Prošlotjedni reputacijski krahovi Zlatka Dalića i Mate Rimca nisu svodivi na njihove individualne sposobnosti. Oni su i rezultat pitanja na koje ovo društvo nema odgovore. Postoji li ekonomija izvan oštre podjele na javno i privatno? Kako pomiriti koncept nacije s nasumičnošću svijeta/nogometa?
Pored livanjskog porijekla, Matu Rimca i Zlatka Dalića veže i vremensko poklapanje reputacijskog kraha. U svega nekoliko dana su talijansko lijevo krilo Matteo Zaccagni i isuviše autonomno vozilo Verne potkopali javne autoritete spomenutog dvojca. No, postoje ipak razlike u dramaturgiji reputacijskog kraha. Onaj Rimčev ipak je imao nešto dužu i jasniju putanju s neposlušnošću robotaksija kao efektnim epilogom. U Dalićevom slučaju su postojali poneki indikatori, poput godina Luke Modrića, ali on je i dalje imao sudbinu u svojim rukama: ne samo rezultatski na ovom Europskom prvenstvu, već i u zalihama prošlih konkretnih uspjeha koji su dovoljni da neutraliziraju cijeli niz eventualnih podbačaja. Samo je trebalo njima ponešto drukčije baratati umjesto da ih se tretira kao alibi za sve odluke.
Zvjezdani status i reputacijsko posrnuće Rimca i Dalića ne mogu se svesti isključivo na njihov rad i rezultate, koji su, očito, u Rimčevom slučaju teže mjerljivi. Sasvim je očekivano da će izbornik zemlje s tolikim brojem stanovnika nakon osvojene dvije uzastopne medalje na svjetskim prvenstvima steći takav status, kao što je i izvjesno da će mladi inovator i poduzetnik u čiju firmu investiraju globalno prepoznatljive kompanije postati simbol našeg pristupa tehnološkoj suvremenosti. Međutim, njihove su figure dobile i značajni ideološki premaz koji je presudno obilježio dramaturgiju njihove popularnosti. Oni su postali to što su bili i što sada jesu zahvaljujući ideološkim parametrima koji diktiraju prevladavajuću društveno-političku atmosferu u Hrvatskoj.
Krenimo od Rimca. Parametri koji diktiraju shvaćanje ekonomije u našem javnom prostoru prilično su rudimentarni i svode se na igru nulte sume između države i tržišta. Država je, dakle, parazit, inertna struktura koja koči napredak, kako porezima tako i birokracijom, i koliko ona uzme toliko manje ostaje svima onima koji rade na tržištu. Među svima njima rijetko se pojavljuje distinkcija, poput one između radnika i kapitalista, naprosto se radi o svima koji pokušavaju zaraditi kruh bez bilo kakvog oblika političkog protektorata. U tako postavljenoj podjeli uloga i političkoj podjeli koju je, doduše, posljednjih par godina malo prodrmala situacija na tržištu rada u kojoj “državni posao” više baš i nije najatraktivnija solucija, prilično očekivan je bio zaziv mesije koji je sve sam stvorio svojim rukama. A još ako se bavi industrijom budućnosti koja je u ovdašnjoj imaginaciji rezervirana za Silicijsku dolinu, onda nije bilo nikakvih prepreka pri stjecanju reputacije nekoga tko će riješiti ekonomske probleme, a ne-političkim sredstvima i političke probleme.
Javno i privatno
Medijska mašinerija se upregnula i svi oni koji su iskazivali određene sumnje prema Rimčevim inovatorskim i ekonomskim kapacitetima bili su tretirani kao ekonomski nepismeni ili naprosto jalni. Rimac je napredovao, investicije su stizale, kao i u brojne druge startupove na svijetu kad se radi o diverzifikaciji oklade na izum što efikasnije baterije za električne automobile, a njegova vozila služila su kao dokaz uspješnosti i kao zapravo reklama, i za investitore i za javnost. I nisu se suviše pedantno ispitivala njegova obećanja. Tretiralo ih se kao dio poslovnih politika kojima će u krajnjoj liniji presuditi uvijek objektivno tržište. A onda su u priču ušli javni novci i obećanja o robotaksijima u Zagrebu. I tu je Rimac izgubio povlašteni status i dojučerašnji glorifikatori iz liberalnih medija pretvorili su se u porezne inspektore. Priljev javnog novca svaki je potez učinio sumnjivim, svako obećanje političkim marketingom. Kao što je rigidna podjela na javno i privatno Rimca pretvorila u tehnološko-poduzetničkog mesiju, ona ga je i lišila religijskih karakteristika. Iako se on sam u međuvremenu uopće nije promijenio.
Dok je Rimac pasivno živio na učincima podjele javnog i privatnog, Dalić je ideološke uvjete vlastitog statusa donekle morao i rekreirati. Tako je uvijek kad je posrijedi nacija. Iako je Dalićev uspjeh značajno mjerljiviji nego Rimčev i dalje ostaje dovoljno prostora da se preispita njegov doprinos u usporedbi s onim igrača, kao i dimenzija nasumičnosti koja u nogometu igra veću ulogu nego u drugim sportovima, a na turnirima reprezentacija pogotovo. Upravo u tom raskoraku između neosporivog rezultata i utjecaja/nasumičnosti Dalić je pažljivo radio na konstrukciji vlastitog imidža, ali i onog nacije. Mogao je istovremeno zalaziti u teološke krajolike poniznosti, ali i na osnovi Lukakuovih promašaja u ključnoj utakmici u Kataru dijeliti lekcije o hrvatstvu. Rezultat je koristio i kao podlogu za oštriji nacionalistički pristup, ali i kao nešto na čemu treba biti zahvalan.
Kakva je bila nacija koju bi Dalić rekreirao za vrijeme velikih natjecanja? Ona je varirala između opće inluzivnosti i gotovo pa šovinističke rigidnosti. Dalićev mekši, gotovo pa fratarski pristup, učinio je repku bliskom i onim društvenim skupinama koje su uvijek oprezne pri nacionalnim okupljanjima bilo koje vrste, ali tu i tamo bi se pojavio i onaj zategnutiji koji bi upozorio na hijerarhiju vrijednosti u društvu. Dalić je u svojim nastupima često nailazio na probleme slične onima na koje su nailazili ideološki tvorci nacija u 19. stoljeću: kako nasumičnost i kompleksnost društvenog, ekonomskog, političkog i kulturnog života svesti na nacionalnu dimenziju? Samo se on nije morao baviti teritorijem nego nogometnim terenom. Dokle ga je ishod događaja na terenu služio, uspješno je balansirao između gore navedenih varijanti. Ali, kako bi rekao Mate Baturina, dikod uđe, dikod ne uđe. Ili u Rimčevu slučaju: dikod krene, dikod ne krene. I Dalić nije pronalazio efektan način da pomiri naciju i nasumičnost na terenu koja nam nije išla u korist kao na ovom Euru.
A raskorak je postajao sve vidljiviji. Promašene taktičke i kadrovske odluke više se nisu mogle skrivati iza rezultata, kritičare se nije moglo zauzdati ni uz pomoć prodika Joška Jeličića i zašlo se čak i na teren “anti-imperijalističkih” teorija zavjere. Dalić je doživio reputacijski krah, ali daleko od toga da mu se sasvim srozao status nacionalnog heroja. Samo je pokazao da je balans između inkluzivne i “pročišćene” nacije, taj vječni zadatak HDZ-a, zahtjevan posao i da mu nasumičnost nogometnog terena nekad ide, a nekad ne ide u prilog.
