeli kao relevantni. Nitko iz političke elite nije osporio njegov legitimitet, a pogotovo se nije dovodio u pitanje njegov dubiozni legalitet. No, taj je apsurd postao još i većim nakon lokalnih referenduma u Dubrovniku i Fužinama, koji su bili osporeni upravo po liniji izlaznosti, jer u Dubrovniku je na referendum izašlo oko 30 posto birača, a u Fužinama nešto više od 46 posto birača, umalo traženih 50 posto + 1, što je, s obzirom na tamošnje "vitko" biračko tijelo, moglo biti dostignuto da je na referendum izašlo još samo 45 građana. Činjenica da je oko 84 posto birača koji su izašli na referendum u Dubrovniku glasalo protiv "projekta Srđ", a da je u Fužinama oko 82 posto birača glasalo protiv "projekta vjetropark" - nije bila važna. Usto, taj je apsurd i legaliziran, što je apsurd na treću potenciju: za lokalne referendume potrebna je izlaznost od 50 posto građana s pravom glasa plus još jedan građanin, dok za državni referendum, od ustavnih promjena 2010, taj uvjet više ne važi, što je GONG ocijenio kao "namještanje" uvjeta za održavanje referenduma u svrhu lakšeg provođenja referenduma o ulasku u Europsku uniju. Da i ne spominjemo druge apsurde referendumske politike, primjerice broj potpisa koji je potreban da bi se uopće pokrenuo referendum od strane građana.Usporedimo li rezultate dubrovačkog referenduma s rezultatima prvog kruga lokalnih izbora, pronaći ćemo nešto što smo "apsurdnom logikom" mogli zaključiti i bez zavirivanja u te rezultate. Gledajući samo izbore za gradonačelnika vidimo: od 18 778 birača koji su u Dubrovniku na te izbore izašli, 5 963 birača glasalo je za kandidata 1, a 4 868 birača za kandidata 2. To su oni koji idu u drugi krug izbora i od kojih će jedan naposljetku slavodobitno obznaniti svoju pobjedu bez obzira na izlaznost i broj dobivenih glasova. No, njihov legitimitet nije i neće biti upitan, iako je zbroj glasova koje su njih dvojica dobili podjednak broju onih koji su se na referendumu izjasnili protiv "projekta Srđ". Prvi, referendumski rezultat obezvrijeđen je jednim potezom pera ili jednom riječju ("nedovoljno"), dok je drugi, izborni rezultat bezrezervno prihvaćen kao gotova stvar.
Čudna matematika, ali sasvim europska. Jer taj suficit matematike i deficit demokracije jedno je od glavnih obilježja ekstremno birokratizirane europsko-unijske politike, koja se podjednako bazira na navodno egzaktnoj matematičkoj politici i na posve neegzaktnoj političkoj metafizici. Hrvatski izbori za EU-parlament tu su činjenicu samo potencirali. Kako god bilo, radi se o zloupotrebi politike putem matematike i o zloupotrebi matematike u političke svrhe.
Nad tim faktima možemo malodušno zdvajati, a možemo također politički maštati i naglas razmišljati. Na primjer: ako je izlaznost relevantna na referendumu, zašto ne bi bila i općenito? Zašto se ne bi uveo prag prihvatljive izlaznosti ne samo za referendum nego za sve izbore, od lokalnih, preko parlamentarnih do predsjedničkih, a ako on na pojedinim izborima ne bude dostignut, ako na te izbore izađe manje od 50 posto glasača (plus 1) - nikom ništa, neka gradovi budu bez gradonačelnika i gradskih skupština, županije bez župana i županijskih skupština, a država bez parlamenta i predsjednika? Zašto bi to bilo čudnije i neprihvatljivije od čudnog neprihvaćanja rezultata referenduma? Ili: zašto oni građani-birači koji nisu izašli na izbore ne bi također bili predstavljeni u parlamentu, lokalnom i državnom; zašto njih ne bi predstavljale prazne stolice u gradskim i drugim skupštinama, pa i u Saboru, gdje su stolice ionako prazne jer oni koji bi trebali biti narodni zastupnici sjede u saborskom kafiću ili mlate janjetinu u rodnom gradu?
Foto: D, Matić, Cropix
Prazne stolice u Vladi i upražnjena stolica predsjednika - included. Nadalje: zašto ne bismo, umjesto poticanja građana da izlaze na izbore (koje su oni već prepoznali kao beznačajan, a bizaran cirkus) aktivno i organizirano poticali građane da što manje izlaze na izbore, odnosno: zašto ne bismo, već na sljedećim izborima, pokušali organizirati bojkot izbora, pa da vidimo do koje je mjere spremna ići "politička elita" u neopravdivom opravdavanju svoje nelegitimne vlasti.
Ovom će se stavu možda prigovoriti da zaziva nedemokratske i protudemokratske metode djelovanja, a možda će se pojaviti i standardna optužba da je ovaj implicitni zagovor direktne demokracije (nasuprot predstavničkoj) zapravo prikriveni populizam ili čak fašizam. Stoga napominjem da moj stav jest "nedemokratski" i "protudemokratski", ali samo ako je "demokracija" izjednačena s današnjom praksom demokracije, koja je sama po sebi nedemokratska i protudemokratska. Jedan od pokazatelja nedemokratičnosti i protudemokratičnosti ove "vladavinenaroda" koja je posve alijenirana od naroda jest spomenuto matematiziranje demokracije i politike u cjelini. Mistificiranjem izbora putem zag(l)ušujućih predizbornih kampanja, kao i putem kompliciranih analiza, predviđanja i tumačenja, prikriva se činjenica da se izbori svode na čistu matematiku, i to vrlo jednostavnu. Takve bi izbore mogli provoditi i učenici četvrtog razreda osnovne škole, budući da je za rješavanje tog zadatka dovoljno poznavati četiri osnovne računske radnje: zbrajanje, oduzimanje, množenje i dijeljenje.
Najprije treba reći da se izborima kakve organizira pseudo-demokratska vlast narod svjesno i perfidno dijeli kako bi se, kad se podvuče crta, množilo bogatstvo krupnih kapitalista, ali i samih političkih elita koje su uvezane s njima. Nije to nikakva teorija zavjere, jer veze između političara i biznismena davno su raskrinkane, a dobro nam je poznat i lik političara-biznismena, tj. visokog dužnosnika koji svoju sumnjivo stečenu političku moć kasnije kapitalizira u sumnjivom biznisu, tako da se njegovi "poslovni rezultati" često pokažu tek u Remetincu i u crvenoj dvorani Županijskog suda u Zagrebu.
Montagu Norman
A model tih nad-političkih koalicija također je odavno poznat. Lord Montagu Norman, višedesetljetni guverner Engleske banke, 1924. godine je izjavio na jednom bankarskom skupu: "Kapital mora sam sebe štititi na svaki mogući način, kako kombiniranjem tako i zakonodavstvom. Kad kroz zakonski proces obični ljudi izgube svoje domove, postat će poslušniji te će njima biti lakše upravljati čvrstom rukom vlasti koju koristi središnja moć bogatstva pod vodstvom financijera. Razjedinjavanjem glasača preko političkog stranačkog sustava, možemo ih natjerati da troše svoju energiju na nevažna pitanja." Norman je bio samo eksplicitniji od današnjih biznismena i političara, ali njegov duh još uvijek živi. Legendarna je prošlogodišnja izjava potpredsjednika Vlade: "Većina mjera koje smo donijeli uglavnom idu na teret širokog kruga građana, a u korist poduzetnika. I tu uopće nema spora. Devedeset posto onoga što smo poduzeli ide u korist poduzetnicima. To još uvijek nije dovoljno, ali velik je poticaj i poboljšanje uvjeta za poslovanje poduzetnika." Zato se ne bismo smjeli dati zavesti medijskim izvještajima s "Dana poduzetnika", odnosno "sastanka na vrhu", koji je prije nekoliko dana upriličen u režiji Hrvatske udruge poslodavaca i Vlade. Ono što su mediji prikazali kao napetosti između ekonomske i političke vlasti zapravo su benigne bračne čarke u inače idiličnom braku.
Poslodavci traže "sklapanje konsenzusa o gospodarskom okviru", što bi u prijevodu značilo ne samo još veće beneficije za poduzetnike, kojima bi se stvorila ugodnija "poduzetnička klima", nego i legaliziranje "liberalizacije tržišta rada", tj. brže i lakše otpuštanje radnika. To je ono što Emil Tedeschi želi reći kad kaže da "nemamo hrabrosti odrezati nezdravo tkivo". Ova zanimljiva eugenička metafora dodatno objašnjava što znači "konsenzus o gospodarskom okviru". Taj "konsenzus" tiče se i makroekonomske politike, koja bi trebala ići na ruku krupnom kapitalu, i mikroekonomske politike, koja se prelama preko leđa radnika i većine građana. Premijer je na spomenutom skupu, odgovarajući na optužbe da sputava slobodan razvoj poduzetništva, bio prilično jasan: dao je do znanja da "neće popuštati sindikatima", dodao je "da ćemo privatizirati sve što nam nije strateški interes", te je zamolio za malo strpljenja, jer Vladi "treba još vremena za reforme". Matematički izraženo, famozni "Plan 21" zapravo je "Plan 2+1", a na koncu je to "tri u jedan", gdje je jedan HUP, a ostalo spada u infinitezimalne veličine.
Vraćajući se na temu izbora, mogli bismo se zapitati čemu uopće onda služe izbori kad svi znamo tko će na kraju biti izabran, jer imamo najmanje 50 posto šanse da pogodimo tko će biti izborni pobjednici, a ni "izborna iznenađenja" nisu iznenađujuća, jer je izbor unaprijed baždaren od strane onih koji mijese izborne kolače i biraju njegove sastojke. Povrh toga, svejedno je tko će biti izabran, jer i opcija 1 i opcija 2 (i eventualna "iznenađujuća" opcija 3) sigurno neće dovesti u pitanje "nultu točku" koju reprezentira HUP.
Gore navedena "normanovska" djelidba naroda i množidba bogatstva praćena je simultanim i konsekutivnim oduzimanjem - oduzimanjem prava različitim socijalnim grupama, kako bi se uvećao ekonomski i politički profit povlaštenih. A što se zbrajanja tiče, moglo bi se reći da će ovi procesi trajati sve dok narod ne zbroji dva i dva, ili pak - imajući u vidu binarni politički sustav u Hrvatskoj - sve dok narod ne zbroji jedan i jedan. Međutim, u ovom matematičkom sustavu jedan i jedan nije dva (nikada nije više, nije dobitak) nego ispravniji račun glasi: 1+1=0.
Dakle, kakvi god bili rezultati predstojećih lokalnih "izbora", rezultat će, u najboljem slučaju, biti nula, ništica: i za politiku i demokraciju općenito, i za one koji su glasali zato što ih je ponijela medijsko-politička inercija ili iznenadan osjećaj građanske dužnosti, i za one koji nisu glasali jer su slučajno izbivali iz svoga prebivališta, koristeći praznični "produženi vikend". Kažem da će rezultat "u najboljem slučaju" biti nula, misleći na one koji još uvijek vjeruju u mehanizme diskreditirane parlamentarne demokracije. No, oni koji su shvatili što je i kako funkcionira pervertirana demokracija ili partitokracija kao anti-demokratski demokratizam, svjesni su da se ne radi čak ni o nuli, nego o negativnim brojevima, jer zbroj negativnih veličina - kakvima politika kod nas barata i koje barataju politikom kod nas - ne može dovesti ni do nule. Zato onima koji ne glasaju iz uvjerenja - uzdajući se u dolazak vremena kad politika neće biti matematika, a demokracija neće biti manipulacija - preostaju dvije opcije: da rezigniraju, očajavaju i prepuste se živom blatu pseudo-demokracije ili da se aktivno nadaju i već sad djeluju pod vidom jedne "post-političke politike", odnosno post-partitokratske direktne demokracije.
U tu svrhu, potrebno je najprije osvijestiti da su okolnosti za bilo kakvo izvanparlamentarno društveno-političko djelovanje ekstremno nepovoljne, da je nulta točka djelovanja zapravo duboki minus i da je potreban mukotrpan rad kako bi se došlo do pozitivnih vrijednosti. No, tiho zbrajanje i množenje na strani građana nasuprot glasnom oduzimanju i dijeljenju koje provodi vladajući sistem, moglo bi dovesti do promjena ili barem do jednog do novog početka. Potrebno nam je građansko organiziranje u bazi, dugotrajan rad u zajednici, rad na oživljavanju zajednica, bilo humanitarni (kojim se prvenstveno razvija neposredna solidarnost) ili politički (kojim se građani informiraju, educiraju, osvještavaju, aktiviraju i organiziraju). Tek to bi moglo dovesti do promjene političke paradigme i do polaganog preuzimanja vlasti nad funkcijama društva i nad vlastitim životima. Ali za to nije dovoljan izlazak na izbore, koji je nerijetko, čak i u slučaju "samoniklih" nezavisnih lista, motiviran osobnim ekshibicionizmom, a rezultira još dubljom političkom krizom, budući da izborni kandidati koji očekivano propadnu na izborima, u usporedbi s onima koje se unaprijed proglašava pobjednicima, na kraju ove predstave izgledaju kao smiješni patuljci od kojih nakon izbora ostanu samo otužni plakati. I još veća apatija.
Ne dogodi li se narednih mjeseci i godina neki bitan, sistemski pomak u gore navedenom smislu, dakle, zavlada li nakon ove predizborne i izborne galame duga i tupa poslijeizborna šutnja - moglo bi se dogoditi da na sljedeće izbore ponovno izađu malobrojni nijemi glasači, ali da bude još manje onih koji su sposobni i spremni dići svoj glas protiv glasanja za lažne alternative. Svaki izborni ciklus po ovom modelu znači još manje šanse za radikalne promjene u politici i društvu, a svaka višegodišnja šutnja približava nas beskonačnom gromoglasnom muku i vječnom sjaju pobijeđenog uma.
Izvor: H-alter
